Prati nas

Nema predaje

Optimizam kao lijek

Optimisti se bolje nose s kroničnim bolestima i lakše se oporavljaju

Sretnim i optimističnim ljudima život je zasigurno lakši, no je li im zato i dulji? Neka istraživanja upućuju na vezu između optimističnog pogleda na život i duljine tog istog života…

Silvija Novak

Objavljeno

|

foto: Edu Carvalho/Pexels

“Kako je zdravlje? Pa sad je dobro, da pokucam o drvo. Prošlo je godinu dana otkako mi je dijagnosticiran karcinom. Prošla sam operaciju, kemoterapije i zračenja i evo – prošli tjedan doktorica mi je rekla da je to, zasad, to i da se vidimo na kontroli za tri mjeseca”, govori nam gospođa Vesna (75), umirovljenica iz Zagreba.

“Ma nije to ništa. Mislim, naravno da nije baš ništa – ipak se radi o raku – ali što sam ja sve prošla u životu i što sam sve proživjela, ova dijagnoza mi i nije tako teško pala. A bolje da je sad nego dok sam bila mlađa i dok su mi djeca bila mala. Sretala sam tu na terapijama mnoge mlade žene koje su također oboljele. E, to je strašno, a ne ovo moje. Nalazi su, zasad, dobri, no kažu mi žene koje sam sretala u čekaonici da se to zna vratiti. Prođu terapije pa imaju par godina mir i onda opet. Evo, na mojoj zadnjoj terapiji mi je jedna gospođa pričala da se liječi već 12 godina. Malo joj rak dođe, pa ga saniraju, pa ima malo mira, pa se opet vrati, no ona gura dalje. Znate, i bolest i smrt su dio života. Od toga nitko ne može pobjeći. Ah, što ćemo! Neko odozgora je to tako zamislio”, kaže Vesna čekajući da po nju autom dođe kći s kojom će otići u nabavku namirnica i poslije na obaveznu kavu.


Optimizam kojim zrači unatoč teškoj dijagnozi i terapijama koje je prošla, bio nam je iznenađenje i naveo nas na razmišljanje: je li gospođa Vesna sretna zato što je uspješno prošla terapije ili je uspješno prošla terapije zato što je – sretna? Točno bi moglo biti upravo ovo drugo.

O sreći i što na nju utječe porazgovarali smo s psihologinjom Ljiljanom Kaliterna-Lipovčan s Instituta društvenih istraživanja Ivo Pilar koja se posebno bavila upravo istraživanjem sreće.

Ima li sreća i optimističan pogled na život doista utjecaja na duljinu života?

Ima. Jednom godišnje u Njemačkoj se provodi socio-ekonomsko panel istraživanje na temelju kojeg su istraživači zaključili kako je među građanima koji su živjeli u sličnim socio-ekonomskim prilikama između 1984. i 2007., broj umrlih do 2007. bio za četiri posto manji među onim ispitanicima koji su na početku istraživanja, dakle 1984., rekli da su sretni. To bi značilo da je stopa preživljavanja bila veća među ljudima koji su se osjećali sretno i imali pozitivan i optimističan pogled na život.

Zanimljiv je i utjecaj sreće na kronično bolesne osobe. Naime, ustanovljeno je da je pozitivan utjecaj sreće na životni vijek veći kod kronično bolesnih ljudi nego kod onih koji to nisu. Da bismo bolje razumjeli o čemu se radi, možemo reći da ćete ako ste kronično bolesni i jako sretni (optimistični), živjeti podjednako dugo kao i da uopće niste kronično bolesni, no niste sretni i na život ne gledate optimistično.

Čini se da su pesimizam i mračan pogled na svijet sami po sebi neka vrsta kronične bolesti. No, kako nam to zapravo sreća i optimizam utječu na zdravlje i dugovječnost?

Na to pitanje nije moguće dati jednoznačan odgovor jer zdravlje ovisi o mnogim čimbenicima: od genetike, preko zdravstvene zaštite, do socio-ekonomskog statusa. Onda tu je i pitanja kauzaliteta, odnosno povećava li sreća zdravlje ili zdravlje povećava sreću? Na ta pitanja znanost još nije dala odgovor. No ono što se zna je da zdrave životne navike povećavaju i zdravlje i osjećaj sreće.

Na primjer, dokazano je da su sretni ljudi mršaviji, odnosno da su rijetko pretili. Švicarski znanstvenik Alois Stutzer, 2007. godine objavio je rezultate opsežnog istraživanja prema kojem je jedan od uzroka pretilosti nedostatak osobne kontrole, ali i smanjenog osjećaja sreće. Pretile osobe sklonije su depresiji. S druge strane osobe koje redovito vježbaju, puno su sretnije.

Prema tome bi najsretniji bili oni što vježbaju svaki dan?

Zapravo – ne. To ima svoju granicu. Istraživanje skupine znanstvenika iz Australije provedeno 2008. godine pokazalo je da su najsretniji ljudi koji vježbaju tri puta tjedno, no oni koju su vježbali više od toga, nisu zato bili sretniji. Umjereno konzumiranje alkohola također se pokazalo dobrim za osjećaj sreće, no pretjerivanje s alkoholom, kao što svi znamo, sreću neće donijeti.

Zapravo, nema puno istraživanja koja se bave utjecajem sreće na zdravlje kod kroničnih bolesnika, no ona koja postoje upućuju na to da će se od fizičke bolesti brže oporaviti osobe koje su ljubazne, hrabre i duhovite, a od psihičke one koje cijene ljepotu i imaju izraženu želju za učenjem.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

.

Mozaik

Urbani vrtovi sve su popularniji: ‘Zvuči li vam dobro 50 kila krumpira?’

Komad obradive zemlje na gradskim područjima nikada nije bio toliko na cijeni koliko sada u jeku koronakrize. Istražili smo koliko po Hrvatskoj ima urbanih vrtova, što se u njima sadi i isplati li se baviti se poljoprivredom u gradskim sredinama.

Silvija Novak

Objavljeno

|

“Kad sam se ja ’65. godine doselila u Zagreb, bila sam sretna što sam se riješila i zemlje i plijevljenja i svog tog rada u polju. Beton, tramvaji, grad općenito, savršeno su mi odgovarali i nisam mogla ni zamisliti da će čeprkanje po vrtu opet postati poželjno i moderno”, kaže nam gospođa Mirjana dok gleda vrt s povrćem koji je niknuo na javnoj površini u zagrebačkoj četvrti Prečko.

Doista, kad je u desetljećima nakon Drugog svjetskog rata počeo novi val doseljavanja stanovništva u gradove, mnogi su bili sretni što su ruralno okruženje zamijenili urbanim i tako se riješili poljoprivrede i rada na zemlji. Malotko je tada mogao pretpostaviti da će ponovno doći vrijeme kad će vlastiti vrt i vlastita uzgojena hrana postati pravi luksuz, a rad na zemlji prijeko potreban odmor od stresa urbanog života.


Prvi pokušaji uzgoja voća i povrća u gradovima još tamo sedamdesetih i osamdesetih godina nisu doživjeli opće prihvaćanje jer je bilo onih koji su smatrali da gredicama mrkve i kupusa nikako nije mjesto u središtu velikog grada. No financijski razlozi natjerali su sve one građane s imalo povrtlarskog duha da pokušaju uzgojiti vlastitu hranu na ono malo obradive zemlje koja im je bila dostupna između blokova betona.

Danas, u jeku koronakrize, svak onaj kojemu je dostupan barem jedan četvorni metar obradive površine ili balkon na koji se mogu smjestiti tegle s biljkama, smatra se pravim srećkovićem jer sve više ljudi shvaća da uzgoj vlastite hrane ima itekako mnogo prednosti.

Sve više to uviđaju i gradske vlasti koje svima onima koji nemaju vlastiti komad zemlje ili dovoljno velik balkon ili terasu,  omogućuju vrlo povoljan ili čak posve besplatan najam gradskih površina prenamijenjenih u urbane vrtove. Od Pule, preko Varaždina i Zagreba, pa do Osijeka, sve je više gradskih vrtova koji snažan procvat doživljavaju upravo tijekom pandemije koronavirusa.

Pula, Varaždin, Osijek, Zagreb…

Urbani vrtovi na području Pule tradicija su koja se njeguje već desetljećima, a trenutno je na području tog grada čak 150 tisuća četvornih metara površine namijenjene upravo toj svrsi, a svi zainteresirani mogu se javiti Udruzi Zelena Istra.

Grad Osijek svojim je stanovnicima pilot projektom Urbani vrtovi Osijek osigurao oko 11 tisuća četvornih metara prostora podijeljenoga u 180 vrtnih parcela veličine oko 50 četvornih metara.

U Zagrebu ima čak 13 gradskih vrtova u kojima su parcele veličine od 40 do 50 četvornih metara, a broj njihovih korisnika popeo se na više od 1500. Gdje se vrtovi nalaze, kolike su im površine i kako doći do svog komada zemlje, možete se informirati na ovom linku.

U Varaždinu su gradski vrtovi ukupne površine oko 6000 kvadrata preko Udruge Gredica organizirani na području gradskih četvrti Banfica i Biškupec, a upravo onamo smo se uputili kako bismo doznali kako doći do svog komada gradskog vrta, koliko se zapravo hrane može uzgojiti u jednom takvom vrtu te koliko je potrebno ulaganja i posla.

Počelo je na balkonu…

“Ovo mi je prvi pošteni vrt, što bi se reklo. Do sad je sve to bilo samo na balkonu. Počelo je tako da sam prije dvije godine počela peći vlastiti kruh. Iako nisam ni vegetarijanka ni veganka, primijetila sam da mi paše zdravija, organski uzgojena hrana i odlučila sam imati svoj vrt. No balkon mi je nakon nekog vremena postao premali, a u gradu su rekli da postoji opcija da imamo gradske vrtove i da se svi koji smo zainteresirani javimo u Udrugu Gredica. Preko njih sam dobila parcelicu od 60 kvadrata”, govori nam gospođa Irina Helga Breskvar iz Varaždina kojoj je pošlo za rukom postati urbanom vrtlarkom. Prvi urbani vrtovi u Varaždinu, kaže, pojavili su se prije šest ili sedam godina.

“Već sam prije čula za to, ali nekako mi je to prošlo kroz uho pa sam se priključila dosta kasno. Ove godine je Udruga od grada dobila još jednu veliku površinu koju su podijelili na 60 parcela i tko je htio, mogao se javiti i dobiti svoj komad vrta za 150 kuna godišnje. Što se opreme tiče, dobili smo navodnjavanje, a trenutno tražimo sponzora koji bi nam napravio drvenu kućicu u kojoj bi mogli ostavljati alat i da si to malo ogradimo tako da nam to, ne daj Bože, netko ne pokrade. Nažalost, ima svega no mi se nadamo da ipak neće doći do neke krađe ili devastacije.”

Uzgaja se samo eko, a u radnim akcijama svi sudjeluju

U vrtovima se može naći doista svega. Vlasnici parcela ponekad ni sami ne znaju što su sve posadili.

“Posadila sam – svega! Ja inače radim na tržnici i dobila sam razne flance tako da kad sam posadila nisam točno ni znala što sam sve posadila. Rekli su mi ljudi da posadim i da ću vidjeti što je kad naraste”, prepričava nam dalje uz smijeh gospođa Breskvar i dodaje kako su svi proizvodi ekološki.

“Da, ti naši vrtovi su eko to znači da nema špricanja s umjetnim sredstvima već samo s prirodnim. Znači razna ulja, prašak za pecivo, soda bikarbona… Protiv puževa se borimo ljuskama jajeta i takvim stvarima. No kad vi vidite kako to izgleda kad izađe van, kako je to zdravo i ukusno, kad vidite da sve ima drugačiji tek nego ono kupljeno u dućanu… Moj paradajz miriši – time sam vam sve rekla!” No rad u polju ima još jednu vrlo pozitivnu stranu.

“To malo kopanja i  plijevljenja… Vi time izbacite svu negativnu energiju, sve frustracije koje su se nakupile toga dana ostavite iza sebe na vrtu. Evo, zadnje mi je nikla korabica i to mi je prva koraba u životu. Kad vi vidite kako od te stabljičice širine 2-3 milimetra izraste biljka i kad to pratite svaki dan i divite se tome kako to raste. Vi se jednostavno zaljubite. Vi tu biljku pratite, njegujete ju, brišete s nje lisne uši, to je nešto nevjerojatno. I na kraju kad znate što ćete pojesti, da će to biti zdravo i ukusno. Ne bude vam ništa teško”, priča nam gospođa Breskvar.

foto: Markus Spiske/ Unsplash

“Zvuči li vam 50 kila krumpira dobro?”

“To je zapravo gradska površina, nekih 6000 kvadrata je grad dao na korištenje Udruzi Gredica na pet godina. Oni su onda na svojim internet stranicama objavili da dijele 60 parcela i da se može javiti tko želi. Nije bilo nikakvog natječaja jer je parcela u početku bilo više nego zainteresiranih pa dugo vremena nisu sve parcelice niti bile podijeljene”, kaže gospođa Breskvar.

“Sada su ipak sve parcele dobile svoje privremene vlasnike tako da slobodnih vrtova više nema, ali uvijek možete pitati je li netko u međuvremenu odustao pa možete uzeti njegovu parcelu. Jedini je uvjet da je eko proizvodnja i kad su neke zajedničke radne akcije, svi moramo sudjelovati. Recimo, čistili smo područje koje je bilo pod ambrozijom, radili zajednički put i parkiralište, onda smo napravili malo prostora gdje ćemo staviti zajedničku klupu, pokušat ćemo nabaviti i nekakvu alatnicu, stavit ćemo i ljuljačku jer dolazi puno djece s roditeljima i tako. Time smo napravili dobro djelo i za nas i za zajednicu. Zapravo je to jedno lijepo druženje. Izmjenjuju se iskustva i znanja kako se postaviti prema određenoj biljci i kako je njegovati i slično. Onda imamo jednu zajedničku kutiju u koju svatko može staviti nešto što mu je viška. Neko, recimo, napiše poruku: ‘Evo ostavio sam grašak, slobodno si uzmite’. Ili rukavice. Dijelimo i kante i slične stvari. Rode se tu i jako lijepa prijateljstva”, nastavlja ova urbana vrtlarica.

Na kraju nas je zanimalo isplati si se sve to skupa i ima li jedna takva urbana parcela kakvog utjecaja na kućni budžet?

“Recite, zvuči li vam dobro 50 kila krumpira?” odgovora nam uz osmijeh gospođa Breskvar pa nastavlja: “Evo ja upravo sada čekam mladi krumpir. Salatu već čekam treću turu, dobro mi uspijeva i češnjak. Pa kila češnjaka vam je 40 kuna, tako da ako dobijem dvije-tri kile češnjaka to je odlično. Ovo je dobro i financijski, a i zdravo je. Najveći trošak su vam same biljčice, ali često se to i dijeli. Možete i doma sami zasijati pa vas onda flanci ne koštaju toliko. Financijski se svakako isplati.”

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP