Prati nas

Nema predaje

pošast našega doba

Moždani udar – kako ga prepoznati i kako pomoći

Najlakše ga je prepoznati ako zapamtimo akronim FAST, za koji u hrvatskom jeziku imamo inačicu GROM (Govor, Razumijevanje, Oduzetost polovice tijela, Minute su važne).

Objavljeno

|

foto: Robina Weermeijer/Unsplash

“Sjećam se kao da je bilo jučer. Bila je nedjelja, 7. kolovoza 2011. Bili smo kod kuće, ja sam nešto radila po kuhinji, a muž je bio u kupaonici. Odjednom sam čula udarac, kao da se nešto stropoštalo. Dotrčala sam u kupaonicu i vidjela Stanka gdje leži na podu. Nije se mogao micati, jedna ruka mu je bila ukočena i polovica lica nekako čudno obješena. Odmah sam pomislila da je to moždani udar”, prepričava taj šokantan dan gospođa Mirjana Babić iz Zagreba.

“Nazvala sam hitnu pomoć koja je stigla vrlo brzo. Muža su stavili na nosila i u kola, a ja sam sjela u auto i krenula za njima. Kad smo došli u bolnicu, liječnici su počeli s obradom, a meni su rekli da je jako dobro u toj cijeloj strašnoj priči što nije bio sam kod kuće kad se to dogodilo i što je dopremljen u bolnicu nedugo nakon udara. Kako su mi objasnili, baš ta brza reakcija je ključna. Operiran je, izvadili su mu nekoliko ugrušaka i prebačen je na intenzivnu njegu na kojoj je proveo više od deset dana. Tek kad se malo ustabilio i kad je prošla neposredna opasnost, prebacili su ga na običan odjel”, opisuje dalje gospođa Mirjana.


“Nakon bolnice, muž je prebačen u Krapinske toplice na rehabilitaciju gdje je proveo nekoliko mjeseci. Ondje je počeo s redovitim vježbama i stanje mu se malo popravilo, ali ne do kraja. Nije mogao hodati, govoriti, sam se hraniti, obavljati nuždu… Još uvijek je, više-manje, tako. Sada je kod kuće, no već je godinama u krevetu, nepokretan”, kaže gospođa Mirjana.

“U dobru i zlu”

Brigu o nepokretnom mužu preuzela je na sebe. Nije lako, ali to je bila jedina opcija. “Domovi su jako skupi, to je prvo. Pogotovo oni koji bi čovjeku pružili doista adekvatnu njegu kad je u ovakvom stanju. S druge strane, državni domovi imaju ogromne liste čekanja. Ali ne radi se samo o tome. Nekako mi je bilo neobično čovjeka s kojim sam provela većinu života smjestiti u dom sad kad su nastupili problemi. U dobru i u zlu, u zdravlju i u bolesti – tako smo se zavjetovali i to je to.”

No briga o nepokretnom čovjeku nije nimalo laka, kaže nam Mirjana i opisuje svoju svakodnevnu rutinu. “Hranim ga i kupam, a moram ga i redovito okretati da mu ne nastanu rane od ležanja. Kupili smo poseban madrac protiv dekubitusa, ali i uz taj madrac treba čovjeka svako malo okretati. Stanku ne radi probava kako treba, pa mu svaka tri dana moram isprovocirati stolicu. Onda ide pranje, provjetravanje i sve po redu”, priča dalje Mirjana.

Ipak, od svega toga Mirjani najteže pada otežana komunikacija s mužem. “Stanko teško ne govori tako da teško komuniciramo. U prvo vrijeme je to bilo uglavnom gestama, pogledima, dodirima, a onda se govor počeo malo po malo vraćati. Moždani udar koji je imao bio je vrlo jak pa su mi liječnici rekli da je pravo čudo što je uopće preživio te da sigurno ne bi preživio da je bio sam kad se to dogodilo i da nismo tako brzo reagirali. A sad – što je tu je. Nije lako, ali držimo se. Sigurna sam da je situacija obrnuta, da bi se i on tako brinuo o meni.”

Kako nastaje moždani udar?

Suprug gospođe Mirjane jedan je od 11.300 ljudi u Hrvatskoj koliko ih svake godina doživi moždani udar. Zašto on nastaje, pitali smo doc. prim. dr.sc. Hrvoja Budinčevića, neurologa i zamjenika predstojnice Klinike za neurologiju i v.d. pročelnika Zavoda za cerebrovaskularne bolesti i intenzivnu neurologiju Kliničke bolnice Sveti Duh.

Moždani udar nastaje zbog začepljenja krvne žile (arterije) ugruškom u mozgu ili u vratu (i tada ga nazivamo ishemijski moždani udar) ili prsnuća krvne krvne žile u mozgu (i tada ga nazivamo hemoragijski moždani udar). Uzroci moždanog udara su različiti te su povezani s promjenjivim (modificiajućim) čimbnicima rizika – odnosno na one na koje možemo utjecati te s nepromjenjivim (ne-modificirajućim) čimbenicima rizka na koje ne možemo utjecati (kao npr. dob, spol, prethodni moždani udar, nasljeđe)

Može li se moždani udar spriječiti? (posebnim režimom prehrane, vježbe, načinom života…)

Činjenica je da se 90 % moždanih udara može spriječiti ukoliko djelujemo na 10 promjenjivih (modificirajućih) čimbenika rizika. Promjenjivi čimbenici rizika su: 1. arterijska hipertenzija (povišeni krvni tlak), 2. šećerna bolest, 3. hiperlipidemija (povišene masnoće u krvi), 4. srčane bolesti – fibrilacija atrija 5. pretilost, 6. pušenje, 7. prekomjerna konzumacija alkohola, 8. sjedelački način života, 9. neadekvatna prehrana i 10. stres.

Neki od ovih čimbenika rizika mogu se kontrolirati zdravim načinom života što uključuje redovitu tjelesnu aktivnost (bar 30 minuta dnevno), balansiranu prehranu bogatu voćem i povrćem (mediteranska dijeta) – sa smanjenim unosom soli, masnoća i ugljikohidrata, kontrolu tjelesne težine, prestankom pušenja i konzumiranja alkohola, te smanjenjem razine stresa, ukoliko ove nefarmakološke metode ne pomognu i u kontroli arterijske hipertenzije, šećerne bolesti i hiperlipidemiji preporuča se primjena lijekova, što predstavlja osnovu i za liječenje fibrilacije atrija.

Osim toga za potvrdu nekih od ovih čimbenika rizika potrebno je učiniti laboratorijsku obradu krvi i elektroardiogram (EKG), a korisno je i učiniti ultrazvuk karotidnih i vertebralnih arterija kako bi se procijenio stupanj ateroskleroze te eventualno pristupilo kirurškom ili endovaskularnom liječenju stenoze (suženja) karotidne arterije ukoliko je ona viša od 70 %.

Kad nastupi moždani udar, kako pomoći sebi ili nekome drugome?

Najvažnije ga je prepoznati te pozvati hitnu pomoć kako bi se osoba dovela u bolnicu u kojoj se može obaviti potrebna obrada i započeti sa liječenjem u što kraćem roku kako bi se smanjilo oštećenje mozga koje nastaje kod moždanog udara. Moždani udar je bolest mozga koji nastaje naglo i uzrokovan je poremećajem cirkulacije, a deficit odgovara zahvaćenom području mozga.

Najlakše ga je prepoznati ako zapamtimo akronim FAST, za koji u hrvatskom jeziku imamo inačicu GROM (Govor, Razumijevanje, Oduzetost polovice tijela, Minute su važne).

Ukratko FAST se odnosi na Face – naglo nastala asimetrija lica, Arm – naglo nastala slabost ili utrnutost ruke, Speech – naglo nastali poremećaj govora i Time – vrijeme je bitno jer obrzini reakcije ovisi ishod. Naime, svake minute u moždanom udaru u prosjeku propada 2 milijuna neurona (moždanih stanica) ali taj broj može ići i do 27 milijuna stanica u minuti.

Kako izgleda rehabilitacija i koliko se uspješno ljudi oporavljaju od moždanog udara te o čemu to ovisi?

S rehabilitacijom nakon moždanog udara treba započeti što ranije, najčešće se počinje nakon 24 sata od moždanog udara. Oporavak od moždanog udara ovisi o više čimbenika, vrsti moždanog udara, težini i veličini moždanog udara, primjenjenoj terapiji, drugim bolestima osobe (komorbiditeti) te komplikacijama tijekom liječenja. Smatra se da ukoliko se liječenje provodi u specijaliziranim jedinicama za liječenje moždanog udara pobošljava ishod za 14 %, primjenom intravenske trombolize (rastapanje ugruška lijekom) za 30 %, a mehanička trombektomija za preko 50 % (primjenjuje se za kod osoba sa začepljenjem velike moždane arterije, posebnim kateterima se ugrušak uklanja iz cirkulacije).

Smatra se da se trećina osoba s moždanim udarom nemaju posljedice, druga trećina je ovisna o drugima, dok trećina bolesnika umre. U posljednje vrijeme ovi omjeri se mijenjaju, jer se smrtnost od moždanog udara smanjuje, nažalost planira se porast broja oboljelih od moždanog udara na razini Europe, prvenstveno zbog starenja stanovništva. Pod rehabilitacijom se obično podrazumijeva fizikalna terapija, ali svakako bi trebala uključiti i radnu terapiju te logopedske vježbe.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

.

Aktivno starenje

Božićna šoping groznica: Možemo li novcem kupiti sreću?

Okićeno božićno drvce, kuhano vino, pjesma i – pokloni. Blagdani su bez poklona nezamislivi, no svaki poklon košta. O tome kakav je odnos kupovine i sreće te može li se novcem kupiti sreća, razgovarali smo s psihologinjom Ljiljanom Kaliternom-Lipovčan.

Objavljeno

|

S prvom upaljenom adventskom svijećom krenulo je najradosnije doba godine. Gradovi su okićeni, kuhano vino spremno, a s mnogobrojnih štandova šareni svjetlucavi artikli mame kupce i kao da im govore: “Uzmi me, kupi me jer bez mene nema pravog veselja”.

Osim što je vrijeme radosti, blagdani su i vrijeme pojačanje potrošnje i kupovine, pa čak i ako nismo od osobitog trošenja, našim dragima ćemo morati staviti neku sitnicu u čizmicu na prozoru ili ispod bora. No nakon što obiđemo sve trgovine i potrošimo novac – hoćemo li biti sretniji?


O tome smo porazgovarali s prof. dr.sc. Ljiljanom Kaliterna Lipovčan, psihologinjom s Instuta društvenih istraživanja Ivo Pilar.

Može li se novcem kupiti sreća?

Na to je pitanje sad već davne 2001. godine američki psiholog Ed Diener sa Sveučilišta u Illinoisu odgovorio citirajući anonimnog autora: “Ljudi koji kažu da novac ne kupuje sreću, jednostavno ne znaju gdje treba kupovati.”  No šalu na stranu. Pitanjem sreće i novca bave se mnogi ekonomisti, psiholozi i sociolozi, no jedinstven odgovor još nisu našli. Kao što to često bude kad su u pitanju ljudi a ne neke fizikalne pojave, odgovor na pitanje “može li se novcem kupiti sreća?” je i DA i NE.

Ljiljana Kaliterna-Lipovčan (foto: Silvija Novak)

Naime, poznato je da će novac podići razinu sreće kod onih ljudi koji ga nemaju, no oni koji ga imaju neće zbog još više novca biti još sretniji. To vrijedi i za pojedince, ali je i pravilo koje se može primijeniti na društvo u cjelini. Dakako da su sretniji oni ljudi koji žive u bogatijim društvima nego oni koji žive u siromaštvu, no kad društvo dosegne određenu razinu materijalne sigurnosti – to je trenutno procijenjeno na 15.000 američkih dolara BDP-a – sreća nakon toga više neće rasti s dodatnim rastom prihoda, već ovisi o brojnim drugim čimbenicima.

Da sreća i novac ne moraju biti povezani, govori i činjenica da većina ljudi novac mora zaraditi i neće ga dobiti na poklon. Pa iako viša razina prihoda znači i bolju zdravstvenu skrb, manju izloženost kriminalu i općenito sigurniji i lagodniji život, više vremena provedenog na poslu, kako bismo taj novac zaradili, neće nas osobito usrećiti. Jedno je američko istraživanje pokazalo da žene s plaćom od 75.000 dolara s obitelji provode tek 19 posto svog vremena, dok one koje zarađuju 25.000 dolara s obitelji provode 33 posto vremena više. Iako bi bilo za očekivati da će žena s većim prihodima biti sretnija, to ipak nije tako jer više sreće donosi druženje s djecom, obitelji i prijateljima nego boravak na poslu koliko god da pritom zaradili.

Kad je u pitanju trošenje novca i kupovina, često se povodimo za drugima pa ponekad kupimo nešto samo zato što to i naš susjed to ima. Odakle poriv za takvim uspoređivanjem?

Vrijednost stvari koje imamo i prihode koje ostvarujemo ne procjenjujemo same po sebi već uvijek u odnosu na nekog drugoga, nekog prijatelja, rođaka, znanca. Nažalost, vrlo rijetko se uspoređujemo s onima koji imaju manje od nas, a puno češće s onima koji imaju više pa to može biti izvor velike frustracije. Ljudima često nije važno što i koliko imaju dok god je to nešto više od osobe s kojom se uspoređuju.

Predblagdansko vrijeme je i vrijeme velike potrošnje. Čak i oni najštedljiviji u ovo će doba kupiti neku sitnicu za sebe ili nekoga drugoga. Kako da iz te kupovine izvučemo najviše sreće?

Točno. U predblagdansko vrijeme kupuju i oni koji i inače puno troše, ali i oni koje ne uzbuđuju previše materijalne stvari. Znanstvenica Miriam Tatzel s Državnog sveučilišta u New Yorku je 2003. godine objavila raspravu “Umjetnost kupovanja” te u njoj navela četiri osnovna tipa potrošača:

1. Tragač za vrijednostima (Value Seeker) – on je materijalist, ali ne voli trošiti. Možda bi se moglo pomisliti da je ovakva osoba nesretna, ali Tatzel kaže da je to zapravo kupac koji točno zna što želi i dobro se snalazi u kupovini, naročito na rasprodajama, a ako kupi dobar proizvod za nevelik novac, bit će jako sretan.

2. Veliki potrošač (Big Spender) – također je materijalist, ali voli trošiti. On je zapravo san svakog trgovca jer kupuje puno i skupo. No nevolja je što bi takav tip potrošača trebao imali jako velike prihode da bi bio sretan, što često nije slučaj.

3. Ne-potrošač (Non-Spender) – nije materijalist i ne voli trošiti pa kupuje jeftino i rijetko. Ljudi s ovakvim odnosom prema trošenju često su siromašni no čak i kad nisu, jako brinu o novcu i njegovo trošenje ih ne usrećuje.

4. Iskustveni tip (The Experiencer) – nije materijalist, ali voli trošiti što znači na najčešće novac troši na iskustva, a ne na nešto materijalno. Ovaj tip potrošača je i najsretniji. Naravno uz uvjet da ipak ima nešto novca kojeg može potrošiti.

Inače, da je upravo taj četvrti, iskustveni tip potrošača najsretniji, pokazuju i neka druga istraživanja, na primjer ono L. Van Bovena sa Svečilišta u Coloradu. Boven je u članku “Činiti ili imati, to je pitanje” (2003.) dokazao da trošenjem novca možemo sebe učiniti sretnijima ako trošimo na putovanja, izlaske s prijateljima, ljetovanja s obitelji i/ili različite aktivnosti koje će nam ostaviti lijepe uspomene. Dakle, iskustvo je ono što nas čini sretnima, a ne posjedovanje.

No valja spomenuti još jedan oblik trošenja koji nas usrećuje, a to je kupovanje za druge. Čak je i Gallupovo istraživanje provedeno u 136 zemalja između 2006.-2008. na kojem je radila skupina autora sa različitih sveučilišta (Harvard, Gronigen, Mbarara, Vankuver) nedvojbeno utvrdilo da je tzv. prosocijalno trošenje novaca (trošenje na druge ili u humanitarne svrhe) u pozitivnoj korelaciji sa srećom i životnim zadovoljstvom.

Neki kažu da ih kupovina oraspoložuje te da kad se loše osjećaju, idu u šoping. Ima li kupovina doista terapeutski učinak?

Suprotno uvriježenom mišljenju, u kupovinu ipak ne treba ići kad smo loše raspoloženi. Naime, jedna je eksperimentalna studija pokazala da su sudionici, nakon što su im umjetno izazvali loše raspoloženje prikazivanjem tužnih slika, bili skloni potrošiti i do četiri puta više nego sudionici koji su bili dobro raspoloženi. A ako potrošimo previše, opet nećemo biti sretni pa se tu gubi eventualni terapeutski učinak kupovine.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP