Prati nas

Mozaik

A u naše vrijeme...

Bake i djedovi, ne lažite unucima kako je vaše djetinjstvo bilo puno ljepše i sretnije

‘Nismo imali mobitel i kompjutere, umjesto u televizor, gledali smo jedni u druge. Ah, nikad više tako lijepih vremena’, komentar je jedne naše čitateljice.

Objavljeno

|

foto: Les Anderson/Unsplash

“Žalim vas, današnju djecu! U moje vrijeme, djetinjstvo je bilo puno ljepše, a djeca su odrastala puno kvalitetnije.” To je česta rečenica koju razmjenjuju bake, a njome znaju i opterećivati unuke koji imaju pravo na sretno djetinjstvo u svojem vremenu i na svoj način.

“Nismo imali mobitel i kompjutere, umjesto u televizor, gledali smo jedni u druge. Slušali smo roditelje, a danas roditelji slušaju djecu. Ah, nikad više tako lijepih vremena”, komentar je jedne naše čitateljice. No ako su problem računala, televizori, igraće konzole i mobiteli, zašto ih jednostavno ne oduzmete djeci i pošaljete ih na dvorište da se igraju u prašini naganjajući obruč od bačve? Ako je to put do sreće, svaki normalan roditelj, baka ili djed bi učinio upravo to.


Ali, na stranu što bi takva aktivnost bila bolja za fizičko zdravlje djeteta, prašina i obruč nisu jamac sreće. Oni su tek slika vremena i onoga što ste vi povezali s radošću vlastitog odrastanja. Iz perspektive odraslih, prošlost je divna. Jer “pamtimo samo sretne dane”.

Ako uspijete skinuti romantičnu mrenu s očiju, shvatit ćete da vaše djetinjstvo i nije bilo bog zna kako sretno ili sretnije, ali to je jedino iskustvo djetinjstva koje imate i zato imate puno pravo misliti da je bilo – baš fantastično. U tom trenutku, vaša generacija bila je sretnija i imala je veće mogućnosti od svih prethodnih generacija pa je za očekivati da su se djetinjstva idućih generacija nastavila uspinjati na toj subjektivnoj ljestvici sreće.

No nemate pravo tvrditi da su vremena u kojima su djeca morala šutjeti bila fantastična. Mislim, možete ako autoritet izjednačavate sa strahom. Srećom, današnja djeca ne pristaju na argument “zato, jer ja tako kažem”. Naši roditelji su vjerovali da djeci ne moraju ništa objašnjavati, za razliku od današnjih roditelja koji djeci obrazlažu svoje odluke i kako su došli do njih. Slijepa pokornost nije isto što i poslušnost. Pogodite što je bolje i zdravije za dječju psihu. O općeprihvaćenom fizičkom zlostavljanju djece ne treba ni govoriti.

U to “naše vrijeme”, djeca su velikim dijelom bila prepuštena sama sebi. Roditelji su dolazili jednom ili dva puta godišnje u školu i to kad bi baš morali. Djeca su zbog toga bila samostalnija, no možda bi bilo bolje da su imala čvršći nadzor.

Istina, danas je rijetkost vidjeti djecu koja obavljaju neke poslove, u kućanstvu ili izvan njega, no realno, dugotrajan rad u polju ili na poljoprivrednom gospodarstvu i nije baš slika sretnog djetinjstva, zar ne? Danas nam se to i ne čini nekim problemom, no sjetite se kako vam je to izgledalo tada i kakve je osjećaje izazivalo. Danas, s druge strane, djeca vrijeme troše na izvannastavne aktivnosti i obrazovanje. Zbog toga postižu i raniji akademski uspjeh te im se otvaraju karijerne prilike koje mi nismo imali.

Uostalom, zar niste i sami sto puta pomislili – gdje bi nam samo bio kraj da smo imali mogućnosti koje imaju današnja djeca?

Teško je priznati grešku u vlastitom dizajnu

Fenomen koji opsuje našu sklonost da smo prema prošlost manje kritični nego prema sadašnjosti psiholozi nazivaju ružičastom retrospekcijom ili pogledom u prošlost kroz ružičaste naočale. Postoji i stara latinska izreka koja kaže: Prošlost se uvijek pamti po dobrom.

Koliko nas naše sjećanja vara govori i jedan jednostavni eksperiment koji izvode studenti psihologije diljem svijeta ispitujući ljude prije, tijekom i nakon godišnjih odmora. Prije odmora ispitanici iskazuju pozitivno iščekivanje. Tijekom odmora govore o nedostacima i blagom razočaranju. No kad odmor završi, ocjenjuju ga pozitivnim. I što je najbolje, kako vrijeme odmiče, predmetni odmor ocjenjuju sve pozitivnijim i pozitivnijim… sve dok ne postane “odmor iz snova koji se više ne može ponoviti”.

.

Mozaik

Fotografija bake koja doji unuče izazvala veliku raspravu

Svima koji se zgražaju valja poručiti da ovo nije ništa čudnije nego da jedna vrsta, npr. čovjek, pije mlijeko druge vrste, npr. krave. Ako smo se na to navikli, tad nas ni baka koja doji unuče ne bi trebala previše uzrujavati.

Objavljeno

|

Slika objavljena na Facebook stranici SOS Lactation izazvala je pravu pomutnju na toj društvenoj mreži. Naime, fotografija snimljena u Vijatnamu prikazuje baku kako doji svoje unuče.

Komentatori su se ispod slike javili iz raznih razloga: nekima nije bilo jasno kako je to uopće moguće s obzirom da je baka vjerojatno prošla fertilnu dob i ušla u menopauzu, dok je drugima čitava situacija pomalo neukusna i pitaju se je li uopće u redu da baka doji unuče sve i ako to fizički može.


S obzirom na brojne upite, administratori stranice koja promiče dojenje objasnili su: “Proizvodnja mlijeka se svodi na ponudu i potražnju. Dojke nastavljaju proizvoditi mlijeko dok god postoji potražnja, odnosno dok god dijete ili djeca žele piti to mlijeko. Što se dojenja u menopauzi tiče, dojenje je povezano sa žlijezdom hipofizom na koju ne utječu promjene u menopauzi tako da su i žene koje su prošle promjenu i i zgubile menstruaciju, u mogućnosti dojiti.

Kad je žena jednom uspostavila laktaciju, odnosno počela proizvoditi mlijeko, može laktaciju ponovno pokrenuti i nakon prestanka dojenja. Poznati su slučajevi da su žene dojile djecu koju su posvojile jer su ponovno pokrenule laktaciju nakon što su dojile svoju biološku djecu. Također, iz povijesti je poznato da su prije postojale profesionalne dojilje koje su dojile djecu onih majki koje to iz nekog razloga nisu željele ili mogle.

Što se pak tiče situacije u kojoj baka doji svoje unuče, nama se može činiti neobičnim, no to je uobičajeno u nekim kulturama. Recimo u nekim dijelovima Vijetnama. Svima koji se zgražaju valja poručiti da ovo nije ništa čudnije nego da jedna vrsta, npr. čovjek, pije mlijeko druge vrste, npr. krave. Ako smo se na to navikli, tad nas ni baka koja doji unuče ne bi trebala previše uzrujavati.”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP