Prati nas

Show

Zbogom, Delfina!

Umrla velika glumica Neda Arnerić, strasno je voljela kameru i Jugoslaviju

Neda Arnerić ostat će upamćena po više od stotinu uloga u filmovima i televizijskim serijama, a svoju je bogatu karijeru započela još kao dijete. Tepali su joj da je ‘jugoslavenska Shirley Temple’, a redatelji su se doslovno otimali za nju.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Neda Arnerić (screenshot: Klasik TV)

U 67. godini života preminula je velika glumica Neda Arnerić, jedna od najvećih glumačkih zvijezda bivše države. Njezino je tijelo u stanu u beogradskoj četvrti Vračar, pronašao njezin brat nakon što mu se ona neko vrijeme nije javljala na telefon.

Neda Arnerić ostat će upamćena po više od stotinu uloga u filmovima i televizijskim serijama, a svoju je bogatu karijeru započela još kao dijete. Tepali su joj da je “jugoslavenska Shirley Temple”, a redatelji su se doslovno otimali za nju.


Glumačku akademiju je upisala sa samo 16 godina, no nije ju nikad završila jer je tada postojalo pravilo da glumci s prve dvije godine akademije ne smiju nastupati u filmovima. S obzirom da je Neda dobivala jako velik broj ponuda od čuvanih redatelja, nije ih mogla odbiti pa je zapostavila studij. No ne zadugo.

Naime, iako je bila silno popularna i zaposlena, njezini roditelji su se bojali da neće imati što raditi kad jednom popularnost prođe, pa su je nagovorili da na Filozofskom fakultetu u Beogradu završi Povijest umjetnosti. Spomenimo i da je Neda tečno govorila engleski, talijanski, ruski i francuski jezik, a nastojala je naučiti i njemački.

Njezini glavni aduti bili su iznimna ljepota i glumački talent, a neki od kultnih naslova u kojima se pojavila su filmovi “Ko to tamo peva”, “Varljivo leto ’68.”, „Nedeljni ručak“, „Moj otac na određeno vreme“, „Priče preko pune linije“ i broni drugi. U nastavku pročitajte neke od Nedinih izjava koje je posljednjih godina dala za regionalne medije.

O filmu i teatru

Film i teatar su toliko različiti da ih uopće ne mogu uspoređivati. Meni je u teatru puno teže jer ne igram često i na moju sreću nisam ušla u šablonu. Stalno mi daju potpuno drugačije uloge i to me jako veseli. Film je, s druge strane, rastao sa mnom – počela sam s 13 godina. Odrasla sam s kamerom. Volim je, nekako sam srasla s njom. I moram priznati da mi je lakše snimati filmove. (Novi list, 2016.)

O filmu “Tko to tamo peva”

Bilo je veselo i zabavno. Nismo uopće imali novaca. To je bio jedan izrazito niskobudžetni film koji je snimljen u dvadesetak dana. Nismo ni sanjali da stvaramo remek-djelo. Skupili smo se, radili bez honorara jer nam se svidio Kovačevićev tekst. Svaki smo dan putovali na snimanje u Deliblatsku peščaru, tri sata tamo i isto toliko natrag, jer nismo imali ni za hotel. Naprosto su se sklopile kockice i nastao je kultni film. A glumačka ekipa je bila ekipa iz snova, ne samo da su bili veliki glumci, bili su i veliki ljudi. (Novi list, 2016.)

O djeci

Ma koliko sam željela da imam svoje dijete, skoro sam sretna što ga nemam. Podizati zdravo dijete u ovako nezdravim uvjetima zaista je nevjerojatna odgovornost. Ništa mi se ne sviđa ovaj 21. vijek, i bolje je što sam ušla u njega bez djece. (Glorija, 2019.)

O životu

Imam utisak da sam živjeli deset života, a ne jedan. I kao da imam 150 godina, a ne ovoliko koliko imam. Razvukao mi se taj moj život. (Lepa i srećna, 2016.)

O depresiji i suprugu

Iskreno, nemam mnogo teških, ružnih i loših iskustava u životu. Iako sam sklona depresiji, ali i ona prođe. Zatvorim se u kuću, i sa ni kim ne komuniciram i iščupam se, uz pomoć supruga s kojim sam 35 godina. On je meni sve, sin, brat, muž, tata, ljubavnik i prijatelj. Toliko sam sretna što smo izgurali zajedno. Bilo je tu raznih čudesa, nismo bili sveci, ali smo danas najveći prijatelji. (Telegram, 2017.)

O braku

Brakovi bez djece sasvim su drugačiji od onih s njima. Supružnici su mnogo više vezani jedan za drugog, otvoreniji, privrženiji. Jer kad ljubav rasipate na više strana ona se, na neki način, “umanji”. Ljudi sa djecom imaju problema kojih smo mi lišeni. Gojiti djecu, po mom mišljenju, veliki je i odgovoran zadatak. Partneri pomalo zaborave na odnos koji bi trebali imati jedno s drugim, uglavnom je sve podređeno djeci. Možda smo mi zato osjetljiviji, jer nismo očvrsnuli uz dječje probleme. (Novosti, 2019.)

O Jugoslaviji

Tu sam nepopravljiva. Može mi netko iznijeti milijun racionalnih razloga, ali smatram da je velika šteta što smo uništili tu veliku, jaku, poštovanu državu. Meni je cijeli život u tom prostoru bio lijep. Žao mi je što neki novi klinci neće to nikad osjetiti i baš nimalo mi se ne sviđa ovo 21. stoljeće. (tportal, 2019.)

.

Show

U 78. godini umro je Mustafa Nadarević, govorio je da je ljubav neobjašnjiva

Nadarević je bio jedan od najcjenjenijih glumaca s ovih prostora, a jednako je uspješan bio i u kazalištu i na filmu.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Jedna od najvećih zvijezda jugoslavenske kinematografije, glumac Mustafa Nadarević, preminuo je u 77. godini nakon duge i teške bolesti. Tužnu vijest je za Radio Sarajevo potvrdio njegov prijatelj, također glumac Moamer Kasumović.

Mustafa Nadarević rođen je u Banja Luci 1943. godine. Živio je i radio u mnogim gradovima bivše Jugoslavije, no najveći dio života proveo je u Zagrebu gdje je i započeo glumačku karijeru u Zagrebačkom kazalištu mladih, da bi nekoliko godina kasnije postao članom Drame Hrvatskog narodnog kazališta.


O prvoj ulozi i imenu Mustafa

U prvom razredu osnovne škole u Zagrebu, učiteljica mi je stavila trešnje na uši i bio sam Crvenkapica zato što me htjela prezentirati u razredu. Vi živite u Sarajevu i Mustafa je normalno ime. U Zagrebu je to abnormalno ime. Djeca su vikala ‘Musta otvori usta’. Došao sam baki kući plakati i onda je zamolila učiteljicu da ne piše više Mustafa nego Mujica. Nakon dva tri dana, djeca su vikala Mujica Gujica. (Novi list, 2018.)

O radnim navikama

Ja sam vrlo kasno počeo, negdje sa 36 godina, kad sam dobio kćerku, onda sam se uozbiljio. Imao sam jedan veliki problem, u meni jeste Balkan. I taj Balkan ima jednu prekrasnu krilaticu – lako ćemo. Nema lako, teško ćemo. U 36. godini sam počeo ozbiljno raditi, do tada sam bio zaljubljen u svoju ženu, dijete, svijet oko mene. Posao se mora krvavo odraditi da bi bio dobar. (Novi list, 2018.)

O ljubavi

Ljubav svake vrste, prema knjizi, prema prirodi, prema listu, prema životinji, prema čovjeku… Ljubav nije seks. Ljubav je jedna velika pažnja, nježnost, drugarstvo – neki titraj – nešto neobjašnjivo. A ovo drugo je da bi drugi došli iza nas. (N1, 2018.)

O ženskoj ljepoti

Svakom čovjeku je draže ispred sebe imati osobu iz čijih očiju isijava ljepota. I ženama je ljepše gledati nekog mladog dečka nego ćelavog starog jarca s brčićima. Obožavam žene koje nisu umjetne, danas svaka može dobro izgledati uz pomoć plastične kirurgije i šminke. Volim prirodnu ljepotu. (Globus, 2010.)

Je li za vrijeme Tita bilo bolje?

Apsolutno. Prije svega, bilo nas je dvadeset milijuna. Svaki film gledalo je nekoliko milijuna ljudi. Sad smo rascjepkani na pet, šest, četiri, sedam, osam i ne znam koliko milijuna. U Titovo vrijeme živjelo se drugačije. Školovanje je bilo besplatno, mogao si studirati što si želio, imao si socijalno osiguranje, neku socijalnu državu. Danas toga nema. (CDM.me, 2017.)

O teškoj bolesti

Svim rizičnim skupinama, pogotovo pušačima, mogu poručiti da ne budu primitivni kao ja, da se plaše doktora. Meni je doktor još kao malom djetetu bio ‘jao’, od zubara nadalje, sve je bilo strašno. Dobro je da se ide na vrijeme na preglede, jer onda je izlječivost vrlo blizu. (MojeVrijeme.hr, 2020.)

U svojoj bogatoj karijeri ostvario je mnogo zapaženih uloga poput Bogdana u “Hvarkinji”, Pometa u “Dundi Maroju” i Miletića u “Ostavci”, no mnogi će ga ponajviše pamtiti kao nenadmašnog Leona Glembaja u Vrdoljakovoj ekranizaciji Krležinog klasika “Gospoda Glembajevi”.

Osim toga, glumio je i u filmovima “Kuduz”, “Gluvi barut”, “Praznik u Sarajevu”, “Puška za uspavljivanje”, “Ničija zemlja”, „”Gori vatra”, “Nafaka” i mnogim drugima. Publiku ispred malih ekrana oduševio je ulogom Izeta Fazlinovića u seriji “Lud, zbunjen normalan” koja je snimana od 2007. do 2016. godine.

Nadarević se okušao i kao kazališni redatelj te je 1992. godine u Gavelli režirao “Let iznad kukavičjeg gnijezda”, a nakon toga i “Balkanskog špijuna”, “Zabune” i Hasanaginicu”.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP