Prati nas

Mozaik

Dobročinitelji među nama

Tri humanitarke pomažu siromašnima svaki dan. I vi možete pomoći!

Jednom godišnje obilježava se Dan siromašnih osoba, ali to je premalo da bi se išta konkretno moglo promijeniti. Postoje udruge i pojedinci koji siromašnima pomažu čitave godine. Ovo su njihove priče.

Objavljeno

|

foto: Sara Vaccari/Pixabay

Čak je četvrtina hrvatskog stanovništva u riziku od siromaštva, a više od milijun i 750 tisuća ljudi teško spaja kraj s krajem što se posebno odnosi na umirovljenike. I dok se mnogi ljudi pa i institucije siromašnih sjete tek jednom ili, eto, dva puta godišnje, postoje i oni koji shvaćaju da je siromaštvo cjelogodišnji problem te svojim akcijama nastoje potrebitima olakšati život. Porazgovarali smo s voditeljicama tri udruge koje tijekom cijele godine brinu da siromašni imaju što za pojesti, obući i staviti pod bor.

Facebook humanitarci

Pojavom društvenih mreža i humanitarne organizacije dobile su moćan alat kojim je moguće brže i efikasnije povezivanje onih koji pomoć trebaju i onih koji pomoć mogu prožiti. Među prvima je to shvatila Nana Schaps, predsjednica Udruge Facebook humanitarci.


Kako ste došli na ideju pomagati putem društvenih mreža?

Pa Facebook se doista može iskoristiti za nešto dobro i pozitivno, no sama ideja o osnivanju ovakve udruge potekla je od mojeg kolege iz Pule, Damira Bošnjaka. Ja sam prvo bila donatorica, jer volim pomagati ljudima i time sam krenula još u Domovinskom ratu. Kasnije sam postala voditeljica čitave akcije, a ono što je u početku bila samo inicijativa na Facebooku, pretvorilo se u udrugu.

Kako funkcionira vaša udruga, odnosno kakav oblik pomoći pružate?

Prikupljamo i prosljeđujemo hranu, higijenske potrepštine, lijekove, pelene i kozmetiku za djecu i ostale potrepštine. Ponekad prikupljamo i novčanu pomoć koja najčešće služi za plaćanje najamnine nekome, izlet, medicinsko pomagalo i slično.

Tko vam se sve može obratiti za pomoć i kako?

S obzirom da smo već i premašili kapacitete naše male udruge, sada smo u mogućnosti primati samo majke sa djecom izašle iz Sigurnih kuća, samohrane roditelje, starije i nemoćne. Mlade osobe sposobne za rad ne uzimamo u obzir. I oni koji trebaju pomoć i oni koji pomoć mogu pružiti mogu nam se javiti preko naše Facebook stranice FB Humanitarci Zagreb.

‼️KAKO DONIRATI?🎄🎄🎄Donacije ćemo ZAPRIMATI skoro svaki dan ⭐ u našem malom prostoru na Lašćini, Lašćinska cesta 114,…

Gepostet von Humanitarna udruga FB Humanitarci Zagreb am Freitag, 15. November 2019

Otvoreni ormar

Na tržnici Kvatrić u Zagrebu smjestilo se još jedno posebno mjesto: Otvoreni ormar u kojem se besplatno mogu obući oni koji si kupovinu odjeće ne mogu priuštiti.

Voditeljica ovog projekta je Zagrepčanka Nataša Šulek koja je duže vrijeme promatrala prazan prostor nasuprot svog kafića i, zajedno s nekolicinom prijatelja, prva počela ondje ostavljati odjeću koju više ne nosi, a nekome bi mogla dobro doći.

Kako je čitav projekt zamišljen?

To bi se najjednostavnije moglo opisati kao “uzmi ili ostavi” – onaj tko ima viška robe može ju ovdje ostaviti, a oni koji robu trebaju, mogu je besplatno uzeti. U početku je odjeću ostavljala samo nas nekolicina, no nakon što su mediji pisali o čitavoj akciji, glas se proširio pa sada dolaze ljudi i čitave okolice, čak i izvan Zagreba.

Koliko ljudi dnevno uzima, a koliko ostavlja robu?

Teško je reći točno… Otprilike sedamdesetak ljudi svakog dana dođe uzeti nešto od odjeće, a oko desetak ljudi odjeću donosi. Kako su došli hladniji dani, trenutačno je najveća potražnja za vestama, jaknama i općenito zimskim stvarima.

Portal dobrote

“Portal dobrote” je humanitarna udruga koja je pažnju na sebe svrnula projektom “Kruh za poslije”. Osnovna ideja je bila da osobe koje kupuju kruh ili peciva u pekarama i trgovinama, kupe još jedan kruh “za poslije” i onda taj kruh može uzeti netko tko si ga ne može priuštiti. Po pekarama i trgovinama ubrzo su se počeli pojavljivati natpisi “Kruh za poslije” pa su oni kojima je takav oblik pomoći potreban, znali gdje se mogu obratiti.

Razgovarali smo s voditeljicom Udruge “Portal dobrote”, Sanjom Bijonda.

Nakon uspješnog projekta “Kruh za poslije”, niste na tome stali. Koje biste svoje akcije još izdvojili?

To je svakako akcija “Da nijedno dijete ne bude gladno” kojom želimo osigurati besplatne obroke za učenike osnovnih i srednjih škola. Tu pokušavamo prije svega vršiti neku vrstu pritiska  na institucije da se promijeni Članak 68 Zakona o odgoju i obrazovanju koji u ovom trenutku kaže da osnovne škole moraju organizirati tople obroke, ali srednje ne. Mi to smatramo diskriminacijom i mislimo da bi i djeca u srednjim školama trebala imati tople obroke.

Ima li neka posebna akcija koju provodite sada u ovo predblagdansko vrijeme?

Da. U predblagdansko vrijeme otvorili smo akciju za ljude slabijeg imovinskog stanja u okolici Gline. Uglavnom se radi o starijoj populaciji koja živi jako teško, bez struje i bez osnovnih životnih uvjeta. Skupljamo novac za kupnju peći na drva, hranu, higijenske potrepštine, skupljamo odjeću i obuća. U ovoj smo se akciji pridružili Facebook grupi “Ljudi za ljude”.

Ljubi Ostojić odnijeli smo pomoć koju ste ostavili kod Booksa.Hvala vam ljudi! ❤️❤️❤️❤️❤️❤️

Gepostet von Ljudi za ljude am Sonntag, 22. September 2019

Siromaštvo je kršenje ljudskih prava

17. studenog obilježen je Svetski dan siromašnih osoba, a mjesec dana prije toga obilježava se i Svjetski dan borbe protiv siromaštva kojeg su 1993. godine proglasili Ujedinjeni narodi. Ideja o Međunarodnom danu borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti, kako je zapravo puni naziv ovog dana, rodila se na prosvjednoj akciji kada je 100.000 prosvjednika na skupu održanom 17. listopada 1987. u Parizu jasno dalo do znanja da siromaštvo smatraju kršenjem ljudskih prava.

Otada je prošlo više od 30 godina, pa iako je broj krajnje siromašnih nešto manji nego u ono vrijeme, i dalje više od 800 milijuna ljudi diljem svijeta živi s manje od 1,25 američkih dolara dnevno, nemaju pristup ispravnoj vodi za piće, nedovoljno se hrane i imaju loše sanitarne uvjete. U posebnom riziku od siromaštva su žene i starije osobe.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

.

Mozaik

A zašto, zapravo, umirovljenike ne pustimo da rade, ako to žele?

Bilo bilo bi normalno pustiti one koji žele raditi da rade i da uplaćuju doprinose i poreze kako bi svima drugima, uključujući i onima koji žele uživati u miru mirovine, bilo bolje.

Objavljeno

|

Svaki put kada se netko zauzme da se umirovljenicima, umjesto sadašnja 4 radna sata, omogući rad na puno radno vrijeme uz zadržavanje mirovine, pokrene se lavina negativnih komentara. Na meti se nađu predstavnici udruga i političari koji se zalažu za ukidanje diskriminacije umirovljenika na tržištu rada.

U raspravu se podmeće i niz lažnih argumenata, poput: “Trebalo bi se boriti za veće mirovine, a ne za rad u mirovini.” Kao da jedno isključuje drugo pa se po toj izvitoperenoj logici borba za pravo na rad tumači kao borba protiv mirovina dostatnih za život. U nastavku smo se pozabavili najčešćim zabludama kada se govori o ovoj temi.


“Stari će oteti posao mladima”

Iako je tržište rada već gotovo godinu dana (na pola radnog vremena) otvoreno umirovljenicima, pokazalo se da su se na njega vratili tek malobrojni. Naime, zadnjeg dana 2018. godine radilo je 5.138 umirovljenika, dok ih je 21. rujna bilo 13.829. Iz toga možemo zaključiti da je mirovinska reforma motivirala svega 8.891 umirovljenika na rad u okvirima zakonski dopuštenoga.

Ilustracije radi kažimo da je krajem rujna Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje isplaćivao 1.240.266 mirovina pa ispada da je mirovinska reforma na rad potaknula svega 0.7% primatelja hrvatskih mirovina. S obzirom na iznesene brojke i činjenicu da hrvatski poslodavci ističu koliko im je teško otvorena radna mjesta popuniti kvalitetnim radnicima, priča o umirovljenicima koji ugrožavaju potencijalne mlade radnike jednostavno je – šuplja.

“Starima treba zabraniti rad, jer nam se mladi iseljavaju”

Još jedna zabluda. Istraživanje koje je provedeno na novim iseljenicima u Njemačku pokazali su da novac i posao nisu priroritet. “Nemoral političkih elita, pravna nesigurnost, nepotizam i korupcija svakako su među glavnim razlozima za iseljavanje”, kazao je dr. Tado Jurić koji je ispitao 1.200 iseljenika. Čak 55% ispitanika je imalo posao prije iseljavanja.

“Stari su potrošeni”

“Stari nemaju ništa za ponuditi i trebaju se maknuti da mladi imaju mjesta.” Ovo je samo jedan od mora sličnih komentara koji otvoreno diskriminiraju prema dobi. Kada stariji diskriminiraju starije, onda to nazivamo internaliziranim ageizmom. Osim toga, tvrdilo se da su stariji ljudi bolesni i iscrpljeni radnim vijekom te da se ne mogu nositi s fizičkim zahtjevima novih poslova.

Za očekivati je da takve komentare, iz vlastite vizure, daju ljudi koji su zaista teško fizički radili i koji objektivno ne mogu više raditi. No postoje i drugačiji umirovljenici kao što je i ponuda poslova puno šira od teškog manualnog rada. U mirovini su i brojni intelektualni radnici, profesori, znanstvenici, umjetnici, arhitekti, liječnici, novinari i inženjeri čije iskustvo je nezamjenjivo i koji svojim radom mogu i dalje pridonositi društvu. Jednostavno, bilo bi ih se glupo odreći.

Upravo njih pronalazimo u podacima da je 2018. godine najviše zaposlenih umirovljenika bilo u znanstvenim, stručnim i tehničkim djelatnostima. Najmanje je umirovljenika radilo u građevinarstvu i turizmu. U 2019. godini zamjetan je porast oglasa kojim se traže zaštitari i čuvari, što je idealna niša za umirovljene policajce i vojnike.

foto: Pixabay

“Stari će zatrpati državne službe”

Neće. Postoje propisi prema kojima se umirovljuju osobe u državnim i javnim službama. S druge strane postoji privatni sektor koji nije podložan tim propisima. Sjetite se slučaja uglednog neurokirurga Josipa Paladina kojega se javna ustanova odrekla zbog njegove dobi za umirovljenje. U isto vrijeme, privatne bolnice i klinike otimale su se za njegove stručne ruke. Zašto bi itko morao birati između punog radnog vremena i mirovine, svojeg otplaćenog osiguranja za starost?

“U normalnim državama umirovljenici idu na krstarenja”

Zapravo, u normalnim državama umirovljenici velikim dijelom rade da bi išli na krstarenja. Osim ako nisu radili u izdašno plaćenim branšama pa sada imaju zavidnu štednju i skupo plaćena mirovinska osiguranja.

Prema podacima njemačkog Ministarstva rada 2016. godine u Njemačkoj je radilo čak 943.000 umirovljenika. Taj je broj od tada samo rastao pa njemački mediji javljaju da u toj zemlji više od 3 milijuna umirovljenika obavlja povremene takozvane mini-poslove na kojima mogu mjesečno zaraditi do 450 eura bez oporezivanja.

Nizozemski think tank Netspar u svojem istraživanju “Rad poslije umirovljenja” iz 2016. godine navodi da različiti narodi različito poimaju rad u mirovini. Istraživanje je obuhvatilo 16 zemalja, a među njima, nažalost, nije Hrvatska. “Dok je rad u mirovini nešto neuobičajeno u Španjolskoj (3%), Sloveniji (3%), Poljskoj (5%) i Francuskoj (5%), relativno je čest među umirovljenicima Estonije (22%), Švedske (21%), Švicarske (20%) i Danske (14%)”, navodi Netspar. U Hrvatskoj, izračunali smo to iz gore navedenih podataka, samo 1% umirovljenika sudjeluje na tržištu rada.

I Sjedinjene Države bilježe sve više onih koji žele raditi nakon 70. rođendana. Prema službenim podacima, njihov se broj u posljednjih 20 godina podigao s manje od 10% na gotovo 15%.

foto: PAnnie Gray/Unsplash

“Ne želim umrijeti na poslu”

Često govorimo kako su gimnasticiranje, boravak u prirodi, čitanje i rješavanje križaljki ključni za održavanje fizičkog i psihičkog zdravlja u starosti. No jednako je dobar i rad u poticajnoj okolini. Često tako čujemo od ljudi koji su umirovljeni kako se osjećaju isključenima iz društva i nepotrebnima, zatvaraju se u kuću i stare suprotno od onoga što bismo nazvali aktivnim starenjem.

Čak i neki povremeni posao vraća im smisao, održava društvene kontakte i blagotvorno djeluje na zdravlje. Istraživanje koje je provedeno na Sveučilištu Oregon pokazalo je da rad nakon 65. rođendana može produžiti život za više od desetljeća, dok samo jedna godina rada nakon 65. rođendana može smanjiti rizik od smrtnosti za čak 11%.

Znate li da ni među umirovljenicima nema pravice?

Hrvatski ratni vojni invalid koji je invalidsku mirovinu zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti ostvario prema posebnom zakonu kojim se uređuju prava hrvatskih branitelja od 1.1. 2019. godine, može raditi uz invalidsku mirovinu na puno radno vrijeme uz smanjenje mirovine (mirovinski faktor 0,6667, odnosno smanjenje mirovine za oko 1/3). Uz to, umirovljeni vojni i policijski službenici mogu birati puno radno vrijeme s pola mirovine ili pola radnog vremena s punom mirovinom.

S druge strane, korisnicima obiteljske mirovine, a zapravo socijalno ugroženim ženama, nije dana nikakva mogućnost zaposlenja bez obustave isplate mirovine. Protiv ovih nepravdi se zahtjevom za ocjenom ustavnosti pobunio i Sindikat umirovljenika Hrvatske.

Glasni su oni koji ne žele raditi, iako ih nitko na to ne tjera

Uz sve navedeno, jasno je da protivnici rada u mirovini nemaju argument te da svoje neutemeljene stavove pokušavaju nametnuti neistomišljenicima. A zapravo, bilo bi normalno pustiti one koji žele raditi da rade. Pri čemu bi trebalo težiti tomu da rade zato što žele, a ne zato što moraju. I da tako uplaćuju doprinose i poreze kako bi svima drugima, uključujući i one koji opravdano žele uživati u miru mirovine, bilo bolje.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP