Prati nas

Mozaik

Patka

Opet čitamo stari fake news da ranije umirovljenje znači i duži život. Tko stoji iza toga?

I sami smo, prije nekoliko godina, razmišljali o prenošenju ove vijesti, no nismo to učinili. Ovo su naši razlozi.

Siniša Bogdanić

Objavljeno

|

foto: Sam Wheeler/Unsplash

“Deset godina rada može vas koštati dvadeset godina mirovine!” Ovi dana neki hrvatski portali, neskloni provjeri podataka, donijeli su “šokantnu analizu” koja pokazuje da rad u zreloj dobi znatno skraćuje život.

Pa se tako tvrdi da aktuarska analiza dr. Ephrema Chenga, vodećeg stručnjaka za mirovinski sustav, provedena na mirovinskim podacima Boeinga i nekoliko drugih velikih kompanija pokazuje da su radnici umirovljeni sa 65 godina života u prosjeku poživjeli još 18 mjeseci, dok su njihove kolege koje su se umirovile s 55 godina u mirovini uživale još 25 godina.


Kao izvor ove vijesti, koju su spremno prenijeli i neki sindikati na svojim stranicama i društvenim mrežama, navodi se objava portala biznews.com iz rujna 2013. u kojoj “financijski savjetnik Alec Riddle” objašnjava razloge zašto je tomu tako.

Zaista šokantno, zar ne? No kada je nešto baš toliko šokantno, postoji velika vjerojatnost da nije istinito, pogotovo kada u sebi ne sadrži informaciju za koju instituciju i kada je analiza provedena te na kojem uzorku, a sve bez poveznice na originalni materijal ili reference na dublji izvor. I pri tome proturječi kredibilnim istraživanjima koje možemo naći u ozbiljnim znanstvenim bazama.

I sami smo, prije nekoliko godina, razmišljali o prenošenju ove vijesti, no nismo to učinili. Ovo su naši razlozi.

Priča se poziva na autoritete, no tko su oni?

Dr. Ephrem (Siao Chung) Cheng nepoznanica je internetu, osim kada se radi o ovoj vijesti koju izdašno prenose izdanci financijske industrije, prvenstveno stranice iza kojih stoje privatna mirovinska osiguranja i financijski savjetnici. Nismo pronašli kredibilan izvor koji bi nam rekao kakvo je njegovo obrazovanje niti za koga radi ili je radio. Iako je njegova navodna analiza pokazala šokantne podatke, dr. Cheng je uspješno izbjegao gostovanja na televizijama, u radijskim programima i časopisima. Samozatajno.

Provjerili smo i financijskog savjetnika Aleca Riddlea koji je napisao “otrežnjujući tekst koji bi nas trebao potaknuti na razmišljanje o vlastitim mirovinskim opcijama i strategijama”, kako sugerira biznews.com. Južnoafrički financijski savjetnik i motivacijski govornik Alec Riddle na linkedinu, mreži koja okuplja poslovne ljude, pojavljuje se pod tri profila. Od toga su dva bez kontakata, a treći broji više od 500 konekcija. Prema onome što je napisao, radi za investicijsku kuću Private Wealth Managament te drži inspiracijske govore o tome kako je pobijedio pretilost i postigao zavidne sportske uspjehe na Ironmanu.

Kako su ozbiljni mediji popratili ovu priču?

“Boeing studija je citirana u novinama, magazinima i među stručnjacima. Kruži internetom godinama. Problem je što Boeing jednostavno kaže da nije istinita”, piše BBC u kolovozu 2012. godine, dakle prije objave na biznews.com. “Na stranu Boeing, postoji li bilo kakav dokaz koji bi mogao poduprijeti ideju da rano umirovljenje produžuje život? Iznenađujuće, istina bi mogla biti potpuno suprotna: kasnije umirovljenje – duži život”, navodi ovaj ugledni medij u analizi koja detaljno ‘rastavlja’ ovaj mit.

BBC nas je zaintrigirao. A što točno kaže Boeing?

S obzirom na “bradatost” ove vijesti, ne čudi da nismo pronašli službenu objavu na kompanijinim stranicama. No ta objava pod nazivom “Umirovimo glasine o očekivanom životnom vijeku”, citirana je na nekoliko blogova. Poslužili smo se blogom australskog profesora matematike Murraya Bourna.

“Ne postoji korelacija između dobi umirovljenja i životnog vijeka Boeingovih umirovljenika”, stoji u Boeingovom priopćenju uz grafikon koji prikazuje stvarnu dob umirovljenja i životni vijek promatranih radnika. “Prvi netočni podaci o životnom vijeku pojavili su se u ranim osamdesetim godinama, a njihove verzije kruže godinama, gotovo kao urbani mit. Internet ove dezinformacije širi dalje, brže i u oblicima koji izgledaju profesionalnije. Boeing i druge kompanije su pokušale razbiti ovu zabludu. Ali, nažalost, loše vijesti, čak i kada su izmaštane, privlače pozornost. Istovremeno su dobre vijesti (da Boeingovi radnici žive duže od nacionalnog prosjeka) točne i nezapažene”, stoji u tom priopćenju. Na Bourneovim stranicama možete pronaći i interpretaciju problema i podataka.

Što kažu komentari?

Iako komentari na internetu nisu pouzdani izvor informiranja, pogotovo kada se objavljuju pod pseudonimima, zanimljivim smo procijenili one ostavljena na forumima koji okupljaju profesionalne pilote i ljude iz prateće industrije, s obzirom da se primarna vijest navodno bazira na podacima avio-industrije, a aktualizira se kada kompanije žele pomladiti kadar i poslati u raniju mirovinu veći kontingent starijih radnika.

“Sjećam se sredine devedesetih kada je uprava Douglas Aircrafta objavila ovu tablicu u pokušaju nagovaranja starijih zaposlenika da se umirove kako bi stvorili mjesto za mlađu radnu snagu. Kako sam u to vrijeme bio sindikalni povjerenik, dobivao sam puno poziva oko ovog dokumenta”, stoji u jednom komentaru ostavljenom na Bournovom blogu.

Što smo vam, zapravo, htjeli reći?

Kao i uvijek, pazite čemu vjerujete. Ne dopustite da se netko okoristi vašim predrasudama i emocijama. Provjeravajte prije nego što podijelite.

Fake news: Otiđite u mirovinu s 55 i živite do 80; otiđite u mirovinu sa 65 i umrite sa 67

Zamislite da radite dokle god je to moguće i onda u zasluženoj penziji uživate tek dvije godine. Studija koja je provedena analizom nekih od najvećih mirovinskih fondova u SAD-u, pokazala je da zaposlenici koji rade do 65. godine, najčešće umru unutar sljedeće dvije godine, piše Biznews. Studiju o korelaciji duljine životnog i radnog vijeka proveo je doktor Ephrem (Siao Chung) Cheng.

Deset godina rada koštat će vas dvadeset godina života u mirovini

Studija je temeljena na broju odrezaka mirovine poslane korisnicima mirovinskog fonda Boeinga. Ustanovljeno je da oni koji su otišli u mirovinu sa 65, odreske dobivaju još otprilike 18 mjeseci. Slično je ustanovljeno i nakon analize poslanih mirovinskih odrezaka korisnika mirovinskog fonda Lockheed Martin koji mirovinu primaju u prosjeku tek 17 mjeseci.

Slična iskustva imaju i u mirovinskom fondu Ford Motor Company i Bell Labs. Iako najveći broj ljudi zaposlenih u velikim američkim kompanijama odlazi u mirovinu oko 57. godine, pa su oni koji u penziju odlaze sa 65 zapravo manjina, ovakvi podaci o životnom vijeku prilično su alarmantni.

Zaključak koji se može izvući iz ovih podataka je sljedeći: zaposlenici koji naporno rade i u kasnijoj dobi, značajno opterećuju svoje tijelo i um pa zbog stresa obolijevaju od niza bolesti. Sve to dovodi do smrti unutar razdoblja od dvije godine nakon umirovljenja. S druge strane, oni koji u mirovinu odu ranije, recimo oko 55. godine, obično u mirovini uživaju oko 25 godina. Za pretpostaviti je da oni koji su u poziciji da se penzioniraju ranije, u životu imaju manje stresa te imaju bolje isplaniranu financijsku budućnost te mogu živjeti komotno i nakon prestanka radnog odnosa.

Poguban stres

Važno je naglasiti i da oni koji su otišli u mirovinu s 55, nužno ne miruju, no pod značajno su manjim stresom od ljudi iste dobi koji još uvijek rade. To znači da i mlađi umirovljenici rade na pola radnog vremena ili se bave kakvim hobijem, no to im uzrokuje značajno manje stresa nego posao na puno radno vrijeme. Zaključiti se može sljedeće: ljudi koji su u mogućnosti ranije otići u mirovinu, u toj će mirovini uživati značajno duže od onih koji su morali raditi do krajnjih granica. (sn)

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

.

Aktivno starenje

Andrija Zelmanović: Ne žalim za mladošću i prošlim vremenima

Poznati zagrebački fotograf Andrija Zelmanović govori o vitalnom starenju, Photoshopu, aktivnoj mirovini i svojim životnim veseljima.

Petra Švarc

Objavljeno

|

Autor

“Sve me boli: kralježnica – to rješava kiropraktičar, za sad neuspješno, a onda i koljeno – to sam operirao, ali…” Kaže mi to Andrija Zelmanović, za prijatelje Zelma, u kišno subotnje prijepodne dok sjedamo na kavu u njegovoj (a i mojoj) gradskoj bazi – malom kafiću s jako finom kavom u Preradovićevoj ulici u Zagrebu.

Zelmu namjerno nisam pobliže opisala odmah u prvoj rečenici jer jedna rečenica za to naprosto nije dovoljna. Poznati zagrebački fotograf koji je svoje prve radove napravio za vrijeme “Novog vala”, strastveni biciklist, otac i dvostruki djed, u isto vrijeme je i mangup i pravi fini zagrebački dečko – i dan danas, sa 66 godina.


Nepresušni izvor zanimljivih priča i anegdota, duhovit, uvijek okružen ljudima (i lijepim ženama), prepoznatljivoga dubokog, “rašpavog” glasa. Velika je vjerojatnost da ste ga i sami zamijetili kako opušteno na biciklu kruži ulicama centra ili negdje na potezu od Cvjetnog trga do Preradovićeve, gdje se nalazi njegov studio. 

Mislili su da ima servis za bicikle

“Bicikliram i danas, ali ne više kao prije. Sada mi je bicikl uglavnom prijevozno sredstvo, a prije sam ga sasvim drugačije koristio. Išlo se na vožnje, na Sljeme… a sad mi služi da dođem od točke A do točke B i za održavanje koljena. Auto imam, ali ga baš ne vozim često pa sam  dao sinu da ga vozi. Imam i električni bicikl, nabavio sam ga kad sam operirao koljeno. Dobio sam lijepo novo koljeno koje fino radi, ali u prvo vrijeme nisam mogao voziti bicikl pa sam si kupio električni. Iako, moram reći da nisam preveliki poklonik te vrste bicikala. Prava stvar je ipak prava stvar. Nekad sam znao kupovati stare bicikle – vintage kak’ bi se reklo – pa ih ‘zrihtati’. Onda su to doznali novinari pa bi o tome pisali. A onda su na vrata mog studija dolazili ljudi jer su mislili da je to servis za popravak bicikala.”

A u tom, već legendarnom studiju, stvarala se i još se uvijek stvara ljepota. Magija. Umjetnost. Zelma o svome radu nikada ne govori na taj način. A ne voli ni komplimente. Iako je u mirovini, ne miruje. “Imam sreću da stanujem u istoj kući u kojoj mi je i studio pa se ujutro samo spustim kat niže. Studio sam napravio i on postoji zato da bih ja u njemu fotkao. Međutim, sada ga i iznajmljujem – to je sporedna djelatnost u kriznim vremenima. Dugo sam se tome odupirao – kako će netko drugi fotkati u mojem studiju?! S mojim lampama?!? Ali, prilagodio sam se. Fotkam puno manje nego prije, ali imam sina koji također krenuo ovim putem – završio  je studij kamere na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti, a potom i poslijediplomski studij na londonskoj Royal Academy of Art. Uz njega imam osjećaj da se stalno nešto događa u studiju.”

Zajedno s Nikolom i starijim sinom Jašom, Zelma je pokrenuo i projekt portreti.hr, posvećen, pogađate, fotografiranju svih vrsta portreta – od obiteljskih, poslovnih, individualnih, portreta kućnih ljubimaca, prijatelja ili djece. 

U ovom poslu, kaže, ne postoje dva jednaka dana: “Ponekad zbog posla moram ustati u 7 sati, a nekad ne moram pa mogu malo dulje odspavati. Sad kad me bole križa, budim se u 6 i to mi je koma. Onda ide prvo kavica – jedno sat, dva pa tek onda radne obaveze. Tko me ne zna, lako može pomisliti da po cijeli dan samo sjedim i pijem kavu. Ali to nije tako – ja naprosto lovim svaku rupu u rasporedu da malo sjednem među ljude, da popričamo i podružimo se. Jako volim ljude, druženja, razgovore. Slobodno vrijeme? Pa meni je svo vrijeme slobodno vrijeme, ne dijelim dane na radno i slobodno vrijeme jer i kad radim, zabavno mi je. Najbolje mi je kad me pitaju kad ću na godišnji odmor – ja im kažem da sam ja stalno na godišnjem, samo da ponekad nešto malo radim (smijeh). Posljednjih godina ljetujem na Visu. Prije je moje ljetno odredište bio Hvar, sada je to Vis. Nije mi to neki značajan odmak od Zagreba jer tamo ljeti ima toliko Zagrepčana da je to onda zapravo samo produžetak gradskog đira, ali na moru.

Svako životno doba je lijepo

Iako se rado prisjeća mladosti, ne slaže se da je, kako mnogi vole reći “prije bilo bolje”. “Ne žalim za prošlim vremenima, i ovo životno doba mi je lijepo i ima jako puno zanimljivih događaja, situacija, momenata. Tu prije svega mislim na glazbu – potpuno sam se maknuo iz onih vremena kad smo slušali, kajaznam, Beatlese i Rolling Stonese. Moji prijatelji i dan danas slušaju ono što su slušali pred 20 godina i ne priznaju da postoji išta drugo osim toga. Ako me pitaš što slušam, reći ću da nemam pojma jer toga toliko ima – ja to slušam, ali ne trudim se više uopće pamtiti kako se što zove i tko to izvodi”, kaže.

“Evo, noćas sam na TV programu Arte pronašao jedan sjajan koncert, pustio si ga na zvučnike i uživao. Super mi je što sve ono što znam da više neću imati prilike uživo vidjeti i obići, mogu slušati doma. Odem još uvijek i na poneki koncert. Prošle sam godine bio na Exitu, u Novom Sadu – zanimalo me kako izgleda tako veliki spektakl. Super je to, samo bi bilo bolje da sam to napravio prije 10, 15 godina jer Exit znači lijeganje u 4, 5 ujutro pa onda idući dan lutanje gradom pa opet sve ispočetka… zahtjevno je to, ali drago mi je da sam bio. Odem rado i na InMusic na Jarun.”

Andrija Zelmanović (foto: Petra Švarc)

Urbani drvosječa

Kao fotograf, čitavog je života okružen ljepotom i skladom pa i sam njeguje prepoznatljiv stil. Tu su uvijek upečatljive naočale – kako one za vid, tako i sunčane, a njegov je stil odijevanja jedan modni portal svojevremeno definirao kao stil “urbanog drvosječe”.

“Volim odjeću, kupim kad nađem nekaj zgodno. Uvijek mi je žao što nemam više love da si mogu priuštiti i bolje komade. Ali, evo, snalazim se i s low budget firmama” (smijeh).

Prije nekoliko godina, Zelma je postao djed. “Nisam ja deda. Ja kažem da je moj sin dobio sina (smijeh). A onda pretpostavljam da sam ja u toj priči nekakav djed. Nemam baš puno prilike živjeti tu ulogu jer jedno dijete živi u Njemačkoj, a drugo mi dođe svaki tjedan na sat dva. Ali simpa mi je to.” 

Pitam ga za neki tajni recept, eliksir mladosti. Kaže kako nastoji jesti zdravo i raznoliko. “Hrana mi je baš gušt. Imam faze kad svaki dan kuham – sad nisam u toj fazi, ali uvijek doma imam nešto što mogu na brzinu pripremiti, neku dobru salatu ili tjesteninu. Obožavam maslac na svježem kruhu, ali to si priuštim samo tu i tamo. Uglavnom sve što pojedem jest zdravo, ali onda to malo ‘pokvarim’ nekim slatkišem – lud sam za slatkim. Volio bih u život uključiti više fizičke aktivnosti. Prije sam bio puno aktivniji, ali stalno me nešto koči. Ili si možda samo nalazim dobra opravdanja, hahahaha… Nakon operacije koljena, vježbao sam ustrajno, svaki dan, sad sam malo manje redovit. Doktor me špota jer su mi oslabili mišići. U glavi mi se ništa nije promijenilo, ali neću više krenuti pješke na Sljeme, kužim da mi to ne bi bilo pametno“. 

Muško i žensko starenje

Fotografirajući ljude, uvjerio se da muškarci i žene drugačije stare. “Starenje ljudskog tijela i lica u velikoj mjeri ovisi o fizičkoj aktivnosti i o stanju u glavi. Rekao bih da muškarci s godinama, fizički dobiju neku novu, drugačiju konotaciju. Promjene su prisutne i kod žena, ali se manifestiraju na drugačiji način. Kod nekih se muškaraca taj fizički dio uspije bolje sačuvati pa dobije neke linije, koža i crte lica dobiju neki dodatni efekt, a kod žena je teže reći jer nerijetko posežu i za estetskim zahvatima. Razlike su prirodne, dobro je da postoje i protiv njih se nema smisla boriti. U mom poslu ima puno različitih trikova kojima se stvari prividno mogu popraviti. Osobno nisam pobornik Photoshopa i sličnih alata, ali ljudi to često traže. Onda ja diskretno uredim fotografije, napravim to s mjerom, pristojno, pa mi kažu – ma joooj, mogli ste to malo bolje popeglati, da se ne vide bore, podočnjaci… Ili pak s druge strane, kažu mi da žele fotografije bez Photoshopa, sasvim prirodne. Onda kada ih vide, nastupi tajac – pa kaj sam ovo ja?!? Kaj ja fakat tako izgledam?!?! A jel’ me možete bar malo popraviti? Uglavnom, nitko se ne buni kada na fotografijama ispadne mlađe i ljepše.” 

Mirne dane u Preradovićevoj poremetio mu je potres. “Mogu reći da sam ipak imao dosta sreće. Centar je jako nastradao, mnogi moji susjedi morali su iseliti jer stanovi više nisu bili sigurni, neki nisu ni upotrebljivi. Moj je studio dobro prošao. Korona? Čudna stvar – imam stalno osjećaj  kao da se borim protiv nečeg nepoznatog i nevidljivog. Bolest definitivno jest tu, prisutna je i nije mi svejedno. Čuvam se, nosim masku, dezinficiram ruke, a i prestao sam pušiti, dobrim dijelom upravo zato što sam pročitao da pušači koji dobiju koronu, gotovo u pravilu lošije prolaze od nepušača. Eto, bar neka korist od te boleštine.”

Andrija Zelmanović

Samostalni umjetnik-fotograf (član ULUPUH-a I HZSU-a) sa dugogodišnjim iskustvom u svim vidovima fotografije te suradnik u vodećim relevantnim modnim (i ostalim) magazinima i agencijama. Suradnik je poznatih klijenata i poduzeća. Neke od referenci su Polet, Start, Svijet, Playboy, Globus, Cosmopolitan, Sensa, Elle dekor, Elle, Grey, Unex, Digitel. Dok nije u studiju možete ga vidjeti po gradu kako ekološki osviješteno pedalira. 

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost nakladnika.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP