Prati nas

Mozaik

A u naše vrijeme...

Bake i djedovi, ne lažite unucima kako je vaše djetinjstvo bilo puno ljepše i sretnije

‘Nismo imali mobitel i kompjutere, umjesto u televizor, gledali smo jedni u druge. Ah, nikad više tako lijepih vremena’, komentar je jedne naše čitateljice.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

foto: Les Anderson/Unsplash

“Žalim vas, današnju djecu! U moje vrijeme, djetinjstvo je bilo puno ljepše, a djeca su odrastala puno kvalitetnije.” To je česta rečenica koju razmjenjuju bake, a njome znaju i opterećivati unuke koji imaju pravo na sretno djetinjstvo u svojem vremenu i na svoj način.

“Nismo imali mobitel i kompjutere, umjesto u televizor, gledali smo jedni u druge. Slušali smo roditelje, a danas roditelji slušaju djecu. Ah, nikad više tako lijepih vremena”, komentar je jedne naše čitateljice. No ako su problem računala, televizori, igraće konzole i mobiteli, zašto ih jednostavno ne oduzmete djeci i pošaljete ih na dvorište da se igraju u prašini naganjajući obruč od bačve? Ako je to put do sreće, svaki normalan roditelj, baka ili djed bi učinio upravo to.


Ali, na stranu što bi takva aktivnost bila bolja za fizičko zdravlje djeteta, prašina i obruč nisu jamac sreće. Oni su tek slika vremena i onoga što ste vi povezali s radošću vlastitog odrastanja. Iz perspektive odraslih, prošlost je divna. Jer “pamtimo samo sretne dane”.

Ako uspijete skinuti romantičnu mrenu s očiju, shvatit ćete da vaše djetinjstvo i nije bilo bog zna kako sretno ili sretnije, ali to je jedino iskustvo djetinjstva koje imate i zato imate puno pravo misliti da je bilo – baš fantastično. U tom trenutku, vaša generacija bila je sretnija i imala je veće mogućnosti od svih prethodnih generacija pa je za očekivati da su se djetinjstva idućih generacija nastavila uspinjati na toj subjektivnoj ljestvici sreće.

No nemate pravo tvrditi da su vremena u kojima su djeca morala šutjeti bila fantastična. Mislim, možete ako autoritet izjednačavate sa strahom. Srećom, današnja djeca ne pristaju na argument “zato, jer ja tako kažem”. Naši roditelji su vjerovali da djeci ne moraju ništa objašnjavati, za razliku od današnjih roditelja koji djeci obrazlažu svoje odluke i kako su došli do njih. Slijepa pokornost nije isto što i poslušnost. Pogodite što je bolje i zdravije za dječju psihu. O općeprihvaćenom fizičkom zlostavljanju djece ne treba ni govoriti.

U to “naše vrijeme”, djeca su velikim dijelom bila prepuštena sama sebi. Roditelji su dolazili jednom ili dva puta godišnje u školu i to kad bi baš morali. Djeca su zbog toga bila samostalnija, no možda bi bilo bolje da su imala čvršći nadzor.

Istina, danas je rijetkost vidjeti djecu koja obavljaju neke poslove, u kućanstvu ili izvan njega, no realno, dugotrajan rad u polju ili na poljoprivrednom gospodarstvu i nije baš slika sretnog djetinjstva, zar ne? Danas nam se to i ne čini nekim problemom, no sjetite se kako vam je to izgledalo tada i kakve je osjećaje izazivalo. Danas, s druge strane, djeca vrijeme troše na izvannastavne aktivnosti i obrazovanje. Zbog toga postižu i raniji akademski uspjeh te im se otvaraju karijerne prilike koje mi nismo imali.

Uostalom, zar niste i sami sto puta pomislili – gdje bi nam samo bio kraj da smo imali mogućnosti koje imaju današnja djeca?

Teško je priznati grešku u vlastitom dizajnu

Fenomen koji opsuje našu sklonost da smo prema prošlost manje kritični nego prema sadašnjosti psiholozi nazivaju ružičastom retrospekcijom ili pogledom u prošlost kroz ružičaste naočale. Postoji i stara latinska izreka koja kaže: Prošlost se uvijek pamti po dobrom.

Koliko nas naše sjećanja vara govori i jedan jednostavni eksperiment koji izvode studenti psihologije diljem svijeta ispitujući ljude prije, tijekom i nakon godišnjih odmora. Prije odmora ispitanici iskazuju pozitivno iščekivanje. Tijekom odmora govore o nedostacima i blagom razočaranju. No kad odmor završi, ocjenjuju ga pozitivnim. I što je najbolje, kako vrijeme odmiče, predmetni odmor ocjenjuju sve pozitivnijim i pozitivnijim… sve dok ne postane “odmor iz snova koji se više ne može ponoviti”.

.

Mozaik

Stiglo je pismo iz Italije. ‘Mi smo tamo gdje ćete vi biti za nekoliko dana’ Pročitajte ga!

‘Mi smo nekoliko koraka ispred vas, baš kao što je Wuhan bio nekoliko koraka ispred nas. Gledamo vas kako se ponašate baš kao što smo se i mi ponašali. Raspravljate o istim stvarima o kojima smo i mi ne tako davno raspravljali i dok jedni tvrde da je to ‘tek malo jača gripa i da ne razumiju zašto se digla tolika panika, drugi su shvatili o čemu se radi.’

Silvija Novak

Objavljeno

|

Francesca Melandri, poznata talijanska spisateljica koja se već skoro tri tjedna nalazi u karanteni u Rimu, napisala je ‘pismo iz budućnosti upućeno dragim kolegama Europljanima‘, opisujući sve emocije koje će nas preplaviti u tjednima pred nama.

Pišem vam ovo iz Italije, što znači – iz vaše budućnosti. Mi smo sada tamo gdje ćete vi biti za nekoliko dana. Svi grafovi epidemije pokazuju da smo upleteni u nekakav paralelni ples.


No mi smo nekoliko koraka ispred vas, baš kao što je Wuhan bio nekoliko koraka ispred nas. Gledamo vas kako se ponašate baš kao što smo se i mi ponašali. Raspravljate o istim stvarima o kojima smo i mi ne tako davno raspravljali i dok jedni tvrde da je to ‘tek malo jača gripa i da ne razumiju zašto se digla tolika panika, drugi su shvatili o čemu se radi.

Sad kad vas gledamo odavde, iz vaše budućnosti, znamo da su se mnogi od vas zaključali u kuće, citirali Orwella, neki čak i Hobbesa. No uskoro ćete biti prezauzeti za takvo nešto.

Kao prvo, jesti ćete. Ne samo zato što će to biti jedna od posljednjih stvari koju još možete učiniti.

Naći ćete desetke grupa na društvenim mrežama u kojime se nude savjeti kako provesti svo ovo slobodno vrijeme na što bolji način. Priključit ćete se svim tim grupama i onda ih nakon par dana potpuno ignorirati.

Potražit ćete sve one apokaliptične knjige koje imate, no ubrzo ćete shvatiti da vam se takvo što uopće ne čita.

Opet ćete jesti. Nećete baš dobro spavati. Pitat ćete se što se događa s demokracijom.

Imat ćete vrlo buran društveni život na društvenim mrežama – na Messengeru, WhatsAppu, Skypeu, Zoomu…

Vaša odrasla djeca će vam nedostajati kao nikada prije. Ta pomisao da nemate pojma kad ćete ih opet vidjeti, boljet će vas kao da vas je netko snažno udario u grudi.

Stara zamjeranja i nesuglasice činit će se posve nevažnima. Nazvat ćete ljude za koje ste se zakleli da više nikada nećete razgovarati s njima i pitat ćete ih: “Kako si?”

Mnoge žene će biti pretučene u svojim domovima.

Pitat ćete se što se događa sa svima onima koji ne mogu biti kod kuće jer nemaju svoju kuću. Osjećat ćete se jako ranjivo kad odlazili do trgovine posve pustom ulicom, pogotovo ako ste žena. Pitat ćete se je li ovo načina na koji propadaju društva. Događa li se to doista tako brzo? Zatomit ćete te misli, a kad se vratite kući, opet ćete jesti.

Prikupit ćete nekoliko dodatnih kilograma. Potražit ćete online fitness programe. Smijat ćete se. Puno ćete se smijati. Uživat ćete u crnom humoru kao nikad prije. Čak će i ljudi koji su prije sve shvaćali jako ozbiljno, ozbiljno razmišljati o apsurdnosti života, svemira i svega.

Dogovarat ćete se s prijateljima i ljubavnicima da se nađete u supermarketu da ih barem nakratko vidite uživo, no svo to vrijeme pridržavat ćete se mjerama društvenog distanciranja.

Pobrojat ćete sve stvari koje morate napraviti.

Vidjet ćete pravu narav ljudi oko vas jasnije nego ikad prije. Neke će vam se sumnje potvrditi, a druge vas posve iznenaditi.

Intelektualci koji su prije bili sveprisutni i svakoga se dana pojavljivali u vijestima, sada će biti posve nevažni. Neki će se tješiti racionalizacijama koje će biti toliko lišene suosjećanja da ih ljudi više neće moći slušati. No, ljudi na koje prije niste obraćali pažnju, pokazat će se velikodušnima, pouzdanima, pragmatičnima i pronicljivima.

Oni koji na sve gledaju kao na priliku za globalnu obnovu, pomoći će vam da sagledate širu sliku. No oni će vas istovremeno i jako nervirati: lijepo, planet opet diše jer emitiramo manje CO2, ali kako ćemo platiti račune idući mjesec?

Nećete shvaćati je li svjedočenje rađanju novog svijeta grandiozna ili očajna situacija.

Puštat ćete glasnu muziku kroz otvoreni prozor ili iz dvorišta. Kad ste nas vidjeli kako pjevamo arije iz opera s naših balkona, pomislili ste “ah, ti Talijani”. Ali i vi ćete pjevati da se međusobno ohrabrite. Na sav glas ćete kroz prozor pjevati “I will survive”, a mi ćemo vas gledati i potvrdno kimati glavom baš kao što su nama kimali građanu Wuhana koji su to isto pjevali u veljači.

Mnogi od vas će zaspati s mišlju kako ćete se razvesti odmah prvog dana nakon što se ukine karantena.

Mnoga će djeca biti začeta.

Vaša će djeca slušati nastavu preko TV-a. Bit će užasno naporni, ali će vam pričinjati i veliko zadovoljstvo.

Stariji ljudi će se oglušivati na naredbe kao bezobrazni tinejdžeri: morat ćete se svađati s njima i braniti im izlaske, a sve kako se ne bi zarazili i umrli.

Pokušat ćete ne razmišljati o svim onim ljudima koji su umrli usamljeni u jedinicama intenzivne njege.

Željet ćete posipati latice putem kojim prolaze zdravstveni radnici.

Reći će vam da se društvo ujedinilo u zajedničkoj borbi, da ste svi u istom čamcu. I to će biti istina. Ovo iskustvo će zauvijek promijeniti kako vidite sami sebe kao individuu koja je dio veće cjeline.

Kojoj klasi pripadate, bit će jako važno. Nije isto jeste li zatvoreni u velikoj kući s prekrasnim vrtom ili u malom stanu prenapučene stambene zgrade. Niti je isto biti u mogućnosti raditi od kuće ili gledati kako vaš posao nestaje. Taj čamac u kojem ćete svi zajedno ploviti kako biste pobijedili epidemiju, neće svima izgledati isto, niti je doista isti za svakoga. Nikad nije ni bio.

U nekom ćete trenutku shvatiti koliko je sve ovo teško. Bojat ćete se. Podijelit ćete svoje strahove sa svojim najmilijima, ili ćete ih zadržati za sebe kako ih ne biste opterećivali.

Opet ćete jesti.

Mi smo u Italiji i ovo je ono što znamo o vašoj budućnosti. Ovo je tek malo proricanje budućnosti. Mi smo vidovnjaci na niskoj razini.

Ako pogledamo u dalju budućnost, budućnost koja je nepoznata i nama i vama, možemo vam reći samo ovo: kad sve ovo jednom završi, svijet neće biti isti.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP