Prati nas

Život

Bezosjećajnost

Ljiljana (52) je teško bolesna. Nisu je pustili preko reda u pošti jer im je izgledala predobro

‘Taman sam se spremala pružiti svoj papirić kad je uslijedila blokada. Jedna gospođa se baca između mene i šaltera i viče na mene zašto pokušavam preko reda. Mirnim glasom objasnim da sam operirana i da mi nije dobro.’

Objavljeno

|

foto: Siniša Bogdanić

Zagrepčanka Ljiljana Pranjić (52) na svojoj je koži osjetila i tešku bolest i nedostatak suosjećanja. Naime, grijeh joj je taj što ne izgleda loše.

Nedavno je u zagrebačkoj Glavnoj pošti pokušala podignuti paket. Kako je prije dva tjedna obavila treću operaciju ove godine i to zbog karcinoma, zamolila je ljude da je puste preko reda. Sve što je dobila jest „jezikova juha“ i prijekor onih koje je molila za pomoć. Sve je opisala u statusu na Facebooku pod nazivom “Zašto nije dobro izgledati dobro”. Prenosimo ga u cijelosti.


Operirana sam prije dva tjedna. Dok sam se oporavljala i mirovala naručila sam malu lampu od jedne gospođe iz Slavonskog Broda koja ih sama izrađuje. Volim svojim izborima podržati domaće kreativce. Volim svoje novce dati onima koji stvaraju svojim rukama.

Ona ju je napravila i poslala HP ekspresom. Iako HP ekspres traži od pošiljaoca broj osobe kojoj dostavljaju, njihov zahtjev je tek forme radi, radi boljeg dojma. Dostavu su pokušali u ponedjeljak točno onda kada je moj kirurg čupao konce iz mene. Nije im ni palo na pamet da me nazovu. Samo su ostavili papirić.

Danas me moja R odvezla do Glavne pošte. Više nema samo posebnog šaltera za podizanje pošiljaka nego su svi šalteri za sve usluge. Čekala sam neko vrijeme i postalo mi je slabo. Shvatila da neću još sat vremena doći na red.

Uočim krajičkom oka jednu gospođu s pločicom kak se vraća na svoje mjesto, pristupim i zamolim savjet. Objasnim da sam nedavno operirana, da mi nije dobro i da li ima načina da iznimno dobijem pošiljku preko reda. Gospođa je u najboljim godinama, sluša me s empatijom i kaže “naravno”. I pošalje me na šalter 9. Na šalteru 9 radi mlađa žena.

Otvaram zagradu. Zašto je važno da je prva gospođa u najboljim godinama, a druga mlada osoba? Jer ja računam da osoba koja ima više godina vjerojatno ima više životnog iskustva, vjerojatno je prošla uspone i padove, doživjela par udaraca sudbine i da je posljedično empatičnija! Za mladu osobu ne znam koliki joj je kapacitet za empatiju. Znam da se moj povećao s mojim životnim nedaćama, a da je mlada verzija mene bila bedasta. Zatvaram zagradu.

Ponovim priču mladoj ženi. Operirana sam prije dva tjedna, nije mi dobro i ne mogu čekati itd … Ona me saslušala i nevoljko se složila. Samo da odradi ženu prije mene koja čeka. Naravno.

Taman sam se spremala pružiti svoj papirić kad je uslijedila blokada. Jedna gospođa se baca između mene i šaltera i viče na mene zašto pokušavam preko reda. Mirnim glasom objasnim da sam operirana i da mi nije dobro. I dalje me ružno gleda. Izvlačim kartu raka. Uzaludno. Ja previše dobro izgledam, kaže. Na to uskače i mlada osoba na šalteru. Ponavlja da previše dobro izgledam. ?!?! Da li da se smijem ili plačem?

Voljela bih reći da sam ostala cool i da nisam digla glas na gospođu koja je i dalje vikala na mene. Ili da sam joj nešto hladno i dostojanstveno odrezala. Ali nisam. Nemam ja takvu prisebnost duha. Kada se agresivnoj gospođi pridružio i jedan gospodin, ja sam samo pokunjeno izašla iz pošte.

Nemojte dobro izgledati u Glavnoj pošti, pouka je ove priče. Neće vam vjerovati ako vam ne bude dobro.

.

Život

Ova medicinska sestra vodi hospicij za pse. Zadnje dane života ispunjava im srećom

Njeni štićenici dobiju i propisno rođendansko slavlje, čak i kada ne zna kada su točno došli na ovaj svijet. Osjećajna Nicola, naime, vjeruje da svaki pas zaslužuje barem jedan proslavljeni rođendan u životu.

Objavljeno

|

Autor

Psi po mnogo čemu nalikuju ljudima. Između ostalog, u starosti ih muče brojne degenerativne bolesti, baš kao i ljude. Neizlječiva i bolna stanja razlog su zašto se neki ljudi odlučuju na eutanaziranje ljubimaca. Za njih je to pošteda od muka same životinje, ali i pošteda od iscrpljujuće brige za starog ljubimca.

Nažalost, postoje i oni koji bolesnu i staru životinju jednostavno izbace na ulicu ili ostave u azilu. Neki treći pak misle da životinji treba pružiti sve kako bi, što je moguće sretnija, dočekala svoj prirodni kraj. Među njima je jedna Engleskinja koja se odlučila brinuti se o smrtno bolesnim psima.


Naime, kako se ljudi općenito teško nose sa smrtnom bolešću i starošću ljubimca, u priču uskače Nicola Coyle i njen The Grey Muzzle hospicij. Poslanje joj je zadnje dane bolesnog psa učiniti sretnima. Coyle je nekada radila kao medicinska sestra, a sada je svoj dom u Mansfieldu pretvorila u hospicij za pse kojima je preostalo manje od šest mjeseci života. Pse preuzima od veterinara i, u pravilu, skrbi od dva psa istovremeno. Više, kaže, ne bi mogla, s obzirom da se zaista trudi olakšati im bol i učiniti ih sretnima.

A dok se brine o njima, Coyle ih vodi i na omiljene obroke; u lokalni pub gdje im poslužuju odreske ili čak u McDonalds. Njeni štićenici dobiju i propisno rođendansko slavlje, čak i kada ne zna kada su točno došli na ovaj svijet. Osjećajna Nicola vjeruje da svaki pas zaslužuje barem jedan proslavljeni rođendan u životu. Kada ih vodi na plažu, kupuje im ribice, krumpiriće i sladoled.

Dakako, niti jedan rastanak nije lak. S nekim psima provede mjesece, a s nekima tek tjedne. “Tugovanje za svakim od njih je teško, ali oni su heroji”, kaže Coyle i dodaje da ju psi koji su otišli inspiriraju da učini sretnima neke druge napuštene i teško bolesne pse.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP