Prati nas

Stil i ljepota

Kako sam zavoljela second hand shopove

Bila sam iznenađena da se takva stvar može pronaći u dućanu s rabljenom odjećom, a još veći šok je uslijedio kad sam doznala cijenu. Naime, haljina koja bi u regularnoj trgovini stajala najmanje 700 kuna, u second handu je koštala tek 70 kuna.

Ksenija Habunek

Objavljeno

|

foto: Artem Beliaikin @belart84/Pexels

Otvorila sam jedan dan ormar i ustanovila da nemam što obući. Stigle su ljetne vrućine, a meni se dogodilo da mi je moja omiljena ljetna odjeća ili premala, ili poderana, ili mi više nije omiljena. To može značiti samo jedno: Vrijeme je za šoping! Otišla sam do najdraže trgovine i kupila dvoje hlača, suknju, tri košulje, šest majica, svileni šal i torbu. I sve to platila – 250 kuna!

Pitate se kako? Moj odgovor je – second hand shop.


Idete li u second hand shopove ili trgovine s rabljenom robom? Moram priznati da sam se ja dugo tome opirala. Ne znam. Bilo mi je nečeg odbojnog u nošenju stare odjeće koju je netko nosio prije mene. Činilo mi se da se tamo oblače samo ljudi s krajnjeg dna društvene ljestvice, a ja sam mislila da još uvijek financijski stojim dovoljno dobro da ne moram pribjegavati tako nečemu.

No onda sam na jednoj prijateljici primijetila fenomenalnu haljinu. Siva, do koljena, načinjena od nekakve svile i s jako zanimljivom kragnom. Pitala sam je gdje ju je kupila, a ona mi odgovorila: U second hand shopu!”

Bila sam iznenađena da se takva stvar može pronaći u dućanu s rabljenom odjećom, a još veći šok je uslijedio kad sam doznala cijenu. Naime, haljina koja bi u regularnoj trgovini stajala najmanje 700 kuna, u second handu je koštala tek 70 kuna.

“Ma ja ti se tamo stalno oblačim”, rekla mi je ta moja, inače uvijek vrlo dotjerana prijateljica. “Izbor je dosta dobar i stalno dolaze nove stvari. Istina, čovjek si treba dati malo truda i prekopati po stvarima, no gotovo uvijek se može naći nešto zanimljivo. A ono što je najvažnije, cijene su takve da doista ne moraš razmišljati možeš li si nešto priuštiti ili ne.”

Tako sam odlučila i ja trgovini rabljenom odjećom dati šansu. Nakon ove zadnje financijske krize, u našoj su državi procvjetale tri vrste lokala: kladionice, pekare i second hand shopovi. I dok od prvog dvoje baš i nema neke koristi, trgovine s rabljenom robom pokazale su se dosta interesantnima. Odabrala sam jedan takav dućan, uzela si vremena i krenula u potragu.

Dućan u koji sam došla bio je dosta prostran tako da roba nije bila nagruvana i nabacana već lijepo složena kao i u običnoj trgovini. Bio je radni dan prijepodne i u trgovini nije bila gužva. Bilo je tek nekoliko drugih kupaca, među kojima i dvije mlade, vrlo otkačeno odjevene cure koje sigurno nisu došle u second hand shop u potrazi za povoljnim cijenama, već za neobičnim komadima odjeće.

Odjeća je bila složena po vrsti: na jednom stalku traperice, na drugom hlače od drugih materijala, zatim suknje, pa onda debele veste, pa posebno majice od tanjih materija,a pa onda majice kratkih rukava i na kraju sportska odjeća. Razlika u odnosu na običnu trgovinu je u tome da od svakog komada odjeće imate samo jedan jedini primjerak umjesto da na stalku stoji deset istih haljina kao u običnom butiku.

Pregledala sam što se nudi i na kraju izabrala jednu sivu majicu od tanke vune s dugim rukavima. Platila sam je – sjećam se još i sada – 20 kuna. Tek kasnije ću ustanoviti da je to prilično visoka cijena za majicu iz second hand shopa. No važno je reći da mi je ta majica ubrzo postala omiljena jer paše na sve i sa svim se slaže. Samo joj dodate neki fora šal ili maramu, sve to skupa podignete dobrom torbom i obučeni ste za pet, a platili ste toliko da je cijenu nepotrebno i spominjati.

foto: Artem Beliaikin @belart84/Pexels

Second hand shopovi su mi ubrzo postali omiljene trgovine za nabavku odjeće jer se čovjek vrlo brzo navikne na to da o novcu ne mora razmišljati. Osim toga, ono što kupite u second handu, sasvim sigurno je jedinstveno i nećete istu halljinu pronaći na još pola grada. Otada svima savjetujem da kupuju rabljenu odjeću. S vremenom mi se iskristaliziralo i nekoliko najvažnijih razloga za to:

1. Cijena

Nema se tu što posebno reći. Dođeš u trgovinu, uzmeš baš sve što ti se svidi i platiš koliko bi u običnoj trgovini platio možda tek jedan komad odjeće. Dakle, što se cijene tiče, second hand shop jednostavno nema konkurenciju.

2. Izbor

Sigurno ste i vi ovo primijetili: kad je nešto u modi, onda svi butici imaju to isto. Kad su u modi uske traperice, onda svi butici nude uske traperice. Kad su u modi trapez traperice, onda svi butici nude trapez traperice. Ali ako želite kupiti trapez traperice onda kad su u modi uske, nemate nikakve šanse da ih nađete. Osim, naravno, u second hand shopu gdje istovremeno možete pronaći sve vrste odjeće neovisno o tome što se trenutno nosi.

3. I još jednom – izbor

Odjeća iz second hand shopa uglavnom dolazi izvana, pa je izbor doista širok. To je zapravo jedini način da u našoj zemlji kupite stvari koje nitko ne uvozi.

4. Zašto uopće bacati robu?

Na svijetu se svakoga dana baci ogromna količina savršeno dobre i upotrebljive garderobe. Takav odnos prema bilo kojem materijalnom dobru naprosto je neodrživ i ljudi će se prije ili kasnije morati suočiti s time. Recikliranje svega, pa tako i odjeće, morat će postati svakodnevni dio naših života ili ćemo svi skupa propasti.

5. Koliko zaista košta jeftina (nova) roba iz butika?

Za ovo svi znate ali se pravite da ne znate. Vašu novu haljinu iz poznatih butika napravila je neka sirota žena ili dijete u nekoj nerazvijenoj zemlji za što su bili plaćeni smiješno (ili bolje rečeno tragično) malo.

6. Je li to sve čisto?

Ukratko – da. Sva roba koja se nudi u second hand shopu kemijski je očišćena, no novi ćete komad odjeće ionako oprati prije nego ga prvi put obučete, bez obzira na to jeste li ga nabavili u trgovini rabljenom odjećom ili običnom butiku.

7. Ipak ima nekih ograničenja

Iako volim kupovati u second hand shopovima, ne kupujem isključivo ondje i ne kupujem baš sva artikle. Nikad, recimo, ne bih u trgovini rabljenom robom kupila cipele, donje rublje i kupaće kostime, no sa suknjama, majicama i šalovima nemam problema.

Također, nisam posve izbacila iz upotrebe obične butike pa rado kombiniram stvar iz second hand shopa s nekim skupljim komadom odjeće. I, vjerujte, nema boljeg osjećaja nego kad ti netko udijeli kompliment za to kako ste odjeveni i pritom posebno pohvali upravo najjeftiniji komad odjeće koji imate na sebi.

.

Stil i ljepota

Renesansa brijačnica – svi žele prekrasnu bradu

Ali odakle dolazi taj fenomen da je odjednom toliko brijačnica? Svakako je važna i moda da su upečatljive frizure i podrezane brade, dakle izuzetno muškarački izgled opet veoma u trendu.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Sad bez naglih pokreta: Willi Klöckner ima britvu na svom grlu. Ali to je već rutina. Prošlo je tek dva tjedna kad je također sjedio u stolici svog brijača, a sad je opet došlo vrijeme. On već redovito u tom ritmu posjećuje svog brijača, frizerski salon za muškarce Der Barber u Siegburgu, mjestašcu sa četrdesetak tisuća stanovnika nedaleko od Kölna, piše Deutsche Welle.

“Želim imati svoju bradu uvijek na određenoj razini. Nakon nekog vremena jednostavno izgleda neuredno”, objašnjava Klöckner dok brijač Dominic Geurts uređuje njegov “ukras na licu”. To ima i svoju cijenu: svaki posjet ga košta oko 50 eura, dakle 100 eura mjesečno. Uređenje kose i brade traje dobar sat vremena, ali kaže da onda ima dva tjedna mira. “Između toga ne činim ništa”, kaže mušterija.


“Niču kao gljive poslije kiše”

Der Barber je samo jedan od mnoštva brijačnica u Njemačkoj. Koliko ih točno ima je teško reći: ukupno je oko 85.000 frizerskih salona, ali se u statistici ne navodi jesu li samo za žene – ili samo za muškarce. Micha Birkhöfer trguje potrepštinama za brijačnice, ali je i organizator natjecanja “German” i “European Barber Awards”. On procjenjuje kako je tu oko 1200 brijačnica. To se ne čini mnogo, ali prije samo pet godina ih je bilo jedva oko 250.

Nove brijačnice “niču kao gljive poslije kiše”, kaže nam i Tarik Ari, vlasnik brijačnice Der Barber. “Poneki brzo zatvaraju, ali dobri ostaju”. On i njegov salon izgleda da pripada među dobre: postoji već četiri godine, ali u tom zanatu je već 13 godina. Prvo je izučio zanat frizera, položio majstorski ispit, četiri godine je radio u jednom salonu i konačno je otvorio vlastitu brijačnicu.

Ali odakle dolazi taj fenomen da je odjednom toliko brijačnica? “Mislim da svatko tko može držati škare u rukama sad misli da može otvoriti svoju brijačnicu”, kaže Ari. Michael Weckel iz pravne službe Udruge njemačkih frizera nam objašnjava kako je tu više razloga. Svakako je važna i moda da su upečatljive frizure i podrezane brade, dakle izuzetno muškarački izgled opet veoma u trendu.

foto: Agustin Fernandez/Unsplash

“Puno lipih stvari, al’ ih ne smim kazat”

No dodaje i još jedan razlog: “Tu se vidi i fenomen migracije”, konstatira djelatnik frizerske udruge. Jer tu se jednostavno nastavlja tradicionalna dioba po spolu kakva je vladala u njihovim zemljama porijekla. “To je i tako jer su migranti sad donijeli svoj udio na tržištu, ali naravno i njihovu kulturu komunikacije u takvim brijačnicama. To su mjesta susreta gdje se ljudi sastaju, zajedno čekaju na red i razmjenjuju informacije.”

Brijačnice tradicionalno nikad nisu tek mjesta gdje se brije brada i šiša kosa, nego su to mjesta komunikacije – bez digitalnog svijeta, nego tradicionalno u analognom prostoru.

No dok brijači u posljednje doba često dolaze iz određenog kulturnog područja, to nipošto ne vrijedi za njihove mušterije. “Brijačnice uglavnom imaju turske ili arapske korijene, ali nisu ograničeni samo na mušterije koji bi bili njihovi zemljaci”, kaže Weckel. To vidimo i u Arijevoj brijačnici: on sam potječe iz Turske ali tvrdi kako su većina njegovih mušterija Nijemci.

A oni su gotovo u pravilu redovite mušterije, tako nam kaže kako svake srijede točno u 10 sati dolaze dva odvjetnika na brijanje. “Dolaze kako bi se jednostavno ugodno osjećali kod nas”, kaže Ari. Dok su na brijačkim stolicama razgovaraju o svemu čime se trenutno bave, sve do tečajeva dionica. Svoj kontakt s mušterijama ovaj 29-godišnji brico ne prekida kad zatvori svoj salon, često se sastaje s mušterijama i uvečer. Povrh toga je osnovao i WhatsApp grupu kako bi se i nakon posla s mušterijama igrao na Playstationu. To doista nije tipično za muške frizere u Njemačkoj.
Jeftino – pa onda i bez majstora

Novac je također jedan od razloga za tako velik broj novih brijačnica. Mnogi pokušavaju privući mušterije veoma niskim cijenama usluga, a to je jedino moguće da se i zaposlenike u brijačnicama plaća veoma malo. Teoretski, osoba koja vodi frizerski salon u Njemačkoj mora imati položen majstorski ispit. No takva osoba, shodno kolektivnom ugovoru, zarađuje razmjerno mnogo tako da vlasnici frizerskih salona često pokušavaju nastaviti posao i bez majstora u salonu. To nije dozvoljeno, ali je teško to kontrolirati.

Tarik Ari zna sve te trikove: “Svi muški frizeri koji su prije šišali kosu za desetak eura, dakle turski frizeri su se sad odjednom proglasili ‘brijačima’. Tamo ima ljudi koji nemaju nikakvo obrazovanje. Ima ljudi koji uz sebe nemaju niti majstora.” Kod njega nije jeftino: 28 eura šišanje, 24 eura brijanje, ali on još ima dva radnika koji su također frizerski majstori – točnije, jednog majstora i jednu majstoricu. Jer i žene smiju biti brijači, ali nikad ne smiju i same sjesti u stolicu brijača kao mušterije – to nije dopušteno.

Ali dok još razgovaramo o tome i Willi Klöcker je još na brijačkoj stolici, u salon ulazi jedna gospođica. Ima li ipak iznimaka? Ne. “Mom dečku i meni je godišnjica i želim mu pokloniti bon za tretman kod brijača”, objašnjava Debbie. A njezin dečko je – kako može biti drugačije – također redovit mušterija. Tako polako postaje jasno, zašto ima sve više brijača, piše Deutsche Welle.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP