Prati nas

Mozaik

Budi primjer drugima

Ovako to rade naši umirovljenici: Spašavanje planete počinje u vlastitoj kuhinji

Kad bi svatko krenuo od sebe i razvrstao svoj vlastiti otpad, i još kad bi se razvrstani otpad reciklirao na pravi način, a onaj otpad koji se ne može reciklirati spalio u spalionici koja usput proizvodi i električnu energiju, problemu s otpadom bili bi učas riješeni. A zašto se to onda ne radi?

Objavljeno

|

foto: Silvija Novak

“Daleko od očiju, daleko od srca, znate kako se kaže. Ali ovaj je problem došao sasvim blizu očiju i ne možemo ga više ignorirati”, kaže gospodin Petar (68) dok u spremnik za plastični otpad ubacuje boce od mlijeka. “Za ove boce ne dobijem onu naknadu od 50 lipa pa njih bacam tu u spremnik. A ove boce od mineralne odnesem u trgovinu. Gledajte – 10 takvih boca i skupio sam dovoljno za kruh.”

Pitamo ga kad je počeo razvrstavati otpad, a on iskreno priznaje da mu je ta navika skroz nova.


“Tek nedavno, nažalost. Ali bolje ikad, nego nikad. Iskreno, potaknule su me moje unuke. Sudjelovale su i na onom školskom prosvjedu i puno mi govorile o tome. Stvarno smo zatrpali čitav svijet plastikom. O tome se sve više govori i na televiziji, na radiju… Ali i da se ne govori, to je nešto što sad možemo vidjeti i na vlastite oči. Ovo ljeto sam proveo par dana u Ždrelcu na otoku Pašmanu. Moja obitelj tamo ima kuću. U moru je puno plastike. Tko kaže da to ne vidi, slijep je!”

Za kraj gospodina Petra pitamo koliko će uopće njegovo razvrstavanje otpada imati učinka, odnosno što jedan čovjek tu može promijeniti?

“E vidite, u tome je problem. Svatko misli da sam ne može ništa. I onda 10 milijuna misli da sami ne mogu ništa. A ako vas je 10 milijuna – niste sami. Da svatko pridonese samo malo – evo samo ovoliko kao ja – stvari bi se bitno promijenile”, kaže Petar.

Doista, kad bi svatko krenuo od sebe i razvrstao svoj vlastiti otpad, i još kad bi se razvrstani otpad reciklirao na pravi način, a onaj otpad koji se ne može reciklirati spalio u spalionici koja usput proizvodi i električnu energiju, problemu s otpadom bili bi učas riješeni. A zašto se to onda ne radi? Ovo pitanje čini se posve suvišnim ako znamo da takva rješenja postoje i da su ih neki gradovi – da, čak i neki hrvatski gradovi! – uspješno primijenili. No što čekaju ostali? Ovako napisano na papiru sve to izgleda prilično jednostavno, no u praksi su stvari malo kompliciranije. Počevši od vlastite kante za smeće.

Tko za to ima mjesta?

“Karton i papir posebno. Plastika posebno. Biootpad posebno. Miješani komunalni otpad posebno. Pa to su četiri kante za smeće! Tko ima toliko prostora u stanu? Najbolje da čitav stan natrpam samo s kantama za smeće”, govori gospođa Marija (71) dok niz stubište tegli orgomnu vreću punu raznovrsnog smeća.

No gospođa Marija je u krivu. Količina smeća koju proizvede njezino kućanstvo ista je razvrstavao se taj otpad ili ne. Štoviše, razvrstan otpad će u stanu zauzimati manje mjesta. Dakle, problem nije u nedostatku mjesta, nego u nečemu mnogo teže rješivom. Problem je u nedostatku volje.

Testirali smo ovu teoriju: zauzima li razvrstavanje otpada doista više mjesta u vašoj kuhinji ili, naprotiv, štedi prostor?

foto: Silvija Novak

Zašto bismo se mi uzlud trudili?

No ako se i potrudimo i otpad razvrstamo, i dalje ostaje problem neuređenih zelenih otoka i kontejnera za otpad u kojima često ima najmanje onoga čega bi prema oznaci na kontejneru trebalo biti najviše. Zašto se onda uopće truditi razvrstavati, ako će sav otpad na kraju završiti na istom mjestu?

“Vidite, to je pogrešno razmišljanje”, kaže gospodin Petar. “Samo zato što netko drugi ne obavlja svoj dio zadatka kako bi trebalo, ne znači da smo i mi ostali amnestirani od odgovornog ponašanja. Osim toga, i gradovi će početi tretirati otpad kako treba. Ako neće sami od sebe shvatiti da to tako treba, prisilit će ih Europska unija ogromnom globama. Ljudi neke stvari ipak najbolje razumiju kad ih se opali po džepu. Dok se mi, stanovnici, naviknemo na razdvajanje, i gradovi će početi taj odvojeni otpad odvoziti točno tamo kamo bi trebalo. Iako ovo sad djeluje katastrofalno, mislim da će nakon prve dvije ili tri kazne koje plate, gradovi doći k sebi prije od građana kojima je tlaka malo se pomučiti i razvrstati otpad. Lakše je sve natrpati u jednu vreću, a za okoliš koga briga!”

Petar je u pravu. Ako ne zbog ekološke svijesti, gradovi bi mogli ozbiljnije pristupiti odvajanju otpada kad im zaprijete kazne. Neki su već krenuli i svima daju dobar primjer. Na primjer, otok Krk.

Što s glomaznim otpadom?

“Ja ne zovem ove razne ekipe koje se oglašavaju po stupovima i banderama. Zašto? Pa zato što mislim da oni iz neke stare vešmašine uzmu dio koji mogu prodati, a ostalo bace u neku šumu, na Sljeme ili tako negdje. Čisto sumnjam da stvari koje ne mogu iskoristiti nose na Jakuševac i onda tamo plaćaju njihovo skladištenje. Ja pozovem Čistoću da odvezu komad namještaja ili bijele tehnike koji više ne trebam ili sâm utovarim u auto i odvezem u reciklažno dvorište”, kaže gospođa Vesna (48).

“Ali više mi se sviđao onaj sistem kad smo unaprijed znali datum kad će se odvoziti glomazni otpad, nego ovo sad kad ti sam moraš zvati ekipu. Ljudima se ne da zvati, pa onda glomazni otpad ostavljaju kod običnih kontejnera i sve je zatrpano. Te komade namještaja radnici Čistoće ne mogu ubaciti u kamion i onda to tako stoji i stoji. Kiša natapa stari namještaj, skupljaju se štakori, užas.”

Spominjemo reciklažna dvorišta, no gospođa Vesna sasvim opravdano upozorava da za odvoz glomaznog otpada u jedno takvo dvorište treba neki prijevoz, malo veći auto ili kamion, a to također košta. “Ja nemam auto. A ako nekoga zamolim da preveze moju staru vešmašinu u reciklažno dvorište, onad to moram platiti. 50 kuna ovdje, 50 kuna ondje… Novac curi. Radije onda zovem Čistoću – koju ionako plaćam – pa oni odvezu sav otpad.”

No osim što služe za odlaganje otpada, reciklažna dvorišta sve su češće i mjesta na koja se odlazi neke stvari uzeti. U reciklažnom dvorištu u Zagorskoj ulici susrećemo Marka (55). On nije ništa donio, nego je neke stvari došao – uzeti. “Pogledajte ove keramičke pločice. Potpuno su nove. Netko je obnavljao kupaonicu i kupio previše, pa višak bacio. A ja imam jedan mali zid u kuhinji za koji mi trebaju taman takve pločice”, govori Marko sretan zbog današnjeg ulova.

“Ma ta kultura bacanja stvari koje su još dobre svima će nam doći glave. Pa više nitko ništa ne popravlja, sve se baca. Ovdje sam našao skroz upotrebljive stvari. Šteta je tako se odnositi i prema stvarima i prema novcu i prema Zemlji.”

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

.

Mozaik

Osobe starije dobi često su na meti teleoperatera. Na što točno treba paziti?

Osobe starije životne dobi su posebno osjetljiva skupina, baš zbog svoje dobi ili zbog svojeg zdravstvenog stanja i kao takve su lakša meta trgovcima i podložniji njihovoj sugestiji. To trgovci, naravno znaju i to koriste kako bi sklopili jedan ugovor više.

Objavljeno

|

“Da, imamo i mobitele i internet i televiziju. Meni je internet jako važan, ali supruzi je važnija televizija. Prije smo imali paket koji je uključivao i fiksni telefon, ali sad smo se toga riješili jer fiksnu liniju, zapravo, ne koristimo”, kaže nam gospodin Vjekoslav (83), umirovljenik iz Zagreba.

“Uvijek smo doma imali fiksni telefon. Pa iz moje perspektive – a ja imam već puno godina – fiksni telefon je osnova, a tek onda ide sve ostalo. No danas se to promijenilo i djeca su nas nagovorila da otkažemo fiksni telefon kako bi si smanjili račune. Stvarno, fiksni telefon nismo ni koristili, ali navika je to”, priča dalje Vjekoslav.


“Ja se služim internetom. Imam laptop i tablet. Ma da vam pravo kažem, ne znam kako je to sve spojeno. Djeca su nam to sredila, preuzela čak i plaćanje tako da mi nemamo brige. No prije smo imali dosta problema da objasnimo teleoperaterima što zapravo želimo. Znate, ta njihova tehnička podrška, to je sve za puno mlađe. Kad ih nešto hoćeš pitati, ne znaš ni kako bi formulirao pitanje, a i to što ti oni kažu teško je razumjeti. Oni svi misle da smo mi tehnički obrazovani i odmah pretpostavljaju da je i nama jasno ono što je njima jasno. A starijima se teško u tome svemu snaći”, žali se Vjekoslav.

“Mi osobno nismo imali neka baš jako neugodna iskustva, ali naši neki rođaci jesu. Moju sestričnu, koja ima isto oko 80 godina i već se pomalo gubi, nazvali su i ponudili joj koješta, nekakav skupi paket s puno interneta i puno TV programa koje ona i ne gleda. A što ona, jadna, zna. Pristala je na sve pa se poslije šokirala kad je stigao račun. Onda su se uplela njena djeca i taj ugovor preinačila. Mislim da nije u redu da telekomi zovu starije i nude im stvari za koje unaprijed mogu znati da im ne trebaju. To je lov u mutnome. Pa ako ćeš na umirovljenicima zarađivati, to je stvarno grozno”, kaže Vjekoslav.

Doista, puno je takvih priča: da su telekomi umirovljenicima prodavali skupe i njima nepotrebna usluge, da je bio problem raskinuti ugovor, da su im za neplaćene račune sjedali ovrhama na račune, da posebne tarife za umirovljenike na kraju nisu bile to što su trebale biti. Koje su najčešće zamke i na što treba posebno paziti, pitali smo Dunju Maletić, pravnu savjetnicu iz područja zaštite potrošača.

Dunja Mak (foto: privatni album)

Koliko su česti prigovori na teleoperatere?

U Hrvatskoj nažalost ne postoje više savjetovališta za potrošače. No, do kraja 2018. dok je postojalo osječko savjetovalište u kojem sam ja radila, dobivali smo i do 6.000 pritužbi godišnje. Među tim pritužbama bilo je i jako puno osoba starije životne dobi koje su se žalile na sve vrste proizvoda i usluga. Najveći broj pritužbi, odmah nakon trgovine, odnosio se upravo na teleoperatere.

Što je najčešće bio problem?

Problem je najčešće bio zavaravajuća poslovna praksa. Osobe starije životne dobi ne sklapaju toliko često ugovore putem interneta, nego najčešće dolaze u poslovnicu operatera zbog čega su, zapravo, manje zaštićene. Naime, kad se ugovor sklopi u poslovnici, ne vrijedi onaj period od 14 dana za žalbu kao u slučaju sklapanja ugovora na daljinu, odnosno ugovora sklopljenih preko interneta i telefona. Znalo se dogoditi da djelatnici osobe u poslovnici nagovore na uslugu koja im nije potrebna, a ovi tek kasnije kad pročitaju ugovor ili kad im počnu stizati računi, shvate da to nije to što su željeli.

Recimo, obećano im je da će račun biti, na primjer, 100 kuna, a bio je veći. Tu onda ne mogu više odreagirati, a bude jako teško naknadno dokazati da je njima djelatnik teleoperatera obećao jednu uslugu, a ispostavio drugu. E sada, važno je reći da je u takvim slučajevima dio odgovornosti i na tim starijim osobama koje nisu detaljno čitale ugovor koji se daje na potpis.

Često nam se događalo da nam starija osoba donese ugovor na uvid i u njemu jasno piše o kojoj se usluzi radilo, ali osoba to nije pročitala. Istina, često su to bila sitna slova, ali ipak treba čitati. Osobe starije životne dobi su posebno osjetljiva skupina, baš zbog svoje dobi ili zbog svojeg zdravstvenog stanja i kao takve su lakša meta trgovcima i podložniji njihovoj sugestiji. To trgovci, naravno, znaju i to koriste kako bi sklopili jedan ugovor više.

Osobe starije životne dobi česta su meta raznih telefonskih poziva i nuđenja raznih usluga. Na što treba naročito paziti kad su u pitanju takvi pozivi? 

Točno, zna se da su osobe starije životne dobi češće na meti telefonskih poziva i to se onda smatra ugovorom sklopljenim na daljinu. Novost je kod takvih ugovora da od 1. kolovoza teleoperater mora korisniku poslati obavijest o takvom ugovoru, odnosno o onome što je dogovoreno preko telefona, a KORISNIK MORA DATI SVOJE PISANO ODOBRENJE da se taj ugovor i provede.

Još jednom apeliram na sve korisnike: treba čitati ugovor! I kada smo s nekim razgovarali na telefon, treba nam na kućnu adresu doći obavijest o tom razgovoru i o tome što se sklapa, sve što dođe na kućnu adresu treba dobro proučiti, vidjeti o čemu se radi te onda, da bi taj ugovor doista i bio sklopljen, pisana potvrda se šalje nazad i njome se zapravo potvrđuje da doista želimo uslugu dogovorenu preko telefona. Evo to je taj novi aspekt zahvaljujući kojemu su potrošači ipak malo zaštićeniji nego prije. Naime, bilo je jako puno slučajeva da je preko telefona dogovoreno jedno, a onda je isporučena usluga bila drugačija i bilo je vrlo teško dokazati što je dogovoreno i kako je tekao razgovor.

I prije je postojala odredba da teleoperater mora korisniku poslati obavijest o ugovoru, no sada postoji i taj dodatak da korisnik mora pismenim putem na tu obavijest i odgovoriti te tako potvrditi dogovor. Ako korisnik u roku od 14 dana ne bi odreagirao, ugovor bi se smatrao sklopljenim. I onda se tu opet događalo da korisnik ne pročita ugovor detaljno i propusti taj rok od 14 dana i tada se tu više ništa ne može.

Imamo li problem s nekim teleoperaterom, što nam je činiti?

Bilo koji problem da se dogodi s teleoperaterom, stvar nikada ne treba rješavati usmenim putem već uvijek pisanim. Ono što treba napraviti je uputiti pisani prigovor. Što god da je u pitanju, prigovor mora ići pisanim putem. Osobe starije životne dobi često nemaju svoju e-mail adresu, a teleoperater neće uvažiti prigovor ako je poslan s neke druge e-mail adrese, recimo adrese osobe koja pomaže starijoj osobi. U takvim je slučajevima rješenje je da osoba napiše na papiru prigovor i pošalje ga poštom. Znači, uvijek postoji neka poštanska adresa, netko može pomoći starijoj osobi napisati taj prigovor, i onda ga poslati fizički, poštom, s njihovim imenom i potpisom. Teleoperater u tom slučaju mora odgovoriti na prigovor u roku od 15 dana i na taj način se puno brže i efikasnije rješavaju problemi s tvrtkama nego kad se unedogled zove i kad teleoperateri mogu odgovor i rješavanje problema prolongirati. Postoji i tijelo koje to kontrolira, imamo drugostupanjsko Povjerenstvo za reklamacije potrošača koje kontrolira telekomunikacijske tvrtke. U tom povjerenstvu su udruge za zaštitu potrošača. Ako povjerenstvo donese negativnu odluku, sljedeće tijelo je HAKOM koji vrlo često sporove rješava u korist potrošača. Tako da sve reklamacije treba raditi pisanim putem. Može se to obaviti i u poslovnici, ali tada kupac treba dobiti potvrdu o uloženom prigovoru s točnim datumom i potpisom odgovorne osobe. Od tog datuma teče rok od 15 dana da tvrtka odgovori.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP