Prati nas

Mozaik

Osjećaju se posebnima

Prije 50 godina sletjeli smo na Mjesec. Ipak, u 21. stoljeću postoji klub ‘pametnih’ koji misle da nismo

Američki astronauti su dobili tada najbolje kamere koje su se mogle kupiti, proizvođača Hasselblad. Ali kako su baš sve fotke tako savršene?

Objavljeno

|

foto: NASA/Pixabay

Dvanaest ljudi je bilo na Mjesecu, ostavili su tamo tehnike i opreme za kontejner smeća, piše u prigodnom prilogu Deutsche Welle. Ali i danas ima mnoštvo ljudi koji su duboko uvjereni kako je sve to laž snimljena u Hollywoodu. Ili su oni u pravu?

Nikad Amerikanci nisu sletjeli na Mjesec. Spuštanje na Mjesec i “small step for man…”? Snimljeno u studiju. I tko je držao kameru kad je “prvi čovjek” sletio na Mjesec?


A onda su tu i diletantske greške: kako se američka zastava može vijoriti na Mjesecu? Odakle tamo vjetar i atmosfera? Izmišljotina! Politička manipulacija kako bi Amerikanci mogli Rusima poručiti: “Gledajte, mi smo prvi došli tamo, a ne vi!” Vladao je Hladni rat, zna se kakve su metode bile i to na obje strane.

Kad smo već kod toga, možda ne znate kako u divljini Aljaske postoji tajni istraživački centar koji može izazivati i potrese. Zove se HAARP i preko njega se mogu manipulirati i vremenske prilike kako bi se ljude mučilo. Ne vjerujete? Utipkajte u tražilicu HAARP i “potres” (na engleskom se kaže earthquake) i pogledajte koliko ima nađenih tekstova.

Isto tako, sigurno ne znate što su te bijele pruge na nebu. To su chemtrails, tragovi kemikalija. Teško je reći, tko uopće može vjerovati kako su to tek tragovi kondenzacije vrelih motora aviona (preko 600° Celzijusa) u atmosferi na 10.000 metara visine (6,5° Celzijusa manje na svakih 1.000 metara visine).

Ne, to nije kondenzirana voda nego kemikalije koje se raspršuju – kako bi se kontroliralo klimu, a uzgred i otrovalo i nas ljude. I tko je uopće rekao da je zemlja okrugla? A ako i jest, ona je šuplja i dolje su jako opasne stvari koje nam spremaju zločesti ljudi. Možda i ne “ljudi”, nego naravno vanzemaljci koji već odavno vladaju nad nama.

“Tajno znanje”

Jeste li se uspjeli nasmijati? Dobro, onda ste možda imuni na teorije zavjere. Nema točnih podataka, koliko ljudi je spremno vjerovati takvim apsurdnim pričama, a teško je reći ima li ih danas više – ili manje nego prije.

No u današnje vrijeme interneta su i najgluplje teorije zavjere postale mnogo vidljivije, objašnjavaju psiholozi. To je pak dodatna potvrda onima koji ionako u to vjeruju (“Pa piše na internetu!”) i više nemaju osjećaj kako im je pametnije šutjeti jer ih se smatra čudacima s njihovim lupetanjem.

Povrh toga, psiholozi objašnjavaju još jedan važan motiv vjere u teorije zavjere baš svake vrste – ne samo znanstvene, nego i političke prirode: te osobe onda vjeruju kako posjeduju “tajnu” i time pripadaju ekskluzivnom krugu “upućenih”.

Vratimo se Mjesecu: kad je čitav svijet promatrao slijetanje američkog modula na Mjesec 1969., maltene nitko nije sumnjao u to što vidi – čak niti u Kremlju. Tek 1976. je izvjesni Amerikanac Bill Kaysing objavio knjigu rječitog naslova We never went to the Moon (Nikad nismo otišli na Mjesec).

Knjiga se odlično prodavala i gomila ljudi je vjerovala njegovim tezama. Kaysing zapravo nije bio znanstvenik, čak niti tehničar ili inženjer: kao autor je pisao o poljoprivredi, kuharice, savjete za uštedu poreza. Naravno, sve to se nije tako dobro prodavalo kao njegovo pravo “otkriće”. Ali kad smo već kod toga, pogledajmo njegove „argumente”:

1. Zastava vijori

Neil Armstrong i Buzz Aldrin su zabili zastavu u tlo Mjeseca i ona se vijori. Kako može bez atmosfere i vjetra?

Znanost:

Ne vijori se. Miče se kad pored nje prolaze astronauti, ali ona se na Mjesecu neće vijoriti – ali neće niti padati tako kao na Zemlji jer je i gravitacija slabašna. Za svaki slučaj su im dali i zastavu u kojoj je bila šipka koja će je držati da se lijepo vidi na ekranu.

2. Na fotografijama s Mjeseca nema zvijezda na nebu

Jasno: u studiju gdje je sve snimljeno dekorateri radije nisu htjeli slikati sve zvijezde našeg neba.

Znanost:

Teoretski, na Mjesecu bez atmosfere se odlično mogu vidjeti zvijezde, ali ne ako ih prži Sunce – a sletjeli su redovito na sunčevu stranu Mjeseca.

3. Savršene fotografije

Američki astronauti su dobili tada najbolje kamere koje su se mogle kupiti, proizvođača Hasselblad. Ali kako su baš sve fotke tako savršene?

Znanost:

Tko to kaže da su sve ispale savršene? U NASA-i ima kutija i kutija mutnih fotografija i stvarno je čudno zašto ih nitko nije htio objaviti (inače – doduše ne u svemirskoj agenciji nego na drugom mjestu – ima i neoštrih fotografija Marilyn Monroe bez odjeće koje nikad nisu objavljene, op.ur.) Povrh toga, astronauti su vježbali s tim fotoaparatima, a i Hasselblad ih je opremio “idiotskim” objektivima kako bi fotografije uglavnom bile oštre i bez previše namještanja.

4. Netko u studiju je krivo namjestio reflektore: sjene predmeta nisu paralelne

Ako malo bolje pogledate fotografije s Mjeseca, sjene na fotografijama – nisu paralelne! Dakle korištena je umjetna rasvjeta, a bili su toliko nespretni da čak niti reflektore nisu postavili logično.

Znanost:

Pogledajte malo bolje: sjene na trodimenzionalnoj pozadini neće uvijek izgledati “logično” na dvodimenzionalnoj fotografiji. Paralelne linije neće biti niti paralelne već i zbog širokokutnog objektiva koji su koristili, ali nećete naći baš niti jednu fotografiju gdje jedna sjena pada lijevo, a druga na istoj slici desno.

Naravno, svim onima koji su uvjereni u teoriju zavjere malo pomažu objašnjenja jer “oni znaju bolje”. A oni još uvijek znaju bolje ne samo od 12 astronauta koji su bili na Mjesecu, nego i od oko 400.000 ljudi koji su sudjelovali u projektu Apollo i od kojih se nikad nije čulo da su tek sudjelovali u nekom cirkusu.

.

Mozaik

Ovako to rade naši umirovljenici: Spašavanje planete počinje u vlastitoj kuhinji

Kad bi svatko krenuo od sebe i razvrstao svoj vlastiti otpad, i još kad bi se razvrstani otpad reciklirao na pravi način, a onaj otpad koji se ne može reciklirati spalio u spalionici koja usput proizvodi i električnu energiju, problemu s otpadom bili bi učas riješeni. A zašto se to onda ne radi?

Objavljeno

|

“Daleko od očiju, daleko od srca, znate kako se kaže. Ali ovaj je problem došao sasvim blizu očiju i ne možemo ga više ignorirati”, kaže gospodin Petar (68) dok u spremnik za plastični otpad ubacuje boce od mlijeka. “Za ove boce ne dobijem onu naknadu od 50 lipa pa njih bacam tu u spremnik. A ove boce od mineralne odnesem u trgovinu. Gledajte – 10 takvih boca i skupio sam dovoljno za kruh.”

Pitamo ga kad je počeo razvrstavati otpad, a on iskreno priznaje da mu je ta navika skroz nova.


“Tek nedavno, nažalost. Ali bolje ikad, nego nikad. Iskreno, potaknule su me moje unuke. Sudjelovale su i na onom školskom prosvjedu i puno mi govorile o tome. Stvarno smo zatrpali čitav svijet plastikom. O tome se sve više govori i na televiziji, na radiju… Ali i da se ne govori, to je nešto što sad možemo vidjeti i na vlastite oči. Ovo ljeto sam proveo par dana u Ždrelcu na otoku Pašmanu. Moja obitelj tamo ima kuću. U moru je puno plastike. Tko kaže da to ne vidi, slijep je!”

Za kraj gospodina Petra pitamo koliko će uopće njegovo razvrstavanje otpada imati učinka, odnosno što jedan čovjek tu može promijeniti?

“E vidite, u tome je problem. Svatko misli da sam ne može ništa. I onda 10 milijuna misli da sami ne mogu ništa. A ako vas je 10 milijuna – niste sami. Da svatko pridonese samo malo – evo samo ovoliko kao ja – stvari bi se bitno promijenile”, kaže Petar.

Doista, kad bi svatko krenuo od sebe i razvrstao svoj vlastiti otpad, i još kad bi se razvrstani otpad reciklirao na pravi način, a onaj otpad koji se ne može reciklirati spalio u spalionici koja usput proizvodi i električnu energiju, problemu s otpadom bili bi učas riješeni. A zašto se to onda ne radi? Ovo pitanje čini se posve suvišnim ako znamo da takva rješenja postoje i da su ih neki gradovi – da, čak i neki hrvatski gradovi! – uspješno primijenili. No što čekaju ostali? Ovako napisano na papiru sve to izgleda prilično jednostavno, no u praksi su stvari malo kompliciranije. Počevši od vlastite kante za smeće.

Tko za to ima mjesta?

“Karton i papir posebno. Plastika posebno. Biootpad posebno. Miješani komunalni otpad posebno. Pa to su četiri kante za smeće! Tko ima toliko prostora u stanu? Najbolje da čitav stan natrpam samo s kantama za smeće”, govori gospođa Marija (71) dok niz stubište tegli orgomnu vreću punu raznovrsnog smeća.

No gospođa Marija je u krivu. Količina smeća koju proizvede njezino kućanstvo ista je razvrstavao se taj otpad ili ne. Štoviše, razvrstan otpad će u stanu zauzimati manje mjesta. Dakle, problem nije u nedostatku mjesta, nego u nečemu mnogo teže rješivom. Problem je u nedostatku volje.

Testirali smo ovu teoriju: zauzima li razvrstavanje otpada doista više mjesta u vašoj kuhinji ili, naprotiv, štedi prostor?

foto: Silvija Novak

Zašto bismo se mi uzlud trudili?

No ako se i potrudimo i otpad razvrstamo, i dalje ostaje problem neuređenih zelenih otoka i kontejnera za otpad u kojima često ima najmanje onoga čega bi prema oznaci na kontejneru trebalo biti najviše. Zašto se onda uopće truditi razvrstavati, ako će sav otpad na kraju završiti na istom mjestu?

“Vidite, to je pogrešno razmišljanje”, kaže gospodin Petar. “Samo zato što netko drugi ne obavlja svoj dio zadatka kako bi trebalo, ne znači da smo i mi ostali amnestirani od odgovornog ponašanja. Osim toga, i gradovi će početi tretirati otpad kako treba. Ako neće sami od sebe shvatiti da to tako treba, prisilit će ih Europska unija ogromnom globama. Ljudi neke stvari ipak najbolje razumiju kad ih se opali po džepu. Dok se mi, stanovnici, naviknemo na razdvajanje, i gradovi će početi taj odvojeni otpad odvoziti točno tamo kamo bi trebalo. Iako ovo sad djeluje katastrofalno, mislim da će nakon prve dvije ili tri kazne koje plate, gradovi doći k sebi prije od građana kojima je tlaka malo se pomučiti i razvrstati otpad. Lakše je sve natrpati u jednu vreću, a za okoliš koga briga!”

Petar je u pravu. Ako ne zbog ekološke svijesti, gradovi bi mogli ozbiljnije pristupiti odvajanju otpada kad im zaprijete kazne. Neki su već krenuli i svima daju dobar primjer. Na primjer, otok Krk.

Što s glomaznim otpadom?

“Ja ne zovem ove razne ekipe koje se oglašavaju po stupovima i banderama. Zašto? Pa zato što mislim da oni iz neke stare vešmašine uzmu dio koji mogu prodati, a ostalo bace u neku šumu, na Sljeme ili tako negdje. Čisto sumnjam da stvari koje ne mogu iskoristiti nose na Jakuševac i onda tamo plaćaju njihovo skladištenje. Ja pozovem Čistoću da odvezu komad namještaja ili bijele tehnike koji više ne trebam ili sâm utovarim u auto i odvezem u reciklažno dvorište”, kaže gospođa Vesna (48).

“Ali više mi se sviđao onaj sistem kad smo unaprijed znali datum kad će se odvoziti glomazni otpad, nego ovo sad kad ti sam moraš zvati ekipu. Ljudima se ne da zvati, pa onda glomazni otpad ostavljaju kod običnih kontejnera i sve je zatrpano. Te komade namještaja radnici Čistoće ne mogu ubaciti u kamion i onda to tako stoji i stoji. Kiša natapa stari namještaj, skupljaju se štakori, užas.”

Spominjemo reciklažna dvorišta, no gospođa Vesna sasvim opravdano upozorava da za odvoz glomaznog otpada u jedno takvo dvorište treba neki prijevoz, malo veći auto ili kamion, a to također košta. “Ja nemam auto. A ako nekoga zamolim da preveze moju staru vešmašinu u reciklažno dvorište, onad to moram platiti. 50 kuna ovdje, 50 kuna ondje… Novac curi. Radije onda zovem Čistoću – koju ionako plaćam – pa oni odvezu sav otpad.”

No osim što služe za odlaganje otpada, reciklažna dvorišta sve su češće i mjesta na koja se odlazi neke stvari uzeti. U reciklažnom dvorištu u Zagorskoj ulici susrećemo Marka (55). On nije ništa donio, nego je neke stvari došao – uzeti. “Pogledajte ove keramičke pločice. Potpuno su nove. Netko je obnavljao kupaonicu i kupio previše, pa višak bacio. A ja imam jedan mali zid u kuhinji za koji mi trebaju taman takve pločice”, govori Marko sretan zbog današnjeg ulova.

“Ma ta kultura bacanja stvari koje su još dobre svima će nam doći glave. Pa više nitko ništa ne popravlja, sve se baca. Ovdje sam našao skroz upotrebljive stvari. Šteta je tako se odnositi i prema stvarima i prema novcu i prema Zemlji.”

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP