Prati nas

Mozaik

Posudite ili donirajte

Trebate štaku ili kolica? Posudionice medicinskih pomagala sve su popularnije

Posuđivanje je besplatno za sve. No potrebno je donijeti medicinsku dokumentaciju iz koje je vidljiva potreba za korištenjem tog pomagala. Pacijenti koji trebaju pomagalo mogu do njega doći i preko socijalnog, no ovako je brže, dok se na pomagalo preko socijalnog dosta čeka.

Silvija Novak

Objavljeno

|

foto: klimkin/Pixabay

“Kad mi je muž obolio od raka i krenuo s terapijama, znatno je oslabio. Nije se mogao više samostalno kretati i praktički je bio osuđen na krevet”, govori nam gospođa Marija iz Zadra.

“S obzirom na njegovo stanje, imao je pravo na medicinsko pomagalo, znači kolica, ali znate kako vam je to: morate ishoditi hrpu papira, štambilja i doznaka, a kako se i ja sve teže krećem, bilo nam je nemoguće te sve papire prikupiti. Sva je sreća što u Zadru postoji posudionica medicinskih pomagala gdje samo dođeš i daju ti pomagalo koje trebaš.”


“Osim toga”, nastavlja gospođa Marija, “ponekad bolestan čovjek i nije siguran koliko će mu određeno pomagalo stvarno i koristiti pa zbog toga to silno čekanje po raznim šalterima i nema smisla. I kod nas je bio takav slučaj. S obzirom da se muž jako teško kretao, posudili smo jedna invalidska kolica, no on ih je stigao koristiti tek nekoliko puta. Nažalost, ubrzo je umro. Da smo čekali kolica redovnim putem, ne bi ih ni dočekao. Ovako je ipak posljednjih dana života mogao malo izaći u dvorište, udahnuti zraka.”

U zadarsku posudionicu medicinskih pomagala ljudi dolaze iz raznih razloga: bude tu slomljenih ruku, iščašenih zglobova i sličnih tegoba radi kojih su ljudi došli posuditi štake, a nekome drugome možda treba medicinski krevet ili pelene. Što god da je u pitanju, u posudionici će naći potrebno pomagalo. Posjetili smo ih da vidimo kako to funkcionira u praksi i porazgovarali s još jednom Marijom – Marijom Šarlijom koja ondje radi.

Posudionica medicinskih pomagala Zadar (foto: Silvija Novak)

“Posudionica je otvorena 2016. godine, a ja radim ovdje nekoliko mjeseci. Naš je cilj poboljšanje zdravstvene skrbi slabo pokretnih i nepokretnih osoba te palijativnih pacijenata. Posudionicu je osnovao grad Zadar u suradnji s Domom za odrasle Sveti Frane, Ligom protiv raka, Volonterskim centrom Zadar i Caritasom Zadarske nadbiskupije”, kaže Šarlija.

Zanimalo nas je mogu li doista baš svi doći po pomagalo koje im treba. “Zapravo mogu. Iako je posudionica namijenjena prvenstveno za ljude iz Zadarske županije, ako nam dođe neki turist koji treba štaku ili nešto slično, naravno da ćemo mu izaći u susret. Nedavno smo posudili kolica ljudima koji su sudjelovali u utrci ‘Wings for Life’, ali ovo je prvenstveno za ljude koji žive ovdje”, odgovara naša sugovornica na sva naša pitanja. 

Kakva je onda procedura oko posuđivanja i plaća li se ta usluga?

Ne, posuđivanje je besplatno za sve. No potrebno je donijeti medicinsku dokumentaciju iz koje je vidljiva potreba za korištenjem tog pomagala. Pacijenti koji trebaju pomagalo mogu do njega doći i preko socijalnog, no ovako je brže, dok se na pomagalo preko socijalnog dosta čeka.

Odakle dolaze pomagala? Je li u pitanju donacija?

Da. Većina pomagala koje imamo u posudionici su donacija privatnih osoba ili bolnica i sličnih institucija. Građani dobrovoljno daruju pomagala koja njima više ne trebaju. Puno stvari dobijemo i iz bolnica, staračkih domova… Iz bolnica, na primjer, dobijemo krevete. Kad oni mijenjaju krevete, onda stare daruju nama pa ako nekome treba medicinski krevet, može ga posuditi kod nas.

Posudionica medicinskih pomagala Zadar (foto: Silvija Novak)

Koja se pomagala najviše traže?

Pa upravo kreveti. Osim kreveta, ljudi dosta traže invalidska kolica i pelene. Naime, kad dobiju pelene za odrasle preko socijalnog, ta im količina uglavnom ne bude dovoljna pa dođu k nama po još. Kreveti su traženi jer je to dosta skup komad opreme. A kako smo sad nedavno dobili donaciju od 15 kreveta iz jedne bolnice, podmirili smo sve zahtjeve i svi koji su trebali, dobili su krevet. Inače imamo listu čekanja. Kod tako većih stvari poput kreveta, odmah ih šaljemo dalje jer mi nemamo dovoljno prostora da to sve ovdje držimo. Kad nekome krevet više ne treba, odmah ga proslijeđujemo dalje sljedećem korisniku.

Kad netko posudi neko medicinsko pomagalo, koliko se smije njime služiti?

Posudba traje dok god osoba ima potrebu za tim pomagalom. Ne postoji nikakav rok. Ni ne može postojati jer nitko ne zna koliko će neka bolest trajati. Možda će mu trebati dvije, a možda i pet godina. Kad pomagalo više ne trebaju, oni koji su ga posudili dužni su vratiti ga u posudionicu. Zasad nismo imali neugodnih iskustava u smislu da netko posuđenu stvar nije vratio.

Koliko ljudi tjedno zatraži vašu pomoć?

To je teško reći. Ponekad ih bude jako puno, ponekad manje. Mogli bismo reći da nam dođe oko 15 ljudi tjedno.

Kako ljudi mogu pomoći? Što bi vam olakšalo posao?

Ovaj prostor ovdje na Obali kneza Branimira je u redu, ali ono što nam uvijek treba su donacije. Najviše se traže invalidska kolica i kreveti. Evo sad smo trenutno s krevetima namireni, ali kolica se uvijek traže. Pa ako netko ima nešto od medicinskih pomagala koje više ne koristi, neka nam se javi. Uvijek ima ljudi kojima će te stvari puno pomoći. Također, uvijek nam dobro dođe i prijevoz jer mi nemamo kombi ili tako neko vozilo nego ljudi sami moraju doći po svoje pomagalo ili organiziraju prijevoz.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

.

Aktivno starenje

Andrija Zelmanović: Ne žalim za mladošću i prošlim vremenima

Poznati zagrebački fotograf Andrija Zelmanović govori o vitalnom starenju, Photoshopu, aktivnoj mirovini i svojim životnim veseljima.

Petra Švarc

Objavljeno

|

Autor

“Sve me boli: kralježnica – to rješava kiropraktičar, za sad neuspješno, a onda i koljeno – to sam operirao, ali…” Kaže mi to Andrija Zelmanović, za prijatelje Zelma, u kišno subotnje prijepodne dok sjedamo na kavu u njegovoj (a i mojoj) gradskoj bazi – malom kafiću s jako finom kavom u Preradovićevoj ulici u Zagrebu.

Zelmu namjerno nisam pobliže opisala odmah u prvoj rečenici jer jedna rečenica za to naprosto nije dovoljna. Poznati zagrebački fotograf koji je svoje prve radove napravio za vrijeme “Novog vala”, strastveni biciklist, otac i dvostruki djed, u isto vrijeme je i mangup i pravi fini zagrebački dečko – i dan danas, sa 66 godina.


Nepresušni izvor zanimljivih priča i anegdota, duhovit, uvijek okružen ljudima (i lijepim ženama), prepoznatljivoga dubokog, “rašpavog” glasa. Velika je vjerojatnost da ste ga i sami zamijetili kako opušteno na biciklu kruži ulicama centra ili negdje na potezu od Cvjetnog trga do Preradovićeve, gdje se nalazi njegov studio. 

Mislili su da ima servis za bicikle

“Bicikliram i danas, ali ne više kao prije. Sada mi je bicikl uglavnom prijevozno sredstvo, a prije sam ga sasvim drugačije koristio. Išlo se na vožnje, na Sljeme… a sad mi služi da dođem od točke A do točke B i za održavanje koljena. Auto imam, ali ga baš ne vozim često pa sam  dao sinu da ga vozi. Imam i električni bicikl, nabavio sam ga kad sam operirao koljeno. Dobio sam lijepo novo koljeno koje fino radi, ali u prvo vrijeme nisam mogao voziti bicikl pa sam si kupio električni. Iako, moram reći da nisam preveliki poklonik te vrste bicikala. Prava stvar je ipak prava stvar. Nekad sam znao kupovati stare bicikle – vintage kak’ bi se reklo – pa ih ‘zrihtati’. Onda su to doznali novinari pa bi o tome pisali. A onda su na vrata mog studija dolazili ljudi jer su mislili da je to servis za popravak bicikala.”

A u tom, već legendarnom studiju, stvarala se i još se uvijek stvara ljepota. Magija. Umjetnost. Zelma o svome radu nikada ne govori na taj način. A ne voli ni komplimente. Iako je u mirovini, ne miruje. “Imam sreću da stanujem u istoj kući u kojoj mi je i studio pa se ujutro samo spustim kat niže. Studio sam napravio i on postoji zato da bih ja u njemu fotkao. Međutim, sada ga i iznajmljujem – to je sporedna djelatnost u kriznim vremenima. Dugo sam se tome odupirao – kako će netko drugi fotkati u mojem studiju?! S mojim lampama?!? Ali, prilagodio sam se. Fotkam puno manje nego prije, ali imam sina koji također krenuo ovim putem – završio  je studij kamere na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti, a potom i poslijediplomski studij na londonskoj Royal Academy of Art. Uz njega imam osjećaj da se stalno nešto događa u studiju.”

Zajedno s Nikolom i starijim sinom Jašom, Zelma je pokrenuo i projekt portreti.hr, posvećen, pogađate, fotografiranju svih vrsta portreta – od obiteljskih, poslovnih, individualnih, portreta kućnih ljubimaca, prijatelja ili djece. 

U ovom poslu, kaže, ne postoje dva jednaka dana: “Ponekad zbog posla moram ustati u 7 sati, a nekad ne moram pa mogu malo dulje odspavati. Sad kad me bole križa, budim se u 6 i to mi je koma. Onda ide prvo kavica – jedno sat, dva pa tek onda radne obaveze. Tko me ne zna, lako može pomisliti da po cijeli dan samo sjedim i pijem kavu. Ali to nije tako – ja naprosto lovim svaku rupu u rasporedu da malo sjednem među ljude, da popričamo i podružimo se. Jako volim ljude, druženja, razgovore. Slobodno vrijeme? Pa meni je svo vrijeme slobodno vrijeme, ne dijelim dane na radno i slobodno vrijeme jer i kad radim, zabavno mi je. Najbolje mi je kad me pitaju kad ću na godišnji odmor – ja im kažem da sam ja stalno na godišnjem, samo da ponekad nešto malo radim (smijeh). Posljednjih godina ljetujem na Visu. Prije je moje ljetno odredište bio Hvar, sada je to Vis. Nije mi to neki značajan odmak od Zagreba jer tamo ljeti ima toliko Zagrepčana da je to onda zapravo samo produžetak gradskog đira, ali na moru.

Svako životno doba je lijepo

Iako se rado prisjeća mladosti, ne slaže se da je, kako mnogi vole reći “prije bilo bolje”. “Ne žalim za prošlim vremenima, i ovo životno doba mi je lijepo i ima jako puno zanimljivih događaja, situacija, momenata. Tu prije svega mislim na glazbu – potpuno sam se maknuo iz onih vremena kad smo slušali, kajaznam, Beatlese i Rolling Stonese. Moji prijatelji i dan danas slušaju ono što su slušali pred 20 godina i ne priznaju da postoji išta drugo osim toga. Ako me pitaš što slušam, reći ću da nemam pojma jer toga toliko ima – ja to slušam, ali ne trudim se više uopće pamtiti kako se što zove i tko to izvodi”, kaže.

“Evo, noćas sam na TV programu Arte pronašao jedan sjajan koncert, pustio si ga na zvučnike i uživao. Super mi je što sve ono što znam da više neću imati prilike uživo vidjeti i obići, mogu slušati doma. Odem još uvijek i na poneki koncert. Prošle sam godine bio na Exitu, u Novom Sadu – zanimalo me kako izgleda tako veliki spektakl. Super je to, samo bi bilo bolje da sam to napravio prije 10, 15 godina jer Exit znači lijeganje u 4, 5 ujutro pa onda idući dan lutanje gradom pa opet sve ispočetka… zahtjevno je to, ali drago mi je da sam bio. Odem rado i na InMusic na Jarun.”

Andrija Zelmanović (foto: Petra Švarc)

Urbani drvosječa

Kao fotograf, čitavog je života okružen ljepotom i skladom pa i sam njeguje prepoznatljiv stil. Tu su uvijek upečatljive naočale – kako one za vid, tako i sunčane, a njegov je stil odijevanja jedan modni portal svojevremeno definirao kao stil “urbanog drvosječe”.

“Volim odjeću, kupim kad nađem nekaj zgodno. Uvijek mi je žao što nemam više love da si mogu priuštiti i bolje komade. Ali, evo, snalazim se i s low budget firmama” (smijeh).

Prije nekoliko godina, Zelma je postao djed. “Nisam ja deda. Ja kažem da je moj sin dobio sina (smijeh). A onda pretpostavljam da sam ja u toj priči nekakav djed. Nemam baš puno prilike živjeti tu ulogu jer jedno dijete živi u Njemačkoj, a drugo mi dođe svaki tjedan na sat dva. Ali simpa mi je to.” 

Pitam ga za neki tajni recept, eliksir mladosti. Kaže kako nastoji jesti zdravo i raznoliko. “Hrana mi je baš gušt. Imam faze kad svaki dan kuham – sad nisam u toj fazi, ali uvijek doma imam nešto što mogu na brzinu pripremiti, neku dobru salatu ili tjesteninu. Obožavam maslac na svježem kruhu, ali to si priuštim samo tu i tamo. Uglavnom sve što pojedem jest zdravo, ali onda to malo ‘pokvarim’ nekim slatkišem – lud sam za slatkim. Volio bih u život uključiti više fizičke aktivnosti. Prije sam bio puno aktivniji, ali stalno me nešto koči. Ili si možda samo nalazim dobra opravdanja, hahahaha… Nakon operacije koljena, vježbao sam ustrajno, svaki dan, sad sam malo manje redovit. Doktor me špota jer su mi oslabili mišići. U glavi mi se ništa nije promijenilo, ali neću više krenuti pješke na Sljeme, kužim da mi to ne bi bilo pametno“. 

Muško i žensko starenje

Fotografirajući ljude, uvjerio se da muškarci i žene drugačije stare. “Starenje ljudskog tijela i lica u velikoj mjeri ovisi o fizičkoj aktivnosti i o stanju u glavi. Rekao bih da muškarci s godinama, fizički dobiju neku novu, drugačiju konotaciju. Promjene su prisutne i kod žena, ali se manifestiraju na drugačiji način. Kod nekih se muškaraca taj fizički dio uspije bolje sačuvati pa dobije neke linije, koža i crte lica dobiju neki dodatni efekt, a kod žena je teže reći jer nerijetko posežu i za estetskim zahvatima. Razlike su prirodne, dobro je da postoje i protiv njih se nema smisla boriti. U mom poslu ima puno različitih trikova kojima se stvari prividno mogu popraviti. Osobno nisam pobornik Photoshopa i sličnih alata, ali ljudi to često traže. Onda ja diskretno uredim fotografije, napravim to s mjerom, pristojno, pa mi kažu – ma joooj, mogli ste to malo bolje popeglati, da se ne vide bore, podočnjaci… Ili pak s druge strane, kažu mi da žele fotografije bez Photoshopa, sasvim prirodne. Onda kada ih vide, nastupi tajac – pa kaj sam ovo ja?!? Kaj ja fakat tako izgledam?!?! A jel’ me možete bar malo popraviti? Uglavnom, nitko se ne buni kada na fotografijama ispadne mlađe i ljepše.” 

Mirne dane u Preradovićevoj poremetio mu je potres. “Mogu reći da sam ipak imao dosta sreće. Centar je jako nastradao, mnogi moji susjedi morali su iseliti jer stanovi više nisu bili sigurni, neki nisu ni upotrebljivi. Moj je studio dobro prošao. Korona? Čudna stvar – imam stalno osjećaj  kao da se borim protiv nečeg nepoznatog i nevidljivog. Bolest definitivno jest tu, prisutna je i nije mi svejedno. Čuvam se, nosim masku, dezinficiram ruke, a i prestao sam pušiti, dobrim dijelom upravo zato što sam pročitao da pušači koji dobiju koronu, gotovo u pravilu lošije prolaze od nepušača. Eto, bar neka korist od te boleštine.”

Andrija Zelmanović

Samostalni umjetnik-fotograf (član ULUPUH-a I HZSU-a) sa dugogodišnjim iskustvom u svim vidovima fotografije te suradnik u vodećim relevantnim modnim (i ostalim) magazinima i agencijama. Suradnik je poznatih klijenata i poduzeća. Neke od referenci su Polet, Start, Svijet, Playboy, Globus, Cosmopolitan, Sensa, Elle dekor, Elle, Grey, Unex, Digitel. Dok nije u studiju možete ga vidjeti po gradu kako ekološki osviješteno pedalira. 

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost nakladnika.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP