Prati nas

Zdravlje

Jednostavno - ne radi

Ne mučite ih. Ni ‘homeopatija za životinje’ ne djeluje

Uvijek iznova će se čuti zajedljive primjedbe prema proizvođačima lijekova i farmaceutskoj industriji. Ali postoje i golemi proizvođači takvih homeopatskih preparata koji također odlično zarađuju, no na tečaju ne čujemo šale i na njihov račun.

Objavljeno

|

foto: Charles Roth/Pexels

Već više od dva stoljeća imaju u osnovi samo dva mišljenja o homeopatiji. Jedni misle da je to glupost, drugi da je „pravi“ spas. Brigitte Osterath je pogledala kako to djeluje kod – životinja, piše Deutsche Welle.

Djeluje li homeopatija? Kad se već ljudi ne mogu složiti oko toga, možda je bolje da se okrenem životinjama. Po Njemačkoj ima više škola i tečajeva za alternativnu medicinu i za takvo liječenje životinja. Htjela ili ne, tamo sam dobila punu dozu homeopatije i prije svega, njezinih zagovornika.


Znanstveno, tu se nema što raspravljati. Sva “dvostruko slijepa” istraživanja su pokazala kako homeopatski pripravci nisu ništa bolji od placeba. Dakle takvom “dvostruko slijepom” istraživanju i mi možemo slijepo vjerovati. A ako takav pripravak nije bolji od pilulice laktoze ili nečeg potpuno bez veze, onda pripravak ne djeluje. I točka.

Bolje da s takvim tvrdnjama i ne dolazim zagovornicima homeopatije kao što je jedna moja prijateljica. Njezin je odgovor kako “istraživanja ne mogu sve dokazati” i uporno zalijeva svoje cvijeće prema mjesečevom kalendaru. Ne znam kako bi njezino cvijeće izgledalo da ga zalijeva na neki drugi način, ali ona je uvjerena kako “na ovom svijetu ima još mnogo toga što ne razumijemo.”

“Ne znaju oni što je homeopatija…”

To je argument koji je teško pobiti, barem za stvari koje doista ne razumijemo. Ali homeopatija je već odavno postala čitava industrija, a onda je taj argument ipak nategnut. To se vidjelo i na tečaju alternativne medicine za životinje gdje i predavačice i predavači svaku sumnju “obične” medicine i veterine u njihove metode nazivaju “glupošću”.

A to se događa barem jednom skoro svakog nastavnog sata. Predavačica upravo drži hvalospjeve homeopatiji i bez obzira o čemu je konkretno riječ, uvijek će se naći vremena nešto reći o toj tajanstvenoj moći liječenja. “Ima ljudi koji tvrde kako homeopatija ne djeluje. Oni nemaju pojma”, kaže tucetu učenica i učenika koji se smješkaju i klimaju glavom. Jedino se ja trudim da se ne uhvatim za glavu.

Po nekakvoj znanosti kakvu poznajemo od doba humanizma, sad bi bio zgodan trenutak da predavačica kaže i zašto netko kaže kako “ne djeluje”, dakle ono s placebom. Ali neće valjda ona raditi reklamu klasičnoj medicini i učenicima savjetovati neka radije upišu “običnu” veterinu. Zato odmah nastavlja: “Kaže se da kad čovjek uzme neki lijek, onda si može umisliti da on djeluje. Ali kod životinja se to ne može dogoditi”. Jedna učenica se odmah umiljava nastavnici: “Naravno, kod životinja nema učinka placeba!” I eto, svi vjeruju da homeopatija djeluje, a nastava ide dalje.

Životinje nisu glupe

Zapravo, već i ovaj dijalog pokazuje kako sudionici nastave ne znaju baš sve: učinak placeba nije samo čista iluzija, nego tijelo doista reagira na taj prividni lijek i na očekivanja koja ima pacijent da će on djelovati. I to se može izmjeriti. Ali taj efekt može djelovati i na životinje. Još 1962. američki psiholog Richard Hernstein je pisao o učinku placeba i kod štakora, a takvih istraživanja ima mnogo. Na primjer, 2010. su veterinari Sveučilišta Sjeverne Karoline utvrdili kako psi koji boluju od epilepsije pate od manje napada ako dobiju placebo, dakle “nikakav” lijek.

Jer životinje nisu glupe i brzo shvaćaju što se događa. Čak i ako nisu u ordinaciji koja čudno smrdi i u čekaonici ima i drugih životinja u jadnom stanju, osjetit će već i ako im gazda, pun očekivanja stavi nešto u gubicu što posve očito nije slastan zalogaj. To itekako može imati i pozitivan učinak, osobito na tako senzibilne i inteligentne životinje kao što su konji. Placebo by Proxy se zove taj fenomen.

Učenici tečaja alternativne medicine za životinje uče mnogo toga korisnog: o anatomiji, ali i psihologiji pasa, mačaka i konja, o uzrocima i simptomima mnogih bolesti, a tu je i dijagnostika gdje se uči čitava anamneza, pipanje, slušanje, ali i shvaćanje što nam kaže analiza krvi. Dakle treba učiti mnogo toga, ali zato jer oni nisu “pravi” veterinari niti liječnici, zabranjeno im je propisivati “prave” lijekove, ili se latiti kirurškog noža. Zato se koncentriraju na ljekovito bilje, tu je i akupunktura – djeluje li ona ili ne, to je sad druga priča, a naravno da je tu i homeopatija.

„Njima je samo do zarade”

Druga predavačica učenicima već na početku kaže kako im je “donijela nekoliko knjiga koje preporučam za studij”. U zraku drži debelu knjižurinu gdje se opisuju sva homeopatska sredstava i njihova primjena. Predavačica upozorava kako je tu knjigu napisao “pravi” veterinar i kako u predgovoru piše kako isprva nije vjerovao u homeopatiju. Opet se svi učenici slatko smiju.

Uvijek iznova će se čuti zajedljive primjedbe prema proizvođačima lijekova i farmaceutskoj industriji. Dapače, čak i preporučaju učenicima neka odu na promociju nekog lijeka “jer tamo uvijek ima dobrih stvari za pojesti i popiti” – naravno, na trošak proizvođača lijekova. Ali postoje i golemi proizvođači takvih homeopatskih preparata koji također odlično zarađuju, no na tečaju ne čujemo šale i na njihov račun.

Svaka rasprava između zagovornika i kritičara homeopatije se čini uzaludnom i besmislenom. Ako im se i kaže kako preparati dokazano ne djeluju, odgovor glasi kako homeopatski preparati drugačije djeluju kod svakog čovjeka i životinje. Ako nešto nije djelovalo kod nekog psa, onda to jedino može značiti da treba neki drugi – naravno, opet homeopatski preparat.

Zagovornici uvijek iznova kažu kako su vidjeli na svoje oči kako homeopatija doista djeluje. Dođe mi da i sama poželim otkriće da se i najteža bolest ipak nekako može izliječiti preparatom koji bi trebao koštati najviše nekoliko centi. Ali preparatom u kojem možda ima tek nekoliko molekula tvari koja bi barem nekako mogla djelovati? Možda je i to previše? Odakle znate da se jednako brzo taj pas ili mačka ne bi izliječili i sami od sebe?

Može ipak biti i štetno – ne samo za novčanik

Nedavno mi se jedna prijateljica požalila kako njezina mačka uvijek iznova obolijeva od upale mokraćnog mjehura. Ali s homeopatskim preparatom ta nevolja brzo nestane. Predlažem joj da onda zaboravi na taj preparat i vidi, hoće li i tako ta upala brzo nestati. Prijateljica me gleda kao da sam joj ubila majku: “Pa ne mogu valjda tako nešto učiniti svojoj mački! I ja toliko patim kad je ona bolesna!” Naravno da mnogi tako osjećaju. I spremni su zato otvoriti novčanik. I eto lijepe zarade…

Čak i kod ljudi koji gaje zdravu nepovjerljivost prema homeopatiji, čuje se argument kako “to valjda ne može štetiti”. Može. Ako je vaš pas zapravo trebao antibiotik, ali je umjesto toga dobio globulicu, onda to može trajati sve dok ne bude mnogo većih nevolja. I za koje ćete trebati novac koji ste potrošili na glupost. Možda za posebnu hranu za mačke kod upale bubrega. Ili za honorar pravom veterinaru.

Jesam li odgovorila, djeluje li homeopatija? Nisam, jer nisam niti našla razlog da promijenim mišljenje kako ne djeluje. Jesam li uvjerila one koji vjeruju u homeopatiju da postanu sumnjičavi? Ni to ne vjerujem: sigurna sam da će mi već sutra netko početi objašnjavati kako se izliječio od neke grozne bolesti samo homeopatskim preparatom. Ili da se izliječilo njezino dijete ili životinja kojoj “prava” medicina nije pomogla. Rasprava će se voditi i dalje. Ili, kako je pisano: “vjera te je tvoja spasila…”

.

Nema predaje

Moždani udar – kako ga prepoznati i kako pomoći

Najlakše ga je prepoznati ako zapamtimo akronim FAST, za koji u hrvatskom jeziku imamo inačicu GROM (Govor, Razumijevanje, Oduzetost polovice tijela, Minute su važne).

Objavljeno

|

“Sjećam se kao da je bilo jučer. Bila je nedjelja, 7. kolovoza 2011. Bili smo kod kuće, ja sam nešto radila po kuhinji, a muž je bio u kupaonici. Odjednom sam čula udarac, kao da se nešto stropoštalo. Dotrčala sam u kupaonicu i vidjela Stanka gdje leži na podu. Nije se mogao micati, jedna ruka mu je bila ukočena i polovica lica nekako čudno obješena. Odmah sam pomislila da je to moždani udar”, prepričava taj šokantan dan gospođa Mirjana Babić iz Zagreba.

“Nazvala sam hitnu pomoć koja je stigla vrlo brzo. Muža su stavili na nosila i u kola, a ja sam sjela u auto i krenula za njima. Kad smo došli u bolnicu, liječnici su počeli s obradom, a meni su rekli da je jako dobro u toj cijeloj strašnoj priči što nije bio sam kod kuće kad se to dogodilo i što je dopremljen u bolnicu nedugo nakon udara. Kako su mi objasnili, baš ta brza reakcija je ključna. Operiran je, izvadili su mu nekoliko ugrušaka i prebačen je na intenzivnu njegu na kojoj je proveo više od deset dana. Tek kad se malo ustabilio i kad je prošla neposredna opasnost, prebacili su ga na običan odjel”, opisuje dalje gospođa Mirjana.


“Nakon bolnice, muž je prebačen u Krapinske toplice na rehabilitaciju gdje je proveo nekoliko mjeseci. Ondje je počeo s redovitim vježbama i stanje mu se malo popravilo, ali ne do kraja. Nije mogao hodati, govoriti, sam se hraniti, obavljati nuždu… Još uvijek je, više-manje, tako. Sada je kod kuće, no već je godinama u krevetu, nepokretan”, kaže gospođa Mirjana.

“U dobru i zlu”

Brigu o nepokretnom mužu preuzela je na sebe. Nije lako, ali to je bila jedina opcija. “Domovi su jako skupi, to je prvo. Pogotovo oni koji bi čovjeku pružili doista adekvatnu njegu kad je u ovakvom stanju. S druge strane, državni domovi imaju ogromne liste čekanja. Ali ne radi se samo o tome. Nekako mi je bilo neobično čovjeka s kojim sam provela većinu života smjestiti u dom sad kad su nastupili problemi. U dobru i u zlu, u zdravlju i u bolesti – tako smo se zavjetovali i to je to.”

No briga o nepokretnom čovjeku nije nimalo laka, kaže nam Mirjana i opisuje svoju svakodnevnu rutinu. “Hranim ga i kupam, a moram ga i redovito okretati da mu ne nastanu rane od ležanja. Kupili smo poseban madrac protiv dekubitusa, ali i uz taj madrac treba čovjeka svako malo okretati. Stanku ne radi probava kako treba, pa mu svaka tri dana moram isprovocirati stolicu. Onda ide pranje, provjetravanje i sve po redu”, priča dalje Mirjana.

Ipak, od svega toga Mirjani najteže pada otežana komunikacija s mužem. “Stanko teško ne govori tako da teško komuniciramo. U prvo vrijeme je to bilo uglavnom gestama, pogledima, dodirima, a onda se govor počeo malo po malo vraćati. Moždani udar koji je imao bio je vrlo jak pa su mi liječnici rekli da je pravo čudo što je uopće preživio te da sigurno ne bi preživio da je bio sam kad se to dogodilo i da nismo tako brzo reagirali. A sad – što je tu je. Nije lako, ali držimo se. Sigurna sam da je situacija obrnuta, da bi se i on tako brinuo o meni.”

Kako nastaje moždani udar?

Suprug gospođe Mirjane jedan je od 11.300 ljudi u Hrvatskoj koliko ih svake godina doživi moždani udar. Zašto on nastaje, pitali smo doc. prim. dr.sc. Hrvoja Budinčevića, neurologa i zamjenika predstojnice Klinike za neurologiju i v.d. pročelnika Zavoda za cerebrovaskularne bolesti i intenzivnu neurologiju Kliničke bolnice Sveti Duh.

Moždani udar nastaje zbog začepljenja krvne žile (arterije) ugruškom u mozgu ili u vratu (i tada ga nazivamo ishemijski moždani udar) ili prsnuća krvne krvne žile u mozgu (i tada ga nazivamo hemoragijski moždani udar). Uzroci moždanog udara su različiti te su povezani s promjenjivim (modificiajućim) čimbnicima rizika – odnosno na one na koje možemo utjecati te s nepromjenjivim (ne-modificirajućim) čimbenicima rizka na koje ne možemo utjecati (kao npr. dob, spol, prethodni moždani udar, nasljeđe)

Može li se moždani udar spriječiti? (posebnim režimom prehrane, vježbe, načinom života…)

Činjenica je da se 90 % moždanih udara može spriječiti ukoliko djelujemo na 10 promjenjivih (modificirajućih) čimbenika rizika. Promjenjivi čimbenici rizika su: 1. arterijska hipertenzija (povišeni krvni tlak), 2. šećerna bolest, 3. hiperlipidemija (povišene masnoće u krvi), 4. srčane bolesti – fibrilacija atrija 5. pretilost, 6. pušenje, 7. prekomjerna konzumacija alkohola, 8. sjedelački način života, 9. neadekvatna prehrana i 10. stres.

Neki od ovih čimbenika rizika mogu se kontrolirati zdravim načinom života što uključuje redovitu tjelesnu aktivnost (bar 30 minuta dnevno), balansiranu prehranu bogatu voćem i povrćem (mediteranska dijeta) – sa smanjenim unosom soli, masnoća i ugljikohidrata, kontrolu tjelesne težine, prestankom pušenja i konzumiranja alkohola, te smanjenjem razine stresa, ukoliko ove nefarmakološke metode ne pomognu i u kontroli arterijske hipertenzije, šećerne bolesti i hiperlipidemiji preporuča se primjena lijekova, što predstavlja osnovu i za liječenje fibrilacije atrija.

Osim toga za potvrdu nekih od ovih čimbenika rizika potrebno je učiniti laboratorijsku obradu krvi i elektroardiogram (EKG), a korisno je i učiniti ultrazvuk karotidnih i vertebralnih arterija kako bi se procijenio stupanj ateroskleroze te eventualno pristupilo kirurškom ili endovaskularnom liječenju stenoze (suženja) karotidne arterije ukoliko je ona viša od 70 %.

Kad nastupi moždani udar, kako pomoći sebi ili nekome drugome?

Najvažnije ga je prepoznati te pozvati hitnu pomoć kako bi se osoba dovela u bolnicu u kojoj se može obaviti potrebna obrada i započeti sa liječenjem u što kraćem roku kako bi se smanjilo oštećenje mozga koje nastaje kod moždanog udara. Moždani udar je bolest mozga koji nastaje naglo i uzrokovan je poremećajem cirkulacije, a deficit odgovara zahvaćenom području mozga.

Najlakše ga je prepoznati ako zapamtimo akronim FAST, za koji u hrvatskom jeziku imamo inačicu GROM (Govor, Razumijevanje, Oduzetost polovice tijela, Minute su važne).

Ukratko FAST se odnosi na Face – naglo nastala asimetrija lica, Arm – naglo nastala slabost ili utrnutost ruke, Speech – naglo nastali poremećaj govora i Time – vrijeme je bitno jer obrzini reakcije ovisi ishod. Naime, svake minute u moždanom udaru u prosjeku propada 2 milijuna neurona (moždanih stanica) ali taj broj može ići i do 27 milijuna stanica u minuti.

Kako izgleda rehabilitacija i koliko se uspješno ljudi oporavljaju od moždanog udara te o čemu to ovisi?

S rehabilitacijom nakon moždanog udara treba započeti što ranije, najčešće se počinje nakon 24 sata od moždanog udara. Oporavak od moždanog udara ovisi o više čimbenika, vrsti moždanog udara, težini i veličini moždanog udara, primjenjenoj terapiji, drugim bolestima osobe (komorbiditeti) te komplikacijama tijekom liječenja. Smatra se da ukoliko se liječenje provodi u specijaliziranim jedinicama za liječenje moždanog udara pobošljava ishod za 14 %, primjenom intravenske trombolize (rastapanje ugruška lijekom) za 30 %, a mehanička trombektomija za preko 50 % (primjenjuje se za kod osoba sa začepljenjem velike moždane arterije, posebnim kateterima se ugrušak uklanja iz cirkulacije).

Smatra se da se trećina osoba s moždanim udarom nemaju posljedice, druga trećina je ovisna o drugima, dok trećina bolesnika umre. U posljednje vrijeme ovi omjeri se mijenjaju, jer se smrtnost od moždanog udara smanjuje, nažalost planira se porast broja oboljelih od moždanog udara na razini Europe, prvenstveno zbog starenja stanovništva. Pod rehabilitacijom se obično podrazumijeva fizikalna terapija, ali svakako bi trebala uključiti i radnu terapiju te logopedske vježbe.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP