Prati nas

Nema predaje

Optimizam kao lijek

Optimisti se bolje nose s kroničnim bolestima i lakše se oporavljaju

Sretnim i optimističnim ljudima život je zasigurno lakši, no je li im zato i dulji? Neka istraživanja upućuju na vezu između optimističnog pogleda na život i duljine tog istog života…

Objavljeno

|

foto: Edu Carvalho/Pexels

“Kako je zdravlje? Pa sad je dobro, da pokucam o drvo. Prošlo je godinu dana otkako mi je dijagnosticiran karcinom. Prošla sam operaciju, kemoterapije i zračenja i evo – prošli tjedan doktorica mi je rekla da je to, zasad, to i da se vidimo na kontroli za tri mjeseca”, govori nam gospođa Vesna (75), umirovljenica iz Zagreba.

“Ma nije to ništa. Mislim, naravno da nije baš ništa – ipak se radi o raku – ali što sam ja sve prošla u životu i što sam sve proživjela, ova dijagnoza mi i nije tako teško pala. A bolje da je sad nego dok sam bila mlađa i dok su mi djeca bila mala. Sretala sam tu na terapijama mnoge mlade žene koje su također oboljele. E, to je strašno, a ne ovo moje. Nalazi su, zasad, dobri, no kažu mi žene koje sam sretala u čekaonici da se to zna vratiti. Prođu terapije pa imaju par godina mir i onda opet. Evo, na mojoj zadnjoj terapiji mi je jedna gospođa pričala da se liječi već 12 godina. Malo joj rak dođe, pa ga saniraju, pa ima malo mira, pa se opet vrati, no ona gura dalje. Znate, i bolest i smrt su dio života. Od toga nitko ne može pobjeći. Ah, što ćemo! Neko odozgora je to tako zamislio”, kaže Vesna čekajući da po nju autom dođe kći s kojom će otići u nabavku namirnica i poslije na obaveznu kavu.


Optimizam kojim zrači unatoč teškoj dijagnozi i terapijama koje je prošla, bio nam je iznenađenje i naveo nas na razmišljanje: je li gospođa Vesna sretna zato što je uspješno prošla terapije ili je uspješno prošla terapije zato što je – sretna? Točno bi moglo biti upravo ovo drugo.

O sreći i što na nju utječe porazgovarali smo s psihologinjom Ljiljanom Kaliterna-Lipovčan s Instituta društvenih istraživanja Ivo Pilar koja se posebno bavila upravo istraživanjem sreće.

Ima li sreća i optimističan pogled na život doista utjecaja na duljinu života?

Ima. Jednom godišnje u Njemačkoj se provodi socio-ekonomsko panel istraživanje na temelju kojeg su istraživači zaključili kako je među građanima koji su živjeli u sličnim socio-ekonomskim prilikama između 1984. i 2007., broj umrlih do 2007. bio za četiri posto manji među onim ispitanicima koji su na početku istraživanja, dakle 1984., rekli da su sretni. To bi značilo da je stopa preživljavanja bila veća među ljudima koji su se osjećali sretno i imali pozitivan i optimističan pogled na život.

Zanimljiv je i utjecaj sreće na kronično bolesne osobe. Naime, ustanovljeno je da je pozitivan utjecaj sreće na životni vijek veći kod kronično bolesnih ljudi nego kod onih koji to nisu. Da bismo bolje razumjeli o čemu se radi, možemo reći da ćete ako ste kronično bolesni i jako sretni (optimistični), živjeti podjednako dugo kao i da uopće niste kronično bolesni, no niste sretni i na život ne gledate optimistično.

Čini se da su pesimizam i mračan pogled na svijet sami po sebi neka vrsta kronične bolesti. No, kako nam to zapravo sreća i optimizam utječu na zdravlje i dugovječnost?

Na to pitanje nije moguće dati jednoznačan odgovor jer zdravlje ovisi o mnogim čimbenicima: od genetike, preko zdravstvene zaštite, do socio-ekonomskog statusa. Onda tu je i pitanja kauzaliteta, odnosno povećava li sreća zdravlje ili zdravlje povećava sreću? Na ta pitanja znanost još nije dala odgovor. No ono što se zna je da zdrave životne navike povećavaju i zdravlje i osjećaj sreće.

Na primjer, dokazano je da su sretni ljudi mršaviji, odnosno da su rijetko pretili. Švicarski znanstvenik Alois Stutzer, 2007. godine objavio je rezultate opsežnog istraživanja prema kojem je jedan od uzroka pretilosti nedostatak osobne kontrole, ali i smanjenog osjećaja sreće. Pretile osobe sklonije su depresiji. S druge strane osobe koje redovito vježbaju, puno su sretnije.

Prema tome bi najsretniji bili oni što vježbaju svaki dan?

Zapravo – ne. To ima svoju granicu. Istraživanje skupine znanstvenika iz Australije provedeno 2008. godine pokazalo je da su najsretniji ljudi koji vježbaju tri puta tjedno, no oni koju su vježbali više od toga, nisu zato bili sretniji. Umjereno konzumiranje alkohola također se pokazalo dobrim za osjećaj sreće, no pretjerivanje s alkoholom, kao što svi znamo, sreću neće donijeti.

Zapravo, nema puno istraživanja koja se bave utjecajem sreće na zdravlje kod kroničnih bolesnika, no ona koja postoje upućuju na to da će se od fizičke bolesti brže oporaviti osobe koje su ljubazne, hrabre i duhovite, a od psihičke one koje cijene ljepotu i imaju izraženu želju za učenjem.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

.

Mozaik

Nakon onog s roditeljima, djeca imaju najčvršći odnos upravo s bakama i djedovima

Unuke i bake i djedove veže poseban odnos koji djeci omogućuje međugeneracijsko učenje, prijenos tradicionalnih vrijednosti i moralnih načela. Bake i djedovi unucima predstavljaju značajne izvore obiteljske povijesti, tradicije i baštine, a uključenost u život baka i djedova doprinosi tome da djeca razviju pozitivne stavove prema starijoj populaciji i postanu osjetljivijima na njihove potrebe.

Objavljeno

|

“Mislila sam da nema veće ljubavi od one prema vlastitoj djeci, no onda su stigli unuci”, kaže gospođa Barbara (68) iz Zagreba. “Ivan ima pet godina, a Maja Lena dvije i to su moje dvije najveće sreće u životu. Unuci se vole na poseban način. Ne znam što je u pitanju. Možda to što smo, kad su naša vlastita djeca mala, zaposleni, opterećeni, pod stresom… A kad stignu unuci, imamo više vremena, opušteniji smo, ne odgajamo ih, zapravo, mi, nego ih možemo i razmaziti. Unuci su stvarno posebna vrsta ljubavi.”

Ovakav ili sličan odgovor dobit ćemo od gotovo svih baka i djedova, ali nisu oni jedini koji profitiraju od takvog odnosa. Vrijeme provedeno s bakama i djedovima jako je dobro i za samu djecu, kazala nam je prof.dr.sc. Jasna Krstović, pedagoginja i savjetnica rektorice Sveučilišta u Rijeci.


“Nakon odnosa roditelj – dijete, odnos djeteta sa svojim bakama i djedovima je najčvršći. (Beebe M., Duncan, S.F., 2006., prema Ruthenford i dr., 1999.). Kornhaber tu vezu naziva ‘čistom ljubavlju’, odnosno ljubavlju bez granica te naglašava da se takva veza često održi kad unuci odrastu. Vrijeme provedeno s bakom i djedom uči djecu važnosti obiteljskih veza i obiteljskoj privrženosti, stoga su oni vrlo važan dio života djeteta.”

Međugeneracijsko učenje

“Unuke i bake i djedove veže poseban odnos. I jedni i drugi su van glavne struje društva jer djeca su ‘premlada’, a bake i djedovi ‘prestari’. Takav odnos djeci omogućuje međugeneracijsko učenje, prijenos tradicionalnih vrijednosti i moralnih načela. Bake i djedovi unucima predstavljaju značajne izvore obiteljske povijesti, tradicije i baštine, a uključenost u život baka i djedova doprinosi tome da djeca razviju pozitivne stavove prema starijoj populaciji i postanu osjetljivijima na njihove potrebe. Također, bake i djedovi predstavljaju nadu u budućnost jer svojim unucima mogu pokazati da starenje ne znači prepustiti se dosadi, da je pred njima vrijedan period života u kojem su potencijalno svi na dobitku”, navodi Krstović.

No, baš kao i kad su u pitanju svi drugi odnosi, i odnosi baka i djedova s unucima može biti opterećen potencijalnim nesporazumima između samih baka i djedova i njihove djece, odnosno roditelja njihovih unuka koji bakama i djedovima mogu prigovoriti “miješanje u odgoj”. Kako nadvladati takve probleme?

“Međugeneracijski nesporazumi mogu nastati zato što bake i dedovi ponekad zaboravljaju da su roditelji primarni odgajatelji svoje djece, ne  uvažavaju  samostalnost odrasle djece i načine na koje oni odgajaju svoju djecu, ne slušaju i ne poštuju odluka koje su roditelji donijeli, zadržavaju ulogu roditelja umjesto da prihvate uloge bake i djeda ta, na koncu, žele biti  bolja verzija sebe iz roditeljskih dana te s unucima nastoje nadoknaditi one važne stvari koje su propustili u odnosu s vlastitom djecom dok su bila malena”, govori naša sugovornica pa dodaje:

“Pridržavanju norme neuplitanja, znači  prihvatiti svoju ulogu bake/djeda, pritom se pridržavati određenih granica, ponašati se u skladu sa svojom ulogom u skladu s odlukama i stavovima roditelja djece. Važno je da bake i djedovi prihvate svoju ulogu bake/djeda, ali da se pritom pridržavaju određenih granica, te da se ne ponašaju i dalje kao da su u ulozi roditelja.”

Dok brinu o unucima, djedovi i bake trebali bi to činiti u skladu s odlukama i stavovima roditelja djece, navodi profesorica Krstović. “Neuplitanje u to kako roditelji odgajaju djecu značajno je za održavanje međusobnih dobrih odnosa, jer je dobar odnos s roditeljima temelj za dobar odnos s unucima. Umjesto ‘uplitanja’ svakako se preporučuje  – suradnja.”

Bake i djedovi imaju više vremena za svoje unuke nego što su imali za svoju djecu. Kako je najbolje iskoristiti to vrijeme? „Osim što imaju više vremena, nemaju egzistencijalnu odgovornost  te su zato u opušteniji u obavljanju ove uloge u odnosu na roditeljsku, više uživaju u provođenju zajedničkog vremena s unucima nego što su s vlastitom djecom.”

Bake i djedovi unucima daju ono što roditelji ne mogu

“Odnos baka i djedova prema unucima karakterizira upravo nesebičnost i požrtvovnost s njihove strane, iskazivanje razumijevanja prema njima,  održavanje danih obećanja, udovoljavanje njihovim različitim zahtjevima u određenim granicama. Zbog toga  bake i djedovi mogu dati svoj doprinos njihovom odgoju na potpuno drugačiji način. Kroz zajedničke aktivnosti djeca mogu steći posebna iskustva koja njihovi roditelji ne bi mogli prenijeti na njih zbog dobi u kojoj se nalaze, drugačije odgojno-obrazovne uloge koju kao roditelji imaju i slično”, navodi ova istaknuta pedagoginja.

“Bake i djedovi se igraju s djecom, posebno onih igara koje su se igrale kad su njihovi roditelji bili djeca, upoznaju ih s načinima života koji je otišao u nepovrat, obavljaju zajedničke životne aktivnosti koje su djeci upravo stoga što ih nema u suvremenom djetinjstvu posebno interesantne. Baka i djed predstavljaju mirnu oazu u koju se djeca rado vraćaju. Zaogrnuti posebnom vrstom odnosa osjećaju se nesputana, oslobođena tenzija i napetosti karakterističnih za suvremeno djetinjstvo. U komunikaciji su s odraslima koji za njih imaju beskrajno puno ljubavi i strpljenja, pružaju im podršku i predstavljaju ‘punjače baterija’ za lakše snalaženje u suvremenom načinu života”, zaključuje Jasna Krstović.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP