Prati nas

Mozaik

Kako nastaju malograđani

‘Barcelona je jako opasna! Tamo se ne može normalno hodati ulicom!’

Nisu nikad bili dalje od Sesveta, no čuli su od frenda, kojemu je pričao neki drugi frend, a njemu, pak, njegov frend, da Barcelonu, maltene, ne preživi niti jedan turist.

Objavljeno

|

Koji gradovi su opasni?
La Rambla, Barcelona (foto: Ethan Gruber/Flickr)

Naslov je ovakav namjerno. Tek toliko da vidim koliko će vas pročitati tekst do kraja. Jer, naravno, Barcelona nije ništa opasnija od sličnih velikih europskih gradova. No krenimo otpočetka…

Ulazim neki dan u lokalni kafić po jutarnju dozu kave i zatičem gazdu kafića, prilično drčnog mladića od kojih 30-ak godina, kako objašnjava svojem jednako mladom konobaru.


“Znaš kako je tamo, stari moj! Pa ti ne smiješ skrenuti s glavne ulice. Ima ta neka šetnica u samom centru i kaže meni moj frend da su mu savjetovali da se samo drži te šetnice i da ni za boga nikud ne skreće. Jer ako samo malo skreneš i završiš u nekoj mračnoj uličici, ti si gotov, stari moj!”

“Gdje to?”, pitam ja pretpostavljajući da se možda radi o kakvoj opasnoj četvrti Bogote ili Kinšase.

“U Barceloni”, kaže mladac i nastavi dalje objašnjavati konobaru koji je halapljivo gutao njegove riječi.

“Ili u Parizu! U neke dijelove se ne ide! Ne ide! Priča mi frend da je htio otići samo preko ceste u McDonalds i čim je prešao na drugu stranu okružili su ga neki tipovi, malo tamniji, počeli mu se približavat. Srećom, tu je bio policajac, specijalac zapravo, i krenuo je za njim. Kad su ga tipovi vidjeli, razbježali su se, a ovaj ga pitao kako mu je uopće palo na pamet prelaziti na drugu stranu ceste kad se zna da se tamo ne ide. Svugdje ti je tako, stari moj! Zagreb je mila majka što se toga tiče!”

“Ma o kojem ti to gradu pričaš?” opet ću ja ne prepoznajući u njegov riječima opis grada u kojem sam bila više puta.

“U Parizu”, veli mladac.

“U Francuskoj?” pitam ja.

“Pa da, jel ima još koji Pariz?” začuđeno će mali.

“Pa ima Paris Texas, ali to je drugo”, kažem ja uz smijeh, ali to mladićima nije ništa značilo. Nisu čuli za Paris Texas, niti za Wima Wendersa, a ni Nastassju Kinski ne bi znali prepoznati na slici.

“Opasno je to sve. Ne šeta se ulicama tako slobodno kao kod nas”, zaključi mladac.

“Ma čekaj, ti stvarno tvrdiš da po Barceloni i Parizu ne možeš normalno šetati? Tko ti je to rekao?”, kažem ja još uvijek se nadajući da sam nešto krivo čula.

“Pričao mi je frend koji je bio. Ono, iz prve ruke.”

“A jesi li ti bio?”

“Nisam.”

Pariz (foto: George Kourounis/Unsplash)

“Nikad nisi bio ni u Barceloni, ni u Parizu? Pa što si radio do sad?”, velim mu ja sad već posve sigurna da ću ih obojicu razmontirati u dvije rečenice. “Gledaj, ja sam u Barceloni bila barem 10 puta. Povremeno radim kao turistički vodič tako da sam bila i poslovno i privatno. Da, ima ta šetnica kroz središte Barcelone koja se zove La Rambla. Kad ideš od mora prema gradu, onda ti je s lijeve strane mercado, dakle tržnica, La Boqueria, jedna od najpoznatijih i najljepših na svijetu, a sve oko nje je puno restorančića i kafića. S druge strane La Ramble je Gotička četvrt, jedan od najpoznatijih i najturističkijih kvartova Barcelone. Tamo je katedrala, Picassov muzej, svašta. Tako da tvrdnja da je u Barceloni opasno skrenuti s La Ramble ne samo da nije točna nego baš moraš skrenuti s La Ramble da bi uopće nešto vidio od Barcelone. Za Pariz vrijedi isto. Prvi sam puta bila u Parizu sa 17 godina. Bilo je to preko one crkvene zajednice Taizé. Išli smo nas desetak i po cijele dane i noći lutali Parizom, propješačili ga uzduž i poprijeko i nitko nas krivo nije pogledao. Pazi, mi klinci od 17 godina! Ludo smo se proveli. Tako da ne vjeruj onima koji ti pune glavu sa silno opasnim gradovima. Toga u Europi nema.”

“Ali rekao mi je frend…” pokuša opet on, ali ga prekinem.

“Ne znam što se tvom frendu dogodilo, niti gdje mu se to dogodilo, ali tvrdnja da su Barcelona i Pariz silno opasni gradovi gdje ne smiješ ni milimetar skrenuti s glavne rute, naprosto nisu točni. A to znam – jer tamo idem svaki čas! Da, to su veliki gradovi i svašta se može dogoditi, ali uopće tvrditi da su gradovi u kojima ima stotine tisuća turista tako silno opasni, ne može biti ni teoretski točna. Pa da je opasno, nitko ne bi išao, zar ne?”

“Ali Zagreb je puno sigurniji…”

“Pa da, Zagreb je sigurniji od Barcelone, jednako kao i što je i, ne znam, Vrbovec sigurniji od Zagreba. Barcelona, Pariz, Berlin, London… To su veliki gradovi, no ništa više opasni od drugih velikih gradova. A nisi blesav pa da uokolo hodaš s otvorenom torbom. Paziš na svoje stvari i u Zagrebu, a gdje nećeš u Barceloni! A kad smo već kod Zagreba… Meni se samo jednom dogodilo da su nekome iz moje grupe ukrali novčanik. I znaš gdje se to dogodilo? Pred Zagrebačkom katedralom! I koji bi sad trebao biti zaključak? Da je Zagreb užasno opasan i ne smije se hodati ulicom? Svojevremeno se i zoljom pucalo po samom centru Zagreba pa sjećaš se toga. I jel hodaš normalno po gradu? Aj’ molim te ne vjeruj baš svakoj bedastoći koju čuješ”, velim ja i zaputim se sa svojom kavom prema izlazu.

Ova dvojica su ostala u čudu.

Nisu nikad bili dalje od Sesveta, no čuli su od frenda, kojemu je pričao neki drugi frend, a njemu, pak, njegov frend, da Barcelonu, maltene, ne preživi niti jedan turist. I nije me toliko razljutilo što taj klinac to tako vjeruje i što je popušio hrpu gluposti. Ono što me najviše zasmetalo je što s takvom sigurnošću i samouvjerenošću nekom drugom puni glavu glupostima – a u gradovima o kojima priča nije nikada bio, niti je to što priča uopće i teoretski moguće – što dokazuju milijuni turista koji su uspješno preživjeli i Pariz i Barcelonu.

Pomislila sam kako se uvijek, nepogrešivom točnošću, stvari ponavljaju: neznanje rađa strah, strah rađa mržnju. To je uvijek tako, bez iznimke. Evo, on ne zna kako je u Barceloni pa je se silno boji. Drugi korak će biti da je počne intenzivno mrziti. Još ako dozna da tamo ima i malo tamnijih stanovnika, stvar je gotova.

I ponavljam, ne smeta mi toliko što on sam vjeruje u hrpu gluposti, već tu hrpu gluposti, bez imalo krzmanja, širi dalje. Kao gripu. Utuvit će to jednoga dana u glavu i svom djetetu koje se neće usuditi otići dalje od Ljubljane i koje će, malo po malo, postati preplašeni malograđanin bez imalo saznanja o bijelom svijetu. Ili će ipak i samo jednoga dana reći svom tati: “Ma daj stari, što si tako stisnut? Makni se malo iz Zagreba, upoznaj i druge gradove.”

Nadam se da će biti ovo drugo. Uz dodatak da tek kad svojim očima vidiš druge zemlje i svojim nogama prehodaš druge gradove – prepričavaj doživljaje. Nikako prije toga!

.

Aktivno starenje

7 misli koje je najbolje odbaciti kako starite, ako zaista želite biti sretni

Za mene jer kasno, tko uopće želi čuti što ja mislim, ništa nema smisla… Lako je dopustiti takvim mislima da nas preuzmu, pogotovo kad zađemu u neke godine. No takve misli su otrov. Koji je protuotrov? Djelovanje!

Objavljeno

|

Kako biti sretan?

Dobizam (ageizam) je podmukao. I prisutan je svugdje. Vreba na nas na radnim mjestima, tove nas njime preko reklama, formira naše ekonomske strukture. Dobizam se pojavljuje u politici, uče ga u školi, utječe na naš zdravstveni sustav.

On također čuči i duboko u nama. Dobističke pristranosti koje nosimo u sebi utječu na naše izbore i kako se osjećamo. Dobizam se prvo pojavljuje u našim mislima. Ponekad smo ih svjesni, a ponekad nismo. No takve nam misli štete. Zadržavaju naše napredovanje i razvoj. Ispunjavaju nas sramom.


Pa kome je to potrebno? Umjesto toga, portal Psychology Today nudi nekoliko alternativa, nekoliko misli koje valja napustiti i čime ih zamijeniti:

1. Za mene je kasno!

To je loša misao. U redu, možda nam je u par stvari prošao vlak. Možda više ne možemo imati djecu, narasti još koji centimetar ili prohodati s Johnom Lennonom.

Ali kada izraz “za mene je prekasno” koristite kao moto života, trujete se i lišavate se mogućnosti. Nije kasno za mnogo stvari. No ako tako mislite, zatvarate vrata imaginaciji i motivaciji.

Što napraviti umjesto toga?

Kad primijetite misao “za mene je kasno”, učinite nešto. Kad se Mary poželjela pridružiti biciklističkom klubu, pomislila je da je za nju prekasno. No tada se trgnula i uzela bicikl iz spremišta te se provozala susjedstvom. “Ja to mogu!”, pomislila je.

Liz je pomislila da je “za nju prekasno” kad je razmišljala da upiše poduzetnički tečaj. Zato je na internetu pronašla odgovarajući članak i ideje su počele samo frcati.

Umjesto da samo mislite, napravite nešto! Misao je otrov, a protuotrov je djelovanje!

2. Moji najbolji dani su iza mene!

To je također loša misao koja nas samo rastužuje. Tužna je pomisao da ste vi, zapravo najbolje od vas, prošlost, zauvijek izgubljeni.

Kate nedostaje tijelo koje je nekad imala: “Izgledala sam najbolje s 22 godine.” Missy je bila pustolovna: “Moj uzbudljiv život je gotov!” Susan je voljela brinuti o svima: “Najbolje mi je bilo kad je obitelj bila na okupu.”

Naravno, odvajanje od osoba ili stvari koje smo voljeli može biti teško. No želite li provoditi vrijeme oplakujući nekadašnji život ili želite živjeti?

Što napraviti umjesto toga?

Odlučite da postajete sve bolji i bolji. Inzistirajte na tome da je najbolje tek pred vama. Što je sada u vama posebno, jedinstveno i sjajno? Napravite popis. Zapištite svoje dobre strane i polijepite te papiriće uokolo. I ne slušajte druge već vi sami odlučite što je kod vas najbolje. Preuzmite odgovornost za vaš vlastiti narativ i pričajte priče koje vas vesele.

Kateino tijelo je jako. Ona je dobra plivačica. Missy svake godine otputuje nekamo. Susan organizira druženja u svom domu. Imamo život iza nas, ali živimo i u ovom trenutku. Učinimo život vrijednim!

3. Nitko ne želi čuti što stara žena ima za reći!

To je također loša misao. Je li istinita? Kako to znate? Jeste li pokušali reći nešto zanimljivo u posljednje vrijeme? Podižete li glas? Ili unaprijed pretpostavljate da vas nitko ne sluša, pa mumljate sebi u bradu? Što imate za reći? Koju biste poruku voljeli prenijeti?

Lako je dopustiti da vas proguta vakuum dobizma u kojem nemamo glasa. No to nije izgovor da kažemo da nas nitko ne želi čuti, pogotovo ako ništa i ne govorite.

Što napraviti umjesto toga?

Pričajte priče. Nazdravljajte. Pišite blog. Najvažnije je da govorite stvari koje su vam važne, da ustanovite što vam je važno i slušate sami sebe, da znate što vas zanima.

Onda kad odlučite što vam je okupiralo pažnju, naučite više o tome. A nakon toga ispričajte drugima što vas fascinira, što vas ispunjava energijom.

Lako je uljuljkati se u površno čavrljanje pa govoriti o vremenskim prilikama, no to nisu pravi razgovori. Vjerojatno ste previše vremena proveli sušajući druge i zaboravili kako da se i vaš glas čuje. No to nije nemoguće postići. To je osnažujuće. Pokušajte!

Zaokupite pažnju okupljenih oko stola za blagovanje i ispričajte im nešto zanimljivo. Budite u centru pažnje.

4. Ah ta današnja djeca…

I to je loša misao. Nemojte misliti tako niti izgovarati te riječi. To je umarajuće. To je… staro. To su govorili o vama, to su govorili o vašoj majci, a to su govorili i o njezinoj majci.

Ovo je istina: današnja djeca su fascinantna! Oduvijek su i bila. Zašto? Jer su različita. Imaju različite probleme, nove izume, žive u zanimljivo vrijeme. Osuđujući ih, gubite mogućnost da se s njima povežete na smisleni način. Odbacujući ih, propuštate priliku da se inspirirate i naučite nešto novo, da dobijete novu energiju, isprobate nove i zanimljive stvari.

Što napraviti umjesto toga?

Zainteresirajte se za nove generacije. Sprijateljite se s njima. Raspitajte se o njima. Čitajte njihove knjige. Slušajte njihovu glazbu. Plešite njihove plesove. Počujte njihove ideje, politička razmišljanja i stavove otvorenim umom. Najbolji način starenja je ne pokušavati ostati mlad, već se inspirirati mladim ljudima.

5. Prošlost je bolja od budućnosti

To je loša misao! Ako je tome doista tako, zašto uopće investirati u budućnost. Ako budućnost nije vrijedna, onda možemo jednostavno ostati na kauču, više piti, izolirati se od svijeta i prestati učiti. Ta misao “prošlost vrijedi više od budućnosti” zadržava nas, koči nam napredovanje i uvjerava nas da su naše poznije godine samo nešto što treba izdržati. Ako budućnost ne vrijedi, zašto uopće danas napraviti nešto smisleno?

Što napraviti umjesto toga?

Vaša budućnost, bez obzira imate li 49, 59 ili 99 godina, jako je važna. Važna je jer ste sada ovdje i dok god ste ovdje možete ono što dolazi učiniti smislenim. Tko želite biti? Tko ste budući vi? Pišite o toj osobi. Dizajnirajte je. Donosite odluke do posljednjeg daha.

6. Nemam puno toga za ponuditi

To je jako loša misao. Ona nas ljuti. Naravno, događa se da nam dobizam oduzme važnost i snagu u svijetu okrenutom mladima. No moramo li baš odlučiti da nemamo ništa za ponuditi? Naime, to bi vas moglo natjerati da odustanete, prestanete pokušavati.

Doprinos društvu, činjenje razlike, ostavljanje nasljeđa osobine su generativnosti. Taj je izraz skovao psiholog Erik Erikson i označava brigu za nadolazeće generacije. To se smatra važnim korakom u procesu starenja. Bez generativnosti, kaže Erikson, nema napretka. A tko želi tako nešto?

Što napraviti umjesto toga?

Pronađite način da date svoj doprinos. Ponudite nešto. Odlučite kako ćete pomoći i kome tu pomoć uputiti. Dajte sebe!

7. Ne mogu podnijeti još jedan gubitak!

To je loša misao. Vi ćete svakako iskusiti još neki gubitak jer gubici su, baš kao i starenje, dio života. Ne možete zaustaviti starenje baš kao što ne možete zaustaviti gubitke. Također, sazdani smo tako da sve to možemo izdržati.

Svaki put kad sami sebi kažemo da ne možemo izdržati još jedan gubitak, bez obzira radi li se o našem voljenom, našem ljubimcu, nečemu materijalnom ili možda samo zubu, osiguravamo si dodatnu patnju. Jer smrt i ponovno rađanje dio su kruga života.

Što napraviti umjesto toga?

Budite tu i sudjelujte u evoluciji svojega života. Vi ste dio tog mističnog, čarobnog svemira. Vi ste zvjezdana prašina. Gledajte svijet oko sebe s divljenjem! Obavljajte one male posebne rituale, povežite se s drugima. Sagledajte širu sliku. Volite. Počnite primjećivati sve pristranosti vezan uz starenje. Preuzmite odgovornost i činite stvari koje će vas odvesti na neko novo mjesto.

Mijenjajući način na koji mislite, promijenit ćete sebe. A mijenjanjem sebe, mijenjate svijet. Starenje je zapravo sjajno! A sjajni ste i vi!

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP