Prati nas

Mozaik

Posudite ili donirajte

Trebate štaku ili kolica? Posudionice medicinskih pomagala sve su popularnije

Posuđivanje je besplatno za sve. No potrebno je donijeti medicinsku dokumentaciju iz koje je vidljiva potreba za korištenjem tog pomagala. Pacijenti koji trebaju pomagalo mogu do njega doći i preko socijalnog, no ovako je brže, dok se na pomagalo preko socijalnog dosta čeka.

Objavljeno

|

foto: klimkin/Pixabay

“Kad mi je muž obolio od raka i krenuo s terapijama, znatno je oslabio. Nije se mogao više samostalno kretati i praktički je bio osuđen na krevet”, govori nam gospođa Marija iz Zadra.

“S obzirom na njegovo stanje, imao je pravo na medicinsko pomagalo, znači kolica, ali znate kako vam je to: morate ishoditi hrpu papira, štambilja i doznaka, a kako se i ja sve teže krećem, bilo nam je nemoguće te sve papire prikupiti. Sva je sreća što u Zadru postoji posudionica medicinskih pomagala gdje samo dođeš i daju ti pomagalo koje trebaš.”


“Osim toga”, nastavlja gospođa Marija, “ponekad bolestan čovjek i nije siguran koliko će mu određeno pomagalo stvarno i koristiti pa zbog toga to silno čekanje po raznim šalterima i nema smisla. I kod nas je bio takav slučaj. S obzirom da se muž jako teško kretao, posudili smo jedna invalidska kolica, no on ih je stigao koristiti tek nekoliko puta. Nažalost, ubrzo je umro. Da smo čekali kolica redovnim putem, ne bi ih ni dočekao. Ovako je ipak posljednjih dana života mogao malo izaći u dvorište, udahnuti zraka.”

U zadarsku posudionicu medicinskih pomagala ljudi dolaze iz raznih razloga: bude tu slomljenih ruku, iščašenih zglobova i sličnih tegoba radi kojih su ljudi došli posuditi štake, a nekome drugome možda treba medicinski krevet ili pelene. Što god da je u pitanju, u posudionici će naći potrebno pomagalo. Posjetili smo ih da vidimo kako to funkcionira u praksi i porazgovarali s još jednom Marijom – Marijom Šarlijom koja ondje radi.

Posudionica medicinskih pomagala Zadar (foto: Silvija Novak)

“Posudionica je otvorena 2016. godine, a ja radim ovdje nekoliko mjeseci. Naš je cilj poboljšanje zdravstvene skrbi slabo pokretnih i nepokretnih osoba te palijativnih pacijenata. Posudionicu je osnovao grad Zadar u suradnji s Domom za odrasle Sveti Frane, Ligom protiv raka, Volonterskim centrom Zadar i Caritasom Zadarske nadbiskupije”, kaže Šarlija.

Zanimalo nas je mogu li doista baš svi doći po pomagalo koje im treba. “Zapravo mogu. Iako je posudionica namijenjena prvenstveno za ljude iz Zadarske županije, ako nam dođe neki turist koji treba štaku ili nešto slično, naravno da ćemo mu izaći u susret. Nedavno smo posudili kolica ljudima koji su sudjelovali u utrci ‘Wings for Life’, ali ovo je prvenstveno za ljude koji žive ovdje”, odgovara naša sugovornica na sva naša pitanja. 

Kakva je onda procedura oko posuđivanja i plaća li se ta usluga?

Ne, posuđivanje je besplatno za sve. No potrebno je donijeti medicinsku dokumentaciju iz koje je vidljiva potreba za korištenjem tog pomagala. Pacijenti koji trebaju pomagalo mogu do njega doći i preko socijalnog, no ovako je brže, dok se na pomagalo preko socijalnog dosta čeka.

Odakle dolaze pomagala? Je li u pitanju donacija?

Da. Većina pomagala koje imamo u posudionici su donacija privatnih osoba ili bolnica i sličnih institucija. Građani dobrovoljno daruju pomagala koja njima više ne trebaju. Puno stvari dobijemo i iz bolnica, staračkih domova… Iz bolnica, na primjer, dobijemo krevete. Kad oni mijenjaju krevete, onda stare daruju nama pa ako nekome treba medicinski krevet, može ga posuditi kod nas.

Posudionica medicinskih pomagala Zadar (foto: Silvija Novak)

Koja se pomagala najviše traže?

Pa upravo kreveti. Osim kreveta, ljudi dosta traže invalidska kolica i pelene. Naime, kad dobiju pelene za odrasle preko socijalnog, ta im količina uglavnom ne bude dovoljna pa dođu k nama po još. Kreveti su traženi jer je to dosta skup komad opreme. A kako smo sad nedavno dobili donaciju od 15 kreveta iz jedne bolnice, podmirili smo sve zahtjeve i svi koji su trebali, dobili su krevet. Inače imamo listu čekanja. Kod tako većih stvari poput kreveta, odmah ih šaljemo dalje jer mi nemamo dovoljno prostora da to sve ovdje držimo. Kad nekome krevet više ne treba, odmah ga proslijeđujemo dalje sljedećem korisniku.

Kad netko posudi neko medicinsko pomagalo, koliko se smije njime služiti?

Posudba traje dok god osoba ima potrebu za tim pomagalom. Ne postoji nikakav rok. Ni ne može postojati jer nitko ne zna koliko će neka bolest trajati. Možda će mu trebati dvije, a možda i pet godina. Kad pomagalo više ne trebaju, oni koji su ga posudili dužni su vratiti ga u posudionicu. Zasad nismo imali neugodnih iskustava u smislu da netko posuđenu stvar nije vratio.

Koliko ljudi tjedno zatraži vašu pomoć?

To je teško reći. Ponekad ih bude jako puno, ponekad manje. Mogli bismo reći da nam dođe oko 15 ljudi tjedno.

Kako ljudi mogu pomoći? Što bi vam olakšalo posao?

Ovaj prostor ovdje na Obali kneza Branimira je u redu, ali ono što nam uvijek treba su donacije. Najviše se traže invalidska kolica i kreveti. Evo sad smo trenutno s krevetima namireni, ali kolica se uvijek traže. Pa ako netko ima nešto od medicinskih pomagala koje više ne koristi, neka nam se javi. Uvijek ima ljudi kojima će te stvari puno pomoći. Također, uvijek nam dobro dođe i prijevoz jer mi nemamo kombi ili tako neko vozilo nego ljudi sami moraju doći po svoje pomagalo ili organiziraju prijevoz.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

.

Mozaik

I kad se odmara, milicioner radi! Čudnovate zgode drugova u plavom

Njihova dosjetljivost mora biti munjevita. I stoga bez obzira na njihov mirni izgled, odmjereni korak, prividno nezainteresiranu šetnju, moramo zaključiti kako je svaki pozornik u svakom trenutku napet u očekivanju i spreman u svojoj odlučnosti.

Objavljeno

|

Autor

“Naši izvjestioci su htjeli ovim zapisima u našoj stalnoj rubrici podsjetiti kako naši milicioneri nisu samo junaci u izuzetnim, dramatičnim okršajima s kriminalom i kriminalcima. Tokovi života pred njih bacaju i druge, veoma zamršene, često nezamjećive probleme. Dok vrše svoju pozorničku službu, oni nisu šetači. U svakome trenutku vrebaju stupice, situacije izvan zakona, prijestupi, podvale. Ovo su reporti o tome kako se oni snalaze…” Uvod je to o u priču o opasnom milicionerskom životu koju je 1971. godine objavila zagrebačka Arena. Prenosimo je u cijelosti.

Ovo nisu priče dramatičnih obrata, nego opisi zgoda i nezgoda što se svakodnevno nižu u pozorničkoj službi naših milicionera. Dok ih promatramo kako ulicama i trgovima šeću, pomišljamo da i nemaju posla, da je to preventivna šetnja što osigurava red i ništa više. Ipak, njih u svakom trenutku vrebaju stupice, situacije izvan zakona, prijestupi, podvale, krađe, nasilje.


Ovdje nećemo govoriti o dramama što ih doživljavaju, o događajima opisanim krupnim slovima u kriminalnim kronikama. Postoje i one redovite, svakodnevne nezgode, što ih režira slučaj, a razrješava hitra dovitljivost pozornika milicionera. U tim situacijama ima mnogo ljudskog takta i tona, dosjetljivosti koja nije oblik sile, nego način snalažljivosti.

Profesionalnost i efikasnost

Milicioner zapravo u svakom trenutku mora očekivati neki događaj u koji se po službenoj dužnosti treba umiješati. Mi obično mislimo da se sve događa po telefonskom pozivu, ili po prijavi. U stvari tok života je takav da je milicionerska pozornička služba stalna napetost, neprestana spremnost milicionera da nešto otkrije, otkloni, razriješi. A takvih događaja uvijek ima. Druga je stvar što ih mi i ne vidimo.

I upravo to što ih ne vidimo, znak je da milicioneri najbolje postupaju: da ne prave scene i spektakle, nego profesionalno, domišljato i rutinirano najkraćim putem i najefikasnijim načinom razrješavaju slučajeve što ih pred njih baca bujica života.

Milicioner Željko otporan je na golo žensko tijelo

A događa se zaista svašta. U Stanici milicije Centar u Zagrebu, milicioner Željko Ćavec ispričao nam je jednu zgodu iz parka kod Svačićevog trga. U svojoj pozorničkoj službi naišao je na jednu prijateljicu noći koja je vrlo napadno nudila svoje draži i time, očito, vrijeđala javni moral. Željko joj je mirno prišao, zatražio legitimaciju i usput joj pripomenuo kako je već prije podnio dvije prijave protiv nje.

Prijateljica noći je bila drska, arogantna i opirala se milicioneru koji ju je s razlogom trebao privesti u stanicu milicije. Željko je, naravno, zaprijetio upotrebom sile. “I znate što je učinila”, kaže nam dvadesetšestogodišnji zagrebački milicioner. “Potpuno se svukla!”

Zamislite sada položaj milicionera u takvoj sceni na javnom trgu, pred očima prolaznika! Ali Željko se nije zbunio. Hladno, pribrano, kako dolikuje njegovoj službi, naredio je da se obuče. Naredba je zvučala strogo. Prijateljica noći to je razumjela.

Milicioner Mirko na meti Zagrepčana

Zagrebačkom milicioneru Mirku Vlajiniću, Kordunašu iz Gornjeg Sjeničaka dogodilo se nešto još gore. I opasnije. Prolazio je preko Trga Republike odjeven u građansko odijelo i primijetio kako jedan mladić zlostavlja nekoga invalida. Naravno, intervenirao je. Mladić je bio ratoboran, pa je Mirka udario. No, iskusni milicioner brzo ga je svladao.

I gle čuda! Građani koji su prolazili zaključili su da je napadač – milicioner Mirko. Ubrzo se oko njega stvorio obruč. Mirko je vidio da tu nema šale, pa je naprosto pobjegao. Ali građani su za njim potrčali. Neki su stali vikati: “Držite ga”! Poziv je upalio. Građani su milicionera zaustavili i priklještili ga uza zid. On je vikao da je milicioner. A netko je odgovorio: “Znamo mi takve ptičice, koji se izdaju za milicionere!”

Srećom, nisu ga tukli. Građani su pozvali miliciju. A kad su došla dva milicionera, nastala je zabuna. Oni su se s “napadačom” rukovali. Građani su se začuđeno razišli.

Milicionar Sabid spasio je napušteno dijete

Mirkov i Željkov kolega iz milicijske Stanice Centar u Zagrebu, Sabid Mujkanović, rodom iz Čelinca kod Banjaluke, ima također jedan svoj upravo antologijski događaj. Opet se to zbilo na Trgu Republike. Primijetio je jednog mališana, dječaka od četiri godine, kako luta trgom i zuri od izloga do izloga. Prišao mu je, ali mališan je to navrijeme primijetio i panično pobjegao.

Sabid je za njim potrčao. Nastala je jurnjava Gajevom ulicom. Građani su zapazili da milicioner trči za djetetom, pa su mu pomogli i zaustavili dječaka. Dječak se nije predao: lamatao je slabašnim ručicama, plakao, kričao, nastojao se oteti. Kasnije se sve objasnilo: roditelji su mališana napustili prije mjesec dana, i čitav mjesec dana dječak se vrzmao zagrebačkim ulicama, spavajući po podrumima, hraneći se otpacima.

Milicioner Stipe na tračnicama

U naš razgovor umiješali su se i milicioneri Stipe Slišković i Rade Bogun. Stipe navodi jedan svoj zaista nevjerojatan slučaj: u kasnim noćnim satima, u Frankopanskoj ulici na tračnicama stao je čovjek i ustobočio se poput kipa. Naišao je tramvaj. Vozač je izdaleka pozvonio. Čovjek se nije micao. Zvonjava je postala panična. Čovjek je i dalje ostao na svom mjestu. Tramvaj se jedva zaustavio. Čovjek se i dalje nije micao.

Onda mu je prišao Stipe, s namjerom da mu pomogne, očito misleći da se radi o duševnom bolesniku. Do tada nepomični čovjek munjevito je pobjegao. Stipe se otisnuo za njim, sustigao ga i svladao. Pokazalo se da to nije bio nikakav duševni bolesnik nego drski kriminalac.

Milicioner Rade proglašen ustašom!

A milicioner Rade Bogun iz Prijedora doživio je u zagrebačkoj “Nami” jednu tešku i zaista neočekivanu uvredu. Otkrio je kradljivca, uhapsio ga, i poveo prema izlazu. U tom trenutku kriminalac je glasno i panično zatražio pomoć građana, kričeći da ga pravednog napada jedan – ustaša!

Građani su se uzrujali, i približili. Međutim, milicionerska uniforma bila je dovoljna garancija i dovoljan znak raspoznavanja.

Milicioner Slobodan i lice s potjernice

Naš dopisnik Ćamil Krehić posjetio je Službu javne sigurnosti u Mostaru. On je također zabilježio nekoliko primjera što inače izmiču pozornosti štampe i očima građana. U svim tim primjerima presudna je bila trenutačna snalažljivost, munjevita dovitljivost milicionera.

Slobodan Vukasović, među drugovima, prijateljima i znancima poznatiji kao Vukas, u Miliciji je već 22 godine. Što on sve nije doživio? O tome bi trebalo pisati, ali ne reportažu nego – kako nam rekoše njegovi drugovi – čitavu knjigu. Vukas se ni sam ne sjeća koliko je kriminalaca otkrio, pa i onih najopasnijih. A jednoga takvog otkrio je u drugom gradu, u vrijeme odmora.

Boravio je u Dubrovniku sa svojom porodicom i već po nekoj dugogodišnjoj navici prošetao do željezničke stanice. Na stanici je zapazio lice koje mu se učinilo poznatim. Iskusno oko nije ga prevarilo. Radilo se, zaista, o kriminalcu za kojim je raspisana potjernica i čiju su sliku milicioneri nosili u službenim torbama. Popularni Vukas mirno je prišao obijaču, kradljivcu i provaljivaču. Dalje se sve zna. Jer, Vukasu nikada ni jedan prijestupnik nije umakao.

Inače Vukasovo iskustvo je toliko da je on sada jedan od glavnih ljudi u kompliciranim istragama, u rekonstrukcijama događaja, u rekapitulaciji situacija. Tuži se da je bolestan, govori kako bi rado u mirovinu. Ali njegovi drugovi i njegovi pretpostavljeni o tome ni da čuju. Bez njega kao da ne mogu. I već je postalo gotovo pravilo da se u Stanici javne sigurnosti u Mostaru traži Vukas kad god je nešto komplicirano, nepoznato, neotkriveno.

Milicioner Anđelko je riješio sve predmet

Vukasov kolega Anđelko Lakić, mnogo je mlađi, i manje je iskusan. Ali smatraju ga jednim od najperspektivnijih mladih milicionera u Mostaru. U miliciji je tek dvije godine, a iza sebe ima čitav niz pothvata i uspjeha kojima bi se ponosili i mnogo iskusniji radnici Službe javne sigurnosti. On zaista radi sve s voljom, neprestano uči, pohađa tečajeve. Sve planira, dobro promišlja, točno određuje.

Kao početniku prošle godine povjerili su mu 40 prijava maloljetničkog kriminala. Dali su mu to za nauk i za probu. Odredili su mu i vrijeme. Anđelko je radio na svoj način: u vrlo kratkom roku pojavio se pred svojim komandirom s izvještajem na kojemu je bilo kratko ispisano: svi predmeti riješeni!

Milicioner Dime bori se riječima

Naša dopisnica Ranka Čičak iz Skoplja piše o zaista osobitom čovjeku, koji je uz to i vrlo osebujan milicioner. Riječ je o Dimi Dimevskom, čovjeku koji je obukao milicionersku uniformu 1952. godine i koji od prvog dana svoje službe do sada nikada nije bio fizički napadnut, niti je sam upotrijebio bilo kakvu silu prema bilo kojem prijestupniku. A ulazio je u najgore gužve i najteže situacije što ih izazivaju kriminalci.

A da se zaista Dime uvijek nalazio tamo gdje je bilo najvruće, svjedoči i činjenica da je on proglašen za najpožrtvovnijeg mlilicionera prošle godine u Skoplju! Umjesto odgojne palice Dime ima prisnu, toplu, gotovo intimnu riječ. Svoju rečenicu smatra jačom od revolvera. Svoj pristup podešava tako da se u njemu i ne može prepoznati nikakva odlučnost sile. Sve to na papiru izgleda vjerojatno. Ali u zbilji? Znate li što znači zaputiti se među opasnu bandu huligana koja je prije toga opljačkala na vrlo drastičan način i pred očima prolaznika čak jedanaest automobila. Svaki milicioner znade da je takva banda naoružana. I Dime je to znao.

I jednostavno, na svoj način, prišao im je, bez straha i oklijevanja i započeo razgovor. O čemu je govorio? Naravno, o njihovu zločinu. I uspio ih je riječima dovesti u stanicu milicije, i to tako da je on išao ispred njih, a ne iza njih kako obično biva kad se radi o privođenju.

Mnogo takvih slučajeva može Dime navesti. “Psihologija me zanima više od svega”, kaže Dime, milicioner koji pretpostavlja da u svakom kriminalcu ostaje nešto ljudskoga. A milicioner Dime je majstor upravo za to ljudsko. On to brzo otkrije, angažira, nađe prave riječi, probudi, potakne, i urazumi. Dime ne svladava, nego uvjerava. On će ove godine diplomirati na Višoj socijalnoj školi, ali time se neće zadovoljiti. Kaže, da će upisati neku školu gdje može učiti o ljudima. Što će učiti? Upravo ono što znade svojim darom, talentom i iskustvom. Škola će mu to i formalno potvrditi.

Dime je završio kurseve džudo-vještine, ali, osim u vježbi, nikada to nije primijenio. Njemu se prijestupnici pokoravaju po zakonima i prednostima druge vještine: po sili njegove ljudskosti, po snazi njegovog pristupa, kojega čak i okorjeli kriminalci doživljavaju kao vlastitu zaštitu.

“I sad recite”, piše Ranka Čičak, “da nije točna ona narodna poslovica koja govori kako lijepa besjeda i željezna vrata otvara”.

Eto, u ovom zapisu htjeli smo podsjetiti kako naši milicioneri nisu samo junaci u dramatičnim okršajima s kriminalcima, vještaci u posebno napetim i izuzetno opasnim situacijama. Tokovi života pred njih bacaju i druge zamršene, nevidljive probleme. Oni, dok vrše svoju pozorničku službu, nisu samo šetači. U svakome trenutku vreba ih zaplet što ga režira prijestupnik.

Njihova dosjetljivost mora biti munjevita. I stoga bez obzira na njihov mirni izgled, odmjereni korak, prividno nezainteresiranu šetnju, moramo zaključiti kako je svaki pozornik u svakom trenutku napet u očekivanju i spreman u svojoj odlučnosti. Ili, kako rekoše milicioneri u Mostaru: “I kad se odmara, pozornik milicioner je u službi.” (autori: Stipe Mijić, Ćamil Krehić, Ranka Čičak, Luka Horvat / Arena, 1971. / Yugopapir)

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP