Prati nas

Mozaik

A u naše vrijeme...

Bake i djedovi, ne lažite unucima kako je vaše djetinjstvo bilo puno ljepše i sretnije

‘Nismo imali mobitel i kompjutere, umjesto u televizor, gledali smo jedni u druge. Ah, nikad više tako lijepih vremena’, komentar je jedne naše čitateljice.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

foto: Les Anderson/Unsplash

“Žalim vas, današnju djecu! U moje vrijeme, djetinjstvo je bilo puno ljepše, a djeca su odrastala puno kvalitetnije.” To je česta rečenica koju razmjenjuju bake, a njome znaju i opterećivati unuke koji imaju pravo na sretno djetinjstvo u svojem vremenu i na svoj način.

“Nismo imali mobitel i kompjutere, umjesto u televizor, gledali smo jedni u druge. Slušali smo roditelje, a danas roditelji slušaju djecu. Ah, nikad više tako lijepih vremena”, komentar je jedne naše čitateljice. No ako su problem računala, televizori, igraće konzole i mobiteli, zašto ih jednostavno ne oduzmete djeci i pošaljete ih na dvorište da se igraju u prašini naganjajući obruč od bačve? Ako je to put do sreće, svaki normalan roditelj, baka ili djed bi učinio upravo to.


Ali, na stranu što bi takva aktivnost bila bolja za fizičko zdravlje djeteta, prašina i obruč nisu jamac sreće. Oni su tek slika vremena i onoga što ste vi povezali s radošću vlastitog odrastanja. Iz perspektive odraslih, prošlost je divna. Jer “pamtimo samo sretne dane”.

Ako uspijete skinuti romantičnu mrenu s očiju, shvatit ćete da vaše djetinjstvo i nije bilo bog zna kako sretno ili sretnije, ali to je jedino iskustvo djetinjstva koje imate i zato imate puno pravo misliti da je bilo – baš fantastično. U tom trenutku, vaša generacija bila je sretnija i imala je veće mogućnosti od svih prethodnih generacija pa je za očekivati da su se djetinjstva idućih generacija nastavila uspinjati na toj subjektivnoj ljestvici sreće.

No nemate pravo tvrditi da su vremena u kojima su djeca morala šutjeti bila fantastična. Mislim, možete ako autoritet izjednačavate sa strahom. Srećom, današnja djeca ne pristaju na argument “zato, jer ja tako kažem”. Naši roditelji su vjerovali da djeci ne moraju ništa objašnjavati, za razliku od današnjih roditelja koji djeci obrazlažu svoje odluke i kako su došli do njih. Slijepa pokornost nije isto što i poslušnost. Pogodite što je bolje i zdravije za dječju psihu. O općeprihvaćenom fizičkom zlostavljanju djece ne treba ni govoriti.

U to “naše vrijeme”, djeca su velikim dijelom bila prepuštena sama sebi. Roditelji su dolazili jednom ili dva puta godišnje u školu i to kad bi baš morali. Djeca su zbog toga bila samostalnija, no možda bi bilo bolje da su imala čvršći nadzor.

Istina, danas je rijetkost vidjeti djecu koja obavljaju neke poslove, u kućanstvu ili izvan njega, no realno, dugotrajan rad u polju ili na poljoprivrednom gospodarstvu i nije baš slika sretnog djetinjstva, zar ne? Danas nam se to i ne čini nekim problemom, no sjetite se kako vam je to izgledalo tada i kakve je osjećaje izazivalo. Danas, s druge strane, djeca vrijeme troše na izvannastavne aktivnosti i obrazovanje. Zbog toga postižu i raniji akademski uspjeh te im se otvaraju karijerne prilike koje mi nismo imali.

Uostalom, zar niste i sami sto puta pomislili – gdje bi nam samo bio kraj da smo imali mogućnosti koje imaju današnja djeca?

Teško je priznati grešku u vlastitom dizajnu

Fenomen koji opsuje našu sklonost da smo prema prošlost manje kritični nego prema sadašnjosti psiholozi nazivaju ružičastom retrospekcijom ili pogledom u prošlost kroz ružičaste naočale. Postoji i stara latinska izreka koja kaže: Prošlost se uvijek pamti po dobrom.

Koliko nas naše sjećanja vara govori i jedan jednostavni eksperiment koji izvode studenti psihologije diljem svijeta ispitujući ljude prije, tijekom i nakon godišnjih odmora. Prije odmora ispitanici iskazuju pozitivno iščekivanje. Tijekom odmora govore o nedostacima i blagom razočaranju. No kad odmor završi, ocjenjuju ga pozitivnim. I što je najbolje, kako vrijeme odmiče, predmetni odmor ocjenjuju sve pozitivnijim i pozitivnijim… sve dok ne postane “odmor iz snova koji se više ne može ponoviti”.

.

Mozaik

Čak i ako ništa ne radite, novac stiže. Je li finski eksperiment s ‘osnovnom plaćom’ uspio?

‘Finski eksperiment’ s osnovnom plaćom nije osvojio mnogo pristalica te ideje niti u Finskoj, niti drugdje u svijetu. Prva istraživanja su došla do zaključka kako je taj eksperiment propao. No nedavna istraživanja dugoročnog razvoja objavljenog prošlog mjeseca pokazuju kako tu ima više razina o kojima se treba raspravljati i kako se ne može sve tek svesti na konstataciju da je to imalo minimalni učinak na ponovno zapošljavanje tih osoba.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Tuomas Muraja sam sebe zove “pokusnim kunićem osnovne plaće”. Tako je nazvao i knjigu koju je napisao, a u kojoj opisuje svoj život u ove dvije godine dok je primao prihod od države u iznosu od 560 eura mjesečno, piše Deutsche Welle.

Muraja je novinar, ali već četiri godine “tezgari” i pokušava naći neki stalniji prihod. Kao nezaposlen je pohađao tečajeve i primao državnu potporu jer ono što je zarađivao honorarnim radom nije bilo dovoljno za život. I onda je Finska 2017. odabrala 2.000 osoba prijavljenih kao nezaposlene i ponudila im sudjelovanju u eksperimentu: kako bi bilo da dobivaju određenu osnovnu plaću? Bez ikakvih pitanja i bez ikakvih uvjeta?


“To je bilo golemo olakšanje jer sam se riješio čitave birokracije”, sjeća se Muraja početka tog eksperimenta. “Nisam morao više ispunjavati nikakve formulare i sudjelovati na tečajevima gdje vas uče kako da napišete svoj životopis i takve stvari. Mogao sam se usredotočiti na svoj posao, a to je pisanje knjiga i priča.”

I bio je marljiv kao nikad prije: u ove dvije godine je objavio dvije knjige, napisao bezbrojne članke i kandidirao se za osamdesetak radnih mjesta. Dok je pisao knjigu o “pokusnim kunićima” razgovarao je i s drugim osobama koje sudjeluju u tom eksperimentu. Golema većina je prezadovoljna: jedna žena je otvorila svoj kafić jer je znala kako će imati nekakav prihod čak i ako ne uspije u poslu. Jedan diplomac je mogao prihvatiti posao u međunarodnom znanstvenom projektu usprkos maloj plaći, ali je tako stekao dragocjeno iskustvo, a da nije morao brinuti za prihod.

Eksperiment “nije uspio”?

Usprkos tome, taj “finski eksperiment” s osnovnom plaćom nije osvojio mnogo pristalica te ideje niti u Finskoj, niti drugdje u svijetu. Prva istraživanja su došla do zaključka kako je taj eksperiment propao. No nedavna istraživanja dugoročnog razvoja objavljenog prošlog mjeseca pokazuju kako tu ima više razina o kojima se treba raspravljati i kako se ne može sve tek svesti na konstataciju da je to imalo minimalni učinak na ponovno zapošljavanje tih osoba.

Tako i Minne Ylikanno, viša službenica finskog socijalnog osiguranja Kela, koje i provodi ovaj eksperiment, nipošto ne želi reći da je eksperiment “propao”: “Ja bih rekla da je on uspio. Ni jedna druga država nigdje na svijetu nije primijenila takav zakonom propisan osnovni prihod”, konstatira ona. “Bilo bi pošteno reći kako prema ishodima doista ne vidimo nekakav veliki uspjeh u ponovnom zapošljavanju, to je istina. Ali prema tome reći da je to propao eksperiment, to nije pošteno.”

Dvije godine života s bezuvjetnim temeljnim dohotkom

Zaključak o neuspjehu eksperimenta je došao iz usporedbe tih 2.000 osoba koje su primale takvu osnovnu plaću sa 173.000 “običnih” nezaposlenih u Finskoj koji nisu primali takvu plaću nego uobičajene oblike potpore. Na koncu zapravo postoji tek minimalna razlika između tih “pokusnih kunića” i “običnih” nezaposlenih u tome, jesu li nakon dvije godine oni uspjeli naći posao.

A što je sa zadovoljstvom?

To je nalaz koji govore brojke. Ali ako se analizira kvaliteta života, postoji golema razlika između te dvije skupine. Kratko rečeno, “pokusni kunići” s osnovnom plaćom su daleko sretniji, osjećaju mnogo manju nesigurnost i stres.

“Osjećaj zadovoljstva je puno veći nego u kontrolnoj skupini (“običnih” nezaposlenih) i to je doista signifikantno povećanje u većini kategorija osjećaja zadovoljstva”, kaže Ylikanno.

Za Tuomasa je to i smisao prema kojem bi se trebalo razmatrati ishod ovog eksperimenta. “Najvažnija stvar jest kako su se oni koji su primali osnovnu plaću onda i mentalno osjećali bolje. Ako se osjećaš siguran i slobodan, onda se i osjećaš bolje.”

Ylikanno vjeruje kako čak i oni koji tu gledaju samo ekonomsku dobit moraju uvidjeti da je osjećaj zadovoljstva vrlo dobra osnova ljudima koji su dugo vremena bez radnog mjesta da ga onda i nađu. “Ako se netko osjeća bolje, ti ljudi imaju i bolje šanse naći posao. Poslodavac automatski smatra da će biti sposobniji raditi svoj posao”, kaže službenica finskog Zavoda.

Korist veća od novca

Ali kategorije kao što je “zadovoljstvo” se ne nalaze u statistikama vlade i političara. Zapravo se nalaze, ali u rubrici zdravstvene skrbi i psihosomatskih poremećaja, no većina političara i ekonomista nisu u stanju povezati te dvije brojke. Prvo i jedino što vide jest tek trošak takve osnovne plaće koja bi se isplaćivala svim građanima.

Profesor ekonomije Sveučilišta Freiburg Bernahard Neumärker je uvjeren kako je došlo vrijeme da se potpuno drugačije razmišlja o ekonomiji kao društvenoj kategoriji: “Kad je riječ o osnovnoj plaći, (ekonomska) znanost je daleko iza razvoja društva. Političari nisu sigurni što da misle, tako lako nalaze površne argumente, na primjer da će tako svi postati lijenčine ili kako nema načina da se tako nešto financira. I time je stvar završena, prijeđimo na slijedeću točku dnevnog reda.”

Ali profesor misli kako pritisak javnosti može i političare natjerati da drugačije razmišljaju o tom problemu, pogotovo sad u doba krize s koronavirusom. “Njemačka i druge države EU-a su uvjerene kako će sve biti dobro i ako se ne uvede osnovna plaća. Pa zašto da je onda uvedemo?” pita Neumärker.

“No ova kriza je pokazala kako ima i faktora koji su ozbiljni u tom tradicionalnom i, po mom mišljenju zastarjelom viđenju države blagostanja. Rekao bih da bi primjereno organizirana osnovna plaća u današnjim okvirima digitalizacije, novih razvoja i kriza, bila jedna od malobrojnih obećavajućih i održivih modela modernog tržišnoga gospodarstva.”

Eksperimentira se i dalje

Još je dug put ovog finskog eksperimenta. Potrebna su istraživanja većih skupina ljudi, bilo bi dobro uključiti u ispitivanje i osobe koje imaju radno mjesto i promatrati kako se sve razvija u dužem razdoblju.

Ali i druge države će moći pružiti nova saznanja: Španjolska je također ponudila neku vrstu osnovne plaće siromašnima koji su izgubili posao zbog pandemije. U Keniji se održava eksperiment za koji je predviđeno da traje 12 godina. “I Finska će nastaviti eksperimentirati u pitanju socijalne skrbi. I dobro je da je tako”, kaže Muraja.

“Pokusnih kunića” će biti sve više. A možda će doći i trenutak kad će se shvatiti kako je “kunićima” bolje nego ljudima, piše Deutsche Welle.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP