Prati nas

Aktivno starenje

Cjeloživotno učenje

Škola u koju učenici idu rado i sa zadovoljstvom? Našli smo jednu takvu!

‘Tko je bio znatiželjan u mladosti, taj je znatiželjan i u starosti. Motivi zbog kojih dolaze u Sveučilište za treću dob? Većina kaže da želi naučiti nešto za što nije imala vremena.’

Silvija Novak

Objavljeno

|

foto: Sandro Bura

Utorkom prijepodne vrlo je živo u Pučkom otvorenom učilištu u Zagrebu. Sva mjesta u kafiću pri dnu glavnog hola su popunjena, ljudi se vrzmaju uokolo i zastajkuju pred oglasnom pločom na kojoj je izvješena ponuda i raspored raznih predavanja i programa. Škola engleskog jezika, predavanje Čudesni gradovi starih civilizacija, joga, kreativne radionice… Do dogovorenog sastanka ostalo nam je još nešto vremena pa usput malo prisluškujemo razgovore…

“Ja i ove godine nastavljem keramiku. Ali znaš što, baš bi si poslušala nešto od ovoga. Evo vidi, drevne civilizacije. Arheologija! To je za mene!”, kaže gospođa s šaširom.


“To je sigurno divno! Možemo otići. Mislim da nije isti dan kao film…”

Napuštamo žamor prizemlja i uspinjemo se na prvi kat gdje nas čeka voditeljica Sveučilišta za treću životnu dob profesorica Jasna Čurin.

Na početku, što je zapravo Sveučilište za treću životnu dob?

To je skup programa obrazovno-kulturnog sadržaja namijenjenih umirovljenicima. Djelujemo u okviru Pučkog otvorenog učilišta, ustanove za cjeloživotno učenje svih generacija, od predškolaca do umirovljenika, kao jedan od pet odjela. To je bitno za naglasiti jer to nije nekakva posebna institucija, posebna škola gdje seniori studiraju. Ljudi često znaju to pobrkati pa zato to volim ovako objasniti.

Možda bi najtočniji opis Sveučilišta za treću životnu dob bilo da je to jedan pokret koji promiče cjeloživotno učenje starih osoba. Taj pokret je nastao 1973. godine u Toulouseu u Francuskoj otvaranjem prvog sveučilišta za treću životnu dob. Najčešće su sveučilišta ovakvog tipa otvarana pri fakultetima po europskim zemljama, međutim ima ih i u različitim drugim oblicima, ima ih pri knjižnicama, ima ih pri raznim drugim ustanovama, a zajedničko im je da promiču ideju cjeloživotnog učenja.

Mi smo se tom pokretu priključili prije 28 godina koliko i djelujemo. Program je nastao u suradnji s odsjekom za andragogiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a model koji mi u Zagrebu provodimo se naslanja na slovenski model s njihove Univerze za tretje življensko obdobje s kojima surađujemo taj cijeli niz godina. To je naše porijeklo, da tako kažem. Slovenija je po tom  pitanju vrlo napredna. Imaju odlične programe i razvijenu strukturu. S njima puno surađujemo.

Jasna Čurin (foto: Silvija Novak)

Koji ste programe nudili na samom početku, a koji su dostupni danas?

Počeli smo sa stranim jezicima. Imali smo jednu grupu zajedničkih programa iz kulture i jednu grupu programa iz zdravstvene kulture. Od tih četiri ili pet grupa i pedeset polaznika, program se razvio u različitim programskim spektrima i u brojkama polaznika.

Već nekoliko godina imamo oko tisuću polaznika u semestru. I to je zapravo maksimum koji mi možemo izvesti. Naravno razvili su se i razni programski ciklusi u kojima nudimo programe koji su razvrstani po cjelinama: učenje stranih jezika, informatički programi, kreativne radionice u koje spadaju prije svega likovne radionice, zatim programi psihofizičkog zdravlja (joga, tai chi, psihologija, biologija, bridž i tako dalje) i jedan veliki spektar programa koji mi svrstavamo pod zajednički naziv opće kulture i tu su teme iz povijesti, povijesti umjetnosti, arheologije, etnologije, glazbene kulture… Za ilustraciju, upravo danas imamo program “Urušavanje međunarodnog poretka”, znači politika. Grupa je jako velika, čak 40 ljudi. Danas je još i program “Opera kroz povijest”, isto 40 ljudi, onda “Čudesni gradovi starih civilizacija”, tu imamo dvije velike grupe… Programi su doista različiti i interes je velik.

Uz to što polaznici odaberu program koji će slušati dva puta tjedno kroz cijelu školsku godinu, podijeljenu u dva semestra, imamo i cijeli niz izvannastavnih aktivnosti poput tribine “Sova” na koju nam onda dolaze stručnjaci izvana za koje ocijenimo da bi mogli privući interes polaznika. Tu je i tribina “Zrnce mudrosti” na kojoj polaznici sami predaju kad vidimo da za nešto imaju želju, volju i kad ocijenimo da bi nešto bilo zanimljivo. Naime, moramo naglasiti da je velika većina naših polaznika, više od 70 posto, visoko obrazovana pa nose sa sobom svoje profesije i svoje životno iskustvo.

Imamo i filmski klub koji ove godine realiziramo u suradnji s kinom Tuškanac. Jedno vrijeme smu surađivali s kinom Europa i Kinotekom. Dakle, gledamo filmove koji su nagrađivani po raznim festivalima i koji često i nisu u redovnoj filmskoj distribuciji, ali uz uvodničara filmskog kritičara i diskusiju. To je među našim polaznicima jako popularno. Onda, zajedno idemo kroz muzeje i galerije. To se zove “Škola seniora” i kroz taj program posjećujemo sve značajne izložbe u gradu, opet uz stručno vodstvo. Moram reći i da se nekad prakticira da na izložbe idu i grupe koje uče strani jezik ali onda im se vođenje organizira na tom jeziku kao bi ga vježbali u svakodnevnoj situaciji. Polaznici naših likovnih radionica vrlo često izlažu. I u sklopu galerija u Pučkom otvorenom učilištu, ali i drugdje.

Surađujete li sa sličnim organizacijama izvan Hrvatske? Spomenuli ste Sloveniju…

Dosta smo međunarodno povezani i surađujemo s drugim sveučilištima za treću životnu dob. Kako sam rekla, najviše sa Slovenijom. S njima imamo projekt naziva Most prijateljstva u skopu kojega se barem jednom godišnje posjećujemo i zajedno stvaramo neke nove prijekte. Dobro surađujemo s Njemačkom, Francuskom, bili smo i u Slovačkoj, putujemo po Italiji. Radili smo i dosta međunarodnih projekata, nešto kroz Europski socijalni fond, a zadnje i kroz Erasmus.

Vani je to sve dosta razvijenije pa nam je lakše naći partnere za suradnju vani nego kod nas. Naime, kod nas još uvijek postoje određene predsrasude o tome što sad netko tko je u mirovini opet želi ići u školu i nešto cijeli život učiti. Osim toga, ljudi misle da je umirovljenicima dovoljno biti doma, izaći s prijateljima, pročitati novina, popiti kavu… Kod nas još nema dovoljno razumijevanja za potrebu da se čitav život uči i da stariji ljudi uče. No ne samo da uče, već i da to svoje znanje prenose dalje.

Često se koriste izrazi poput “srebrne ekonomije”, kroz što se na starije ljude onda gleda samo kao na potrošače. A mi imamo puno tih “srebrnih” koji predaju. Imamo dosta profesora koji su u mirovini, koji su došli k nama kao polaznici, no onda smo shvatili da se radi o osobama koje imaju znanja za prenijeti. Tako su počeli kod nas predavati. Neki polaznici dođu i posebno pitati mogu li nešto predavati i mi uvijek nastojimo i tako surađivati. Upotrebljavati tu “srebrnu ekonomiju” i na takav način. Jer to je ogroman potencijal. Jako puno je starijih osoba koje imaju puno znanja u sebi a mi smo kao društvo takve osobe izbaciti, marginalizirati, a mogli bi nam itekako koristiti. U svakom slučaju, nastojimo da su nam polaznici što aktivniji.

Izdajete i časopis?

Kruna svih tih naših vannastavnih aktivnosti je naš časopis “Treća mladost” u kojem polaznici mogu pisati, uređivati ga, davati priloge o našim aktivnostima. To bude jako zgodno, puno je i fotografija. Časopis izlazi jednom godišnje i besplatan je. Jednom godišnje izlazi u tiskovnoj formi, a tri puta u digitalnoj formi.

foto: Silvija Novak

Vidimo da je interes za vaše programe doista jako velik. Što motivira vaše polaznike da dođu?

Želja za obrazovanjem zapravo je jedna lična jednadžba koju osoba nosi u sebi. Tko je bio znatiželjan u mladosti, taj je znatiželjan i u starosti. Motivi zbog kojih dolaze? Većina kaže da želi naučiti nešto za što nije imala vremena. Neki su naprosto željni znanja. To su dinamične grupe, razgovorljive, željne znanja, često traže dodatnu literaturu.

Točni su u dolasku. Recimo, ljudi koji kod nas predaju, a prije su radili u školi, oduševljeni su našim polaznicima. Kažu da tako motivirane đake nisu nikada imali. Oni dolaze – dobrovoljno. Ne treba im to ni zbog ocjena, ni zbog svjedodžba, ne misle da će time nešto zarađivati, ne trče nikud… Ovdje su samo zbog sebe. I to je ta neka motivacija koja nas sve ponese.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

.

Aktivno starenje

Ljudi koji su postali uspješni tek u poznim godinama

Popisi osoba koje su puno postigle rano u životu, prilično su česti. No jedan je novinski urednik poželio upoznati ljude koji su se ostvarili tek u poznim godinama.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Poznati novinski urednik Doug Murano objavio je na Twitteru zanimljivu ideju koja je u trenu postala viralna, odnosno proširila se bespućima interneta.

Kako je napisao, dozlogrdile su mu silne liste “wunderkinda” koji su jako puno postigli prije tridesete ili četrdesete godine, pa je došao na zamisao pitati svoje pratitelje na Twitteru znaju li nekoga tko je postigao nešto veliko ili zanimljivo nakon četrdesete, pedesete ili još kasnije u životu.


“Pokažite mi nekoga tko je obranio doktorat u šezdesetoj i to nakon što je prethodno sve izgubio. Ili nekog sedamdesetgodišnjaka koji je tek nedavno počeo pisati romane ispunjene pričama iz svog dugog i sadržajnog života. Dajte mi žuljevite ruke i nježna srca”, napisao je Murano.

Kako se i moglo očekivati, Twitter mu je dao ono što je tražio pa su se uskoro na njegovom profilu stale nizati dirljive priče o uspjehu u kasnijim godinama. Izdvojit ćemo neke od njih:

Anita

Približavala sam se pedesetoj i sve sam izgubila čak dva puta. Sada imam malen dom koji je sve što mi je potrebno, a svake godine zahvaljujući svojem hobiju fotografiji prikupim tisuće dolara kako bih pomogla ljudima koji, baš kao i ja nekad, kreću od nule. Uskoro mi izlazi i prva knjiga. Najvažnije što sam naučila je imati manje, a davati više.

John

2008. sam, nakon 28 godina na tom radnom mjestu, dobio otkaz. 2009. sam upisao fakultet, 2013. diplomirao sa svim pohvalama. 2014., kad mi je bila 51 godina, upisao sam doktorat koji očekujem obraniti sljedeće godine kad mi bude 57. Prije sam bio nervozna olupina koja se nigdje nije uklapala. Sada predajem studentima. Jako sam puno naučio i narastao kao osoba.

Nicky

Ja ti mogu reći ovo: moj nevjerojatni prijatelj i kolega Bob je sa 71 godinom napisao dramu i to kad je već obolio od demencije. Predstava se igra na EveryThirdMinute festivalu.

Brianna

Na fakultetu sam upoznala američku Indijanku u ranim devedesetim godinama koja je u kasnim osamdesetim upisala doktorat iz lingvistike kako bi očuvala jezik svoga plemena. Rekla mi je kako su brojni članovi njene obitelji doživjeli i više od stotinu godina, pa je ovo za nju bilo dobro vrijeme da se posveti ovako važnom poslu.

Mina

Upisala sam pravo kad mi je bilo 50 godina. Ušla sam u učionicu punu mlađarije koja je ustala misleći da sam im profesorica. Bilo mi je divno opet biti studenticom i kasnije postati odvjetnicom.

Mark

Nakon desetljeća crtanja planova po ubrusima dok je pratila moga oca u njegovim diplomatskim misijama, moja mama je diplomirala arhitekturu u 60. godini. Moj sada umirovljeni otac bio je jako ponosan zbog njenog postignuća i pripremio joj je veliku zabavu za diplomu.

Spooky

Već s 14 godina sam svirala i podučavala klavir, a nakon toga postala grafička dizajnerica. U Ameriku sam stigla s 48 godina i upisala francuski i arapski jezik i kulturu te radila kao prevoditeljica. Napokon sam se uspjela riješiti nasilnog muža i sada sam slikarica i spisateljica i život mi je san.

Jezebel

Moja mama je upisala fakultet kad joj je bilo 65 godina, a antropologiju je diplomirala kad joj je bilo 70. I to sve s čak desetoro djece u kući. Spomenite mi naporan rad i upoznat ću vas s mojom majkom.

Helen

Ponovno sam izgradila život nakon što sam izgubila oba sina. Sada su mi 74 godine i uskoro izdajemo svoju prvu knjigu naslova ‘Jesam li još uvijek majka’

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP