Prati nas

Mozaik

Budi primjer drugima

Ovako to rade naši umirovljenici: Spašavanje planete počinje u vlastitoj kuhinji

Kad bi svatko krenuo od sebe i razvrstao svoj vlastiti otpad, i još kad bi se razvrstani otpad reciklirao na pravi način, a onaj otpad koji se ne može reciklirati spalio u spalionici koja usput proizvodi i električnu energiju, problemu s otpadom bili bi učas riješeni. A zašto se to onda ne radi?

Silvija Novak

Objavljeno

|

foto: Silvija Novak

“Daleko od očiju, daleko od srca, znate kako se kaže. Ali ovaj je problem došao sasvim blizu očiju i ne možemo ga više ignorirati”, kaže gospodin Petar (68) dok u spremnik za plastični otpad ubacuje boce od mlijeka. “Za ove boce ne dobijem onu naknadu od 50 lipa pa njih bacam tu u spremnik. A ove boce od mineralne odnesem u trgovinu. Gledajte – 10 takvih boca i skupio sam dovoljno za kruh.”

Pitamo ga kad je počeo razvrstavati otpad, a on iskreno priznaje da mu je ta navika skroz nova.


“Tek nedavno, nažalost. Ali bolje ikad, nego nikad. Iskreno, potaknule su me moje unuke. Sudjelovale su i na onom školskom prosvjedu i puno mi govorile o tome. Stvarno smo zatrpali čitav svijet plastikom. O tome se sve više govori i na televiziji, na radiju… Ali i da se ne govori, to je nešto što sad možemo vidjeti i na vlastite oči. Ovo ljeto sam proveo par dana u Ždrelcu na otoku Pašmanu. Moja obitelj tamo ima kuću. U moru je puno plastike. Tko kaže da to ne vidi, slijep je!”

Za kraj gospodina Petra pitamo koliko će uopće njegovo razvrstavanje otpada imati učinka, odnosno što jedan čovjek tu može promijeniti?

“E vidite, u tome je problem. Svatko misli da sam ne može ništa. I onda 10 milijuna misli da sami ne mogu ništa. A ako vas je 10 milijuna – niste sami. Da svatko pridonese samo malo – evo samo ovoliko kao ja – stvari bi se bitno promijenile”, kaže Petar.

Doista, kad bi svatko krenuo od sebe i razvrstao svoj vlastiti otpad, i još kad bi se razvrstani otpad reciklirao na pravi način, a onaj otpad koji se ne može reciklirati spalio u spalionici koja usput proizvodi i električnu energiju, problemu s otpadom bili bi učas riješeni. A zašto se to onda ne radi? Ovo pitanje čini se posve suvišnim ako znamo da takva rješenja postoje i da su ih neki gradovi – da, čak i neki hrvatski gradovi! – uspješno primijenili. No što čekaju ostali? Ovako napisano na papiru sve to izgleda prilično jednostavno, no u praksi su stvari malo kompliciranije. Počevši od vlastite kante za smeće.

Tko za to ima mjesta?

“Karton i papir posebno. Plastika posebno. Biootpad posebno. Miješani komunalni otpad posebno. Pa to su četiri kante za smeće! Tko ima toliko prostora u stanu? Najbolje da čitav stan natrpam samo s kantama za smeće”, govori gospođa Marija (71) dok niz stubište tegli orgomnu vreću punu raznovrsnog smeća.

No gospođa Marija je u krivu. Količina smeća koju proizvede njezino kućanstvo ista je razvrstavao se taj otpad ili ne. Štoviše, razvrstan otpad će u stanu zauzimati manje mjesta. Dakle, problem nije u nedostatku mjesta, nego u nečemu mnogo teže rješivom. Problem je u nedostatku volje.

Testirali smo ovu teoriju: zauzima li razvrstavanje otpada doista više mjesta u vašoj kuhinji ili, naprotiv, štedi prostor?

foto: Silvija Novak

Zašto bismo se mi uzlud trudili?

No ako se i potrudimo i otpad razvrstamo, i dalje ostaje problem neuređenih zelenih otoka i kontejnera za otpad u kojima često ima najmanje onoga čega bi prema oznaci na kontejneru trebalo biti najviše. Zašto se onda uopće truditi razvrstavati, ako će sav otpad na kraju završiti na istom mjestu?

“Vidite, to je pogrešno razmišljanje”, kaže gospodin Petar. “Samo zato što netko drugi ne obavlja svoj dio zadatka kako bi trebalo, ne znači da smo i mi ostali amnestirani od odgovornog ponašanja. Osim toga, i gradovi će početi tretirati otpad kako treba. Ako neće sami od sebe shvatiti da to tako treba, prisilit će ih Europska unija ogromnom globama. Ljudi neke stvari ipak najbolje razumiju kad ih se opali po džepu. Dok se mi, stanovnici, naviknemo na razdvajanje, i gradovi će početi taj odvojeni otpad odvoziti točno tamo kamo bi trebalo. Iako ovo sad djeluje katastrofalno, mislim da će nakon prve dvije ili tri kazne koje plate, gradovi doći k sebi prije od građana kojima je tlaka malo se pomučiti i razvrstati otpad. Lakše je sve natrpati u jednu vreću, a za okoliš koga briga!”

Petar je u pravu. Ako ne zbog ekološke svijesti, gradovi bi mogli ozbiljnije pristupiti odvajanju otpada kad im zaprijete kazne. Neki su već krenuli i svima daju dobar primjer. Na primjer, otok Krk.

Što s glomaznim otpadom?

“Ja ne zovem ove razne ekipe koje se oglašavaju po stupovima i banderama. Zašto? Pa zato što mislim da oni iz neke stare vešmašine uzmu dio koji mogu prodati, a ostalo bace u neku šumu, na Sljeme ili tako negdje. Čisto sumnjam da stvari koje ne mogu iskoristiti nose na Jakuševac i onda tamo plaćaju njihovo skladištenje. Ja pozovem Čistoću da odvezu komad namještaja ili bijele tehnike koji više ne trebam ili sâm utovarim u auto i odvezem u reciklažno dvorište”, kaže gospođa Vesna (48).

“Ali više mi se sviđao onaj sistem kad smo unaprijed znali datum kad će se odvoziti glomazni otpad, nego ovo sad kad ti sam moraš zvati ekipu. Ljudima se ne da zvati, pa onda glomazni otpad ostavljaju kod običnih kontejnera i sve je zatrpano. Te komade namještaja radnici Čistoće ne mogu ubaciti u kamion i onda to tako stoji i stoji. Kiša natapa stari namještaj, skupljaju se štakori, užas.”

Spominjemo reciklažna dvorišta, no gospođa Vesna sasvim opravdano upozorava da za odvoz glomaznog otpada u jedno takvo dvorište treba neki prijevoz, malo veći auto ili kamion, a to također košta. “Ja nemam auto. A ako nekoga zamolim da preveze moju staru vešmašinu u reciklažno dvorište, onad to moram platiti. 50 kuna ovdje, 50 kuna ondje… Novac curi. Radije onda zovem Čistoću – koju ionako plaćam – pa oni odvezu sav otpad.”

No osim što služe za odlaganje otpada, reciklažna dvorišta sve su češće i mjesta na koja se odlazi neke stvari uzeti. U reciklažnom dvorištu u Zagorskoj ulici susrećemo Marka (55). On nije ništa donio, nego je neke stvari došao – uzeti. “Pogledajte ove keramičke pločice. Potpuno su nove. Netko je obnavljao kupaonicu i kupio previše, pa višak bacio. A ja imam jedan mali zid u kuhinji za koji mi trebaju taman takve pločice”, govori Marko sretan zbog današnjeg ulova.

“Ma ta kultura bacanja stvari koje su još dobre svima će nam doći glave. Pa više nitko ništa ne popravlja, sve se baca. Ovdje sam našao skroz upotrebljive stvari. Šteta je tako se odnositi i prema stvarima i prema novcu i prema Zemlji.”

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

.

Mozaik

Vrtovi na balkonu nisu samo razbibriga, tako se mogu uzgojiti pristojne količine hrane

Da biste se okušali u vrtlarstvu, nije vam potrebno mnogo zemlje. Pronašli smo ljude koji sasvim ozbiljne količine hrane uzgajaju na vlastitom balkonu.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Mali vrt u kojem se može uzgojiti dovoljno hrane da bi se to moglo osjetiti na kućnom budžetu i dovoljno znanja da se to učini, san su mnogih. Hrvatska je neslavni rekorder po udjelu izdataka za hranu u kućnom budžetu, pa tako svaki mjesec u prosjeku na hranu ode 28 posto onoga što zaradimo. To je, doduše, za pet postotnih poena manje nego prije desetak godina kad smo na hranu trošili 33 posto budžeta, ali je dalje puno. Ne treba ni naglašavati da u Hrvatskoj na hranu potrošimo značajno više od prosjeka Europske unije gdje se na hranu troši, ovisno o državi, između tri i deset posto kućnog budžeta.

Razlog ovakvog stanja u Hrvatskoj su niske plaće i mirovine s jedne, a cijene hrane iste ili čak i više nego u ostalim zemljama Europske unije, s druge strane.


No nije samo to. Sve više smo svjesni važnosti zdrave prehrane pa želimo namirnice za koje smo sigurni da su posve prirodne i netretirane ikakvim štetnim stvarima. Osim toga, u današnjem užurbanom i stresnom životu komadić zemlje na kojem bi se moglo raditi i kasnije uživati u plodovima svojih ruku, za mnoge su način opuštanja i mogli bismo reći oblik meditacije uz rad.

Kako nemaju svi luksuz komada zemlje, niti mogu doći do parcele urbanog vrta – koje svojim građanima omogućuju neki gradovi – mnogi se u želji da se nekako ipak okušaju u vrtlarstvu, okreću balkonima, terasama, pa čak i zelenim površinama oko stambenih zgrada. No je li takvo vrtlarenje samo odmor za živce i zgodan hobi, ili se na balkonu može uzgojiti dovoljno hrane za ukusne obroke koji k tome mogu utjecati na kućni budžet? Kolika je uopće najmanja površina na kojoj je moguće uzgojiti neku primjetnu količinu hrane?

Pronašli smo ljude koji kažu da puno površine, uz malo kreativnosti, volje i pametnu organizaciju, i ne treba. Vrtlari entuzijasti okupljeni oko Facebook grupe “Moj mali vrt” podijelili su s nama svoja iskustva.

Slavica Bartolović: “Mi smo jedne godine posadili mahune u tegle po stepenicama i imali dovoljno za sebe, za zamrzivač i za dijeliti. Peršin i celer također radi lista imam u teglama. Vrt mi je mali, ali i u njemu svašta ima. Neke stvari kupujemo, no čovjeka uvijek veseli ubrati svoje, ma koliko god to bilo.”

Irina-Helga Breskvar: “Imam mali balkon širine 98 cm, ali dugačak skoro devet metara. Sadim okruglu mrkvu, celer i peršin za list, jagode, češnjak, blitvu, balkonski paradajz, bosiljak, timijan… Svašta.”

Martina Mačković: “Imam vrt na lođi i terasi. Uistinu se osjeti na kućnom budžetu. Salatu nisam morala kupiti od studenog 2019. do kraja lipnja ove godine, a jedemo je skoro svaki dan. Sadila sam salatu i sijala rikolu u različitim fazama i šišala je kod branja pa bi ona iznova potjerala. Imala sam i dosta blitve koja nanovo raste kad se pošiša, doduše ne tako brzo kao salata. Sadim i mladi luk, češnjak, hrpu celera, provansalskog kelja, a o isplativosti začinskog bilja da ne govorim: ružmarin, bosiljak, kadulja, majčina duđica, vlasac, peršin, celer, kopar. Imala sam i manje količine mladog krumpira, oko 1,8 kg te rajčice.”

Biserka Rak: “Imam nekih 40 kvadrata vrta i uvijek ima nešto u njemu, ovisno koje je godišnje doba. Vrt je na suncu, dosta zaklonjen od vjetra i jako rano počnem s berbom povrća. Prve rajčice, paprike i tikvice berem već u kasno proljeće, a ako računate koliko je kilogram svega, osjeti se ušteda. Uvijek imam svega pomalo koliko nama treba, a višak ili kuham ili spremam u zamrzivač.”

Julijana Cifrek Brna: “Ja imam vrt od cca 100 m2. Nije puno, ali uz redovito sijanje i održavanje, ima svega pomalo. Povrće kupujem samo kad mi nešto ne uspije, recimo ove godine paprika. Rad u vrtu opušta, smiruje i jedno mi je od najdrazih mjesta.”

Lili Mendeš: “Imam vrt od oko 180 kvadrata. To je baš za ostavljanje briga i problema, uživanje u plodovima i njihovoj ljepoti… Nadmudrujem se sa štetnicima, no zato imam ekološki uzgoj povrća i voća. I dakako da to pomaže kućnom budžetu.”

Za četveročlanu obitelj – 50 kvadrata

Koja površina je dovoljna da bi se uspjelo uzgojiti dovoljno povrća, voća ili začinskog bilja da bismo to doista primijetili i na novčaniku, pitali smo Andreju Čoh, urbanu vrtlaricu koja je svoja iskustva u vrtlarenju na skučenim prostorima dijelila i u TV emisiji “Gradionica vrtova” koja se emitirala na HVT-u.

“Da biste uspjeli uzgojiti dovoljno hrane za sebe, a govorimo o četveročlanoj obitelji, onda vam je potrebno oko 50 kvadratnih metara prostora. Naravno, nećete tako moći uzgojiti svu hranu koja vam je potrebna, ali pametnom sadnjom, te godine neke namirnice nećete morati kupovati”, kaže nam Andreja.

“Pametna sadnja znači da će biti iskorišten doslovno svaki centimetar od tih pedesetak kvadrata, pa ako zasadite mahune ili tikvice i pažljivo brinete o njima, to povrće nećete morati kupovati jer ih se može uzgojiti doista puno tako da ćete možda nešto i podijeliti.”

S čim početi?

“Uvijek je najbolje početi sa začinima jer vam za njih doista ne treba puno prostora i možete ih uzgajati u tegli na prozoru. Znači, ružmarin, lovor, timijan… To su sve trajnice što znači da će rasti čitavu godinu”, kaže Čoh pa dodaje: “Ako se odlučite za bosiljak, u jednoj ga se tegli može uzgojiti doista puno. Ja ga nakon branja usitnjavam i stavljam u maslinovo ulje koje potom zaledim u kutijama za led, pa kad mi je potrebno, dodam u neko jelo bosiljak. I što je najvažnije, uvijek znam da je posve prirodno i neprskano.”

“Osim začina, ono što bih svakako preporučila za početak su razne salate koje se mogu uzgajti u teglama na balkonu. Imate li dovoljno prostora, u balkonskom vrtu veličine jedne palete, možete uzgojiti dovoljno salate da je uvijek imate dovoljno. Ako te gredice natkrijete plastikom, produžit ćete im sezonu pa ćete i salate imati dulje. Osim zelene salate, tako možete uzgajati i matovilac, špinat i slično.”

A kad nakon začinskih biljaka steknete “zeleni palac”, možete se okušati u nečem zahtjevnijem. “Imam prijateljicu koja na balkonu ima maslinu koja svake godine daje ploda otprilike jednu za šaku. Naravno, da to nije neka količina, ali samo da vidite da se na balkonima mogu uzgajati i zahtjevnije stvari. Mogu se u teglama imati male voćke, citrusi na primjer, mandarine ili limuni. Oni preko zime mogu biti u stanovima, na zatvorenom, gdje cvjetaju čitave godine i prostoriji daju prekrasan svjež miris. Za tako uzgojen limun ste posve sigurni da nije ničime tretiran pa možete iskoristiti sve: i sam limun i njegovu koricu. Naime, neprskane limune je ponekad teško naći”, kaže nam Andreja.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP