Prati nas

Mozaik

Možemo li se svi skupa malo smiriti?

Šokirani smo nasiljem u društvu? Evo kako mu i sami pridonosimo

Strašno ubojstvo na Kajzerici šokiralo je čitavu Hrvatsku. U šoku je i jedan moj Facebook prijatelj koji kaže da je došlo do strahovitog porasta nasilja u društvu. Taj isti prijatelj je prije neki dan na cesti lupao po tuđem autu jer mu je ovaj oduzeo prednost. Ali on ne sudjeluje u porastu nasilja. Jer nasilnici su uvijek neki drugi.

Ksenija Habunek

Objavljeno

|

foto: Rudy and Peter Skitterians/Pixabay

Užas koji se dogodio u Novom Zagrebu je apsolutno neopisiv. Neki muškarac je ubio šestoro ljudi od čega jedno desetogodišnje dijete. Motiv je, navodno ljubomora. Njegova bivša ili sadašnja našla je novog. Ili starog. Ili nije našla. Ili je željela naći. Zapravo je svejedno.

Svi su šokirani.


Jedan moj Facebook prijatelj ovako je to ukratko sročio: “Ubio je šestoro ljudi. Sve odlazi u kurac!” 

S pravom je šokiran. No nakon što sam pročitala njegov šokirani status, sjetila sam se njegovih riječi otprije par dana. Radilo se o nekom prometnom događaju. Netko mu je oduzeo prednost zbog čega je ovaj morao naglo zakočiti. To ga je uzrujalo pa je na semaforu izašao iz auta i počeo lupati po tom drugom autu. E da, u tom trenutku s njim je u autu bio njegov mali sin. Dakle, dječak je vidio kako tata istrčava na cestu i lupa po nečijem autu.

Kad nam je poslije prepričavao što se dogodilo, kazao je nešto u stilu: “Znaš kaj, više se uopće neću suzdržavati! Kad mi netko sljedeći put tako oduzme prednost, neću mu samo lupati po autu, nego ću ga i našamarati!”

Da ponovim, taj prijatelj je jako šokiran porastom nasilja u društvu. No lupati po nečijem autu zbog oduzete prednosti nije porast nasilja nego… Što točno? Uobičajena prometno-pedagoška mjera? Kako ne razumiješ da u porastu nasilja sudjeluješ i ti sam – i to pred očima vlastitog djeteta kojemu si upravo poručio da je takvo ponašanje u redu?

Zar misliš da će nakon tvog ispada nasred ceste, vozač tog drugog auta reći: “Aha, moram se malo sabrati i paziti kako vozim?” Naravno da neće. Taj drugi vozač će sam sebi reći da takvo što više neće tolerirati nego će drugi put kad mu netko počne lupati po autu, izaći i prebiti tog nekog.

Vidiš li kuda to vodi? Vidiš li što si započeo? Je li ti poznata izreka da “nasilje rađa nasilje”?

Zar doista ne vidiš da u tom porastu nasilja sudjeluješ i ti sam i to posve izravno? Točno, nisi nikog ubio (još), ali odakle ti ideja da ćeš nekog prebiti jer ti je oduzeo prednost? Ili nije na vrijeme krenuo na zeleno? Ili se krivo parkirao?

Kad su ljudi i zašto postali tako osjetljivi na sve živo, ne mogu se nositi sa svakodnevnim životom, razbjesne se na stvari koje se svakoga dana događaju sto puta?

Ne možeš nikoga promijeniti, osim samog sebe! A jedino to ne želiš. Jer nasilnici su uvijek – drugi. A ti? E pa ti si s pravom poludio i počeo lupati po tuđem autu. Pred djetetom. Jer TEBI je teško. A ostalima je, valjda, super i čitavo su vrijeme na godišnjem odmoru.

Što možemo učiniti?

Gdje je nestala sva debela koža kad je čovjek treba? Možemo li se malo smiriti? Jer velika većina stvari koja nam se događa u životu, uopće nije tako strašno važna.

Budite svjesni kad pomislite kako bi trebali našamarati vozača ispred vas koji nije na vrijeme krenuo na zeleno, da je BAŠ TO trenutak u kojem VI odlučujete hoće li doći do porasta nasilja u društvu. Tad trebate sami sebi reći: “Pa zaboga, to je obični semafor!”

Ili kad hoćete istući poštara jer vam nije uručio paket, nego samo obavijest, recite sebi: “Pa zaboga, to je samo paket!” Ili kad vas neki neoprezni vozač zalije od glave do pete dok čekate zeleno, recite sebi: “Pa to je samo voda!” Ili kad urlate po kući jer ne možete naći odvijač, recite sebi: “Pa to je samo odvijač!”

Ostavila vas je žena? Ok, stanite u red s još dvije milijarde muškaraca kojima se to dogodilo, a zatim nađite neku od preostale četiri milijarde žena koje postoje na svijetu.

Dobili ste otkaz? Ok, otiđite na piće s prijateljima, a nakon toga pronađite neki drugi posao, sad kad u Hrvatskoj nedostaje oko 60.000 radnika. Ili odite u Njemačku. Ili odite u Irsku. Ili odite u Tunguziju. Pa zar ne vidite da je svejedno?

S druge strane, kad se organiziraju prosvjedi protiv korupcije, nepravde u društvu ili za zaštitu slabijih, to je trenutak kad NE TREBATE sebi reći: “Pa to je samo korupcija”, nego tada stvarno trebate doći na prosvjed.

A u svim drugim slučajevima, zapravo ne činite ništa korisno nego samo dižete opću razinu nasilja u društvu. Eto, da ne mislite da ne možete ništa promijeniti kad već kažete da ste šokirani događajima na Kajzerici.

U četvrtak (1. kolovoza 2019.) navečer dogodilo se stravično ubojstvo u Novom Zagrebu. Muškarac je u naselju Kajzerica ubio šestoro ljudi među kojima i jedno 10-godišnje dijete. U trenutku masakra, u kući je bilo i jedno dvomjesečno dijete koje je prošlo neozlijeđeno. Ubijene osobe i ubojica bili su rodbinski povezani, a kao motiv strašnog čina spominje se ljubomora.

Ubijeno dijete je dijete iz prvog braka ubojičine partnerice, a mala beba koja je sad zbrinuta u Domu za djecu u Nazorovoj, zajedničko je dijete žrtve i ubojice.

Nakon strašnog čina, ubojica je pobjegao no policija ga je ubrzo pronašla na području Brezovice. Prilikom uhićenja, ubojica je presudio i sam sebi te izvršio samoubojstvo.

.

Aktivno starenje

Diplomirao s 96 godina, a planira i postdiplomski: ‘Napokon sam ostvario svoj san!’

Giuseppe Paternò oduvijek je volio učiti i želio studirati. No njegova siromašna obitelj nije mu mogla priuštiti obrazovanje. Giuseppe je svoj san ipak ostvario i postao najstarija osoba u Italiji koja je završila fakultet.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Sicilijanac Giuseppe Paternò oduvijek je silno želio završiti fakultet, no rat i siromaštvo u tom su ga naumu omeli. Ipak, od svoje želje nikada nije odustao te je sada, s 96 godina, napokon ostvario svoj san i postao najstariji diplomant na nekom talijanskom sveučilištu, piše Guardian.

“Napokon sam ostvario svoj san”, kazao je ovaj bivši željeznički radnik i veteran Drugog svjetskog rata nakon što je uspješno diplomirao filozofiju na Sveučilištu Palermo.


“Studiranje mi je oduvijek bilo velika želja, no moja obitelj nije mogla platiti za moje obrazovanje. Bili smo velika i jako siromašna obitelj”, kazao je Paternò.

Giuseppe je najstariji od sedmero braće i sestara, a raditi je počeo još kao dijete kad je pomagao ocu u njihovoj pivovari u Palermu. U srpnju 1943. kad su se saveznici iskrcali na Siciliji, Paternò je radio kao telegrafist za talijansku vojsku u Trapani.

“Srećom, iz rata sam izašao neozlijeđen i tada počeo raditi na željeznici. Nisam baš bio presretan svojim poslom, no znao sam da moram nešto raditi jer sam u međuvremenu dobio djecu i morao sam uzdržavati obitelj. U isto vrijeme, imao sam silnu želju čitati i učiti”, kaže Paternò.

U dobi od 31 godine, Giuseppe je uspio završiti večernju školu i dobiti srednjoškolsku diplomu. “Po danu bih radio, a navečer išao u školu i učio po noći”, kaže Paternò. Ali njegov san o pohađanju fakulteta još je neko vrijeme ostao samo san.

No, 2017. godine ustrajni Paternò upisao je studij filozofije na Sveučilištu Palermo. “Budio bih se u 7 ujutro i odmah počeo učiti. Za obavljanje raznih studentskih zadataka, koristio sam stari pisaći stroj. Popodne bih se odmarao i onda opet učio navečer sve do ponoći. Moji susjedi su me znali pitati čemu sva ta gnjavaža pod stare dane, no oni ne shvaćaju važnost ispunjenja sna, bez obzira na dob”, kaže Giuseppe.

Kad je svijet zahvatila pandemija Covida-19, Giuseppeu je bilo ostalo još nekoliko ispita. Tada se, kao i ostali studenti, prebacio na on-line nastavu i to je bilo prvi put da je ozbiljno počeo koristiti modernu tehnologiju.

“Kad je Italiju zahvatila epidemija, počeo sam se doista brinuti za njegovo zdravlje”, kaže Giuseppeov sin Ninni Paternò. “Kazao sam ocu da odgodi ispite i da se vrati na fakultet najesen. No on je rekao da neće. Rekao je da s obzirom na svoju dob, možda ne preživi ljeto.2

Giuseppeov san postao je stvarnost prošlog petka kad je s izvrsnim ocjenama napokon diplomirao. “Ovo je jedan od najsretnijih dana u mojem čitavom životu”, kazao je presretni Giuseppe i dodao da jedino žali što ga sad ne može vidjeti njegova supruga koja je umrla prije 14 godina.

Je li, nakon svega, Giuseppe prestao sanjati? Ne – upravo suprotno! 2Razmišljam da upišem poslijediplomski studij. Moja majka je živjela do sto godina. Ako je genetika na mojoj strani, imam još četiri godine vremena”, kaže Giuseppe.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP