Prati nas

Mozaik

Kostimi razdora

Milanović ukida Tuđmanove mundire, Mesić je govorio da su oni ‘Franjina fiks-ideja’

Dolaskom na Pantovčak Kolinde Grabar-Kitarović Počasno-zaštitna bojna opet je uskočila u svoje povijesne kostime. Pokazalo se da u potpunosti odgovaraju estetici koju je predsjednica njegovala u svojem mandatu. Predsjednik Milanović će ove paradne odore, najvjerojatnije, zamijeniti običnim vojnim uniformama.

Siniša Bogdanić

Objavljeno

|

Kad je smjena straže?
Smjena straže na Markovu trgu (foto: Sandro Bura)

18. veljače točno u 12 sati prisegu pred ustavnim sucima dati će novi hrvatski predsjednik Zoran Milanović. Skromna ceremonija uz četrdesetak uzvanika dogodit će se u svečanoj dvorani Ureda predsjednika na Pantovčaku. Trajat će pedesetak minuta. Na platou ispred Ureda predsjednika na Pantovčaku bit će orkestar HV-a te postroj Počasno-zaštitne bojne.

Ono što je značajno i što najavljuje građanski smjer vladanja Zorana Milanovića jest podatak da će, najvjerojatnije, pripadnici Počasno-zaštitne bojne, nakon što ih posljednji put postroji predsjednica Grabar-Kitarović, odjenuti obične vojne uniforme. Teatralni povijesni kostimi, u kojima smo ih gledali proteklih godina, trebali bi se vratiti u skladište.


Podsjetimo, popularni “Tuđmanovi munidiri” ili “crveni baletani” prvi su puta predstavljeni na smotri Zbora narodne garde na stadionu u Kranjčevićevoj u Zagrebu 28. svibnja 1991. godine kao počasna Predsjednička garda. Danas je ova bojna pristožerna postrojba Glavnog stožera OS RH i broji 300-tinjak pripadnika koji obavljaju počasno-ceremonijalne te druge zadaće ne samo za predsjednika Republike, nego i za Vladu Republike Hrvatske i Ministarstvo obrane.

Tuđman je odredio crvenu boju; vojska kao teatar

Povijesne kostime Počasno-zaštitne bojne osmislila je Ika Škomrlj (1932. – 2018.), nagrađivana kostimografkinja Hrvatskog narodnog kazališta. “Do Franje Tuđmana sam došla preko svog prijatelja Žarka Domljana kojeg odavno poznajem i koji me se sjetio kada je trebalo raditi odore za svečanu stražu. A što je vojska nego teatar? Prava vojska kreće od Napoleona jer su se tada pojavile prve odore. Na prvi sastanak s Tuđmanom sam došla sama, kasnije su mi se pridružile Dženisa Medvedec-Pecotić i Latica Ivanišević. Šef mi je bio Velibor Kikerec. Nabavili smo razne knjige i počeli ih proučavati. Sjećam se sastanka s Tuđmanom u Vili Pongrac kada smo predočili prva rješenja. Bio je tamo i general Špegelj. To je bio vojnik obučen u surku koja je imala boju austrijske vojske iz Prvog svjetskog rata i s kapom koju sam stvorila pod raznim utjecajima”, kazala je Škomrlj za Nacional 2006. godine.

Smjena straže na Markovu trgu (foto: Sandro Bura)

No Tuđman je odmah rekao da to nije ta kapa i da izgleda previše turski, a ona mu je odgovorila da su to nosili naši graničari iz 15. stoljeća. “Nije mu se sviđalo ni što je surka plave boje. Sva sam se bila prestrašila: Tuđman je bio u pravu oko boje, hrvatska boja kroz povijest je crvena, a ne plava. Po tome se razlikovala se od Turaka, koji su bili zeleni i plavi. Teške sam volje prihvatila crvenu boju jer podsjeća na komunizam. Naručili smo tkaninu iz Engleske, toliko kvalitetnu da i danas, 16 godina kasnije, te odore izgledaju kao nove”, tvrdila je Škomrlj.

Mesić ih nije volio: “To je smiješno i besmisleno”

Predsjedniku Stjepanu Mesiću “Tuđmanovi mundiri” bili su prekičasti pa su 2000. godine njihove paradne uniforma završile u skladištu. Ipak, 2004. godine uskrsnuli su u javnom životu. Ali ne zadugo.

“Nitko me, kao vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga, nije obavijestio o oživljavanju Počasne gardijske bojne i bio sam nemalo iznenađen kad sam na tih nekoliko događaja uočio njihovu prisutnost”, izjavio je te godine za Feral Stipe Mesić i dodao: “Ne znam kome je palo na pamet da tu smiješnu i besmislenu postrojbu vraća u javni život, jer sam ju ja ukinuo ubrzo po stupanju na predsjedničku dužnost, a sad sam ponovno morao intervenirati i narediti da se tako kostimirani vojnici više ne pojavljuju na svečanostima na kojima sam prisutan. Mislim da to ovoj zemlji nije potrebno, a pogotovo nije potrebno meni koji ne želim imati ništa s tom Tuđmanovom fiks-idejom.”

Smjena straže na Markovu trgu (foto: Sandro Bura)

Savršeno su se uklopili u estetiku Kolinde Grabar-Kitarović

Dolaskom na Pantovčak Kolinde Grabar-Kitarović Počasno-zaštitna bojna opet je češće uskakala u svoje povijesne kostime. Pokazalo se da u potpunosti odgovaraju estetici koju je predsjednica njegovala u svojem mandatu.

Za potpuni dojam, odlučila je raditi za velikim stolom koji je koristio Franjo Tuđman rekavši kako je taj stol prikladan za nju. Njezini prethodnici – Josipović i Mesić – koristili su manje stolove.

Mundiri su i velika turistička atrakcija

Velika smjena počasne straže pred Banskim dvorima na Trgu sv. Marka u Zagrebu izvodila se svakodnevno od 30. svibnja 1991. godine do listopada iste godine, kada su raketirani Banski dvori. Ceremonijal je nakon toga ponovljen u proljeće 1992. godine i izvodio se do rujna 1993. godine. Na uskrsnu nedjelju 1995. godine ponovno je prikazan i otada se izvodio svake nedjelje i tijekom državnih blagdana točno u podne.

Ceremonijal je bio svojevrsna turistička atrakcija te se zbog velikog zanimanja od 1998. godine izvodio i subotom. Za vrijeme mandata Stjepana Mesića i Ive Josipovića nije se izvodio, no, na radost sve brojnijih turista, vraćen je 2017. godine.

Originalno umjetničko djelo

Ceremonija Velike smjene straže oživljava i prikazuje dnevnu smjenu stražarske posade kakva se odigravala i u vrijeme Banovine Hrvatske neposredno prije Drugog svjetskog rata, o čemu svjedoče i fragmenti dokumentarnog filma iz tog vremena.

Ceremonija traje između 10 i 15 minuta, ovisno o tempu izvođenja glazbene pratnje. Ona je zamisao koreografa, redatelja i dramaturga Milka Šparembleka i koreografa Darka Kolara, dok su glazbena pratnja i zapovijedi djelo akademika Igora Kuljerića. Ceremonija je stoga originalno umjetničko djelo u koje je uz karakteristične vojničke elemente utkan i plesni pokret.

.

Mozaik

Čak i ako ništa ne radite, novac stiže. Je li finski eksperiment s ‘osnovnom plaćom’ uspio?

‘Finski eksperiment’ s osnovnom plaćom nije osvojio mnogo pristalica te ideje niti u Finskoj, niti drugdje u svijetu. Prva istraživanja su došla do zaključka kako je taj eksperiment propao. No nedavna istraživanja dugoročnog razvoja objavljenog prošlog mjeseca pokazuju kako tu ima više razina o kojima se treba raspravljati i kako se ne može sve tek svesti na konstataciju da je to imalo minimalni učinak na ponovno zapošljavanje tih osoba.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Tuomas Muraja sam sebe zove “pokusnim kunićem osnovne plaće”. Tako je nazvao i knjigu koju je napisao, a u kojoj opisuje svoj život u ove dvije godine dok je primao prihod od države u iznosu od 560 eura mjesečno, piše Deutsche Welle.

Muraja je novinar, ali već četiri godine “tezgari” i pokušava naći neki stalniji prihod. Kao nezaposlen je pohađao tečajeve i primao državnu potporu jer ono što je zarađivao honorarnim radom nije bilo dovoljno za život. I onda je Finska 2017. odabrala 2.000 osoba prijavljenih kao nezaposlene i ponudila im sudjelovanju u eksperimentu: kako bi bilo da dobivaju određenu osnovnu plaću? Bez ikakvih pitanja i bez ikakvih uvjeta?


“To je bilo golemo olakšanje jer sam se riješio čitave birokracije”, sjeća se Muraja početka tog eksperimenta. “Nisam morao više ispunjavati nikakve formulare i sudjelovati na tečajevima gdje vas uče kako da napišete svoj životopis i takve stvari. Mogao sam se usredotočiti na svoj posao, a to je pisanje knjiga i priča.”

I bio je marljiv kao nikad prije: u ove dvije godine je objavio dvije knjige, napisao bezbrojne članke i kandidirao se za osamdesetak radnih mjesta. Dok je pisao knjigu o “pokusnim kunićima” razgovarao je i s drugim osobama koje sudjeluju u tom eksperimentu. Golema većina je prezadovoljna: jedna žena je otvorila svoj kafić jer je znala kako će imati nekakav prihod čak i ako ne uspije u poslu. Jedan diplomac je mogao prihvatiti posao u međunarodnom znanstvenom projektu usprkos maloj plaći, ali je tako stekao dragocjeno iskustvo, a da nije morao brinuti za prihod.

Eksperiment “nije uspio”?

Usprkos tome, taj “finski eksperiment” s osnovnom plaćom nije osvojio mnogo pristalica te ideje niti u Finskoj, niti drugdje u svijetu. Prva istraživanja su došla do zaključka kako je taj eksperiment propao. No nedavna istraživanja dugoročnog razvoja objavljenog prošlog mjeseca pokazuju kako tu ima više razina o kojima se treba raspravljati i kako se ne može sve tek svesti na konstataciju da je to imalo minimalni učinak na ponovno zapošljavanje tih osoba.

Tako i Minne Ylikanno, viša službenica finskog socijalnog osiguranja Kela, koje i provodi ovaj eksperiment, nipošto ne želi reći da je eksperiment “propao”: “Ja bih rekla da je on uspio. Ni jedna druga država nigdje na svijetu nije primijenila takav zakonom propisan osnovni prihod”, konstatira ona. “Bilo bi pošteno reći kako prema ishodima doista ne vidimo nekakav veliki uspjeh u ponovnom zapošljavanju, to je istina. Ali prema tome reći da je to propao eksperiment, to nije pošteno.”

Dvije godine života s bezuvjetnim temeljnim dohotkom

Zaključak o neuspjehu eksperimenta je došao iz usporedbe tih 2.000 osoba koje su primale takvu osnovnu plaću sa 173.000 “običnih” nezaposlenih u Finskoj koji nisu primali takvu plaću nego uobičajene oblike potpore. Na koncu zapravo postoji tek minimalna razlika između tih “pokusnih kunića” i “običnih” nezaposlenih u tome, jesu li nakon dvije godine oni uspjeli naći posao.

A što je sa zadovoljstvom?

To je nalaz koji govore brojke. Ali ako se analizira kvaliteta života, postoji golema razlika između te dvije skupine. Kratko rečeno, “pokusni kunići” s osnovnom plaćom su daleko sretniji, osjećaju mnogo manju nesigurnost i stres.

“Osjećaj zadovoljstva je puno veći nego u kontrolnoj skupini (“običnih” nezaposlenih) i to je doista signifikantno povećanje u većini kategorija osjećaja zadovoljstva”, kaže Ylikanno.

Za Tuomasa je to i smisao prema kojem bi se trebalo razmatrati ishod ovog eksperimenta. “Najvažnija stvar jest kako su se oni koji su primali osnovnu plaću onda i mentalno osjećali bolje. Ako se osjećaš siguran i slobodan, onda se i osjećaš bolje.”

Ylikanno vjeruje kako čak i oni koji tu gledaju samo ekonomsku dobit moraju uvidjeti da je osjećaj zadovoljstva vrlo dobra osnova ljudima koji su dugo vremena bez radnog mjesta da ga onda i nađu. “Ako se netko osjeća bolje, ti ljudi imaju i bolje šanse naći posao. Poslodavac automatski smatra da će biti sposobniji raditi svoj posao”, kaže službenica finskog Zavoda.

Korist veća od novca

Ali kategorije kao što je “zadovoljstvo” se ne nalaze u statistikama vlade i političara. Zapravo se nalaze, ali u rubrici zdravstvene skrbi i psihosomatskih poremećaja, no većina političara i ekonomista nisu u stanju povezati te dvije brojke. Prvo i jedino što vide jest tek trošak takve osnovne plaće koja bi se isplaćivala svim građanima.

Profesor ekonomije Sveučilišta Freiburg Bernahard Neumärker je uvjeren kako je došlo vrijeme da se potpuno drugačije razmišlja o ekonomiji kao društvenoj kategoriji: “Kad je riječ o osnovnoj plaći, (ekonomska) znanost je daleko iza razvoja društva. Političari nisu sigurni što da misle, tako lako nalaze površne argumente, na primjer da će tako svi postati lijenčine ili kako nema načina da se tako nešto financira. I time je stvar završena, prijeđimo na slijedeću točku dnevnog reda.”

Ali profesor misli kako pritisak javnosti može i političare natjerati da drugačije razmišljaju o tom problemu, pogotovo sad u doba krize s koronavirusom. “Njemačka i druge države EU-a su uvjerene kako će sve biti dobro i ako se ne uvede osnovna plaća. Pa zašto da je onda uvedemo?” pita Neumärker.

“No ova kriza je pokazala kako ima i faktora koji su ozbiljni u tom tradicionalnom i, po mom mišljenju zastarjelom viđenju države blagostanja. Rekao bih da bi primjereno organizirana osnovna plaća u današnjim okvirima digitalizacije, novih razvoja i kriza, bila jedna od malobrojnih obećavajućih i održivih modela modernog tržišnoga gospodarstva.”

Eksperimentira se i dalje

Još je dug put ovog finskog eksperimenta. Potrebna su istraživanja većih skupina ljudi, bilo bi dobro uključiti u ispitivanje i osobe koje imaju radno mjesto i promatrati kako se sve razvija u dužem razdoblju.

Ali i druge države će moći pružiti nova saznanja: Španjolska je također ponudila neku vrstu osnovne plaće siromašnima koji su izgubili posao zbog pandemije. U Keniji se održava eksperiment za koji je predviđeno da traje 12 godina. “I Finska će nastaviti eksperimentirati u pitanju socijalne skrbi. I dobro je da je tako”, kaže Muraja.

“Pokusnih kunića” će biti sve više. A možda će doći i trenutak kad će se shvatiti kako je “kunićima” bolje nego ljudima, piše Deutsche Welle.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP