Prati nas

Mozaik

Možemo li se svi skupa malo smiriti?

Šokirani smo nasiljem u društvu? Evo kako mu i sami pridonosimo

Strašno ubojstvo na Kajzerici šokiralo je čitavu Hrvatsku. U šoku je i jedan moj Facebook prijatelj koji kaže da je došlo do strahovitog porasta nasilja u društvu. Taj isti prijatelj je prije neki dan na cesti lupao po tuđem autu jer mu je ovaj oduzeo prednost. Ali on ne sudjeluje u porastu nasilja. Jer nasilnici su uvijek neki drugi.

Objavljeno

|

foto: Rudy and Peter Skitterians/Pixabay

Užas koji se dogodio u Novom Zagrebu je apsolutno neopisiv. Neki muškarac je ubio šestoro ljudi od čega jedno desetogodišnje dijete. Motiv je, navodno ljubomora. Njegova bivša ili sadašnja našla je novog. Ili starog. Ili nije našla. Ili je željela naći. Zapravo je svejedno.

Svi su šokirani.


Jedan moj Facebook prijatelj ovako je to ukratko sročio: “Ubio je šestoro ljudi. Sve odlazi u kurac!” 

S pravom je šokiran. No nakon što sam pročitala njegov šokirani status, sjetila sam se njegovih riječi otprije par dana. Radilo se o nekom prometnom događaju. Netko mu je oduzeo prednost zbog čega je ovaj morao naglo zakočiti. To ga je uzrujalo pa je na semaforu izašao iz auta i počeo lupati po tom drugom autu. E da, u tom trenutku s njim je u autu bio njegov mali sin. Dakle, dječak je vidio kako tata istrčava na cestu i lupa po nečijem autu.

Kad nam je poslije prepričavao što se dogodilo, kazao je nešto u stilu: “Znaš kaj, više se uopće neću suzdržavati! Kad mi netko sljedeći put tako oduzme prednost, neću mu samo lupati po autu, nego ću ga i našamarati!”

Da ponovim, taj prijatelj je jako šokiran porastom nasilja u društvu. No lupati po nečijem autu zbog oduzete prednosti nije porast nasilja nego… Što točno? Uobičajena prometno-pedagoška mjera? Kako ne razumiješ da u porastu nasilja sudjeluješ i ti sam – i to pred očima vlastitog djeteta kojemu si upravo poručio da je takvo ponašanje u redu?

Zar misliš da će nakon tvog ispada nasred ceste, vozač tog drugog auta reći: “Aha, moram se malo sabrati i paziti kako vozim?” Naravno da neće. Taj drugi vozač će sam sebi reći da takvo što više neće tolerirati nego će drugi put kad mu netko počne lupati po autu, izaći i prebiti tog nekog.

Vidiš li kuda to vodi? Vidiš li što si započeo? Je li ti poznata izreka da “nasilje rađa nasilje”?

Zar doista ne vidiš da u tom porastu nasilja sudjeluješ i ti sam i to posve izravno? Točno, nisi nikog ubio (još), ali odakle ti ideja da ćeš nekog prebiti jer ti je oduzeo prednost? Ili nije na vrijeme krenuo na zeleno? Ili se krivo parkirao?

Kad su ljudi i zašto postali tako osjetljivi na sve živo, ne mogu se nositi sa svakodnevnim životom, razbjesne se na stvari koje se svakoga dana događaju sto puta?

Ne možeš nikoga promijeniti, osim samog sebe! A jedino to ne želiš. Jer nasilnici su uvijek – drugi. A ti? E pa ti si s pravom poludio i počeo lupati po tuđem autu. Pred djetetom. Jer TEBI je teško. A ostalima je, valjda, super i čitavo su vrijeme na godišnjem odmoru.

Što možemo učiniti?

Gdje je nestala sva debela koža kad je čovjek treba? Možemo li se malo smiriti? Jer velika većina stvari koja nam se događa u životu, uopće nije tako strašno važna.

Budite svjesni kad pomislite kako bi trebali našamarati vozača ispred vas koji nije na vrijeme krenuo na zeleno, da je BAŠ TO trenutak u kojem VI odlučujete hoće li doći do porasta nasilja u društvu. Tad trebate sami sebi reći: “Pa zaboga, to je obični semafor!”

Ili kad hoćete istući poštara jer vam nije uručio paket, nego samo obavijest, recite sebi: “Pa zaboga, to je samo paket!” Ili kad vas neki neoprezni vozač zalije od glave do pete dok čekate zeleno, recite sebi: “Pa to je samo voda!” Ili kad urlate po kući jer ne možete naći odvijač, recite sebi: “Pa to je samo odvijač!”

Ostavila vas je žena? Ok, stanite u red s još dvije milijarde muškaraca kojima se to dogodilo, a zatim nađite neku od preostale četiri milijarde žena koje postoje na svijetu.

Dobili ste otkaz? Ok, otiđite na piće s prijateljima, a nakon toga pronađite neki drugi posao, sad kad u Hrvatskoj nedostaje oko 60.000 radnika. Ili odite u Njemačku. Ili odite u Irsku. Ili odite u Tunguziju. Pa zar ne vidite da je svejedno?

S druge strane, kad se organiziraju prosvjedi protiv korupcije, nepravde u društvu ili za zaštitu slabijih, to je trenutak kad NE TREBATE sebi reći: “Pa to je samo korupcija”, nego tada stvarno trebate doći na prosvjed.

A u svim drugim slučajevima, zapravo ne činite ništa korisno nego samo dižete opću razinu nasilja u društvu. Eto, da ne mislite da ne možete ništa promijeniti kad već kažete da ste šokirani događajima na Kajzerici.

U četvrtak (1. kolovoza 2019.) navečer dogodilo se stravično ubojstvo u Novom Zagrebu. Muškarac je u naselju Kajzerica ubio šestoro ljudi među kojima i jedno 10-godišnje dijete. U trenutku masakra, u kući je bilo i jedno dvomjesečno dijete koje je prošlo neozlijeđeno. Ubijene osobe i ubojica bili su rodbinski povezani, a kao motiv strašnog čina spominje se ljubomora.

Ubijeno dijete je dijete iz prvog braka ubojičine partnerice, a mala beba koja je sad zbrinuta u Domu za djecu u Nazorovoj, zajedničko je dijete žrtve i ubojice.

Nakon strašnog čina, ubojica je pobjegao no policija ga je ubrzo pronašla na području Brezovice. Prilikom uhićenja, ubojica je presudio i sam sebi te izvršio samoubojstvo.

.

Mozaik

Ovako to rade naši umirovljenici: Spašavanje planete počinje u vlastitoj kuhinji

Kad bi svatko krenuo od sebe i razvrstao svoj vlastiti otpad, i još kad bi se razvrstani otpad reciklirao na pravi način, a onaj otpad koji se ne može reciklirati spalio u spalionici koja usput proizvodi i električnu energiju, problemu s otpadom bili bi učas riješeni. A zašto se to onda ne radi?

Objavljeno

|

“Daleko od očiju, daleko od srca, znate kako se kaže. Ali ovaj je problem došao sasvim blizu očiju i ne možemo ga više ignorirati”, kaže gospodin Petar (68) dok u spremnik za plastični otpad ubacuje boce od mlijeka. “Za ove boce ne dobijem onu naknadu od 50 lipa pa njih bacam tu u spremnik. A ove boce od mineralne odnesem u trgovinu. Gledajte – 10 takvih boca i skupio sam dovoljno za kruh.”

Pitamo ga kad je počeo razvrstavati otpad, a on iskreno priznaje da mu je ta navika skroz nova.


“Tek nedavno, nažalost. Ali bolje ikad, nego nikad. Iskreno, potaknule su me moje unuke. Sudjelovale su i na onom školskom prosvjedu i puno mi govorile o tome. Stvarno smo zatrpali čitav svijet plastikom. O tome se sve više govori i na televiziji, na radiju… Ali i da se ne govori, to je nešto što sad možemo vidjeti i na vlastite oči. Ovo ljeto sam proveo par dana u Ždrelcu na otoku Pašmanu. Moja obitelj tamo ima kuću. U moru je puno plastike. Tko kaže da to ne vidi, slijep je!”

Za kraj gospodina Petra pitamo koliko će uopće njegovo razvrstavanje otpada imati učinka, odnosno što jedan čovjek tu može promijeniti?

“E vidite, u tome je problem. Svatko misli da sam ne može ništa. I onda 10 milijuna misli da sami ne mogu ništa. A ako vas je 10 milijuna – niste sami. Da svatko pridonese samo malo – evo samo ovoliko kao ja – stvari bi se bitno promijenile”, kaže Petar.

Doista, kad bi svatko krenuo od sebe i razvrstao svoj vlastiti otpad, i još kad bi se razvrstani otpad reciklirao na pravi način, a onaj otpad koji se ne može reciklirati spalio u spalionici koja usput proizvodi i električnu energiju, problemu s otpadom bili bi učas riješeni. A zašto se to onda ne radi? Ovo pitanje čini se posve suvišnim ako znamo da takva rješenja postoje i da su ih neki gradovi – da, čak i neki hrvatski gradovi! – uspješno primijenili. No što čekaju ostali? Ovako napisano na papiru sve to izgleda prilično jednostavno, no u praksi su stvari malo kompliciranije. Počevši od vlastite kante za smeće.

Tko za to ima mjesta?

“Karton i papir posebno. Plastika posebno. Biootpad posebno. Miješani komunalni otpad posebno. Pa to su četiri kante za smeće! Tko ima toliko prostora u stanu? Najbolje da čitav stan natrpam samo s kantama za smeće”, govori gospođa Marija (71) dok niz stubište tegli orgomnu vreću punu raznovrsnog smeća.

No gospođa Marija je u krivu. Količina smeća koju proizvede njezino kućanstvo ista je razvrstavao se taj otpad ili ne. Štoviše, razvrstan otpad će u stanu zauzimati manje mjesta. Dakle, problem nije u nedostatku mjesta, nego u nečemu mnogo teže rješivom. Problem je u nedostatku volje.

Testirali smo ovu teoriju: zauzima li razvrstavanje otpada doista više mjesta u vašoj kuhinji ili, naprotiv, štedi prostor?

foto: Silvija Novak

Zašto bismo se mi uzlud trudili?

No ako se i potrudimo i otpad razvrstamo, i dalje ostaje problem neuređenih zelenih otoka i kontejnera za otpad u kojima često ima najmanje onoga čega bi prema oznaci na kontejneru trebalo biti najviše. Zašto se onda uopće truditi razvrstavati, ako će sav otpad na kraju završiti na istom mjestu?

“Vidite, to je pogrešno razmišljanje”, kaže gospodin Petar. “Samo zato što netko drugi ne obavlja svoj dio zadatka kako bi trebalo, ne znači da smo i mi ostali amnestirani od odgovornog ponašanja. Osim toga, i gradovi će početi tretirati otpad kako treba. Ako neće sami od sebe shvatiti da to tako treba, prisilit će ih Europska unija ogromnom globama. Ljudi neke stvari ipak najbolje razumiju kad ih se opali po džepu. Dok se mi, stanovnici, naviknemo na razdvajanje, i gradovi će početi taj odvojeni otpad odvoziti točno tamo kamo bi trebalo. Iako ovo sad djeluje katastrofalno, mislim da će nakon prve dvije ili tri kazne koje plate, gradovi doći k sebi prije od građana kojima je tlaka malo se pomučiti i razvrstati otpad. Lakše je sve natrpati u jednu vreću, a za okoliš koga briga!”

Petar je u pravu. Ako ne zbog ekološke svijesti, gradovi bi mogli ozbiljnije pristupiti odvajanju otpada kad im zaprijete kazne. Neki su već krenuli i svima daju dobar primjer. Na primjer, otok Krk.

Što s glomaznim otpadom?

“Ja ne zovem ove razne ekipe koje se oglašavaju po stupovima i banderama. Zašto? Pa zato što mislim da oni iz neke stare vešmašine uzmu dio koji mogu prodati, a ostalo bace u neku šumu, na Sljeme ili tako negdje. Čisto sumnjam da stvari koje ne mogu iskoristiti nose na Jakuševac i onda tamo plaćaju njihovo skladištenje. Ja pozovem Čistoću da odvezu komad namještaja ili bijele tehnike koji više ne trebam ili sâm utovarim u auto i odvezem u reciklažno dvorište”, kaže gospođa Vesna (48).

“Ali više mi se sviđao onaj sistem kad smo unaprijed znali datum kad će se odvoziti glomazni otpad, nego ovo sad kad ti sam moraš zvati ekipu. Ljudima se ne da zvati, pa onda glomazni otpad ostavljaju kod običnih kontejnera i sve je zatrpano. Te komade namještaja radnici Čistoće ne mogu ubaciti u kamion i onda to tako stoji i stoji. Kiša natapa stari namještaj, skupljaju se štakori, užas.”

Spominjemo reciklažna dvorišta, no gospođa Vesna sasvim opravdano upozorava da za odvoz glomaznog otpada u jedno takvo dvorište treba neki prijevoz, malo veći auto ili kamion, a to također košta. “Ja nemam auto. A ako nekoga zamolim da preveze moju staru vešmašinu u reciklažno dvorište, onad to moram platiti. 50 kuna ovdje, 50 kuna ondje… Novac curi. Radije onda zovem Čistoću – koju ionako plaćam – pa oni odvezu sav otpad.”

No osim što služe za odlaganje otpada, reciklažna dvorišta sve su češće i mjesta na koja se odlazi neke stvari uzeti. U reciklažnom dvorištu u Zagorskoj ulici susrećemo Marka (55). On nije ništa donio, nego je neke stvari došao – uzeti. “Pogledajte ove keramičke pločice. Potpuno su nove. Netko je obnavljao kupaonicu i kupio previše, pa višak bacio. A ja imam jedan mali zid u kuhinji za koji mi trebaju taman takve pločice”, govori Marko sretan zbog današnjeg ulova.

“Ma ta kultura bacanja stvari koje su još dobre svima će nam doći glave. Pa više nitko ništa ne popravlja, sve se baca. Ovdje sam našao skroz upotrebljive stvari. Šteta je tako se odnositi i prema stvarima i prema novcu i prema Zemlji.”

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP