Prati nas

Aktivno starenje

Cjeloživotno učenje

Škola u koju učenici idu rado i sa zadovoljstvom? Našli smo jednu takvu!

‘Tko je bio znatiželjan u mladosti, taj je znatiželjan i u starosti. Motivi zbog kojih dolaze u Sveučilište za treću dob? Većina kaže da želi naučiti nešto za što nije imala vremena.’

Objavljeno

|

foto: Sandro Bura

Utorkom prijepodne vrlo je živo u Pučkom otvorenom učilištu u Zagrebu. Sva mjesta u kafiću pri dnu glavnog hola su popunjena, ljudi se vrzmaju uokolo i zastajkuju pred oglasnom pločom na kojoj je izvješena ponuda i raspored raznih predavanja i programa. Škola engleskog jezika, predavanje Čudesni gradovi starih civilizacija, joga, kreativne radionice… Do dogovorenog sastanka ostalo nam je još nešto vremena pa usput malo prisluškujemo razgovore…

“Ja i ove godine nastavljem keramiku. Ali znaš što, baš bi si poslušala nešto od ovoga. Evo vidi, drevne civilizacije. Arheologija! To je za mene!”, kaže gospođa s šaširom.


“To je sigurno divno! Možemo otići. Mislim da nije isti dan kao film…”

Napuštamo žamor prizemlja i uspinjemo se na prvi kat gdje nas čeka voditeljica Sveučilišta za treću životnu dob profesorica Jasna Čurin.

Na početku, što je zapravo Sveučilište za treću životnu dob?

To je skup programa obrazovno-kulturnog sadržaja namijenjenih umirovljenicima. Djelujemo u okviru Pučkog otvorenog učilišta, ustanove za cjeloživotno učenje svih generacija, od predškolaca do umirovljenika, kao jedan od pet odjela. To je bitno za naglasiti jer to nije nekakva posebna institucija, posebna škola gdje seniori studiraju. Ljudi često znaju to pobrkati pa zato to volim ovako objasniti.

Možda bi najtočniji opis Sveučilišta za treću životnu dob bilo da je to jedan pokret koji promiče cjeloživotno učenje starih osoba. Taj pokret je nastao 1973. godine u Toulouseu u Francuskoj otvaranjem prvog sveučilišta za treću životnu dob. Najčešće su sveučilišta ovakvog tipa otvarana pri fakultetima po europskim zemljama, međutim ima ih i u različitim drugim oblicima, ima ih pri knjižnicama, ima ih pri raznim drugim ustanovama, a zajedničko im je da promiču ideju cjeloživotnog učenja.

Mi smo se tom pokretu priključili prije 28 godina koliko i djelujemo. Program je nastao u suradnji s odsjekom za andragogiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a model koji mi u Zagrebu provodimo se naslanja na slovenski model s njihove Univerze za tretje življensko obdobje s kojima surađujemo taj cijeli niz godina. To je naše porijeklo, da tako kažem. Slovenija je po tom  pitanju vrlo napredna. Imaju odlične programe i razvijenu strukturu. S njima puno surađujemo.

Jasna Čurin (foto: Silvija Novak)

Koji ste programe nudili na samom početku, a koji su dostupni danas?

Počeli smo sa stranim jezicima. Imali smo jednu grupu zajedničkih programa iz kulture i jednu grupu programa iz zdravstvene kulture. Od tih četiri ili pet grupa i pedeset polaznika, program se razvio u različitim programskim spektrima i u brojkama polaznika.

Već nekoliko godina imamo oko tisuću polaznika u semestru. I to je zapravo maksimum koji mi možemo izvesti. Naravno razvili su se i razni programski ciklusi u kojima nudimo programe koji su razvrstani po cjelinama: učenje stranih jezika, informatički programi, kreativne radionice u koje spadaju prije svega likovne radionice, zatim programi psihofizičkog zdravlja (joga, tai chi, psihologija, biologija, bridž i tako dalje) i jedan veliki spektar programa koji mi svrstavamo pod zajednički naziv opće kulture i tu su teme iz povijesti, povijesti umjetnosti, arheologije, etnologije, glazbene kulture… Za ilustraciju, upravo danas imamo program “Urušavanje međunarodnog poretka”, znači politika. Grupa je jako velika, čak 40 ljudi. Danas je još i program “Opera kroz povijest”, isto 40 ljudi, onda “Čudesni gradovi starih civilizacija”, tu imamo dvije velike grupe… Programi su doista različiti i interes je velik.

Uz to što polaznici odaberu program koji će slušati dva puta tjedno kroz cijelu školsku godinu, podijeljenu u dva semestra, imamo i cijeli niz izvannastavnih aktivnosti poput tribine “Sova” na koju nam onda dolaze stručnjaci izvana za koje ocijenimo da bi mogli privući interes polaznika. Tu je i tribina “Zrnce mudrosti” na kojoj polaznici sami predaju kad vidimo da za nešto imaju želju, volju i kad ocijenimo da bi nešto bilo zanimljivo. Naime, moramo naglasiti da je velika većina naših polaznika, više od 70 posto, visoko obrazovana pa nose sa sobom svoje profesije i svoje životno iskustvo.

Imamo i filmski klub koji ove godine realiziramo u suradnji s kinom Tuškanac. Jedno vrijeme smu surađivali s kinom Europa i Kinotekom. Dakle, gledamo filmove koji su nagrađivani po raznim festivalima i koji često i nisu u redovnoj filmskoj distribuciji, ali uz uvodničara filmskog kritičara i diskusiju. To je među našim polaznicima jako popularno. Onda, zajedno idemo kroz muzeje i galerije. To se zove “Škola seniora” i kroz taj program posjećujemo sve značajne izložbe u gradu, opet uz stručno vodstvo. Moram reći i da se nekad prakticira da na izložbe idu i grupe koje uče strani jezik ali onda im se vođenje organizira na tom jeziku kao bi ga vježbali u svakodnevnoj situaciji. Polaznici naših likovnih radionica vrlo često izlažu. I u sklopu galerija u Pučkom otvorenom učilištu, ali i drugdje.

Surađujete li sa sličnim organizacijama izvan Hrvatske? Spomenuli ste Sloveniju…

Dosta smo međunarodno povezani i surađujemo s drugim sveučilištima za treću životnu dob. Kako sam rekla, najviše sa Slovenijom. S njima imamo projekt naziva Most prijateljstva u skopu kojega se barem jednom godišnje posjećujemo i zajedno stvaramo neke nove prijekte. Dobro surađujemo s Njemačkom, Francuskom, bili smo i u Slovačkoj, putujemo po Italiji. Radili smo i dosta međunarodnih projekata, nešto kroz Europski socijalni fond, a zadnje i kroz Erasmus.

Vani je to sve dosta razvijenije pa nam je lakše naći partnere za suradnju vani nego kod nas. Naime, kod nas još uvijek postoje određene predsrasude o tome što sad netko tko je u mirovini opet želi ići u školu i nešto cijeli život učiti. Osim toga, ljudi misle da je umirovljenicima dovoljno biti doma, izaći s prijateljima, pročitati novina, popiti kavu… Kod nas još nema dovoljno razumijevanja za potrebu da se čitav život uči i da stariji ljudi uče. No ne samo da uče, već i da to svoje znanje prenose dalje.

Često se koriste izrazi poput “srebrne ekonomije”, kroz što se na starije ljude onda gleda samo kao na potrošače. A mi imamo puno tih “srebrnih” koji predaju. Imamo dosta profesora koji su u mirovini, koji su došli k nama kao polaznici, no onda smo shvatili da se radi o osobama koje imaju znanja za prenijeti. Tako su počeli kod nas predavati. Neki polaznici dođu i posebno pitati mogu li nešto predavati i mi uvijek nastojimo i tako surađivati. Upotrebljavati tu “srebrnu ekonomiju” i na takav način. Jer to je ogroman potencijal. Jako puno je starijih osoba koje imaju puno znanja u sebi a mi smo kao društvo takve osobe izbaciti, marginalizirati, a mogli bi nam itekako koristiti. U svakom slučaju, nastojimo da su nam polaznici što aktivniji.

Izdajete i časopis?

Kruna svih tih naših vannastavnih aktivnosti je naš časopis “Treća mladost” u kojem polaznici mogu pisati, uređivati ga, davati priloge o našim aktivnostima. To bude jako zgodno, puno je i fotografija. Časopis izlazi jednom godišnje i besplatan je. Jednom godišnje izlazi u tiskovnoj formi, a tri puta u digitalnoj formi.

foto: Silvija Novak

Vidimo da je interes za vaše programe doista jako velik. Što motivira vaše polaznike da dođu?

Želja za obrazovanjem zapravo je jedna lična jednadžba koju osoba nosi u sebi. Tko je bio znatiželjan u mladosti, taj je znatiželjan i u starosti. Motivi zbog kojih dolaze? Većina kaže da želi naučiti nešto za što nije imala vremena. Neki su naprosto željni znanja. To su dinamične grupe, razgovorljive, željne znanja, često traže dodatnu literaturu.

Točni su u dolasku. Recimo, ljudi koji kod nas predaju, a prije su radili u školi, oduševljeni su našim polaznicima. Kažu da tako motivirane đake nisu nikada imali. Oni dolaze – dobrovoljno. Ne treba im to ni zbog ocjena, ni zbog svjedodžba, ne misle da će time nešto zarađivati, ne trče nikud… Ovdje su samo zbog sebe. I to je ta neka motivacija koja nas sve ponese.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

.

Aktivno starenje

Božićna šoping groznica: Možemo li novcem kupiti sreću?

Okićeno božićno drvce, kuhano vino, pjesma i – pokloni. Blagdani su bez poklona nezamislivi, no svaki poklon košta. O tome kakav je odnos kupovine i sreće te može li se novcem kupiti sreća, razgovarali smo s psihologinjom Ljiljanom Kaliternom-Lipovčan.

Objavljeno

|

S prvom upaljenom adventskom svijećom krenulo je najradosnije doba godine. Gradovi su okićeni, kuhano vino spremno, a s mnogobrojnih štandova šareni svjetlucavi artikli mame kupce i kao da im govore: “Uzmi me, kupi me jer bez mene nema pravog veselja”.

Osim što je vrijeme radosti, blagdani su i vrijeme pojačanje potrošnje i kupovine, pa čak i ako nismo od osobitog trošenja, našim dragima ćemo morati staviti neku sitnicu u čizmicu na prozoru ili ispod bora. No nakon što obiđemo sve trgovine i potrošimo novac – hoćemo li biti sretniji?


O tome smo porazgovarali s prof. dr.sc. Ljiljanom Kaliterna Lipovčan, psihologinjom s Instuta društvenih istraživanja Ivo Pilar.

Može li se novcem kupiti sreća?

Na to je pitanje sad već davne 2001. godine američki psiholog Ed Diener sa Sveučilišta u Illinoisu odgovorio citirajući anonimnog autora: “Ljudi koji kažu da novac ne kupuje sreću, jednostavno ne znaju gdje treba kupovati.”  No šalu na stranu. Pitanjem sreće i novca bave se mnogi ekonomisti, psiholozi i sociolozi, no jedinstven odgovor još nisu našli. Kao što to često bude kad su u pitanju ljudi a ne neke fizikalne pojave, odgovor na pitanje “može li se novcem kupiti sreća?” je i DA i NE.

Ljiljana Kaliterna-Lipovčan (foto: Silvija Novak)

Naime, poznato je da će novac podići razinu sreće kod onih ljudi koji ga nemaju, no oni koji ga imaju neće zbog još više novca biti još sretniji. To vrijedi i za pojedince, ali je i pravilo koje se može primijeniti na društvo u cjelini. Dakako da su sretniji oni ljudi koji žive u bogatijim društvima nego oni koji žive u siromaštvu, no kad društvo dosegne određenu razinu materijalne sigurnosti – to je trenutno procijenjeno na 15.000 američkih dolara BDP-a – sreća nakon toga više neće rasti s dodatnim rastom prihoda, već ovisi o brojnim drugim čimbenicima.

Da sreća i novac ne moraju biti povezani, govori i činjenica da većina ljudi novac mora zaraditi i neće ga dobiti na poklon. Pa iako viša razina prihoda znači i bolju zdravstvenu skrb, manju izloženost kriminalu i općenito sigurniji i lagodniji život, više vremena provedenog na poslu, kako bismo taj novac zaradili, neće nas osobito usrećiti. Jedno je američko istraživanje pokazalo da žene s plaćom od 75.000 dolara s obitelji provode tek 19 posto svog vremena, dok one koje zarađuju 25.000 dolara s obitelji provode 33 posto vremena više. Iako bi bilo za očekivati da će žena s većim prihodima biti sretnija, to ipak nije tako jer više sreće donosi druženje s djecom, obitelji i prijateljima nego boravak na poslu koliko god da pritom zaradili.

Kad je u pitanju trošenje novca i kupovina, često se povodimo za drugima pa ponekad kupimo nešto samo zato što to i naš susjed to ima. Odakle poriv za takvim uspoređivanjem?

Vrijednost stvari koje imamo i prihode koje ostvarujemo ne procjenjujemo same po sebi već uvijek u odnosu na nekog drugoga, nekog prijatelja, rođaka, znanca. Nažalost, vrlo rijetko se uspoređujemo s onima koji imaju manje od nas, a puno češće s onima koji imaju više pa to može biti izvor velike frustracije. Ljudima često nije važno što i koliko imaju dok god je to nešto više od osobe s kojom se uspoređuju.

Predblagdansko vrijeme je i vrijeme velike potrošnje. Čak i oni najštedljiviji u ovo će doba kupiti neku sitnicu za sebe ili nekoga drugoga. Kako da iz te kupovine izvučemo najviše sreće?

Točno. U predblagdansko vrijeme kupuju i oni koji i inače puno troše, ali i oni koje ne uzbuđuju previše materijalne stvari. Znanstvenica Miriam Tatzel s Državnog sveučilišta u New Yorku je 2003. godine objavila raspravu “Umjetnost kupovanja” te u njoj navela četiri osnovna tipa potrošača:

1. Tragač za vrijednostima (Value Seeker) – on je materijalist, ali ne voli trošiti. Možda bi se moglo pomisliti da je ovakva osoba nesretna, ali Tatzel kaže da je to zapravo kupac koji točno zna što želi i dobro se snalazi u kupovini, naročito na rasprodajama, a ako kupi dobar proizvod za nevelik novac, bit će jako sretan.

2. Veliki potrošač (Big Spender) – također je materijalist, ali voli trošiti. On je zapravo san svakog trgovca jer kupuje puno i skupo. No nevolja je što bi takav tip potrošača trebao imali jako velike prihode da bi bio sretan, što često nije slučaj.

3. Ne-potrošač (Non-Spender) – nije materijalist i ne voli trošiti pa kupuje jeftino i rijetko. Ljudi s ovakvim odnosom prema trošenju često su siromašni no čak i kad nisu, jako brinu o novcu i njegovo trošenje ih ne usrećuje.

4. Iskustveni tip (The Experiencer) – nije materijalist, ali voli trošiti što znači na najčešće novac troši na iskustva, a ne na nešto materijalno. Ovaj tip potrošača je i najsretniji. Naravno uz uvjet da ipak ima nešto novca kojeg može potrošiti.

Inače, da je upravo taj četvrti, iskustveni tip potrošača najsretniji, pokazuju i neka druga istraživanja, na primjer ono L. Van Bovena sa Svečilišta u Coloradu. Boven je u članku “Činiti ili imati, to je pitanje” (2003.) dokazao da trošenjem novca možemo sebe učiniti sretnijima ako trošimo na putovanja, izlaske s prijateljima, ljetovanja s obitelji i/ili različite aktivnosti koje će nam ostaviti lijepe uspomene. Dakle, iskustvo je ono što nas čini sretnima, a ne posjedovanje.

No valja spomenuti još jedan oblik trošenja koji nas usrećuje, a to je kupovanje za druge. Čak je i Gallupovo istraživanje provedeno u 136 zemalja između 2006.-2008. na kojem je radila skupina autora sa različitih sveučilišta (Harvard, Gronigen, Mbarara, Vankuver) nedvojbeno utvrdilo da je tzv. prosocijalno trošenje novaca (trošenje na druge ili u humanitarne svrhe) u pozitivnoj korelaciji sa srećom i životnim zadovoljstvom.

Neki kažu da ih kupovina oraspoložuje te da kad se loše osjećaju, idu u šoping. Ima li kupovina doista terapeutski učinak?

Suprotno uvriježenom mišljenju, u kupovinu ipak ne treba ići kad smo loše raspoloženi. Naime, jedna je eksperimentalna studija pokazala da su sudionici, nakon što su im umjetno izazvali loše raspoloženje prikazivanjem tužnih slika, bili skloni potrošiti i do četiri puta više nego sudionici koji su bili dobro raspoloženi. A ako potrošimo previše, opet nećemo biti sretni pa se tu gubi eventualni terapeutski učinak kupovine.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP