Prati nas

Nema predaje

Pomoć u najtežoj borbi

‘Oboljela sam od raka. Kome se mogu obratiti za pomoć?’

Trenutak u kojem osoba dobije dijagnozu da je oboljela od neke zloćudne bolesti, vjerojatno je jedan od najtežih u životu. No kad se šok, ljutnja i nevjerica malo slegnu, osoba shvati da u svojoj borbi nije sama te da je moguće dobiti pomoć s raznih strana.

Silvija Novak

Objavljeno

|

foto: Unsplash

“Ha, kako sam se osjećala… Kako se čovjek uopće može osjećati kad dobije dijagnozu malignog tumora. Grozno, prestrašeno, uznemireno… Svašta ti prođe kroz glavu. Ali ipak mnogo sam mirnija sad kad sam tu dijagnozu dobila u 73. godini, kad su mi djeca već odrasla i život je, zapravo, iza mene, nego da mi se tako nešto dogodilo kad sam bila puno mlađa. U mojem konkretnom slučaju, ipak je bila sreća u nesreći jer mi je karcinom dijagnosticiran na maternici koju su mi u cijelosti odstranili. Puno je teže kad se radi o karcinomu na nekom organu koji ti još treba”, govori nam gospođa Gordana iz Zagreba opisujući svoje iskustvo s malignom bolešću.

“Ali kad je prošla operacija, kad sam odradila prve kemoterapije i kad sam zapravo naučila kako to sve ide, bilo je lakše. Puno su mi pomogli razgovori i iskustva drugih žena koje sam susrela u bolnici. Od njih sam zapravo doznala koja su sve moja prava kao teško oboljele osobe i kako si mogu čitavu stvar olakšati”, dodaje Gordana.


A teško oboljele osobe doista mogu dobiti pomoć i olakšati si svakodnevno odlaženje na terapije, no kao i uvijek, treba znati kome se obratiti i koje je sve papire potrebno ishoditi.

Financijska pomoć

Prvo se proširilo društvenim mrežama, a onda su o toj temi pisali i mediji nazvavši je “najbolje čuvanom tajnom hrvatskog zdravstva”. Naime, oboljeli od malignih bolesti imaju pravo na 600 kuna mjesečne naknade. Nazvali smo HZZO i dobili potvrdu ove informacije, no oni su nas uputili da se javimo Centru za socijalnu skrb kojemu po mjestu stanovanja pripadamo i ondje dobili sljedeću informaciju.

“Da, neki oboljeli od malignih bolesti doista imaju pravo na mjesečnu pomoć od 600 ili 420 kuna koju dobivaju tijekom svoje bolesti, no konačnu odluku o tome ipak mora donijeti komisija. Da bi se pravo ostvarilo, Centru za socijalnu skrb potrebno je donijeti sljedeće dokumente: odrezak od posljednje tri plaće ili mirovine iz  kojih je vidljivo da mjesečna primanja za samca ne prelaze iznos od 1250 kuna (250 posto osnovice), odnosno da prosječni mjesečni prihod članova kućanstva ne prelazi iznos od 1000 kuna (200 posto osnovice), zatim rješenje o nasljeđivanju i medicinsku dokumentaciju iz koje je vidljivo o kakvoj se bolesti radi”, kažu nam iz Centra za socijalnu skrb.

Suprotno nekim izvorima, pravo na pomoć IMAJU i osobe koje u svojem vlasništvu imaju kuću ili stan, no neka ograničenja ipak postoje. Naime, pravo na financijsku pomoć nema osoba koja ima sklopljen ugovor o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju, zatim koja ima u vlasništvu drugi stan ili kuću, osim stana ili kuće koju koristi za stanovanje, a koju može iznajmiti i time osigurati sredstva za pomoć i njegu te koja ima u vlasništvu poslovni prostor koji ne koristi za obavljanje registrirane djelatnosti.

Nadalje, pravo se ne odnosi na osobu kojoj je priznato pravo na osobnu invalidninu po Zakonu o socijalnoj skrbi ili na temelju drugih propisa te osobi kojoj je osiguran smještaj u ustanovi socijalne skrbi ili kod drugih pružatelja socijalnih usluga, zdravstvenoj ili drugoj ustanovi, odnosno organiziranom stanovanju.

Nakon što su Centru za socijalnu skrb predani svi papiri, čeka se odluka komisije, a valja napomenuti da se pravo ostvaruje od datuma kad je dokumentacija predana, a ne od datuma donošenja odluke komisije što je u svakom slučaju za tražitelja pomoći povoljnija varijanta.

Prijevoz na terapije

“Imam dvije odrasle kćeri koje obje rade, s tim da jedna ima i malo dijete. Kad mi je dijagnosticirana bolest, moje su se cure doista jako angažirale, dogovarale na poslu drugačije smjene, a sve da bi mene mogle voditi doktoru. Znate, s malignim bolestima ima puno posla. Kad prođe operacije, najčešće slijedi kemoterapija – ja sam dobila šest ciklusa, po jedan svaki mjesec – no prije svake kemoterapije treba obaviti analizu krvi, urina… Puno je to odlazaka u bolnicu. Moje su se kćeri angažirale koliko god su mogle. Na neke me terapije čak vozio i muž koji je također sad već jako teško pokretan. Zato me je razveselila informacija koju sam dobila od jedne gospođe u čekaonici bolnice da Udruga ‘Nisi sama’ organizira besplatan taksi prijevoz na terapije”, priča nam dalje gospođa Gordana.

“Nisi sama – ideš s nama!” naziv je projekta novinarke Ivane Kalogjere koja je pokrenula udrugu i internetsku stranicu Nismo same. Riječ je o besplatnom prijevozu žena s malignim bolestima na terapije. Projekt su podržali Zaklada Adris i Zaklada za ljudska prava i solidarnost – Solidarna, a zajedno s gradom Zagrebom trenutačno se radi na širenju tog projekta kako bi prerastao u standard dostupan oboljelim ženama u Zagrebu i s ciljem da jednoga dana bude dostupan svim oboljelim ženama u čitavoj Hrvatskoj.

Kako to funkcionira? Nakon što se osoba obrati udruzi, putem elektroničke pošte će joj biti poslani obrasci koje treba ispuniti i potpisati te skenirane (ili fotografirane) dokumente vratiti udruzi, a iz kojih je vidljivo o kakvoj se dijagnozi radi i koliko će prijevoza biti potrebno. Nakon toga, krajem svakog tjedna na e-mail udruge se pošalje raspored prijevoza za idući tjedan koji Udruga proslijeđuje taksi službi s kojojm ima ugovor.

Taksi će oboljelu osobu dočekati ispred kuće u dogovoreno vrijeme i odvesti je u bolnicu. Kad terapija bude gotova, osoba mora nazvati taksi i zamoliti prijevoz natrag kući. Taksist će oboljeloj osobi dati papir koji treba ispuniti i potpisati kako bi Udruga znala da je usluga prijevoza doista i iskorištena. U slučaju da osoba iz nekog razloga ne ide na terapiju, mora telefonskim putem otkazati prijevoz kako taksi ne bi dolazio uzalud. Važno je napomenuti da se usluga besplatnog prijevoza, barem zasad, odnosi samo na odlazak na kemoterapije i zračenja, no ne i na vađenja krvi, razne kontrole i slično.

Perike

Jedna od najneugodnijih nuspojava kemoterapije je gubitak kose s kojom se mnogi pacijenti, češće žene, jako teško nose. Mnoge pacijentice se stoga odlučuju za nošenje turbana, marame ili perike. Dobra je vijest da se i periku mogu nabaviti preko HZZO-a, no neće vam biti dostupni baš svi modeli, odnosno HZZO pokriva cijenu perike samo do određenog iznosa, a želite li nositi skuplju periku, sami ćete morati podmiriti razliku u cijeni.

Da biste ostvarili pravo na periku, od liječnika opće prakse morate zatražiti doznaku za to ortopedsko pomagalo. Za kupnju vlasulje s kratkim vlaknom HZZO će vam odobriti iznos od 380 kuna, a za vlasulju s dugim vlasima, HZZO će vam dati 490 kuna. Inače, cijena takvih dugih perika kreće se uglavnom od 700 kuna naviše, tako da vam iznos HZZO-a vjerojatno neće pokriti ukupnu cijenu, no svaka je pomoć dobrodošla.

Liječnik opće prakse informirat će vas i o tome gdje podižete svoju periku, odnosno s kojim proizvođačima HZZO ima ugovor. Također, ako vaša bolest potraje, imate pravo na novu periku svake godine. Spomenimo i kako se gotovo 90 posto svih perika kupuje iz zdravstvenih razloga, a tek manji broj njih u podlozi ima želju za promjenom imidža ili frizure. Najčešće korisnice vlasulja su žene kojima gubitak kose usliujed bolesti teže pada, dok muškarci probleme s prorijeđenom kosom najčešće rješavaju korištenjem tupea.

Psihološka podrška

I na koncu, ali ne i najmanje važno, oboljeli od malignih bolesti mogu se obratiti raznim udrugama i organizacijama trebaju li neki oblik psihološke pomoći u vidu razgovora sa stručnjakom ili drugim oboljelim osobama. Ovdje prije svega treba spomenuti rad Lige protiv raka koja okuplja ljude dobre volje, prije svega humaniste i stručnjake, koji su spremni svoje slobodno vrijeme, znanje i iskustvo darovati oboljelima od raka i članovima njihovih obitelji.

Liga protiv raka osnovana je još 1966. godine, cilj joj je pomoć zdravstvenoj službi i suradnja s drugim humanitarnim udrugama u sprječavanju nastanka, ranom otkrivanju i liječenju raka te udruživanje bolesnika od raka i njihovih obitelji radi pomoći u ostvarivanju njihovih prava iz zdravstvene i socijalne skrbi, pružanje socijalne pomoći bolesnicima od raka i njihovim obiteljima i skrbnicima. U okviru Lige djeluju tri kluba osoba liječenih od raka: Klub osoba operiranih na dojci, Klub laringektomiranih osoba i Klub osoba sa stomama.

Spomenimo i Udrugu žena oboljelih od raka dojke “Sve za nju”, Udrugu oboljelih od raka pluća “Jedra” i slične udruge koje okupljaju oboljele od te maligne bolesti, nude savjete i razgovor tako prijeko potreban svima onima koje vode najtežu bitku u životu.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

.

Nema predaje

Umirovljenica Marija: ‘Udomljeni Toto spasio mi je život’

Poznato je da kućni ljubimci pozitivno utječu na zdravlje ljudi – kako ono fizičko, tako i psihičko. Psi čovjeka potiču na redovitu fizičku aktivnost, povezuju s drugim ljudima te mu popravljaju raspoloženje.

Silvija Novak

Objavljeno

|

“Mene je moj Toto spasio, to je sve što ću vam reći”, kaže gospođa Marija Topić (73), umirovljenica iz Zagreba govoreći o svom psiću, manjem mješancu smeđe-crne boje koji je u njezinu kuću stigao prije četiri godine.

“Na proljeće 2016. mi je umro muž. Bio je bolestan i pred kraj se dosta mučio. Doživio je moždani udar nakon kojega je ostao nepokretan pa sam se ja brinula o njemu. No kad je umro, svejedno sam doživjela šok. Pa zajedno smo bili čitav život! Udala sam se za njega kad sam imala 20 godina i čitavo smo vrijeme bili zajedno. I u dobru i u zlo, što se kaže. Trebali smo proslaviti 50 godina braka, no on to, nažalost nije doživio”, govori nam dalje gospođa Marija opisujući jedan od najtežih događaja u svojem životu.


“Pala sam u neku vrstu depresije. Nisam imala volje nizašto. Jedna sam izlazila iz stana, nisam se ni sa kime družila. Zbog svega toga djeca su se zabrinula i kao rješenje smislila Tota. Donijeli su mi kći i sin jednog dana tu malenu mrvicu i rekli mi da je to sad moj pas. Isprva sam bila ljuta i nisam ga htjela uzeti jer nisam planirala kućnog ljubimca. Bilo mi je dosta mene same. Ali, malo po malo, navikla sam se na Tota i na mene. Kad imaš psa, htio ne htio, moraš barem dva puta dnevno izaći iz kuće. Tako su zaredale svakodnevne šetnje, pa onda u parku upoznaš druge vlasnike pasa, malo porazgovarate, družite se. Onda, Toto mi se silno veseli kad se vratim odnekud kući. Pa tako ti se ne veseli ni čovjek! Ta ljubav stvarno se ne da opisati. Na kraju sam se počela osjećati se bolje i bolje i evo, sad mogu reći da me Toto spasio. I ja sam spasila njega jer su mi ga djeca dovela iz nekog azila, ali još je više on spasio mene”, kaže gospođa Marija.

Tijekom proljetnog lockdowna, Toto je postao prava mala zvijezda jer ga je još jedna Marijina susjeda znala tu i tamo izvesti u šetnju.

“Sjećate se kako je to bilo na proljeće. Nitko nije nikud mogao ići, pa su oni koji su imali psa bili pravi sretnici jer su imali zašto barem dva puta dnevno izaći iz kuće. Tako je mene zamolila moja susjeda Vera da bi prošetala Tota oko kuće. Naravno da sam pristala jer Toto obožava ići van i susjedu Veru dobro poznaje. Tako je opet bilo dobro i njemu i meni, ali i našoj Veri”, kaže gospođa Marija.

Ovakvih i sličnih priča ima mnogo, a svatko tko je ikada imao psa, potvrdit će vam da se ta ljubav doista može usporediti s ljubavlju prema drugom čovjeku.

foto: Mabel Amber, still incognito/ Pixabay

Karantena je potaknula na udomljavanja

Upravo tijekom karantene mnogi su odlučili nabaviti psa jer su osjećali da bi im baš taj potez mogao donijeti duševni mir u tako neizvjesnim vremenima. Potvrdili su nam to i iz Skloništa za životinje Dumovec.

“Od početka ožujka do danas iz Skloništa za nezbrinute životinje Grada Zagreba udomljeno je 411 pasa i 86 mačaka. Trenutačno je u Skloništu 67 pasa i 25 mačaka. Pasa je sada tri puta manje nego prošle godine u isto vrijeme. Takvom stanju najviše su pridonijeli građani među kojima vlada veliko zanimanje za udomljavanje te pad broja pasa koje terenska ekipa Skloništa pronalazi na zagrebačkim ulicama”, kaže Tatjana Zajec, voditeljica Skloništa za nezbrinute životinje Grada Zagreba i potvrđuje da se doista nešto neobično događalo tijekom lockdowna.

“Posebno je zanimljivo bilo razdoblje karantene uvedene zbog epidemije novog koronavirusa u Hrvatskoj. Tada su građani gotovo svakodnevno dolazili u Dumovec i udomljavali pse. Na to su se odlučivali ljudi raznih dobi i životnih stilova. Bilo je tu od samaca i parova umirovljenika do obitelji s malom djecom, onih koji žive u stanovima te onih iz kuća, onih koji žele psa za maženje pred televizorom te onih koji preferiraju aktivniji život. Mnogi su pritom isticali da će im boravak kod kuće omogućiti opušteno zbližavanje sa psom, ali i kako ih veseli što će imati društvo za šetnju”, kaže Zajec.

Prednosti odraslih pasa

Inače, u Dumovcu znaju završiti psi o kojima se Zagrepčani treće dobi više ne mogu brinuti, a neki umirovljenici u Dumovec dolaze kako bi pronašli psa koji će im uljepšati godine koje su pred njima. Većina od njih odlučuje se za odrasle pse. Riječ je o odgojenim psima koji ne traže pažnju kakva je potrebna štencima. Ako žele psa koji nije preaktivan, odabiru seniore, pse koji su, poput njih, treće dobi. Riječ je o mirnim psima zahvalnima za sve što im njihov čovjek pruža – u prvom redu ljubav i pažnju, pojašnjavaju nam iz Dumovca.

Tko ne može udomiti, može volontirati

No ima i onih koji, iz raznih razloga, pse ne mogu udomiti, ali se rado s njima druže pa dolaze u Dumovec volontirati. Jedan od takvih je i Bruno Ogorelec (70) koji nam je opisao svoje iskustvo iz Dumovca.

“Volontirao sam do pred godinu dana. A nakon toga sam uletio u posao – prevoditelj sam pa sam dobio jedan roman za prevoditi, a nakon toga i drugi – pa nisam više imao vremena. No u Dumovcu sam volontirao dosta dugo”, kaže nam gospodin Ogorelec.

“Odlučio sam se na to jer me uhvatila depresija s odlaskom u mirovinu. To je bilo više-manje prisilno, morao sam otići u mirovinu i nije mi to leglo. Prestanak posla, loše imovinsko stanje i sve me to pogodilo. Ulovila me depresija, doduše ne u onom kliničkom smislu, ali jednostavno nisam bio ni za što. Imam jednog prijatelja koji je psihijatar i koji me ponukao da pokušam volontirati u Domovcu jer je znao da ja jako volim pse. I tako sam prvi put došao”, govori nam gospodin Ogorelec te nam opiusuje kako to izgleda:

“Uglavnom šećemo pse i igramo se s njima. Ja sam tamo bio po, recimo, dva sata i za to vrijeme prošetam četiri ili pet. Prioritet su ovi, kako da kažem, malo problematični psi, ovi koji su malo svadljivi. Toga sam se u početku malo bojao, nisam znao što i kako. Ali na kraju mi je postalo jasno da ako su ti psi uopće problematični, onda su problematični samo sa s drugim psima, a s ljudima su divni. Tu imate pse koji strašno izgledaju, ogromni su, pa onda ovi razni stafordi… Nelagodno bude čovjeku koji ih ne poznaje, ali to su sve divni psi nakon što malo naučite što i kako s njima”, navodi Ogorelec pa nastavlja:

“I tako sam ja počeo dolaziti uglavnom srijedom, kad nije bilo nikoga drugoga. Zanimljivo, u Dumovcu uglavnom volontira sve sama omladina, a to što nije bilo više ljudi mojih godina me malo iznenadilo jer je to upravo idealna zanimacija za umirovljenike. Vi se jako povežete s tim pesima. Nije svaka šetnja ista, nego se vi prilagodite svakom psi i razvijete s njim poseban odnos.”

Pas Bik iz Dumovca (foto: Sklonište za nezbrinute životinje Grada Zagreba)

“Bolje u Dumovcu, nego na lancu ili na ulici”

“Imate svoje ljubimce o kojima sam pisao i na Facebooku. Znate, ja sam se toga pomalo i bojao. Dosta sam emotivan pa sam se bojao kako ću se osjećati kad vidim tamo te pse kojima ne mogu pomoći. Jer ne mogu ja sad udomiti deset pasa. Imam doma jednu ljubomornu kuju koja ne bi dobro reagirala da nekoga još dovedem. Ali kasnije sam shvatio da tim psima u Dumovcu uopće nije loše. Neki od njih su bili na ulici ili su negdje bili na lancu i vlasnici se nisu o njima dobro brinuli, tako da im je u Dumovcu zaista dobro”, govori naš sugovornik kojemu su se neki štićenici Dumovca zavukli pod kožu.

Možda to nekome može na početku djelovati malo kaotično kad prvi put dođe i vidi toliko pasa i čuje tu kakofoniju, no psima je, ponavlja Ogorelec, ondje dobro. Za mnoge od njih to je pravi Disneyland, a nas sugovornik tvrdi da je svaki od njih posebna ličnost. “Nakon prvih nekoliko odrađenih srijeda, moji su mi prijatelji rekli da mi se dive zbog toga što se tako nesebično dajem. Ali to je totalna glupost. Pa više iz toga dobivam ja! Ja sam tamo išao kao u lunapark. Puno više su ti pesi meni dali nego što sam ja dao njima.”

Lijek za depresiju

I što se depresije tiče, odlasci u Dumovec su pomogli. “Nisam ja ni psiholog, ni psihijatar, tako da ne mogu reći što je tu konkretno pomoglo, jer mijenjao sam i druge svari u životu, ali ovo je bio sigurno jedan od pozitivnijih faktora. Mislim da mi je dosta pomoglo. Ja sam se silno veselio tim srijedama, pisao sam o tim psima i na Facebooku što su moji prijatelji jako dobro prihvatili. Osim toga, to mi je bila i jako dobra vježba jer ste vi s tim psima i jako aktivni čime održavate kondiciju. Moji prijatelji ipak nisu počeli volontirati, iako sam im ja svima preporučio. No ono što jesam uspio je to da je na moj nagovor desetak ljudi udomilo psa”, kaže Bruno Ogorelec.

“Poznato je da kućni ljubimci pozitivno utječu na zdravlje ljudi – kako ono fizičko, tako i psihičko. Psi čovjeka potiču na redovitu fizičku aktivnost, povezuju s drugim ljudima te mu popravljaju raspoloženje. Velika je to blagodat za starije ljude, pogotovo one koji žive sami. Njima kad dođu u Sklonište pridajemo posebnu pozornost. Naime, pas kojeg odabiru, ne smije im biti opterećenje, nego treba pozitivno pridonijeti kvaliteti njihova života”, kaže i Damir Skok, ravnatelj Ustanove Zoološki vrt grada Zagreba u čijem je sastavu Sklonište za nezbrinute životinje Grada Zagreba.

U sklopu kampanje Hrvatska volontira Sklonište za nezbrinute životinje Grada Zagreba organizira akciju Out of the Box. Akcija će se u Dumovcu održati u subotu 26. rujna od 10 do 14 sati.

“Sklonište poziva građane da pse koji u Dumovcu čekaju udomljenje, izvedu u šetnju. Naime, ti psi odlaze u šetnje, ali nikada u isto vrijeme. U subotu se tako otvara prilika da se dogodi nešto neviđeno – da se, bar nakratko, isprazne svi boksovi.

U Skloništu za nezbrinute životinje Grada Zagreba trenutačno je sedamdesetak pasa. Dakle, za uspjeh akcije potrebno je jednako toliko volontera.

Inače, rad volontera u Skloništu izuzetno je vrijedan. Pse češljaju i šeću, igraju se s njima i maze ih. To je posebno važno za pse koji se tek socijaliziraju s drugim životinjama te ljudima. Upravo volonteri olakšavaju psima iz Dumovca čekanje na odlazak u novi dom”, poručuju iz Dumovca.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP