Prati nas

Mozaik

Kako nastaju malograđani

‘Barcelona je jako opasna! Tamo se ne može normalno hodati ulicom!’

Nisu nikad bili dalje od Sesveta, no čuli su od frenda, kojemu je pričao neki drugi frend, a njemu, pak, njegov frend, da Barcelonu, maltene, ne preživi niti jedan turist.

Objavljeno

|

Koji gradovi su opasni?
La Rambla, Barcelona (foto: Ethan Gruber/Flickr)

Naslov je ovakav namjerno. Tek toliko da vidim koliko će vas pročitati tekst do kraja. Jer, naravno, Barcelona nije ništa opasnija od sličnih velikih europskih gradova. No krenimo otpočetka…

Ulazim neki dan u lokalni kafić po jutarnju dozu kave i zatičem gazdu kafića, prilično drčnog mladića od kojih 30-ak godina, kako objašnjava svojem jednako mladom konobaru.


“Znaš kako je tamo, stari moj! Pa ti ne smiješ skrenuti s glavne ulice. Ima ta neka šetnica u samom centru i kaže meni moj frend da su mu savjetovali da se samo drži te šetnice i da ni za boga nikud ne skreće. Jer ako samo malo skreneš i završiš u nekoj mračnoj uličici, ti si gotov, stari moj!”

“Gdje to?”, pitam ja pretpostavljajući da se možda radi o kakvoj opasnoj četvrti Bogote ili Kinšase.

“U Barceloni”, kaže mladac i nastavi dalje objašnjavati konobaru koji je halapljivo gutao njegove riječi.

“Ili u Parizu! U neke dijelove se ne ide! Ne ide! Priča mi frend da je htio otići samo preko ceste u McDonalds i čim je prešao na drugu stranu okružili su ga neki tipovi, malo tamniji, počeli mu se približavat. Srećom, tu je bio policajac, specijalac zapravo, i krenuo je za njim. Kad su ga tipovi vidjeli, razbježali su se, a ovaj ga pitao kako mu je uopće palo na pamet prelaziti na drugu stranu ceste kad se zna da se tamo ne ide. Svugdje ti je tako, stari moj! Zagreb je mila majka što se toga tiče!”

“Ma o kojem ti to gradu pričaš?” opet ću ja ne prepoznajući u njegov riječima opis grada u kojem sam bila više puta.

“U Parizu”, veli mladac.

“U Francuskoj?” pitam ja.

“Pa da, jel ima još koji Pariz?” začuđeno će mali.

“Pa ima Paris Texas, ali to je drugo”, kažem ja uz smijeh, ali to mladićima nije ništa značilo. Nisu čuli za Paris Texas, niti za Wima Wendersa, a ni Nastassju Kinski ne bi znali prepoznati na slici.

“Opasno je to sve. Ne šeta se ulicama tako slobodno kao kod nas”, zaključi mladac.

“Ma čekaj, ti stvarno tvrdiš da po Barceloni i Parizu ne možeš normalno šetati? Tko ti je to rekao?”, kažem ja još uvijek se nadajući da sam nešto krivo čula.

“Pričao mi je frend koji je bio. Ono, iz prve ruke.”

“A jesi li ti bio?”

“Nisam.”

Pariz (foto: George Kourounis/Unsplash)

“Nikad nisi bio ni u Barceloni, ni u Parizu? Pa što si radio do sad?”, velim mu ja sad već posve sigurna da ću ih obojicu razmontirati u dvije rečenice. “Gledaj, ja sam u Barceloni bila barem 10 puta. Povremeno radim kao turistički vodič tako da sam bila i poslovno i privatno. Da, ima ta šetnica kroz središte Barcelone koja se zove La Rambla. Kad ideš od mora prema gradu, onda ti je s lijeve strane mercado, dakle tržnica, La Boqueria, jedna od najpoznatijih i najljepših na svijetu, a sve oko nje je puno restorančića i kafića. S druge strane La Ramble je Gotička četvrt, jedan od najpoznatijih i najturističkijih kvartova Barcelone. Tamo je katedrala, Picassov muzej, svašta. Tako da tvrdnja da je u Barceloni opasno skrenuti s La Ramble ne samo da nije točna nego baš moraš skrenuti s La Ramble da bi uopće nešto vidio od Barcelone. Za Pariz vrijedi isto. Prvi sam puta bila u Parizu sa 17 godina. Bilo je to preko one crkvene zajednice Taizé. Išli smo nas desetak i po cijele dane i noći lutali Parizom, propješačili ga uzduž i poprijeko i nitko nas krivo nije pogledao. Pazi, mi klinci od 17 godina! Ludo smo se proveli. Tako da ne vjeruj onima koji ti pune glavu sa silno opasnim gradovima. Toga u Europi nema.”

“Ali rekao mi je frend…” pokuša opet on, ali ga prekinem.

“Ne znam što se tvom frendu dogodilo, niti gdje mu se to dogodilo, ali tvrdnja da su Barcelona i Pariz silno opasni gradovi gdje ne smiješ ni milimetar skrenuti s glavne rute, naprosto nisu točni. A to znam – jer tamo idem svaki čas! Da, to su veliki gradovi i svašta se može dogoditi, ali uopće tvrditi da su gradovi u kojima ima stotine tisuća turista tako silno opasni, ne može biti ni teoretski točna. Pa da je opasno, nitko ne bi išao, zar ne?”

“Ali Zagreb je puno sigurniji…”

“Pa da, Zagreb je sigurniji od Barcelone, jednako kao i što je i, ne znam, Vrbovec sigurniji od Zagreba. Barcelona, Pariz, Berlin, London… To su veliki gradovi, no ništa više opasni od drugih velikih gradova. A nisi blesav pa da uokolo hodaš s otvorenom torbom. Paziš na svoje stvari i u Zagrebu, a gdje nećeš u Barceloni! A kad smo već kod Zagreba… Meni se samo jednom dogodilo da su nekome iz moje grupe ukrali novčanik. I znaš gdje se to dogodilo? Pred Zagrebačkom katedralom! I koji bi sad trebao biti zaključak? Da je Zagreb užasno opasan i ne smije se hodati ulicom? Svojevremeno se i zoljom pucalo po samom centru Zagreba pa sjećaš se toga. I jel hodaš normalno po gradu? Aj’ molim te ne vjeruj baš svakoj bedastoći koju čuješ”, velim ja i zaputim se sa svojom kavom prema izlazu.

Ova dvojica su ostala u čudu.

Nisu nikad bili dalje od Sesveta, no čuli su od frenda, kojemu je pričao neki drugi frend, a njemu, pak, njegov frend, da Barcelonu, maltene, ne preživi niti jedan turist. I nije me toliko razljutilo što taj klinac to tako vjeruje i što je popušio hrpu gluposti. Ono što me najviše zasmetalo je što s takvom sigurnošću i samouvjerenošću nekom drugom puni glavu glupostima – a u gradovima o kojima priča nije nikada bio, niti je to što priča uopće i teoretski moguće – što dokazuju milijuni turista koji su uspješno preživjeli i Pariz i Barcelonu.

Pomislila sam kako se uvijek, nepogrešivom točnošću, stvari ponavljaju: neznanje rađa strah, strah rađa mržnju. To je uvijek tako, bez iznimke. Evo, on ne zna kako je u Barceloni pa je se silno boji. Drugi korak će biti da je počne intenzivno mrziti. Još ako dozna da tamo ima i malo tamnijih stanovnika, stvar je gotova.

I ponavljam, ne smeta mi toliko što on sam vjeruje u hrpu gluposti, već tu hrpu gluposti, bez imalo krzmanja, širi dalje. Kao gripu. Utuvit će to jednoga dana u glavu i svom djetetu koje se neće usuditi otići dalje od Ljubljane i koje će, malo po malo, postati preplašeni malograđanin bez imalo saznanja o bijelom svijetu. Ili će ipak i samo jednoga dana reći svom tati: “Ma daj stari, što si tako stisnut? Makni se malo iz Zagreba, upoznaj i druge gradove.”

Nadam se da će biti ovo drugo. Uz dodatak da tek kad svojim očima vidiš druge zemlje i svojim nogama prehodaš druge gradove – prepričavaj doživljaje. Nikako prije toga!

.

Show

Totalna faca: Chris Noth u 66. godini dobio drugoga sina

Ono što posebno intrigira javnost jest da je Tara 27 godina mlađa od glumca. Počeli su izlaziti 2002. godine, da bi se deset godina kasnije i vjenčali.

Objavljeno

|

Autor

Glumac Chris Noth, nezaboravni Faca iz kultne serije “Seks i grad” postao je po drugi puta otac u 66. Godini života. Chris i Tara Wilson (38) objavili su ovu vijest na društvenim mrežama. “Izravno s neba stigao je naš sin Keats”, napisali su na Instagramu uz fotografiju bebe.

Odlučili sinu dati ime Keats, u čast engleskom pjesniku Johnu Keatsu, a u objavi su napisali i dio Keatsove pjesme. Ono što posebno intrigira javnost jest da je Tara 27 godina mlađa od glumca. Počeli su izlaziti 2002. godine, da bi se deset godina kasnije i vjenčali.


Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP