Može li se uopće putovati uz tako male mirovine?

Subota, rano jutro. Na autobusnom kolodvoru je živo iako nije još ni šest sati. Turistički vodiči pred autobusima čekaju svoje putnike i pažljivo ih evidentiraju prilikom ulaska u autobus. Dva autobusa kreću za Graz, jedan za Trst, a jedan u Sloveniju na Bled i Bohinj. Zanimljivo, među putnicima je dosta umirovljenika.

“Ne putujemo često i ne putujemo daleko. To nam je zapravo jedini gušt pa nekako skucamo tih 150-200 kuna za jedno kratko putovanje svakih mjesec-dva”, govori nam gospođa koja putuje u Graz na shopping izlet u društvu prijateljice. Pitamo je što kupuje u Grazu sad kad je zapravo sve dostupno i u Zagrebu.

“Oh, pa ne idemo mi zbog shoppinga, iako se ovo zove shopping izlet. Idemo zbog Graza. Prošetamo se, popijemo kavu, malo razgledavamo. Možda kupimo koji sitnicu za par eura, ali to je to. Ništa ne kupujemo jer ništa ne trebamo, ali i zato jer nemamo novaca. Ovo je putovanje za dušu, a ne za kupovinu”, odgovaraju nam gospođe dok ulaze u autobus i zauzimaju svoja mjesta.

Rana jesen je gotovo idealna za putovanja. Još uvijek je lijepo vrijeme, a nije više vruće. No koliko si to prosječnih umirovljenika može priuštiti? Koliko umirovljenici putuju i koje su im omiljene (i dostupne) destinacije, pitali smo Mirelu Pepelko iz turističke agencije Autoturist.

“Zapravo ima dosta umirovljenika koji si mogu priuštiti putovanja ili bar kraće izlete. Mislim da to prvenstveno ovisi o afinitetima same osobe, ali naravno i o financijama. Najviše imamo umirovljenika na jednodnevnim shopping putovanjima koja su jedna od najjeftinijih u našoj ponudi. Umirovljenici čine otprilike 50% naših sveukupnih putnika.”

Koje su umirovljenicima omiljene destinacije. Nude li agencije neke posebne aranžmane baš za tu skupinu ljudi?

“Najviše umirovljenika imamo na tim shopping putovanjima u Graz ili Trst. Ta su putovanja i najjeftinija u našoj ponudi, a pružaju mogućnost posjeta središtima gradova, dakle kupovina nije obavezna, a putovanje po kilometraži nije predugo. Nemamo posebne aranžmane za umirovljenike, povremeno i na upit radimo ponude za umirovljeničke udruge, ali su cijene gotovo iste kao i za naš otvoreni booking jer niti drugi davatelji usluga, osim muzeja, nemaju posebne cjenike za umirovljenike. Cijena autobusa je ista neovisno putuju li u njemu školarci, umirovljenici ili odrasle osobe. Što se plaćanja tiče, pružamo mogućnost plaćanja na rate, ali ta je pogodnost namijenjena svim putnicima, ne samo umirovljenicima.”

Imaju li putnici-umirovljenici nekih posebnih zahtjeva? Što im je, pored cijene, najvažnije na putovanjima?

“Oh, da! Imaju dosta zahtjeva, a najviše za poziciju sjedala u autobusu – ne iza vozača, ne pored prozora, obavezno uz prolaz zbog bolesnih koljena pa da ih mogu ispružiti, nikako ne sjedalo u drugom dijelu autobusa i tako. Sjedala od broja 20 pa nadalje su im prava tragedija, to je po njima već kraj autobusa, iako autobus ima 50 putničkih sjedala. Onda, ako putuju sami, žele sami i sjediti. Na putovanjima im je vrlo važno da je vozač (ako se radi o shopping turi na koju ne ide pratitelj) ljubazan i uslužan i da im je na raspolaganju cijelo vrijeme, a ukoliko na putovanju ili izletu postoji i pratitelj, onda isto traže i od njega.”

Pretpostavljamo da su najzahtjevniji izleti ipak maturalci te da s umirovljenicima nema toliko neočekivanih i problematičnih događaja. No ipak, je li vam u sjećanju ostala neka anegdota vezana uz putovanja umirovljenika?

“Takvih priča ima jako puno, no izdvojila bih jednog starijeg putnika kojemu je dugo godina bila želja otputovati na izlet u Pečuh i Siget. Još davnih dana uzeo je u agenciji isprintani program izleta i čekao pravu priliku da otputuje. I ove godine u proljeće, napokon se poklopilo da on može putovati i da je polazak siguran. Odlučio je putovati sa suprugom i još dvoje prijatelja, isto bračnim parom.

Pri uplati izleta dobio je račun s datumom izleta i mjestom i vremenom polaska, kao i program samog izleta. Kada je grupa već bila u Pečuhu i kada su imali slobodno vrijeme, vodička mi javlja da dvoje putnika nije otputovalo, da ih je zvala ujutro na polasku u 5:30 sati, ali su oni bili još doma jer na njihovom programu piše da je polazak u 6:30 sati!

Na kraju cijele priče se ispostavilo da je gospodin imao program izleta za Pečuh i Siget, ali onaj stari koji je prvi put uzeo još 2009. godine! A onaj ispravni i važeći je dao svom prijatelju koji je isto išao na izlet. Međutim, niti taj prijatelj nije na kraju došao do Mađarske jer je na izlet ponio onu staru veliku plastificiranu osobnu iskaznicu s kojom se granica ne može prijeći. Tako je na kraju od njih četvero, samo jedna osoba bila uistinu na izletu.”

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”