Prati nas

Vijesti

Što ih čeka?

Ni 67 nije dovoljno. Hoće li mladi radnici u mirovinu sa 70 godina?

Zbog nervoze i nesigurnosti na radnom mjestu je sve više radno nesposobnih koje čeka žalostan put: tek kratko primaju iznos bolovanja, ali brzo spadaju na prihod socijalne pomoći u očekivanju formalnog doba kad konačno mogu dobiti i mirovinu.

Objavljeno

|

foto: Annie Spratt/Unsplash

Zbog dobi za odlazak u mirovinu su se već gubili izbori i pobjeđivale stranke koje su obećavale povratak “na staro”. Ali ni povećanje na 67 godina nije dovoljno, kažu njemački stručnjaci, nego na 69 godina i 4 mjeseca.

Kako piše Deutsche Welle, u posljednjem mjesečnom izvješću njemačke središnje banke Bundesbanke objavljena je računica koja se neće svidjeti zaposlenima: još od 2012. je u Njemačkoj povišena dob za odlazak u mirovinu i postupno će se onda do 2031. povećati na navršenih 67 godina života za odlazak u starosnu mirovinu. No ekonomisti su izračunali: ni to neće biti dovoljno da bi blagajna mirovinskog fonda izdržala zajamčenu mirovinu od najmanje 48% prosječnog dohotka.


Golemu rupu je naravno izazvala kamatna politika Europske središnje banke: kada praktično nema kamata na polog, mirovine se plaćaju tek od onoga što se ubere od zaposlenih – a i za taj doprinos je njemačka vlada obećala da se neće podizati na više od 20%, barem do godine 2025. Inače je prihod bio i od kamata i drugih oblika sigurnih uloga, na primjer u državne obveznice koje trenutno imaju čak negativnu kamatu. No “rupa” koja se već stvorila dok je diskontna stopa ESB-a praktično 0% više se neće moći popuniti.

Onda treba pogledati i koji će to naraštaj krenuti u mirovinu već sredinom sljedećeg desetljeća: čitava baby boom generacija brojnih mališana koji su rođeni koncem pedesetih i početkom šezdesetih prošlog stoljeća kad je izgledalo kako će biti samo bolje. Kad ubrzo taj brojčano velik naraštaj krene u mirovinu, dakle kad neće samo prestati uplaćivati u mirovinsku blagajnu nego će i početi isplata, to će već biti ozbiljan problem.

“Poklon” za punoljetnost današnjem naraštaju

Bundesbank rješenje vidi samo da se dob za odlazak u mirovinu još više povisi: najkasnije naraštaj koji je upravo postao punoljetan, dakle one rođene 2001. godine, bi trebalo pustiti u mirovinu ne prije 2070. – dakle kad oni budu imali 69 godina i 4 mjeseca.

Ekonomisti upozoravaju kako će samo tako biti “više zaposlenih koji će jačati i ukupnu gospodarsku moć i time biti i mjerna osnova za poreze i socijalna davanja”, piše u izvješću za listopad njemačke središnje banke. Upozoravaju kako je to i preporuka međunarodnih institucija poput MMF-a, OESS-a, ali i Europske unije koja savjetuje “daljnje povećavanje dobne granice za odlazak u mirovinu kako se produžuje i životni vijek”.

Ekonomski i obzirom na okolnosti, to naravno da ima smisla. Ali glavni argument za takvu odluku o “produženju životne dobi” polako prestaje biti istinit. Da, medicina napreduje, ali postaje i sve skuplja tako da nije baš sigurno kako će svi dobiti vrhunski medicinski tretman. Povrh toga dolazi i sve veći stres i neizvjesnosti u našoj radnoj okolini tako da je na primjer u Sjedinjenim Američkim Državama očekivana životna dob – polako počela padati!

Politička bomba

Na reakcije ovog prijedloga Bundesbanke nije trebalo dugo čekati: već i ovo povišenje životne dobi za odlazak u mirovinu u Europskoj uniji je izazvalo mnoštvo prosvjeda, a osobito u državama poput Italije, ali i Španjolske ili Francuske je vlade koje su uvele taj propis onda to skupo koštalo na sljedećim izborima.

Utoliko su se već oglasile i neke njemačke političke stranke: Zeleni poručuju kako “trebamo strategiju za zdraviji i duži radni vijek, a ne mirovinu sa 69 godina za sve”. Ljevica pak poručuje kako treba povisiti doprinos za mirovinsko, ali ne kao dodatni teret zaposlenima, nego za poslodavce (u Njemačkoj uplaćuju obje strane). Krovna organizacija njemačkih sindikata DGB upozorava kako je i čitavo to povišenje dobne granice za mirovinu već i sad na rubu prijevare.

Zbog nervoze i nesigurnosti na radnom mjestu je sve više radno nesposobnih koje čeka žalostan put: tek kratko primaju iznos bolovanja, ali brzo spadaju na prihod socijalne pomoći u očekivanju formalnog doba kad konačno mogu dobiti i mirovinu. A ovako bi ta mirovina trebala stizati još kasnije.

.

Vijesti

Treba li država omogućiti teško bolesnima eutanaziju?

Prijepor oko eutanazije već godinama polarizira njemačko društvo. Ni djelatnici palijativne skrbi nisu sigurni u to koliko daleko smiju ići u olakšavanju muka oboljelih od neizlječivih bolesti.

Objavljeno

|

Autor

Postoje teške neizlječive bolesti da oboljeli više ne žele živjeti. Imaju li pravo na dobivanje lijekova kojima će počiniti samoubojstvo? O tome U Njemačkoj mora odlučiti njemački Savezni ustavni sud, javlja Deutsche Welle.

Harald Mayer je toliko bolestan da više ne želi živjeti. Nekad je radio kao vatrogasac, a onda je obolio od multiple skleroze (MS). Već 20 godina pati od te teške bolesti. Danas je osuđen na invalidska kolica i danonoćnu pomoć njegovatelja. Svoju svakodnevicu naziva “mučenjem”. “Želim okončati svoj život”, kaže ovaj 49-godišnjak. “Ja trebam pomoć 24 sata dnevno, čak i ako me zasvrbi na glavi”, priča Harald Mayer. On se plaši daljnjeg pogoršanja svoga stanja – jer onda više neće moći samostalno gutati lijekove.


Harald Mayer je bio jedan od tužitelja u postupku pred Upravnim sudom u Kölnu. Tužitelji su tražili dopuštenje za nabavku lijekova za izvršenje samoubojstva. Sud je jučer (19.11.) donio odluku kojom je spor na daljnje rješavanje uputio Saveznom ustavnom sudu. Da je to jedina prava adresa za rješavanje tog pitanja složili su se svi sudionici postupka: i sud, i tužitelji, i tuženi.

Gdje su granice zakonitosti?

Pravno gledano postoje određene nejasnoće. U Njemačkoj je u određenim slučajevima dopuštena pasivna (uskraćivanje lijekova i mjera za produženje života) i indirektna eutanazija (prekid života na zahtjev pacijenta). Aktivna eutanazija je zabranjena i za nju je predviđena zatvorska kazna. U praksi se postavlja pitanje gdje su granice pasivne i indirektne eutanazije.

Nakon što je 2017. godine i Savezni upravni sud potvrdio da se u ekstremnim slučajevima može dopustiti nabavka smrtonosne doze lijeka, Harald Mayer je podnio zahtjev Saveznom institutu za lijekove i medicinske proizvode da mu se odobri nabavka narkotika natrijevog pentobarbitala. Isto je zatražilo još 110 bolesnika. No taj zahtjev je odbijen i to po nalogu saveznog Ministarstva zdravstva koje je priopćilo da zadaća države ne može biti “aktivna podrška činu oduzimanja života” i pozvalo se na važeće zakone.

Gladovanje do smrti

Prijepor oko eutanazije već godinama polarizira njemačko društvo. Ni djelatnici palijativne skrbi nisu sigurni u to koliko daleko smiju ići u olakšavanju muka oboljelih od neizlječivih bolesti. Dok predsjednik Njemačkog društva za palijativnu medicinu Lukas Radbruch kaže da je postao liječnik kako bi ljudima pomogao, a ne okončao nečiji život, liječnik palijativne medicine Benedikt Matenaer ne želi isključiti mogućnost da će jednog dana pacijentu pomoći kod samoubojstva. On smatra sramotnim za društvo da smrtno bolesni ljudi moraju gladovati do smrti ako više ne mogu podnijeti svoje patnje.

Istovremeno ispitivanja javnog mnijenja pokazuju da većina građana Njemačke želi legalizaciju aktivne eutanazije. Tako se u anketi provedenoj u travnju ove godine za legalizaciju izjasnilo 67 posto ispitanika, dok je 17 posto bilo protiv.

Sada je na redu Savezni ustavni sud, na čiju će se odluku morati čekati najmanje godinu i pol do dvije. “To je vrlo dugo vrijeme”, kaže Mayer. Za njega je svaki dan života veliki izazov.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP