Prati nas

Život

Nekretninski biznis

‘Ima li kakvu nekretninu?’ Književnik Pero Kvesić prisjetio se kako je za majku tražio mjesto u staračkom domu

Uopće nije pitala kakav stan i gdje. Vjerojatno je o tome ovisilo koliko visoko na tu listu bi je upisali. Nisam bi pitao tko je to ‘nama’, tko su to ili tko je to ‘mi’. Samo sam zahvalio na ljubaznoj ponudi.

Objavljeno

|

Pero Kvesić (screenshot: Beldocs/Youtube)

Ugledni hrvatski novinar i književnik Pero Kvesić javnom objavom na Facebooku komentirao je prilog Podravskog lista. Naime Podravski problematizira činjenicu da je 2003. godine ravnateljica koprivničkog Doma za stare i nemoćne Vesna Križan, dok je bila zaposlenica Doma i čelnica povjerenstva koje je odlučivalo o smještaju u tu ustanovu, sklopila ugovor o doživotnom uzdržavanju sa ženom koja je tri dana nakon toga dobila smještaj u domu.

Križanovi su brinuli o ženi pet godina, no iako je umrla 2008. godine, do danas nisu ušli u stan na elitnoj lokaciji u Zagrebu, a koji im je pripao sklapanjem ugovora. Danas u stanu u Ulici kneza Višeslava, usprkos sudskim presudama u korist Križan, živi nećakinja nekadašnje vlasnice s obitelji, a slučaj revidira Vrhovni sud. Važno je reći da je u međuvremenu zakonom zabranjeno djelatnicima takvih ustanova sklopiti ugovor o uzdržavanju sa štićenikom.


Kvesića je sve to podsjetilo na vrijeme kada je za vlastitu majku pokušavao pronaći mjesto u domu. Objavu prenosimo u cijelosti:

“Još u naponu snage i pri punoj svijesti moja je majka odlučila da će kad ostari otići živjeti u starački dom. Znajući da se na slobodno mjesto dugo čeka i da sve bude u redu otišla je i upisala se na listu čekanja u zagrebački dom koji je sama odabrala. Dvadesetak godina kasnije, na samom početku devedesetih, majka je već fizički dosta oslabila iako je i dalje bila potpuno bistra u glavi, pa je zaključila da je došlo vrijeme za premještaj u odabranu ustanovu. Zamolila me je da odem tamo i osobno pitam kad bi je mogli primiti, da ne obavljamo tako značajan razgovor telefonom. Najavio sam se i dogovorio sastanak s ravnateljicom, direktoricom, upraviteljicom, kako li je već bila njena titula. Nikada neću zaboraviti taj razgovor.

Na početku sam rekao da se moja majka prijavila već prije dvadesetak godina i to nije bilo po ničemu sporno. Direktorica je uzvratila da ne može reći kad će se osloboditi sljedeće mjesto i da čekanje može biti dugotrajno. Upozorio sam da majka čeka već više od dvadeset godina. Direktorica je odgovorila da uvažava tu činjenicu, ali ipak ne može ništa obećati: postoji “lista prioriteta”, a oni s te liste se uzimaju prvi, te oni koji nisu prioritetni mogu čekati neodređeno, dovijeka. Situacija je izgledala beznadna, sve dok moja sugovornica nije zapitala:

– A ima li Vaša majka neku nekretninu?

Rekoh da ima stan u vlasništvu.

– Kad bi nam majka poklonila taj stan, upisali bismo je na prioritetnu listu…

I gledamo se kao pokeraši iznad još neotvorenih karata. Uopće nije pitala kakav stan i gdje. Vjerojatno je o tome ovisilo koliko visoko na tu listu bi je upisali. Nisam bi pitao tko je to “nama”, tko su to ili tko je to “mi”. Samo sam zahvalio na ljubaznoj ponudi.

Po izlasku mi je palo na pamet da bih događaj mogao prijaviti, ali tada je bilo vrijeme da policija, tužilaštvo i sudovi nisu reagirali ni na daleko drastičnije zloupotrebe, kršenja zakona i čak zločine, da su vijesti o takvim zbivanjima dopirale svakodnevno s raznih strana; tužilaštvo, policija i sudovi nisu često čak ni zaprimali prijave, dapače – oni koji su to prijavljivali postajali su često meta progona i medijskog linča. Ono, “da institucije rade svoj posao” bila je farsa od samog početka kao i danas. Utoliko me nedavna vijest da je neka sirotica u Koprivnici prepisala vrijedan stan u Zagrebu šefici Doma za starije osobe, pa već tri dana kasnije dobila mjesto u Domu nije nimalo iznenadila. Instititucije su se uhodale”, zaključuje Kvesić.

.

Život

Ljiljana (52) je teško bolesna. Nisu je pustili preko reda u pošti jer im je izgledala predobro

‘Taman sam se spremala pružiti svoj papirić kad je uslijedila blokada. Jedna gospođa se baca između mene i šaltera i viče na mene zašto pokušavam preko reda. Mirnim glasom objasnim da sam operirana i da mi nije dobro.’

Objavljeno

|

Autor

Zagrepčanka Ljiljana Pranjić (52) na svojoj je koži osjetila i tešku bolest i nedostatak suosjećanja. Naime, grijeh joj je taj što ne izgleda loše.

Nedavno je u zagrebačkoj Glavnoj pošti pokušala podignuti paket. Kako je prije dva tjedna obavila treću operaciju ove godine i to zbog karcinoma, zamolila je ljude da je puste preko reda. Sve što je dobila jest „jezikova juha“ i prijekor onih koje je molila za pomoć. Sve je opisala u statusu na Facebooku pod nazivom “Zašto nije dobro izgledati dobro”. Prenosimo ga u cijelosti.


Operirana sam prije dva tjedna. Dok sam se oporavljala i mirovala naručila sam malu lampu od jedne gospođe iz Slavonskog Broda koja ih sama izrađuje. Volim svojim izborima podržati domaće kreativce. Volim svoje novce dati onima koji stvaraju svojim rukama.

Ona ju je napravila i poslala HP ekspresom. Iako HP ekspres traži od pošiljaoca broj osobe kojoj dostavljaju, njihov zahtjev je tek forme radi, radi boljeg dojma. Dostavu su pokušali u ponedjeljak točno onda kada je moj kirurg čupao konce iz mene. Nije im ni palo na pamet da me nazovu. Samo su ostavili papirić.

Danas me moja R odvezla do Glavne pošte. Više nema samo posebnog šaltera za podizanje pošiljaka nego su svi šalteri za sve usluge. Čekala sam neko vrijeme i postalo mi je slabo. Shvatila da neću još sat vremena doći na red.

Uočim krajičkom oka jednu gospođu s pločicom kak se vraća na svoje mjesto, pristupim i zamolim savjet. Objasnim da sam nedavno operirana, da mi nije dobro i da li ima načina da iznimno dobijem pošiljku preko reda. Gospođa je u najboljim godinama, sluša me s empatijom i kaže “naravno”. I pošalje me na šalter 9. Na šalteru 9 radi mlađa žena.

Otvaram zagradu. Zašto je važno da je prva gospođa u najboljim godinama, a druga mlada osoba? Jer ja računam da osoba koja ima više godina vjerojatno ima više životnog iskustva, vjerojatno je prošla uspone i padove, doživjela par udaraca sudbine i da je posljedično empatičnija! Za mladu osobu ne znam koliki joj je kapacitet za empatiju. Znam da se moj povećao s mojim životnim nedaćama, a da je mlada verzija mene bila bedasta. Zatvaram zagradu.

Ponovim priču mladoj ženi. Operirana sam prije dva tjedna, nije mi dobro i ne mogu čekati itd … Ona me saslušala i nevoljko se složila. Samo da odradi ženu prije mene koja čeka. Naravno.

Taman sam se spremala pružiti svoj papirić kad je uslijedila blokada. Jedna gospođa se baca između mene i šaltera i viče na mene zašto pokušavam preko reda. Mirnim glasom objasnim da sam operirana i da mi nije dobro. I dalje me ružno gleda. Izvlačim kartu raka. Uzaludno. Ja previše dobro izgledam, kaže. Na to uskače i mlada osoba na šalteru. Ponavlja da previše dobro izgledam. ?!?! Da li da se smijem ili plačem?

Voljela bih reći da sam ostala cool i da nisam digla glas na gospođu koja je i dalje vikala na mene. Ili da sam joj nešto hladno i dostojanstveno odrezala. Ali nisam. Nemam ja takvu prisebnost duha. Kada se agresivnoj gospođi pridružio i jedan gospodin, ja sam samo pokunjeno izašla iz pošte.

Nemojte dobro izgledati u Glavnoj pošti, pouka je ove priče. Neće vam vjerovati ako vam ne bude dobro.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP