Prati nas

Mozaik

Graditelj Svemira nije isto što i Bog

Katolički svećenici masonima ne smiju dati pričest, a moguće je i izopćenje

Katolika koji bi tvrdokorno i uporno pristajao uz masonski nauk, crkveni poglavar može kazniti crkvenim kaznama, pa u krajnjem slučaju i izopćenjem.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

foto: Siniša Bogdanić

Je li masonstvo i katoličanstvo nespojivo te ima li mjesta masonima u Katoličkoj crkvi? Pitanje je to na koje se posljednjih dana traži odgovor na više strana, a dao ga je, još prošle godine, Glas Koncila.

Službeno glasilo Kaptola upućuje na čitanje članak dr fra. Jure Brkana iz 2002. godine koji već u sažetku ističe da “slobodne zidare ili, kako se običaje reći, masone, Zakonik kanonskoga prava za Latinsku crkvu iz 1983. godine u kan. 1374. nije poimence spomenuo”, ali i upozorava: “Zakonik iz 1983. naime govori općenito da treba kazniti pravednom kaznom onoga katolika koji bi se upisao u društvo koje rovari protiv Crkve, a onoga tko bi ga promicao ili vodio, interdiktom.”


Upis u masonsko društvo je teški grijeh

Nadalje Brkan tumači: “Takav stav Katoličke crkve nije protiv vjerske slobode; ona ima pravo donositi zakone za svoje vjernike. Općenito izražavanje crkvenog zakonodavca različito je od propisa Zakonika iz 1917. kan. 2335. i njegovih izvora. Samo dan prije stupanja na snagu Zakonika iz 1983. Kongregacija za nauk vjere 26. studenoga 1983. očitovala se posebnim dokumentom, Quaesitum est, te izjavila da je nauk masonskih ‘društava nepomirljiv s crkvenim naukom, da ostaje neizmijenjen negativni stav Crkve u pogledu masonskih društava’, te da katolici koji se upišu u masonska društva teško griješe, tako da ih se ne smije pripustiti na svetu pričest. U očitovanju Quaesitum est izričito se spominje očitovanje Kongregacije od 17. veljače 1981., što je jedan od izvora za kan. 1374.”

I izopćenje je moguće

U svom članku dr. Brkan ističe: “Iako Crkva nije izričito odredila kaznu izopćenja ipso facto za katolika koji bi se učlanio u neko masonsko društvo, ipak se može reći da katolika koji bi tvrdokorno i uporno pristajao uz masonski nauk, crkveni poglavar može kazniti crkvenim kaznama, pa u krajnjem slučaju i izopćenjem (excommunicatio). Katolik ne smije biti upisan u masonsko društvo niti bilo koje društvo koje rovari protiv Crkve.”

Objašnjavajući važnost izjave Quaesitum est Kongregacije za nauk vjere, dr. Brkan ističe da ona “određuje da svoje stavove o masonskim društvima ne daju mjesne crkvene vlasti, tj. očitovanje, odnosno proglašenje (declaratio) Kongregacije iz Quaesitum est ne smiju ukidati, mijenjati ili nadopunjavati, crkvene vlasti ispod Svete Stolice”.

“Takvim stavom, Katolička crkva ne prekida dijalog ni s masonima, ali se ne može odreći vjerske činjenice da je ona s Kristom i u Kristu jedincata i jedinstvena uza sve pogreške i nedostatke nekih njezinih članova. Istini za volju, slobodni zidari također posjeduju ‘svoju istinu’ i s njima je potrebno voditi dijalog, posebno o humanitarnoj zauzetosti i dobrotvornosti; no iako se i u masonskom nauku nalaze tragovi i znakovi ‘dobra, njihov relativizam, nijekanje objektivne spoznaje istine, deistički tip vjere, njihov ‘Graditelj Svemira’ nije osobno biće u smislu osobnog Boga kojemu se katolik obraća kao Stvoritelju i Ocu. Posebno je nepomirljiv nauk nekih masona za koje je Isus samo jedan od proroka, ne Božji sin i pravi Bog i jedina nada svijeta”, što nam jasno govori o stajalištu Katoličke Crkve o neprihvatljivosti masonskoga učenja piše Glas Koncila.

.

Mozaik

Poricanje pandemije način je na koji se psihički slabiji suočavaju s opasnošću

Ne treba zaboraviti da se ljudi često okružuju s istomišljenicima te da su skloni prihvaćati samo one dokaze i argumente koji potvrđuju njihovo vjerovanje. No to ne znači da im se ne može pomoći.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

Autor

U proteklih šest mjeseci informacije o koronavirusu sve su preciznije i dostupnije, no ipak čini se da imamo sve više ljudi koji tvrde kako je riječ o prevari. Od popularnih televizijskih voditelja pa do organizatora navodnog Festivala slobode na glavnom zagrebačkom trgu, svi misle kako su protuepidemijske mjere pretjerane.

U općoj eksploziji neracionalnog čujemo i pobunu protiv cijepljenja, iako cjepivo protiv COVID-a nije ni dostupno, a kamoli obavezno. Ili protiv lockdowna za kojeg vladajući političari već mjesecima tvrde da ga neće proglasiti. Poricanje opasnosti zajednički je nazivnik svih ovih pojava, a psiholozi su već davno objasnili kako i zašto do njega dolazi.


Poricanje kao mehanizam obrane nije uvijek loš izbor, piše CNN. Kratkoročno, on osobi daje vrijeme za prilagodbu. No kada ono postane trajna “psihološka štaka” i pri tome ugrožava druge, riječ je o opasnosti.

Eve i Mark Whitmore, psiholozi s više od 30 godina radnog iskustva, objasnili su kako je poricanje način na koji se neki ljudi suočavaju sa stvarnošću i brane od tjeskobe.

“U periodima s puno tjeskobe i ugroza, ljudi razviju strategije kako bi se zaštitili, kako bi se osjećali sigurno. Najlakše je poreći postojanje izvora ugroze. U tom slučaju jednostavno kažu da je epidemija prevara i da ne postoji”, izjavio je Mark Whitmore.

Pri tome ne treba miješati poricanje sa racionalizacijom koja je način na koji ljudi umanjuju izvor ugroze. Kada, primjerice, kažu daje COVID-19 samo gripa, oni priznaju da COVID-19 postoji, ali ga umanjuju i kažu da nije tako opasan kako se u javnosti tvrdi. I poricanje i racionalizacija su znak loše prilagodbe na novu situaciju.

Ove reakcije su, kaže Mark Whitmore, povezane s osjećajem vladanja situacijom. Kada je pandemija objavljena, bilo je malo informacija. S njenim napredovanjem sve više znamo kako se zaštiti i imamo sve više osjećaja kontrole. No na početku su informacije bile oskudne i kontradiktorne što je izazvalo stres i tjeskobu kod dijela ljudi koji su morali iznaći način da se nose sa situacijom s kakvom se ranije nisu nikada sreli i koja je značajno izmijenila njihov život. Neki su stvorili mitove i teorije o pandemiji, drugi su potražili informacije koje će potvrditi njihovo stajalište da velike opasnosti zapravo i nema.

Psiholozi pak korijen ovakvom ponašanju vide u djetinjstvu. “U dobi od 6 ili 7 godina dijete već može razlikovati fikciju od stvarnosti, no u našoj kulturi potiče ih se da vjeruju u nestvarno, bilo da se radi o Djedu Božićnjaku ili drugim stvarima. Kada ljudi odrastu u okruženju koje im nudi neutemeljena vjerovanja, vjerojatnije je da će vjerovati u razne dezinformacije i teorije urote”, kaže psihologinja Eve Whitmore.

Uz to, ne treba zaboraviti da se ljudi često okružuju s istomišljenicima te da su skloni prihvaćati samo one dokaze i argumente koji potvrđuju njihovo vjerovanje. No to ne znači da im se ne može pomoći.

“Ljudima treba pomoći da prime i drugačiju informaciju. Treba ih natjerati da se suoče s njom i to treba činiti u fazama. Kada se radi o prijateljima ili članovima obitelji, valja početi s informacijama koje neće doživjeti kao napad ili ugrožavanje. Kada počnu prihvaćati, u fazama treba pojačati dostavu realističnih informacija sve dok ih ne prihvate i steknu jači osjećaj kontrole”, savjetuje Mark Whitmore.

“Također, možete pokazati vlastitim primjerom. Neka vas vide da nosite masku, perete ruke i održavate fizičku distancu. Neka vas vide da pratite pravila koja su donijele zdravstvene vlasti”, zaključuje Eve Whitmore.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP