Prati nas

Mozaik

Vremenska kapsula

Crvena torbica izgubljena 1957. pružila je jedinstven pogled u prošlost

Kad je domar srednje škole u Ohiu pomaknuo jedan ormarić kako bi nešto pričvrstio, nije ni slutio da će pronaći jedinstvenu vremensku kapsulu: malenu crvenu torbicu izgubljenu još 1957. godine i njezin kompletan sadržaj zamznut u vremenu.

Silvija Novak

Objavljeno

|

foto: North Canton City Schools/Facebook

Jedna izgubljena torbica pronađena iza školskog ormarića u Ohiu postala je jedinstvena vremenska kapsula, pružajući učenicima Srednje škole North Canton mali uvid u prošlost. Torbica je izgubljena 1957. godine i nitko je nije vidio pune 62 godine s kompletnim sadržajem zamrznutim u vremenu.

Chas Pyle, domar škole, pronašao je torbicu na proljeće 2019. godine dok je nešto popravljao, objašnjeno je na Facebooku. Želio je stegnuti jedan vijak na ormariću i pomaknuo ga. Na njegovo veliko iznenađenje, ugledao je malu crvenu torbicu prekrivenu prašinom. Odmah ju je odnio ravnatelju. Nakon što su došli u kontakt s obitelji vlasnice torbe, uprava škole je odlučila objaviti nešto više o izgubljenom sadržaju torbice kao i njezinoj vlasnici.


Torbica je pripadala Patti Rumfoli, koja je maturirala 1960. u školi koja se tada zvala Srednja škola Hoover. Uz pomoć nekoliko internetskih znalaca, škola – koja se sada zove Srednja škola North Canton – uspjela je kontaktirati obitelj Rumfola. Nažalost, oni su su kazali da je gospođa Patti umrla 2013. godine. No, djeca Patti Rumfole sada imaju neprocjenjivo nasljedstvo koje ih povezuje s pokojnom majkom: njezinu torbicu ispunjenu predmetima otprije 62 godine.

Many of you are interested in Patti Rumfola Michele's life following high school. Here is her obituary:The following…

Gepostet von North Canton City Schools am Samstag, 15. Februar 2020

Tijekom obiteljskog okupljanja prošle jeseni, djeca iz obitelji Rumfola dobila su priliku pogledati u unutrašnjost torbice i saznati nešto o tome kakva je bila njihova majka kao tinejdžerica. Pronašli su fotografije, šminku, bilješke i druge predmete koji su joj pripadali prije mnogo godina.

Uz dopuštenje obitelji, škola North Canton podijelila je na društvenim mrežama sadržaj torbice: Patti Rumfola žvakala je Beech-Nut žvakaće gume od peperminta, imala je prijateljicu koja se zvala Bonnie i koja joj je na fotografiji ostavila dirljivu posvetu. Nosila je ruž za usne Hazel Bishop u pastelno ružičastoj nijansi, a u sklopu škole bila je članica zajednice mladih Crvenog križa. U torbici je još pronađena članska iskaznica iz knjižnice koje je vrijedila do 1960. godine, članska iskaznica ogranizacioje YMCA i nekoliko starih ulaznica. Pronađen je i Rumfolin izblijedjeli novčanik s nekoliko kovanica.

“Svi vi koji ste išli u školu između 1950. i 1960. možda se sjećate nekih od ovih predmeta”, napisali su predstavnici škole na Facebooku. “Na jednoj od fotografija možete vidjeti i pet novčića, a svako od petero djece iz obitelji Rumfola zadržalo je po jedan novčić u znak sjećanja na svoju majku i baku.”

I dok su predmeti pronađeni u torbici otkrili štošta o životu tinejdžera u šezdesetim godinama, obitelj je podijelila i neke detalje o samoj Patti.

Umrla je 2013. godine u 72. godini života kao Patricia R. Michele, a rođena je 25. veljače 1942. kao kći Charlesa i Rose Rumfola.

Za Johna G. Michelea udala se 1980. godine, a par je ostao zajedno sve do njegove smrti 2007. godine. Rumfola je radila kao učiteljica i pomagala je pokrenuti kazalište u Punxsatawneyu kao i Klub za djevojke. Bila je članica književnog kluba i voljela je ručne radove, a radila je i kao dizajnerica kostima i krojačica u kazalištu Reitz.

No, kako su istaknuli članovi njezine obitelji, posebno je voljela provoditi vrijeme sa svojom djecom i najbližima.

Some of you may remember the purse that was discovered at North Canton Middle School last spring. The purse belonged to…

Gepostet von North Canton City Schools am Donnerstag, 13. Februar 2020

.

Mozaik

Čak i ako ništa ne radite, novac stiže. Je li finski eksperiment s ‘osnovnom plaćom’ uspio?

‘Finski eksperiment’ s osnovnom plaćom nije osvojio mnogo pristalica te ideje niti u Finskoj, niti drugdje u svijetu. Prva istraživanja su došla do zaključka kako je taj eksperiment propao. No nedavna istraživanja dugoročnog razvoja objavljenog prošlog mjeseca pokazuju kako tu ima više razina o kojima se treba raspravljati i kako se ne može sve tek svesti na konstataciju da je to imalo minimalni učinak na ponovno zapošljavanje tih osoba.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Tuomas Muraja sam sebe zove “pokusnim kunićem osnovne plaće”. Tako je nazvao i knjigu koju je napisao, a u kojoj opisuje svoj život u ove dvije godine dok je primao prihod od države u iznosu od 560 eura mjesečno, piše Deutsche Welle.

Muraja je novinar, ali već četiri godine “tezgari” i pokušava naći neki stalniji prihod. Kao nezaposlen je pohađao tečajeve i primao državnu potporu jer ono što je zarađivao honorarnim radom nije bilo dovoljno za život. I onda je Finska 2017. odabrala 2.000 osoba prijavljenih kao nezaposlene i ponudila im sudjelovanju u eksperimentu: kako bi bilo da dobivaju određenu osnovnu plaću? Bez ikakvih pitanja i bez ikakvih uvjeta?


“To je bilo golemo olakšanje jer sam se riješio čitave birokracije”, sjeća se Muraja početka tog eksperimenta. “Nisam morao više ispunjavati nikakve formulare i sudjelovati na tečajevima gdje vas uče kako da napišete svoj životopis i takve stvari. Mogao sam se usredotočiti na svoj posao, a to je pisanje knjiga i priča.”

I bio je marljiv kao nikad prije: u ove dvije godine je objavio dvije knjige, napisao bezbrojne članke i kandidirao se za osamdesetak radnih mjesta. Dok je pisao knjigu o “pokusnim kunićima” razgovarao je i s drugim osobama koje sudjeluju u tom eksperimentu. Golema većina je prezadovoljna: jedna žena je otvorila svoj kafić jer je znala kako će imati nekakav prihod čak i ako ne uspije u poslu. Jedan diplomac je mogao prihvatiti posao u međunarodnom znanstvenom projektu usprkos maloj plaći, ali je tako stekao dragocjeno iskustvo, a da nije morao brinuti za prihod.

Eksperiment “nije uspio”?

Usprkos tome, taj “finski eksperiment” s osnovnom plaćom nije osvojio mnogo pristalica te ideje niti u Finskoj, niti drugdje u svijetu. Prva istraživanja su došla do zaključka kako je taj eksperiment propao. No nedavna istraživanja dugoročnog razvoja objavljenog prošlog mjeseca pokazuju kako tu ima više razina o kojima se treba raspravljati i kako se ne može sve tek svesti na konstataciju da je to imalo minimalni učinak na ponovno zapošljavanje tih osoba.

Tako i Minne Ylikanno, viša službenica finskog socijalnog osiguranja Kela, koje i provodi ovaj eksperiment, nipošto ne želi reći da je eksperiment “propao”: “Ja bih rekla da je on uspio. Ni jedna druga država nigdje na svijetu nije primijenila takav zakonom propisan osnovni prihod”, konstatira ona. “Bilo bi pošteno reći kako prema ishodima doista ne vidimo nekakav veliki uspjeh u ponovnom zapošljavanju, to je istina. Ali prema tome reći da je to propao eksperiment, to nije pošteno.”

Dvije godine života s bezuvjetnim temeljnim dohotkom

Zaključak o neuspjehu eksperimenta je došao iz usporedbe tih 2.000 osoba koje su primale takvu osnovnu plaću sa 173.000 “običnih” nezaposlenih u Finskoj koji nisu primali takvu plaću nego uobičajene oblike potpore. Na koncu zapravo postoji tek minimalna razlika između tih “pokusnih kunića” i “običnih” nezaposlenih u tome, jesu li nakon dvije godine oni uspjeli naći posao.

A što je sa zadovoljstvom?

To je nalaz koji govore brojke. Ali ako se analizira kvaliteta života, postoji golema razlika između te dvije skupine. Kratko rečeno, “pokusni kunići” s osnovnom plaćom su daleko sretniji, osjećaju mnogo manju nesigurnost i stres.

“Osjećaj zadovoljstva je puno veći nego u kontrolnoj skupini (“običnih” nezaposlenih) i to je doista signifikantno povećanje u većini kategorija osjećaja zadovoljstva”, kaže Ylikanno.

Za Tuomasa je to i smisao prema kojem bi se trebalo razmatrati ishod ovog eksperimenta. “Najvažnija stvar jest kako su se oni koji su primali osnovnu plaću onda i mentalno osjećali bolje. Ako se osjećaš siguran i slobodan, onda se i osjećaš bolje.”

Ylikanno vjeruje kako čak i oni koji tu gledaju samo ekonomsku dobit moraju uvidjeti da je osjećaj zadovoljstva vrlo dobra osnova ljudima koji su dugo vremena bez radnog mjesta da ga onda i nađu. “Ako se netko osjeća bolje, ti ljudi imaju i bolje šanse naći posao. Poslodavac automatski smatra da će biti sposobniji raditi svoj posao”, kaže službenica finskog Zavoda.

Korist veća od novca

Ali kategorije kao što je “zadovoljstvo” se ne nalaze u statistikama vlade i političara. Zapravo se nalaze, ali u rubrici zdravstvene skrbi i psihosomatskih poremećaja, no većina političara i ekonomista nisu u stanju povezati te dvije brojke. Prvo i jedino što vide jest tek trošak takve osnovne plaće koja bi se isplaćivala svim građanima.

Profesor ekonomije Sveučilišta Freiburg Bernahard Neumärker je uvjeren kako je došlo vrijeme da se potpuno drugačije razmišlja o ekonomiji kao društvenoj kategoriji: “Kad je riječ o osnovnoj plaći, (ekonomska) znanost je daleko iza razvoja društva. Političari nisu sigurni što da misle, tako lako nalaze površne argumente, na primjer da će tako svi postati lijenčine ili kako nema načina da se tako nešto financira. I time je stvar završena, prijeđimo na slijedeću točku dnevnog reda.”

Ali profesor misli kako pritisak javnosti može i političare natjerati da drugačije razmišljaju o tom problemu, pogotovo sad u doba krize s koronavirusom. “Njemačka i druge države EU-a su uvjerene kako će sve biti dobro i ako se ne uvede osnovna plaća. Pa zašto da je onda uvedemo?” pita Neumärker.

“No ova kriza je pokazala kako ima i faktora koji su ozbiljni u tom tradicionalnom i, po mom mišljenju zastarjelom viđenju države blagostanja. Rekao bih da bi primjereno organizirana osnovna plaća u današnjim okvirima digitalizacije, novih razvoja i kriza, bila jedna od malobrojnih obećavajućih i održivih modela modernog tržišnoga gospodarstva.”

Eksperimentira se i dalje

Još je dug put ovog finskog eksperimenta. Potrebna su istraživanja većih skupina ljudi, bilo bi dobro uključiti u ispitivanje i osobe koje imaju radno mjesto i promatrati kako se sve razvija u dužem razdoblju.

Ali i druge države će moći pružiti nova saznanja: Španjolska je također ponudila neku vrstu osnovne plaće siromašnima koji su izgubili posao zbog pandemije. U Keniji se održava eksperiment za koji je predviđeno da traje 12 godina. “I Finska će nastaviti eksperimentirati u pitanju socijalne skrbi. I dobro je da je tako”, kaže Muraja.

“Pokusnih kunića” će biti sve više. A možda će doći i trenutak kad će se shvatiti kako je “kunićima” bolje nego ljudima, piše Deutsche Welle.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP