Prati nas

Nema predaje

Optimizam kao lijek

Optimisti se bolje nose s kroničnim bolestima i lakše se oporavljaju

Sretnim i optimističnim ljudima život je zasigurno lakši, no je li im zato i dulji? Neka istraživanja upućuju na vezu između optimističnog pogleda na život i duljine tog istog života…

Silvija Novak

Objavljeno

|

foto: Edu Carvalho/Pexels

“Kako je zdravlje? Pa sad je dobro, da pokucam o drvo. Prošlo je godinu dana otkako mi je dijagnosticiran karcinom. Prošla sam operaciju, kemoterapije i zračenja i evo – prošli tjedan doktorica mi je rekla da je to, zasad, to i da se vidimo na kontroli za tri mjeseca”, govori nam gospođa Vesna (75), umirovljenica iz Zagreba.

“Ma nije to ništa. Mislim, naravno da nije baš ništa – ipak se radi o raku – ali što sam ja sve prošla u životu i što sam sve proživjela, ova dijagnoza mi i nije tako teško pala. A bolje da je sad nego dok sam bila mlađa i dok su mi djeca bila mala. Sretala sam tu na terapijama mnoge mlade žene koje su također oboljele. E, to je strašno, a ne ovo moje. Nalazi su, zasad, dobri, no kažu mi žene koje sam sretala u čekaonici da se to zna vratiti. Prođu terapije pa imaju par godina mir i onda opet. Evo, na mojoj zadnjoj terapiji mi je jedna gospođa pričala da se liječi već 12 godina. Malo joj rak dođe, pa ga saniraju, pa ima malo mira, pa se opet vrati, no ona gura dalje. Znate, i bolest i smrt su dio života. Od toga nitko ne može pobjeći. Ah, što ćemo! Neko odozgora je to tako zamislio”, kaže Vesna čekajući da po nju autom dođe kći s kojom će otići u nabavku namirnica i poslije na obaveznu kavu.


Optimizam kojim zrači unatoč teškoj dijagnozi i terapijama koje je prošla, bio nam je iznenađenje i naveo nas na razmišljanje: je li gospođa Vesna sretna zato što je uspješno prošla terapije ili je uspješno prošla terapije zato što je – sretna? Točno bi moglo biti upravo ovo drugo.

O sreći i što na nju utječe porazgovarali smo s psihologinjom Ljiljanom Kaliterna-Lipovčan s Instituta društvenih istraživanja Ivo Pilar koja se posebno bavila upravo istraživanjem sreće.

Ima li sreća i optimističan pogled na život doista utjecaja na duljinu života?

Ima. Jednom godišnje u Njemačkoj se provodi socio-ekonomsko panel istraživanje na temelju kojeg su istraživači zaključili kako je među građanima koji su živjeli u sličnim socio-ekonomskim prilikama između 1984. i 2007., broj umrlih do 2007. bio za četiri posto manji među onim ispitanicima koji su na početku istraživanja, dakle 1984., rekli da su sretni. To bi značilo da je stopa preživljavanja bila veća među ljudima koji su se osjećali sretno i imali pozitivan i optimističan pogled na život.

Zanimljiv je i utjecaj sreće na kronično bolesne osobe. Naime, ustanovljeno je da je pozitivan utjecaj sreće na životni vijek veći kod kronično bolesnih ljudi nego kod onih koji to nisu. Da bismo bolje razumjeli o čemu se radi, možemo reći da ćete ako ste kronično bolesni i jako sretni (optimistični), živjeti podjednako dugo kao i da uopće niste kronično bolesni, no niste sretni i na život ne gledate optimistično.

Čini se da su pesimizam i mračan pogled na svijet sami po sebi neka vrsta kronične bolesti. No, kako nam to zapravo sreća i optimizam utječu na zdravlje i dugovječnost?

Na to pitanje nije moguće dati jednoznačan odgovor jer zdravlje ovisi o mnogim čimbenicima: od genetike, preko zdravstvene zaštite, do socio-ekonomskog statusa. Onda tu je i pitanja kauzaliteta, odnosno povećava li sreća zdravlje ili zdravlje povećava sreću? Na ta pitanja znanost još nije dala odgovor. No ono što se zna je da zdrave životne navike povećavaju i zdravlje i osjećaj sreće.

Na primjer, dokazano je da su sretni ljudi mršaviji, odnosno da su rijetko pretili. Švicarski znanstvenik Alois Stutzer, 2007. godine objavio je rezultate opsežnog istraživanja prema kojem je jedan od uzroka pretilosti nedostatak osobne kontrole, ali i smanjenog osjećaja sreće. Pretile osobe sklonije su depresiji. S druge strane osobe koje redovito vježbaju, puno su sretnije.

Prema tome bi najsretniji bili oni što vježbaju svaki dan?

Zapravo – ne. To ima svoju granicu. Istraživanje skupine znanstvenika iz Australije provedeno 2008. godine pokazalo je da su najsretniji ljudi koji vježbaju tri puta tjedno, no oni koju su vježbali više od toga, nisu zato bili sretniji. Umjereno konzumiranje alkohola također se pokazalo dobrim za osjećaj sreće, no pretjerivanje s alkoholom, kao što svi znamo, sreću neće donijeti.

Zapravo, nema puno istraživanja koja se bave utjecajem sreće na zdravlje kod kroničnih bolesnika, no ona koja postoje upućuju na to da će se od fizičke bolesti brže oporaviti osobe koje su ljubazne, hrabre i duhovite, a od psihičke one koje cijene ljepotu i imaju izraženu želju za učenjem.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

.

Nema predaje

Situaciju s koronavirusom sve teže podnosim. Kome se mogu obratiti za pomoć?

Poremećaji na koje se ljudi najčešće žale su smetnje anksioznosti i depresije. Pokrenute su i posebne web stranice te otvorene telefonske linije za psihološku pomoć.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Hrvati nemaju običaj odlaziti na razgovor psihologu, iako je u nekim zemljama to posve uobičajeno i briga za psihičko zdravlje izjednačena je s onom za fizičko. No problemi s mentalnim zdravljem kod nas su još uvijek svojevrsni tabu, a oni koji osjećaju neke psihičke poteškoće, rijetko se odlučuju potražiti stručnu pomoć.

Međutim, to se će se morati promijeniti s obzirom da je pandemija koronavirusa, koja je obilježila skoro čitavu ovu godinu – i još joj se ne nazire kraja – ostavila itekakvog traga na psihičko stanje nacije. Što napraviti za svoje psihičko zdravlje, kome se obratiti za pomoć i kako sve ovo preživjeti, pitali smo psihologinju Lanu Gjurić, članicu Zagrebačkog psihološkog društva.


“Ovdje se radi o kriznoj situaciji koja nije završila, koja traje, dok je rat koji smo prošli bio trauma koja je završila. Kad smo u nekakvoj kriznoj ili traumatskoj situaciji onda aktiviramo resurse za nošenje s tim izazovima. Lockdown je trajao određeno vrijeme, svi smo se stisnuli i rekli ‘ajmo sad to preživjeti’, no onda se ta situacija nastavila”, kaže Gjurić.

Naš organizam može podnijeti određenu količinu stresa, no ova krizna traje već dugo, više od osam mjeseci, nastavlja Gjurić, zbog čega se naši kapaciteti za nošenje s ovom situacijom lagano troše.

Lana Gjurić (foto: privatni album)

“Ono što je činjenica je da je situacija nepredvidljiva i neizvjesna i ne znamo kolilko će još trajati. Neke dane se čini da je malo bolje pa je opet malo lošije. Predviđa se da bi moglo biti i gore. Radi se o teškim vremenima koja usto traju i mnogo duže nego mi to možemo izdržati. Ne znamo se na to prilagoditi, a ne znamo ni na što bismo se trebali prilagoditi jer se stvari stalno mijenjaju. Svaki čas neka nova mjera, ne znamo hoćemo li izgubiti posao, hoćemo li se opet zatvoriti, hoće li se sve normalno nastaviti… Sve je nepredvidljivo i teško se prilagoditi na nešto. Jer svaki dan je nešto drugo”, kaže Gjurić.

Ljudi zato doista sve češće traže psihološku pomoć i žale se na čitav niz problema.

“Poremećaji na koje se ljudi najčešće žale definitivno su smetnje anksioznosti i depresije. Uzrok anksioznosti je ili strah od zaraze ili nepredvidljivost čitave situacije, teško se nositi s time što će biti. A upravo takve situacije potiču anksioznost i tjeskobu. I onda još neke opsesivno kompulzivne smetnje pa ako netko već ima tendencij prema tome, sada je to još možda i pojačano. Možemo se šaliti pa reći da svi OCD-ovci sad kažu: ‘To je sad moje vrijeme, sad se svi ponašaju kao ja i opsesivno peru ruke i štite se”, kaže psihologinja Gjurić.

Kontakt s drugima nam je potreban

Sve su češći i poremećaji depresije koje dodatno pogoršavaju stalna upozorenja da se moramo distancirati od drugih.

“Kontakt s drugima je nešto što nam stvarno treba. Sve to dovodi do depresivnih simptoma, povlačenja u sebe i toga da nam nedostaju drugi ljudi. Pa ne možemo se niti zagrliti! Nedostaje ljudima zagrljaj i rukovanje na početku i kraju susreta da se osjete kako treba i kako su navikli. Pokušavaju se smisliti neki načini kako to održati, tu može pomoći i tehnologija, no ništa ne može nadomjestiti pravi kontakt”, kaže Gjurić te dodaje da neki osjećaju i simptome PTSP-a.

“Bili smo zatvoreni, nismo znali što će se dogoditi, pumpaju nas s tim brojkama. Sve je to stresno. To se očituje i na fizičkoj razini u vidu nesanice, iritabilnosti, lošeg raspoloženja, frustracija, umor…”

Online pomoć

I što kad voda dođe do grla? Kad osjetimo da ne možemo više i da ćemo “puknuti”? Psihologinja Gjurić kaže da sada, srećom, ipak postoje brojevi telefona i web stranice koje mogu pomoći.

“Pokrenute su neke stranice za pomoć tog tipa: Mentalnozdravlje.hr, Psihelp.hr, Psihološkapomoć.hr. Zahvaljujući tim portalima, ljudima je psihološka pomoć ipak malo dostupnija, lakše je potražiti stručnjaka i vidjeti o čemu se radi. Ljudima je traženje psihološke pomoći još uvijek često tabu, ali kao i kod odlaska običnom liječniku, kad nas nešto boli, pogotovo ako to potraje, onda kažemo, ok – idemo kod doktora sad to pogledati. Isto vrijedi i za mentalno zdravlje. Već dulje vrijeme me stišće nešto u prsima, osjećam da nije fizički, najbolje da pogledam jesam li ja dobro psihički”, kaže psihologinja Gjurić.

Prepoznavanje problema je pola rješenja

Uz to, kad netko sam potraži pomoć, to je već napola riješen problem. Gore je kad psihičke probleme ima netko iz naše okoline, a toga nije svjestan ili odbija potražiti pomoć. Psihologinja Gjurić u tom slučaju savjetuje puno strpljenja.

“Kad vidimo da se već neko dulje vrijeme s osobom nešto događa, možda je najbolje pristupiti iskreno i reći, gle, vidim da se s tobom nešto događa i brinem se. Ja sam tu, ali čini mi se da bi možda bilo dobro da porazgovaraš s nekim, moglo bi ti pomoći. Nikako ne treba nastupiti napadački, nego osobi dati do znanja da se brinete i da vam je stalo.”

Što se tiče psihičkog zdravlja općenito, briga o sebi je prva točka, kaže Gjurić. Važna je i tjelesna aktivnost te briga o svojim osjećajima i potrebama.

“Ako se već neko dulje vrijeme ne osjećamo dobro, treba razgovarati s nekim, potražiti pomoć. Porazmisliti o sebi i svojim granicama, što je u redu, a što nije. Neizostavna je i briga o prehrani te da uzmemo vrijeme za sebe i radimo stvari koje nam čine dobro. Jako je važno i povezaivanje s drugima, što je društveno, ali je također dio brige o sebi. Kontakt s drugima spriječit će da nas usamljenost preuzme. Važno je i opuštati se , zastati, odmoriti se, provoditi kvalitetno vrijeme bližnjima, naravno uz ove sve mjere. Sve je to vrlo izazovno”, zaključuje psihologinja Gjurić.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP