Prati nas

Nema predaje

Putovanja za svačiji džep i ukus

Može li se uopće putovati uz tako male mirovine?

Umirovljenici imaju vremena za putovanja, u to nema sumnje. No imaju li novca? Čini se da – imaju! No ne radi se o nekim velikim iznosima već ljubitelji putovanja pažljivo ciljaju pristupačne i kraće izlete kojih u ponudi turističkih agencija ima priličan broj.

Silvija Novak

Objavljeno

|

foto: Vidar Nordli-Mathisen/Unsplash

Subota, rano jutro. Na autobusnom kolodvoru je živo iako nije još ni šest sati. Turistički vodiči pred autobusima čekaju svoje putnike i pažljivo ih evidentiraju prilikom ulaska u autobus. Dva autobusa kreću za Graz, jedan za Trst, a jedan u Sloveniju na Bled i Bohinj. Zanimljivo, među putnicima je dosta umirovljenika.

“Ne putujemo često i ne putujemo daleko. To nam je zapravo jedini gušt pa nekako skucamo tih 150-200 kuna za jedno kratko putovanje svakih mjesec-dva”, govori nam gospođa koja putuje u Graz na shopping izlet u društvu prijateljice. Pitamo je što kupuje u Grazu sad kad je zapravo sve dostupno i u Zagrebu.


“Oh, pa ne idemo mi zbog shoppinga, iako se ovo zove shopping izlet. Idemo zbog Graza. Prošetamo se, popijemo kavu, malo razgledavamo. Možda kupimo koji sitnicu za par eura, ali to je to. Ništa ne kupujemo jer ništa ne trebamo, ali i zato jer nemamo novaca. Ovo je putovanje za dušu, a ne za kupovinu”, odgovaraju nam gospođe dok ulaze u autobus i zauzimaju svoja mjesta.

Rana jesen je gotovo idealna za putovanja. Još uvijek je lijepo vrijeme, a nije više vruće. No koliko si to prosječnih umirovljenika može priuštiti? Koliko umirovljenici putuju i koje su im omiljene (i dostupne) destinacije, pitali smo Mirelu Pepelko iz turističke agencije Autoturist.

“Zapravo ima dosta umirovljenika koji si mogu priuštiti putovanja ili bar kraće izlete. Mislim da to prvenstveno ovisi o afinitetima same osobe, ali naravno i o financijama. Najviše imamo umirovljenika na jednodnevnim shopping putovanjima koja su jedna od najjeftinijih u našoj ponudi. Umirovljenici čine otprilike 50% naših sveukupnih putnika.”

Koje su umirovljenicima omiljene destinacije. Nude li agencije neke posebne aranžmane baš za tu skupinu ljudi?

“Najviše umirovljenika imamo na tim shopping putovanjima u Graz ili Trst. Ta su putovanja i najjeftinija u našoj ponudi, a pružaju mogućnost posjeta središtima gradova, dakle kupovina nije obavezna, a putovanje po kilometraži nije predugo. Nemamo posebne aranžmane za umirovljenike, povremeno i na upit radimo ponude za umirovljeničke udruge, ali su cijene gotovo iste kao i za naš otvoreni booking jer niti drugi davatelji usluga, osim muzeja, nemaju posebne cjenike za umirovljenike. Cijena autobusa je ista neovisno putuju li u njemu školarci, umirovljenici ili odrasle osobe. Što se plaćanja tiče, pružamo mogućnost plaćanja na rate, ali ta je pogodnost namijenjena svim putnicima, ne samo umirovljenicima.”

Imaju li putnici-umirovljenici nekih posebnih zahtjeva? Što im je, pored cijene, najvažnije na putovanjima?

“Oh, da! Imaju dosta zahtjeva, a najviše za poziciju sjedala u autobusu – ne iza vozača, ne pored prozora, obavezno uz prolaz zbog bolesnih koljena pa da ih mogu ispružiti, nikako ne sjedalo u drugom dijelu autobusa i tako. Sjedala od broja 20 pa nadalje su im prava tragedija, to je po njima već kraj autobusa, iako autobus ima 50 putničkih sjedala. Onda, ako putuju sami, žele sami i sjediti. Na putovanjima im je vrlo važno da je vozač (ako se radi o shopping turi na koju ne ide pratitelj) ljubazan i uslužan i da im je na raspolaganju cijelo vrijeme, a ukoliko na putovanju ili izletu postoji i pratitelj, onda isto traže i od njega.”

Pretpostavljamo da su najzahtjevniji izleti ipak maturalci te da s umirovljenicima nema toliko neočekivanih i problematičnih događaja. No ipak, je li vam u sjećanju ostala neka anegdota vezana uz putovanja umirovljenika?

“Takvih priča ima jako puno, no izdvojila bih jednog starijeg putnika kojemu je dugo godina bila želja otputovati na izlet u Pečuh i Siget. Još davnih dana uzeo je u agenciji isprintani program izleta i čekao pravu priliku da otputuje. I ove godine u proljeće, napokon se poklopilo da on može putovati i da je polazak siguran. Odlučio je putovati sa suprugom i još dvoje prijatelja, isto bračnim parom.

Pri uplati izleta dobio je račun s datumom izleta i mjestom i vremenom polaska, kao i program samog izleta. Kada je grupa već bila u Pečuhu i kada su imali slobodno vrijeme, vodička mi javlja da dvoje putnika nije otputovalo, da ih je zvala ujutro na polasku u 5:30 sati, ali su oni bili još doma jer na njihovom programu piše da je polazak u 6:30 sati!

Na kraju cijele priče se ispostavilo da je gospodin imao program izleta za Pečuh i Siget, ali onaj stari koji je prvi put uzeo još 2009. godine! A onaj ispravni i važeći je dao svom prijatelju koji je isto išao na izlet. Međutim, niti taj prijatelj nije na kraju došao do Mađarske jer je na izlet ponio onu staru veliku plastificiranu osobnu iskaznicu s kojom se granica ne može prijeći. Tako je na kraju od njih četvero, samo jedna osoba bila uistinu na izletu.”

S obzirom da je jesen, kako smo rekli, idealna za putovanja, prikupili smo nekoliko zanimljivoh destinacija i događaja dostupnih i onima plićeg džepa. Svake jeseni turističke agencije nude izlete na gljivarijade, bućijade i marunade koje su, tradicionalno, jako zanimljive upravo umirovljenicima.

Gljivarijade, odnosno organiziranja branja gljiva uz stručnu pratnju u ponudi su mnogih agencija, no ljudi se često organiziraju i sami pri čemu je uz prijevoz osigurano i stručno vodstvo te determinacija gljiva nakon samog branja.

Već sutra, 5. listopada gljivarijadu organizira gljivarsko društvo Karlovac; 12.listopada Gljivarsko društvo Ivanec organizira gljivarijada u Ivancu; taj isti vikend 12. i 13. listopada Udruga gljivara Sunčanica iz Sinja organizira gljivarsko putovanje u okolicu Sinja i Suhača; 27. i 28. listopada održavaju se Dani gljiva u Brtonigli u organizaciji Gljivarskog društva Boletus. Osim branja gljiva i determinacije, bit će organizirano i kušanje jela od gljiva.

Ukoliko su vam bundeve draže od gljiva, onda ovaj vikend budite u Ivanić Gradu. Naime, tradicionalna Bučijada ove će godine proslaviti svoje 15. izdanje. Temelj priredbe čini veliki izložbeno-prodajni sajam bundeva s jelima od toga ukusnog ploda i brojnim eko-etno proizvodima, poput bučina ulja. Kako bi se brojni posjetitelji dodatno zabavili, bit će organizirane edukativne radionice, predstave i izložbe, prijevoz ‘buča-kočijom’ i štošta drugo, a svi će moći probati i bogatu gastronomsku ponudu uz pratnju glazbenih sastava. Najveći dio programa održat će se na gradskoj tržnici Maznica, u Moslavačkoj ulici, Ulici kralja Tomislava i na Trgu Vladimira Nazora u središtu Ivanić Grada, dok će se na izletištu Petek urediti dječji Bučkograd.

Za ljubitelje kestena ili maruna tu je 46. tradicionalna marunada Lovran koja se održava idući vikend od 11. do 13. listopada. To je ujedno izlet za koji vlada priličan interes u turističkim agencijama. Osim prikupljanja kestena po okolnim šumama, u Lovranu se organiziraju kušanja raznih napitaka i jela sa i od maruna te posebni zabavni programi i radionice za djecu i odrasle.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

.

Nema predaje

Umirovljenica Marija: ‘Udomljeni Toto spasio mi je život’

Poznato je da kućni ljubimci pozitivno utječu na zdravlje ljudi – kako ono fizičko, tako i psihičko. Psi čovjeka potiču na redovitu fizičku aktivnost, povezuju s drugim ljudima te mu popravljaju raspoloženje.

Silvija Novak

Objavljeno

|

“Mene je moj Toto spasio, to je sve što ću vam reći”, kaže gospođa Marija Topić (73), umirovljenica iz Zagreba govoreći o svom psiću, manjem mješancu smeđe-crne boje koji je u njezinu kuću stigao prije četiri godine.

“Na proljeće 2016. mi je umro muž. Bio je bolestan i pred kraj se dosta mučio. Doživio je moždani udar nakon kojega je ostao nepokretan pa sam se ja brinula o njemu. No kad je umro, svejedno sam doživjela šok. Pa zajedno smo bili čitav život! Udala sam se za njega kad sam imala 20 godina i čitavo smo vrijeme bili zajedno. I u dobru i u zlo, što se kaže. Trebali smo proslaviti 50 godina braka, no on to, nažalost nije doživio”, govori nam dalje gospođa Marija opisujući jedan od najtežih događaja u svojem životu.


“Pala sam u neku vrstu depresije. Nisam imala volje nizašto. Jedna sam izlazila iz stana, nisam se ni sa kime družila. Zbog svega toga djeca su se zabrinula i kao rješenje smislila Tota. Donijeli su mi kći i sin jednog dana tu malenu mrvicu i rekli mi da je to sad moj pas. Isprva sam bila ljuta i nisam ga htjela uzeti jer nisam planirala kućnog ljubimca. Bilo mi je dosta mene same. Ali, malo po malo, navikla sam se na Tota i na mene. Kad imaš psa, htio ne htio, moraš barem dva puta dnevno izaći iz kuće. Tako su zaredale svakodnevne šetnje, pa onda u parku upoznaš druge vlasnike pasa, malo porazgovarate, družite se. Onda, Toto mi se silno veseli kad se vratim odnekud kući. Pa tako ti se ne veseli ni čovjek! Ta ljubav stvarno se ne da opisati. Na kraju sam se počela osjećati se bolje i bolje i evo, sad mogu reći da me Toto spasio. I ja sam spasila njega jer su mi ga djeca dovela iz nekog azila, ali još je više on spasio mene”, kaže gospođa Marija.

Tijekom proljetnog lockdowna, Toto je postao prava mala zvijezda jer ga je još jedna Marijina susjeda znala tu i tamo izvesti u šetnju.

“Sjećate se kako je to bilo na proljeće. Nitko nije nikud mogao ići, pa su oni koji su imali psa bili pravi sretnici jer su imali zašto barem dva puta dnevno izaći iz kuće. Tako je mene zamolila moja susjeda Vera da bi prošetala Tota oko kuće. Naravno da sam pristala jer Toto obožava ići van i susjedu Veru dobro poznaje. Tako je opet bilo dobro i njemu i meni, ali i našoj Veri”, kaže gospođa Marija.

Ovakvih i sličnih priča ima mnogo, a svatko tko je ikada imao psa, potvrdit će vam da se ta ljubav doista može usporediti s ljubavlju prema drugom čovjeku.

foto: Mabel Amber, still incognito/ Pixabay

Karantena je potaknula na udomljavanja

Upravo tijekom karantene mnogi su odlučili nabaviti psa jer su osjećali da bi im baš taj potez mogao donijeti duševni mir u tako neizvjesnim vremenima. Potvrdili su nam to i iz Skloništa za životinje Dumovec.

“Od početka ožujka do danas iz Skloništa za nezbrinute životinje Grada Zagreba udomljeno je 411 pasa i 86 mačaka. Trenutačno je u Skloništu 67 pasa i 25 mačaka. Pasa je sada tri puta manje nego prošle godine u isto vrijeme. Takvom stanju najviše su pridonijeli građani među kojima vlada veliko zanimanje za udomljavanje te pad broja pasa koje terenska ekipa Skloništa pronalazi na zagrebačkim ulicama”, kaže Tatjana Zajec, voditeljica Skloništa za nezbrinute životinje Grada Zagreba i potvrđuje da se doista nešto neobično događalo tijekom lockdowna.

“Posebno je zanimljivo bilo razdoblje karantene uvedene zbog epidemije novog koronavirusa u Hrvatskoj. Tada su građani gotovo svakodnevno dolazili u Dumovec i udomljavali pse. Na to su se odlučivali ljudi raznih dobi i životnih stilova. Bilo je tu od samaca i parova umirovljenika do obitelji s malom djecom, onih koji žive u stanovima te onih iz kuća, onih koji žele psa za maženje pred televizorom te onih koji preferiraju aktivniji život. Mnogi su pritom isticali da će im boravak kod kuće omogućiti opušteno zbližavanje sa psom, ali i kako ih veseli što će imati društvo za šetnju”, kaže Zajec.

Prednosti odraslih pasa

Inače, u Dumovcu znaju završiti psi o kojima se Zagrepčani treće dobi više ne mogu brinuti, a neki umirovljenici u Dumovec dolaze kako bi pronašli psa koji će im uljepšati godine koje su pred njima. Većina od njih odlučuje se za odrasle pse. Riječ je o odgojenim psima koji ne traže pažnju kakva je potrebna štencima. Ako žele psa koji nije preaktivan, odabiru seniore, pse koji su, poput njih, treće dobi. Riječ je o mirnim psima zahvalnima za sve što im njihov čovjek pruža – u prvom redu ljubav i pažnju, pojašnjavaju nam iz Dumovca.

Tko ne može udomiti, može volontirati

No ima i onih koji, iz raznih razloga, pse ne mogu udomiti, ali se rado s njima druže pa dolaze u Dumovec volontirati. Jedan od takvih je i Bruno Ogorelec (70) koji nam je opisao svoje iskustvo iz Dumovca.

“Volontirao sam do pred godinu dana. A nakon toga sam uletio u posao – prevoditelj sam pa sam dobio jedan roman za prevoditi, a nakon toga i drugi – pa nisam više imao vremena. No u Dumovcu sam volontirao dosta dugo”, kaže nam gospodin Ogorelec.

“Odlučio sam se na to jer me uhvatila depresija s odlaskom u mirovinu. To je bilo više-manje prisilno, morao sam otići u mirovinu i nije mi to leglo. Prestanak posla, loše imovinsko stanje i sve me to pogodilo. Ulovila me depresija, doduše ne u onom kliničkom smislu, ali jednostavno nisam bio ni za što. Imam jednog prijatelja koji je psihijatar i koji me ponukao da pokušam volontirati u Domovcu jer je znao da ja jako volim pse. I tako sam prvi put došao”, govori nam gospodin Ogorelec te nam opiusuje kako to izgleda:

“Uglavnom šećemo pse i igramo se s njima. Ja sam tamo bio po, recimo, dva sata i za to vrijeme prošetam četiri ili pet. Prioritet su ovi, kako da kažem, malo problematični psi, ovi koji su malo svadljivi. Toga sam se u početku malo bojao, nisam znao što i kako. Ali na kraju mi je postalo jasno da ako su ti psi uopće problematični, onda su problematični samo sa s drugim psima, a s ljudima su divni. Tu imate pse koji strašno izgledaju, ogromni su, pa onda ovi razni stafordi… Nelagodno bude čovjeku koji ih ne poznaje, ali to su sve divni psi nakon što malo naučite što i kako s njima”, navodi Ogorelec pa nastavlja:

“I tako sam ja počeo dolaziti uglavnom srijedom, kad nije bilo nikoga drugoga. Zanimljivo, u Dumovcu uglavnom volontira sve sama omladina, a to što nije bilo više ljudi mojih godina me malo iznenadilo jer je to upravo idealna zanimacija za umirovljenike. Vi se jako povežete s tim pesima. Nije svaka šetnja ista, nego se vi prilagodite svakom psi i razvijete s njim poseban odnos.”

Pas Bik iz Dumovca (foto: Sklonište za nezbrinute životinje Grada Zagreba)

“Bolje u Dumovcu, nego na lancu ili na ulici”

“Imate svoje ljubimce o kojima sam pisao i na Facebooku. Znate, ja sam se toga pomalo i bojao. Dosta sam emotivan pa sam se bojao kako ću se osjećati kad vidim tamo te pse kojima ne mogu pomoći. Jer ne mogu ja sad udomiti deset pasa. Imam doma jednu ljubomornu kuju koja ne bi dobro reagirala da nekoga još dovedem. Ali kasnije sam shvatio da tim psima u Dumovcu uopće nije loše. Neki od njih su bili na ulici ili su negdje bili na lancu i vlasnici se nisu o njima dobro brinuli, tako da im je u Dumovcu zaista dobro”, govori naš sugovornik kojemu su se neki štićenici Dumovca zavukli pod kožu.

Možda to nekome može na početku djelovati malo kaotično kad prvi put dođe i vidi toliko pasa i čuje tu kakofoniju, no psima je, ponavlja Ogorelec, ondje dobro. Za mnoge od njih to je pravi Disneyland, a nas sugovornik tvrdi da je svaki od njih posebna ličnost. “Nakon prvih nekoliko odrađenih srijeda, moji su mi prijatelji rekli da mi se dive zbog toga što se tako nesebično dajem. Ali to je totalna glupost. Pa više iz toga dobivam ja! Ja sam tamo išao kao u lunapark. Puno više su ti pesi meni dali nego što sam ja dao njima.”

Lijek za depresiju

I što se depresije tiče, odlasci u Dumovec su pomogli. “Nisam ja ni psiholog, ni psihijatar, tako da ne mogu reći što je tu konkretno pomoglo, jer mijenjao sam i druge svari u životu, ali ovo je bio sigurno jedan od pozitivnijih faktora. Mislim da mi je dosta pomoglo. Ja sam se silno veselio tim srijedama, pisao sam o tim psima i na Facebooku što su moji prijatelji jako dobro prihvatili. Osim toga, to mi je bila i jako dobra vježba jer ste vi s tim psima i jako aktivni čime održavate kondiciju. Moji prijatelji ipak nisu počeli volontirati, iako sam im ja svima preporučio. No ono što jesam uspio je to da je na moj nagovor desetak ljudi udomilo psa”, kaže Bruno Ogorelec.

“Poznato je da kućni ljubimci pozitivno utječu na zdravlje ljudi – kako ono fizičko, tako i psihičko. Psi čovjeka potiču na redovitu fizičku aktivnost, povezuju s drugim ljudima te mu popravljaju raspoloženje. Velika je to blagodat za starije ljude, pogotovo one koji žive sami. Njima kad dođu u Sklonište pridajemo posebnu pozornost. Naime, pas kojeg odabiru, ne smije im biti opterećenje, nego treba pozitivno pridonijeti kvaliteti njihova života”, kaže i Damir Skok, ravnatelj Ustanove Zoološki vrt grada Zagreba u čijem je sastavu Sklonište za nezbrinute životinje Grada Zagreba.

U sklopu kampanje Hrvatska volontira Sklonište za nezbrinute životinje Grada Zagreba organizira akciju Out of the Box. Akcija će se u Dumovcu održati u subotu 26. rujna od 10 do 14 sati.

“Sklonište poziva građane da pse koji u Dumovcu čekaju udomljenje, izvedu u šetnju. Naime, ti psi odlaze u šetnje, ali nikada u isto vrijeme. U subotu se tako otvara prilika da se dogodi nešto neviđeno – da se, bar nakratko, isprazne svi boksovi.

U Skloništu za nezbrinute životinje Grada Zagreba trenutačno je sedamdesetak pasa. Dakle, za uspjeh akcije potrebno je jednako toliko volontera.

Inače, rad volontera u Skloništu izuzetno je vrijedan. Pse češljaju i šeću, igraju se s njima i maze ih. To je posebno važno za pse koji se tek socijaliziraju s drugim životinjama te ljudima. Upravo volonteri olakšavaju psima iz Dumovca čekanje na odlazak u novi dom”, poručuju iz Dumovca.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP