Prati nas

Zdravlje

Jednostavno - ne radi

Ne mučite ih. Ni ‘homeopatija za životinje’ ne djeluje

Uvijek iznova će se čuti zajedljive primjedbe prema proizvođačima lijekova i farmaceutskoj industriji. Ali postoje i golemi proizvođači takvih homeopatskih preparata koji također odlično zarađuju, no na tečaju ne čujemo šale i na njihov račun.

Objavljeno

|

foto: Charles Roth/Pexels

Već više od dva stoljeća imaju u osnovi samo dva mišljenja o homeopatiji. Jedni misle da je to glupost, drugi da je „pravi“ spas. Brigitte Osterath je pogledala kako to djeluje kod – životinja, piše Deutsche Welle.

Djeluje li homeopatija? Kad se već ljudi ne mogu složiti oko toga, možda je bolje da se okrenem životinjama. Po Njemačkoj ima više škola i tečajeva za alternativnu medicinu i za takvo liječenje životinja. Htjela ili ne, tamo sam dobila punu dozu homeopatije i prije svega, njezinih zagovornika.


Znanstveno, tu se nema što raspravljati. Sva “dvostruko slijepa” istraživanja su pokazala kako homeopatski pripravci nisu ništa bolji od placeba. Dakle takvom “dvostruko slijepom” istraživanju i mi možemo slijepo vjerovati. A ako takav pripravak nije bolji od pilulice laktoze ili nečeg potpuno bez veze, onda pripravak ne djeluje. I točka.

Bolje da s takvim tvrdnjama i ne dolazim zagovornicima homeopatije kao što je jedna moja prijateljica. Njezin je odgovor kako “istraživanja ne mogu sve dokazati” i uporno zalijeva svoje cvijeće prema mjesečevom kalendaru. Ne znam kako bi njezino cvijeće izgledalo da ga zalijeva na neki drugi način, ali ona je uvjerena kako “na ovom svijetu ima još mnogo toga što ne razumijemo.”

“Ne znaju oni što je homeopatija…”

To je argument koji je teško pobiti, barem za stvari koje doista ne razumijemo. Ali homeopatija je već odavno postala čitava industrija, a onda je taj argument ipak nategnut. To se vidjelo i na tečaju alternativne medicine za životinje gdje i predavačice i predavači svaku sumnju “obične” medicine i veterine u njihove metode nazivaju “glupošću”.

A to se događa barem jednom skoro svakog nastavnog sata. Predavačica upravo drži hvalospjeve homeopatiji i bez obzira o čemu je konkretno riječ, uvijek će se naći vremena nešto reći o toj tajanstvenoj moći liječenja. “Ima ljudi koji tvrde kako homeopatija ne djeluje. Oni nemaju pojma”, kaže tucetu učenica i učenika koji se smješkaju i klimaju glavom. Jedino se ja trudim da se ne uhvatim za glavu.

Po nekakvoj znanosti kakvu poznajemo od doba humanizma, sad bi bio zgodan trenutak da predavačica kaže i zašto netko kaže kako “ne djeluje”, dakle ono s placebom. Ali neće valjda ona raditi reklamu klasičnoj medicini i učenicima savjetovati neka radije upišu “običnu” veterinu. Zato odmah nastavlja: “Kaže se da kad čovjek uzme neki lijek, onda si može umisliti da on djeluje. Ali kod životinja se to ne može dogoditi”. Jedna učenica se odmah umiljava nastavnici: “Naravno, kod životinja nema učinka placeba!” I eto, svi vjeruju da homeopatija djeluje, a nastava ide dalje.

Životinje nisu glupe

Zapravo, već i ovaj dijalog pokazuje kako sudionici nastave ne znaju baš sve: učinak placeba nije samo čista iluzija, nego tijelo doista reagira na taj prividni lijek i na očekivanja koja ima pacijent da će on djelovati. I to se može izmjeriti. Ali taj efekt može djelovati i na životinje. Još 1962. američki psiholog Richard Hernstein je pisao o učinku placeba i kod štakora, a takvih istraživanja ima mnogo. Na primjer, 2010. su veterinari Sveučilišta Sjeverne Karoline utvrdili kako psi koji boluju od epilepsije pate od manje napada ako dobiju placebo, dakle “nikakav” lijek.

Jer životinje nisu glupe i brzo shvaćaju što se događa. Čak i ako nisu u ordinaciji koja čudno smrdi i u čekaonici ima i drugih životinja u jadnom stanju, osjetit će već i ako im gazda, pun očekivanja stavi nešto u gubicu što posve očito nije slastan zalogaj. To itekako može imati i pozitivan učinak, osobito na tako senzibilne i inteligentne životinje kao što su konji. Placebo by Proxy se zove taj fenomen.

Učenici tečaja alternativne medicine za životinje uče mnogo toga korisnog: o anatomiji, ali i psihologiji pasa, mačaka i konja, o uzrocima i simptomima mnogih bolesti, a tu je i dijagnostika gdje se uči čitava anamneza, pipanje, slušanje, ali i shvaćanje što nam kaže analiza krvi. Dakle treba učiti mnogo toga, ali zato jer oni nisu “pravi” veterinari niti liječnici, zabranjeno im je propisivati “prave” lijekove, ili se latiti kirurškog noža. Zato se koncentriraju na ljekovito bilje, tu je i akupunktura – djeluje li ona ili ne, to je sad druga priča, a naravno da je tu i homeopatija.

„Njima je samo do zarade”

Druga predavačica učenicima već na početku kaže kako im je “donijela nekoliko knjiga koje preporučam za studij”. U zraku drži debelu knjižurinu gdje se opisuju sva homeopatska sredstava i njihova primjena. Predavačica upozorava kako je tu knjigu napisao “pravi” veterinar i kako u predgovoru piše kako isprva nije vjerovao u homeopatiju. Opet se svi učenici slatko smiju.

Uvijek iznova će se čuti zajedljive primjedbe prema proizvođačima lijekova i farmaceutskoj industriji. Dapače, čak i preporučaju učenicima neka odu na promociju nekog lijeka “jer tamo uvijek ima dobrih stvari za pojesti i popiti” – naravno, na trošak proizvođača lijekova. Ali postoje i golemi proizvođači takvih homeopatskih preparata koji također odlično zarađuju, no na tečaju ne čujemo šale i na njihov račun.

Svaka rasprava između zagovornika i kritičara homeopatije se čini uzaludnom i besmislenom. Ako im se i kaže kako preparati dokazano ne djeluju, odgovor glasi kako homeopatski preparati drugačije djeluju kod svakog čovjeka i životinje. Ako nešto nije djelovalo kod nekog psa, onda to jedino može značiti da treba neki drugi – naravno, opet homeopatski preparat.

Zagovornici uvijek iznova kažu kako su vidjeli na svoje oči kako homeopatija doista djeluje. Dođe mi da i sama poželim otkriće da se i najteža bolest ipak nekako može izliječiti preparatom koji bi trebao koštati najviše nekoliko centi. Ali preparatom u kojem možda ima tek nekoliko molekula tvari koja bi barem nekako mogla djelovati? Možda je i to previše? Odakle znate da se jednako brzo taj pas ili mačka ne bi izliječili i sami od sebe?

Može ipak biti i štetno – ne samo za novčanik

Nedavno mi se jedna prijateljica požalila kako njezina mačka uvijek iznova obolijeva od upale mokraćnog mjehura. Ali s homeopatskim preparatom ta nevolja brzo nestane. Predlažem joj da onda zaboravi na taj preparat i vidi, hoće li i tako ta upala brzo nestati. Prijateljica me gleda kao da sam joj ubila majku: “Pa ne mogu valjda tako nešto učiniti svojoj mački! I ja toliko patim kad je ona bolesna!” Naravno da mnogi tako osjećaju. I spremni su zato otvoriti novčanik. I eto lijepe zarade…

Čak i kod ljudi koji gaje zdravu nepovjerljivost prema homeopatiji, čuje se argument kako “to valjda ne može štetiti”. Može. Ako je vaš pas zapravo trebao antibiotik, ali je umjesto toga dobio globulicu, onda to može trajati sve dok ne bude mnogo većih nevolja. I za koje ćete trebati novac koji ste potrošili na glupost. Možda za posebnu hranu za mačke kod upale bubrega. Ili za honorar pravom veterinaru.

Jesam li odgovorila, djeluje li homeopatija? Nisam, jer nisam niti našla razlog da promijenim mišljenje kako ne djeluje. Jesam li uvjerila one koji vjeruju u homeopatiju da postanu sumnjičavi? Ni to ne vjerujem: sigurna sam da će mi već sutra netko početi objašnjavati kako se izliječio od neke grozne bolesti samo homeopatskim preparatom. Ili da se izliječilo njezino dijete ili životinja kojoj “prava” medicina nije pomogla. Rasprava će se voditi i dalje. Ili, kako je pisano: “vjera te je tvoja spasila…”

.

Nema predaje

Genetika ili stil života – što je presudno za dug život?

Istraživanja, provedena širom svijeta, pokazala su da veći utjecaj na očekivano trajanje života u ljudi imaju različiti čimbenici okoliša (75%), dok se približno jedna četvrtina može pripisati genetičkim razlikama među pojedincima, s time da utjecaj gena nakon 60. godine života postaje snažniji.

Objavljeno

|

Što je važno za dug život?

Zasigurno poznajete nekoga tko je pušio po kutiju cigareta dnevno gotovo čitav život pa svejedno doživio duboku starost i, nasuprot tome, nekoga tko je živio gotovo asketskim životom, izbjegavao cigarete i alkohol, pazio na prehranu i redovito vježbao, pa ga je neka bolest pokosila relativno rano u životu. Takvi pojedinačni slučajevi doista postoje, no puno je više onih koji spadaju u statistiku koja je u ovom slučaju neumoljiva: budete li pazili sebe, imate daleko veće šanse doživjeti duboku starost.

O starenju, utjecaju gena na dugovječnost i tome možemo li nekako prevariti eventualne loše karte koje smo dobili naslijeđem, porazgovarali smo s doktoricom Tatjanom Škarić-Jurić, znanstvenom savjetnicom Instituta za antropologiju.


U svojem ste se radu bavili starenjem i dugovječnošću. Postoji li jednostavan odgovor na pitanje je li za dug život važnija genetika ili stil života?

Istraživanja, provedena širom svijeta, pokazala su da veći utjecaj na očekivano trajanje života u ljudi imaju različiti čimbenici okoliša (75%), dok se približno jedna četvrtina može pripisati genetičkim razlikama među pojedincima, s time da utjecaj gena nakon 60. godine života postaje snažniji. Na Institutu za antropologiju se provode holistička istraživanja u kojima se iz cjeloživotne perspektive – od kolijevke pa do duboke starosti – ispituju čimbenici koji mijenjaju rizik za razvoj kroničnih bolesti starije životne dobi te koji utječu na proces starenja.

Kako su dugovječne osobe one koje su preživjela brojne ugroze tijekom svog života (primjerice, zarazne bolesti, socijalni stres, težak fizički rad, neodgovarajuća prehrana), a koje vjerojatno imaju i veći udjel tzv. “dobrih gena”, važno je pokušati otkriti koja to obilježja ove ljude razlikuju od opće populacije kako bi se identificirala ona koja doprinose njihovom dugom životnom vijeku.

Potraga je usmjerena na genetičke i okolišne čimbenike te njihovo međudjelovanje kao i na psihološke i ponašajne crte koje najviše doprinose usporenju procesa starenja. Naime, očekuje se da će takva povoljna obilježja u većoj mjeri biti prisutna kod osoba duboke starosti, što ovu dobnu skupinu čini izvrsnim modelom za istraživanje uspješnog starenja. Nadamo se da će i naša istraživanja (koja su tek u začetku) doprinijeti spoznajama o relativnoj važnosti pojedinih navedenih karakteristika za dug i zdrav život.

Može li se utjecaj ‘loših gena’ nekako ispraviti?

U formiranju bilo kojeg fenotipa (svih vidljivih karakteristika ili osobina nekog organizma, op. mv.) pa tako i onih koji se razvijaju tijekom procesa starenja, uključujući i samu dugovječnost, geni ne djeluju sami nego uvijek je riječ o međudjelovanju genetskih i okolinskih čimbenika! Studije procesa starenja u organizmima – od kvasca do primata – istaknule su važnost glavnih metaboličkih regulatora kao što su sirtuini, zatim zaštite genomskog integriteta putem učinkovitog popravka DNK molekule, aparata obrane od oksidacijskog stresa, razine genotoksičnog stresa koji rezultira iz erodirajućih telomera, aktivacije puta tumorske supresije, robusnosti mitohondrijalne funkcije, citokinskog profila te integriteta normalnog izvanstaničnog miljea – iz čega se može vidjeti koliko je širok spektar genetičkih čimbenika koji mogu utjecati na duljinu života.

Iz ovog proizlazi da je broj mogućih genetičkih utjecaja jako velik ali je ujedno utjecaj svakog pojedinog gena relativno mali. Istraživanja na ljudima su “osumnjičila” mnoge gene kao one koji su presudni za dugovječnost, no mali broj njih je uistinu dokazao svoju relevantnosti u većem broju populacija.

Od utjecaja okoliša, važni su, dakako, različiti elementi fizičkog okoliša kao što je izloženost mutagenima (primjerice, UV svjetlo, dim duhana, kemoterapija). Međutim, treba istaknuti i značaj “društvenog okoliša”, odnosno nekih socioekonomskih i kulturnih čimbenika na koje pojedinac ne može imati velik utjecaj. Tako se danas naširoko prepoznaju i istražuju kao čimbenici koji imaju snažan utjecaj na zdravlje i duljinu života karakteristike kao što su: socioekonomski status u pojedinim fazama života, mogućnost obrazovanja, karijerni put, pozicija moći, autonomije i zadovoljstva poslom, sigurnost posla i mirovine, ali i odnos prema starosti i način života u poodmakloj dobi, posebice nakon umirovljenja.

Utjecaj “loših gena” kao i onih “dobrih gena” uvijek se odvija u interakciji s okolišem (genskim i ne-genskim). Kako od svojih neposrednih predaka (roditelji, djedovi i bake) nasljeđujemo pozamašne pakete gena, može se u šali ustvrditi da je za dug život najvažnije odabrati dugovječne pretke. Ali isto tako treba zaključno reći da načinom života do neke razine možemo modificirati ekspresiju naših gena. Naime, sve je u kombinaciji i interakciji, što se može najjednostavnije opisati kako je riječ o pitanju ˝doze˝. Dobri nam geni pomažu da možemo biti malo lagodniji u pridržavanju preporučenih pravila zdravog načina života. Taj prostor je uži kod osoba koje imaju veću dozu ˝loših gena˝, koji moraju biti savjesniji u održavanju dobrih životnih navika (kao što su to visoka razina tjelesne, mentalne, duhovne i društvene aktivnosti, dobre prehrambene navike, izbjegavanje alkohola, nikotina i drugih ovisnosti). Dakle, ta granica na kojoj će tko plaćati cijenu nezdravog načina života možda je kod različitih ljudi donekle različita, no valja istaknuti da ˝loši geni˝ nisu uistinu prepreka za ispunjen, aktivan i dug život.

Poznato je da na dugovječnost puno utječe prehrana, no kako zapravo hrana produžuje (ili skraćuje) život? Postoje li neke namirnice koje se posebno mogu izdvojiti za korisne ili štetne?

Mnogi geni koji utječu na varijacije u duljini života različitih modelnih organizama pokazali su veliku ovisnost o uvjetima okoliša, prije svega − prehrane. Eksperimenti su ukazali na povoljan učinak kalorijske restrikcije koja kod nekih modelnih organizama znatno produljuje njihovo trajanje života. No kod ljudi (kao i naših bliskih rođaka – čimpanza), rezultati nekoliko provedenih studija nisu nedvosmisleno pokazali pozitivan rezultat. Također treba istaknuti da je takav cjeloživotni režim gotovo nemoguće dosljedno primjenjivati kod ljudi, pri čemu deprivacijski stres može uzrokovati i neke nepovoljne učinke koji pak mogu voditi i skraćivanju životnog vijeka.

Međutim, eksperimenti kalorijske restrikcije na modelnim organizmima ukazali su na neke biološke mehanizme koji na staničnoj razini djeluju u smjeru pomlađivanja, što bi moglo dovesti i do produljenja života čitavog organizma. Tako su u tijeku eksperimenti kojima se intenzivno istražuje mogućnost farmakološkog “pomlađivanja” stanica (uključujući mimetike kalorijske restrikcije).

Postoje već brojni dokazi da neke tvari iz hrane doprinose takvom “pomlađivanju” stanica. Tako hrana bogata polifenolima (koji imaju antioksidativno i protuupalno djelovanje, djeluju na glikaciju i autofagiju) ima potencijal da bude korištena kao anti-ageing hrana. Polifenola ima u različitom bilju, no naročito su bogato prisutni u maslinovom ulju, grožđu i drugom bobičastom voću, orašastim plodovima, ali i kavi. Posebno velike nade se polažu u povoljan učinak pojedinih polifenola (primjerice, resveratrola kojeg ima u grožđu), no nije još u cijelosti razriješen problem njihove odgovarajuće doze i biološke dostupnosti. Također treba spomenuti i istraživanja koja se provode na već prisutnim lijekovima koji se koriste za određene bolesti, a za koje postoje inicijalni dokazi kako bi njihova primjena mogla imati i sistemsko djelovanje u usporavanju procesa starenja; primjeri su: antidijabetik metformin i lijek za osteoporozu zoledronate (koji se primjenjuje uz vitamin D i kalcij).

Nadalje, jedan od važnih regulatora ljudske fiziologije je mikrobiom (bakterijski sastav crijeva), a posebice je izraženo njegovo djelovanje na imunološki sustav. Štetne promjene u sastavu crijevnih bakterija (crijevna disbioza) povezane su s brojnim bolestima. Stoga trebamo imati na umu da na sastav crijevne flore (osim starije dobi) imaju utjecaja brojni čimbenici kao što su to upotreba antibiotika, infekcije i druge bolesti, hormonalne promjene, cirkadijalni ritam, malnutricija, ali i vrsta hrane koju konzumiramo.

I, konačno, ne treba zaboraviti na pretilost koja je glavni okidač metaboličkih abnormalnosti te dokazani čimbenik rizika za razvoj brojnih kroničnih bolesti, ali i onaj morfološki fenotip koji sputava pun opseg naših tjelesnih i društvenih aktivnosti. U zaključku se može reći da je hrana prijatelj zdravlja ako ju konzumiramo u umjerenim količinama, ako je ona raznovrsna, i po mogućnosti bogata “dobrim tvarima”. A najbolja mjera kvalitete prehrane je ona koja dovodi do toga da se u svojem tijelu osjećamo dobro, da možemo biti aktivni i pozitivni prema životu.

Kako po pitanju duljine života stoje Hrvati u odnosu na ostale narode?

Sve učestalije doživljenje duboke starosti, kao i populacijski prisutno udvostručenje očekivanog ljudskog vijeka u posljednjih 100 godina u razvijenim zemljama, najveći je uspjeh moderne civilizacije. Neka demografska predviđanja sugeriraju da će većina djece rođene nakon 2000. godine doživjeti svoj stoti rođendan.

Očekivani životni vijek (engl. life expectancy) osnovna je mjera procjene zdravlja stanovništva. On uključuje mortalitet tijekom čitavog životnog ciklusa i govori nam o prosječnoj dobi smrti u određenoj populaciji. Prema podacima EUROSTAT-a za 2017. godinu očekivano trajanje života za Hrvatsku iznosi točno 78 godina. U relaciji prema drugim državama Europske unije to ju smješta na 21. mjesto, pri čemu je prosjek EU28 država 80,9 godina, dok je očekivano trajanje života u državama Eurozone 82 godine. Od Hrvatske kraće očekivano trajanje života imaju sljedeće države (od najvećeg do najmanjeg): Poljska, Slovačka, Mađarska, Litva, Rumunjska, Latvija i Bugarska (od 77,8 g. do 74,8 g.). Veće od prosjeka očekivano trajanje života ima 20 država u rangu od najvećeg u Španjolskoj (83,4 godine) i Italiji (83,1 g.) do najnižeg u Češkoj (79,1 g.) i Estoniji (78,4 g.). U odnosu na države okruženja, dulje očekivano trajanje života od Hrvatske ima Slovenija (81,2 g.), a kraće ostale države: Crna Gora (76,6 g.), Mađarska i Sjeverna Makedonija (76 g.) i Srbija (75,6 g.), dok za Bosnu i Hercegovinu podaci nisu poznati.

Nadalje, ako se pogleda malo dulje vremensko razdoblje, trend porasta očekivanog trajanja života u Hrvatskoj je stalno uzlazan (uz minimalne varijacije u pojedinim godinama) te je primjerice u 2006. godini on iznosio 75,9 g., da bi 2017. dosegnuo navedenih 78 godina života. Iz ovih odnosa se može iščitati da je rangiranje Hrvatske prema očekivanom trajanju života, u odnosu na ostale Europske države, u cijelosti odraz stupnja njenog socioekonomskog razvoja.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP