Prati nas

Mozaik

Radikalizacija u starosti

‘Nemam više mamu. Oteo ju je Donald Trump’

‘Pokušao sam mami objasniti opasnosti populizma, demagogije i korporativne korupcije. Nadao sam se da će pokušati stvari sagledati iz drugačije perspektive radi mene, njezinog vlastitog sina. Nedugo nakon izbora 2016. moje me majka obavijestila da je glasala za Trumpa.’

Objavljeno

|

foto: John Cameron/Unsplash

Jeste li se ikada posvađali s nekim od rodbine zbog politike? Sigurni smo da jeste. No također smo sigurni da ste se nakon nekog vremena ipak uspjeli pomiriti. No u današnjem vremenu kad su značajne političke pozicija zauzeli ljudi koji otvoreno zagovaraju netrpeljivost prema raznim skupinama ljudi i neistomišljenicima, nisu rijetki slučajevi u kojima politika zauvijek razori obitelj, a ljudi više nikad međusobno ne progovore ni riječ.

Upravo to se dogodilo Jayu Weixelbaumu, doktoru povijesti, kojemu je majku oteo – američki predsjednik Donald Trump. Svoje je iskustvo opisao za Independent. Prenosimo ga u nastavku.


Više nemam mamu. Ukrao ju je Trump. Te 2017. je odbila doći na moje vjenčanje u Baltimore. Dvije godine kasnije kad sam završio devetogodišnje obrazovanje i primao titulu doktora znanosti, njezino mjesto na proslavi bilo je prazno. Nije mi odgovarala na poruke. Čini se da ih je pročitala jer sam prije šest mjeseci primio veliku kutiju punu fotografija iz djetinjstva i uspomena iz osnovne škole. Uz to su bili i svi darovi koje sam joj darovao u posljednja dva desetljeća. U kutiji nije bilo nikakve poruke.

A što sam ja zapravo napravio da sam zaslužio takvu kaznu? Vikao sam na nju jer je glasala za Trumpa. No krenimo otpočetka…

Spomenuo sam da sam znanstvenik, zar ne? Proučavam povijest američkih kompanija i njihov odnos s nacističkom Njemačkom i Holokaustom. Dok smo ja i moja majka još razgovarali, govorio sam joj o implikacijama svoga posla. Pokušao sam joj objasniti opasnosti populizma, demagogije i korporativne korupcije zbog kojih bi Amerika mogla krenuti destuktivnim putem kakvim je jednom išla i Europa. Znao sam da gleda Fox News. Nisam imao iluzija da će negdje drugdje potražiti točne informacije, no nadao sam se da će pokušati stvari sagledati iz drugačije perspektive radi mene, njezinog vlastitog sina.

2015. godine na društvenim mrežama su me počeli maltretirati Trumpovi rasistički trolovi. Twitter baš i nije prijateljsko mjesto za razne skupine ljudi, na primjer za Židove koji otvoreno govore o Holokaustu i stvarima koje su mu prethodile. Pokazao sam to maltretiranje svojoj mami. Slali su mi kukaste križeve i slike muškaraca u plinskoj komori. “Kad Trump postane predsjednik, ti si gotov!”, napisali bi mi.

Moju mamu se to nije previše dojmilo. Odrasla je uz židovsku tetu i ujaka. Mislio sam da ako njezino mišljenje ne mijenjaju povijesni podaci, možda će ga promijeniti direktne prijetnje upućene njezinom sinu. Rekla je u par navrata da se brine za mene, no ignorirala je moje molbe da na izborima ne podupre kandidata čiji agresivni glasači okolo siju mržnju.

Nedugo nakon izbora 2016. moje me majka obavijestila da je glasala za Trumpa. Ja sam eksplodirao! Rekao sam joj da je podlegla neznanju i netrpeljivosti i da je bezobzirno ignorirala moja upozorenja. Isti čas sam požalio što sam izgubio živce. No iako sam bio tužan, razočaran i ljut zbog onoga što se dogodilo Americi, poslao sam mami e-mail u kojem joj se ispričavam. Uostalom, ona je još uvijek moja mama.

Na moje je poruke, e-mailove i pozive odgovorila ledenom tišinom. I tako sam sada sam na svijetu, pokušavam se probiti kao povjesničar bez podrške i blagoslova moje majke. A to nije lako.

Možda je mama bila u pravu kad je prezrela moj izbor zanimanja. Kako se poslije ispostavilo, posla u mojoj struci baš i nema. Na vrlo direktan način, Amerika povijesti i povjesničarima okreće leđa. Naravno, na raznim zabavama mi redovito govore da je moje istraživanje američkih kompanija i njihovog odnosa s nacističkom Njemačkom jako važno, no ta važnost nije se prelila na Trumpovu Ameriku. Pretpostavljam da nitko od nas ne bi trebao biti previše iznenađen.

Još uvijek se nadam da će moja mama pročitati nešto od onoga što sam joj slao i odgovoriti mi. Evo, ovo je i prvi put da joj se obraćam ovako javno:

“Bok, mama. Nadam se da si dobro i da paziš na sebe. Ja se nekako držim. Odgojila si otpornog čovjeka kakvi svi moramo biti u današnje vrijeme. Nadao sam se da nećemo na vlastitoj koži morati učiti sve lekcije koje smo mogli naučiti iz prošlosti. I dalje se nadam najboljem, iako se pripremam za najgore. Nadam se da će jednog dana uvidjeti da je ‘trumpizam’ jako destruktivan – čak i ako u obzir uzmeš samo štetu koju je napravio našoj obitelji. Nedostaješ svome sinu. Nedostaješ Americi, mama.”

.

Mozaik

Ovako to rade naši umirovljenici: Spašavanje planete počinje u vlastitoj kuhinji

Kad bi svatko krenuo od sebe i razvrstao svoj vlastiti otpad, i još kad bi se razvrstani otpad reciklirao na pravi način, a onaj otpad koji se ne može reciklirati spalio u spalionici koja usput proizvodi i električnu energiju, problemu s otpadom bili bi učas riješeni. A zašto se to onda ne radi?

Objavljeno

|

“Daleko od očiju, daleko od srca, znate kako se kaže. Ali ovaj je problem došao sasvim blizu očiju i ne možemo ga više ignorirati”, kaže gospodin Petar (68) dok u spremnik za plastični otpad ubacuje boce od mlijeka. “Za ove boce ne dobijem onu naknadu od 50 lipa pa njih bacam tu u spremnik. A ove boce od mineralne odnesem u trgovinu. Gledajte – 10 takvih boca i skupio sam dovoljno za kruh.”

Pitamo ga kad je počeo razvrstavati otpad, a on iskreno priznaje da mu je ta navika skroz nova.


“Tek nedavno, nažalost. Ali bolje ikad, nego nikad. Iskreno, potaknule su me moje unuke. Sudjelovale su i na onom školskom prosvjedu i puno mi govorile o tome. Stvarno smo zatrpali čitav svijet plastikom. O tome se sve više govori i na televiziji, na radiju… Ali i da se ne govori, to je nešto što sad možemo vidjeti i na vlastite oči. Ovo ljeto sam proveo par dana u Ždrelcu na otoku Pašmanu. Moja obitelj tamo ima kuću. U moru je puno plastike. Tko kaže da to ne vidi, slijep je!”

Za kraj gospodina Petra pitamo koliko će uopće njegovo razvrstavanje otpada imati učinka, odnosno što jedan čovjek tu može promijeniti?

“E vidite, u tome je problem. Svatko misli da sam ne može ništa. I onda 10 milijuna misli da sami ne mogu ništa. A ako vas je 10 milijuna – niste sami. Da svatko pridonese samo malo – evo samo ovoliko kao ja – stvari bi se bitno promijenile”, kaže Petar.

Doista, kad bi svatko krenuo od sebe i razvrstao svoj vlastiti otpad, i još kad bi se razvrstani otpad reciklirao na pravi način, a onaj otpad koji se ne može reciklirati spalio u spalionici koja usput proizvodi i električnu energiju, problemu s otpadom bili bi učas riješeni. A zašto se to onda ne radi? Ovo pitanje čini se posve suvišnim ako znamo da takva rješenja postoje i da su ih neki gradovi – da, čak i neki hrvatski gradovi! – uspješno primijenili. No što čekaju ostali? Ovako napisano na papiru sve to izgleda prilično jednostavno, no u praksi su stvari malo kompliciranije. Počevši od vlastite kante za smeće.

Tko za to ima mjesta?

“Karton i papir posebno. Plastika posebno. Biootpad posebno. Miješani komunalni otpad posebno. Pa to su četiri kante za smeće! Tko ima toliko prostora u stanu? Najbolje da čitav stan natrpam samo s kantama za smeće”, govori gospođa Marija (71) dok niz stubište tegli orgomnu vreću punu raznovrsnog smeća.

No gospođa Marija je u krivu. Količina smeća koju proizvede njezino kućanstvo ista je razvrstavao se taj otpad ili ne. Štoviše, razvrstan otpad će u stanu zauzimati manje mjesta. Dakle, problem nije u nedostatku mjesta, nego u nečemu mnogo teže rješivom. Problem je u nedostatku volje.

Testirali smo ovu teoriju: zauzima li razvrstavanje otpada doista više mjesta u vašoj kuhinji ili, naprotiv, štedi prostor?

foto: Silvija Novak

Zašto bismo se mi uzlud trudili?

No ako se i potrudimo i otpad razvrstamo, i dalje ostaje problem neuređenih zelenih otoka i kontejnera za otpad u kojima često ima najmanje onoga čega bi prema oznaci na kontejneru trebalo biti najviše. Zašto se onda uopće truditi razvrstavati, ako će sav otpad na kraju završiti na istom mjestu?

“Vidite, to je pogrešno razmišljanje”, kaže gospodin Petar. “Samo zato što netko drugi ne obavlja svoj dio zadatka kako bi trebalo, ne znači da smo i mi ostali amnestirani od odgovornog ponašanja. Osim toga, i gradovi će početi tretirati otpad kako treba. Ako neće sami od sebe shvatiti da to tako treba, prisilit će ih Europska unija ogromnom globama. Ljudi neke stvari ipak najbolje razumiju kad ih se opali po džepu. Dok se mi, stanovnici, naviknemo na razdvajanje, i gradovi će početi taj odvojeni otpad odvoziti točno tamo kamo bi trebalo. Iako ovo sad djeluje katastrofalno, mislim da će nakon prve dvije ili tri kazne koje plate, gradovi doći k sebi prije od građana kojima je tlaka malo se pomučiti i razvrstati otpad. Lakše je sve natrpati u jednu vreću, a za okoliš koga briga!”

Petar je u pravu. Ako ne zbog ekološke svijesti, gradovi bi mogli ozbiljnije pristupiti odvajanju otpada kad im zaprijete kazne. Neki su već krenuli i svima daju dobar primjer. Na primjer, otok Krk.

Što s glomaznim otpadom?

“Ja ne zovem ove razne ekipe koje se oglašavaju po stupovima i banderama. Zašto? Pa zato što mislim da oni iz neke stare vešmašine uzmu dio koji mogu prodati, a ostalo bace u neku šumu, na Sljeme ili tako negdje. Čisto sumnjam da stvari koje ne mogu iskoristiti nose na Jakuševac i onda tamo plaćaju njihovo skladištenje. Ja pozovem Čistoću da odvezu komad namještaja ili bijele tehnike koji više ne trebam ili sâm utovarim u auto i odvezem u reciklažno dvorište”, kaže gospođa Vesna (48).

“Ali više mi se sviđao onaj sistem kad smo unaprijed znali datum kad će se odvoziti glomazni otpad, nego ovo sad kad ti sam moraš zvati ekipu. Ljudima se ne da zvati, pa onda glomazni otpad ostavljaju kod običnih kontejnera i sve je zatrpano. Te komade namještaja radnici Čistoće ne mogu ubaciti u kamion i onda to tako stoji i stoji. Kiša natapa stari namještaj, skupljaju se štakori, užas.”

Spominjemo reciklažna dvorišta, no gospođa Vesna sasvim opravdano upozorava da za odvoz glomaznog otpada u jedno takvo dvorište treba neki prijevoz, malo veći auto ili kamion, a to također košta. “Ja nemam auto. A ako nekoga zamolim da preveze moju staru vešmašinu u reciklažno dvorište, onad to moram platiti. 50 kuna ovdje, 50 kuna ondje… Novac curi. Radije onda zovem Čistoću – koju ionako plaćam – pa oni odvezu sav otpad.”

No osim što služe za odlaganje otpada, reciklažna dvorišta sve su češće i mjesta na koja se odlazi neke stvari uzeti. U reciklažnom dvorištu u Zagorskoj ulici susrećemo Marka (55). On nije ništa donio, nego je neke stvari došao – uzeti. “Pogledajte ove keramičke pločice. Potpuno su nove. Netko je obnavljao kupaonicu i kupio previše, pa višak bacio. A ja imam jedan mali zid u kuhinji za koji mi trebaju taman takve pločice”, govori Marko sretan zbog današnjeg ulova.

“Ma ta kultura bacanja stvari koje su još dobre svima će nam doći glave. Pa više nitko ništa ne popravlja, sve se baca. Ovdje sam našao skroz upotrebljive stvari. Šteta je tako se odnositi i prema stvarima i prema novcu i prema Zemlji.”

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP