Prati nas

Mozaik

Naučite prepoznati signale

Osam osobina koje imaju toksične majke

Mit o univerzalnost majčinske ljubavi vrlo je raširen i prožima čitavu našu kulturu, pa se često odbijamo suočiti s mogućnosti da roditelj može zloupotrebiti svoju moć nad djetetom.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Kada žene mogu u mirovinu? Kada mogu u penziju?
foto: Orna Wachman/Pixabay

“Nedavno sam dobila sljedeću poruku od jedne čitateljice”, piše psihologinja Peg Streep za portal Psychology Today:

“Konačno sam to učinila. Nakon godinu dana otkada sam prestala kontaktirati s majkom, zvala sam ju i činila se sretnom što razgovaramo. Nakon toga sam je, u naletu amnezije, posjetila. Kako sam mogla biti tako naivna? Nije trebalo više od 15 minuta da se vratimo na staro. Da li je ona taj scenarij naučila napamet? Otišla sam nakon jednog sata osjećajući se poniženo. Da li sam ja jedina osoba koja je toliko glupa ili se ovo događa i drugima?”


Ako vas zanima moj odgovor: rekla sam joj da se slične situacije događaju toliko često da za to postoji posebna fraza – povratak na izvor. Fraza otkriva nesklad između onoga što znate intelektualno – da je izvor suh – i onoga što očajnički želite emocionalno, a to je nepresušan izvor majčinske ljubavi.

Ako postavljate pravila koja potom kršite, ako započinjete komunikaciju nakon dugih pauza te se potom brzo vraćate na stare prožvakane razgovore, znajte da u tome niste sami. Ako će vam biti od pomoći, ja sam to radila 20 godina, između dvadesete i četrdesete godine života. U stvari, i istraživanja su pokazala da je ovo ponašanje – bježanje iz sfere utjecaja majke i ponovni povratak pod majčine skute – češće nego što se misli.

Glavni problem je u tome što je riječ o scenariju koji je napisala vaša majka, a vaša je uloga samo sporedna. Ona je u toj priči i scenarist i režiser.

Moć i odnos između majke i kćeri

S obzirom da mit o univerzalnost majčinske ljubavi prožima čitavu našu kulturu, često se odbijamo suočiti s mogućnosti da roditelj može zloupotrebiti svoju moć nad djetetom. Obično zamišljamo roditelje kao dobroćudne i brižne vladare, čuvare miroljubivog kraljevstva, ali to nije uvijek slučaj.

Kao što je to Deborah Tannen sročila u svojoj knjizi razgovora majki i kćeri pod nazivom “Što si to obukla?”, roditelj ne samo što stvara djetetovoj svijet već i određuje na koji način će se taj svijet tumačiti. Kao mala djeca razumijemo što se događa u našoj obitelji – stvari koje se čine i izgovaraju, ponašanje i reakcije ljudi – zbog toga što ih naše majke tumače za nas.

Interakcije i ponašanje ljudi – pa čak i zlostavljanje i toksični odnosi – se normaliziraju; kao djeca, pretpostavljamo da je svako kućanstvo poput našeg, a spoznaja da druge obitelji funkcioniraju drugačije dolazi postupno i ponekad sporo. Povrh toga, ta spoznaja može koegzistirati s našom percepcijom vlastite obiteljske situacije. Smatramo da je normalno da majke viču na nas zato što vjerujemo da su to riječi koje odražavaju naš karakter – “težak”, “lijen”, “neposlušan” i “glup”.

Mislimo da se naše sestre i braću gleda drugačije od nas zato što su oni dobri, divni i ljupki, odnosno sve ono što mi nismo. Priznanje dolazi brzinom puža, a ne zeca.

Odraslo doba i osnovni konflikt

Najmanje voljene kćerke vjeruju da će ih odraslo doba osloboditi od bolnog osjećaja nedostatka ljubavi, baš kao što sam i ja mislila; prelazak u svijet odraslih slabo pomaže u rješavanju boli koja nastaje uskraćivanjem majčinske ljubavi i podrške. To je ono što nazivam „osnovni konflikt“ u svojoj knjizi detoksikacija kćeri: konflikt između rastuće spoznaje o tome da nas je majka ranila i žudnje za majčinskom ljubavi i odobravanjem.

Dok god je kćerka u konfliktu, imati će sklonost racionalizirati, opravdavati ili čak poricati majčina djela i ponašanja umjesto da se suoči s njima. Ovo je dio koji nazivam “ples poricanja”. Ovaj ples može trajati godinama, dok god je kćerka u konfliktu. Imam čitateljice koje su bile u konfliktu tijekom šest ili sedam desetljeća života.

Osam uobičajenih varijanti toksičnog ponašanja majki

Vodite računa da je ono što vas sputava da spoznate svoja toksična ponašanja činjenica da ste na njih naviknuti; metafora koju inače koristim je hrpa cipela i čizama ostavljenih pored vrata. Ne treba vam puno da se naviknete na prizor nagomilane obuće i prestanete je primijećivati. Na isti način funkcionira neprimjereno postupanje s drugima. Kako bi se održao mir vi počinjete ići niz dlaku majci i ako ste nesigurni tada otvoreno racionalizirate njezino ponašanje. “Nije to mislila” ili “ona je jednostavno takva”. Možda će vas u tome podržati i drugi članovi obitelji kojima je u interesu da ne ljuljate brod i ne remetite postojeće stanje.

Da razjasnimo, sve ovo su zlostavljački i toksični obrasci ponašanja. Budite bez sumnje.

1. Posramljivanje

Ovo može započeti u djetinjstvu tako što će se sitne pogreške i nepodopštine preuveličavati a okrivljavanje se može događati pred drugim ljudima. Posramljivanje je visoko personalizirano i obično započinje s “Ti uvijek” ili “Ti nikad”. Ako se ponavljaju dovoljno često, ove poruke se ugrađuju u dijete u obliku samokritike, navike uma koja krivi vlastitu pokvarenu prirodu za pogreške i padove koji nam se događaju u životu. Navika se ugrađuje u odraslog pojedinca i traje dok god se problem ne prepozna i dok se ne počne rješavati.

Mnoge studije pokazale su povezanost između slabog mentalnog zdravlja i depresije s posramljivanjem.

2. Nabijanje krivnje

Ovo je situacija kad mama igra ulogu žrtve a kćerku se podsjeća kako je mama zanemarena, i to nakon “svega” što je učinila za kćerku. Iako ima korijene u djetinjstvu, nabijanje krivnje najveći učinak ima u odrasloj dobi, posebno ako se postavljaju ograničenja ili se regulira kontakt s roditeljima.

Adelino iskustvo možda najbolje oslikava ovu situaciju: “Svaki put kada joj uzvratim komentar ili kad joj pokušavam spočitnuti njezinu zlobu, ona prekine vezu. Sljedećih dana me zove netko drugi iz obitelji – možda teta, ili otac, ili rođak – i kaže mi da se majka razboljela i za to krivi mene te me na kraju iskritizira zbog okrutnosti. Nakon toga slijede ‘Jadna ja’ izlaganja moje majke. To me izluđuje. I da, dio mene uvijek se osjeća krivom. Iako znam da sam samo žrtva u njihovoj igri.”

Adelina priča je prilično tipična i njezinu krivnju pojačavaju kulturna očekivanja, a to je jednostavno iskoristiti u praksi.

3. Uspoređivanje s drugima

Favoriziranje članova obitelji nije ograničeno samo na majke sklone drami; često se događa da roditelji različito tretiraju svoju djecu, čak i u inače zdravim i funkcionalnim obiteljima. Ta pojava je toliko česta da ima svoj naziv u stručnoj literaturi. Ovo se obično ne čini sa svjesnom zlom namjerom, iako negativno utječe na djecu u obitelji. Ponekad ima veze s majčinim osobnim preferencijama gdje se često favorizira dijete koje ima osobnost sličniju majčinoj, ili se majka osjeća ugodnije s djetetom koje zahtijeva manje podrške (ili obrnuto).

Toksična majka igra igru favoriziranja kako bi zadržala kontrolu nad svojom djecom – manipulira njihovom željom da budu majčini ljubimci i na taj način oblikuje odnose između braće i sestara. To radi svjesno i namjerno. Kritizira vas bez milosti kako ne bi bili previše puni sebe, uspoređuje vas s braćom i sestrama kako bi vas motivirala, itd. Važno je istaknuti da niste izuzeti od ove taktike ni ako ste jedinac ili jedinka. Uvijek postoje rođaci, susjedi, ili čak poznate ličnosti s kojima se može izvršiti negativna usporedba (Zašto nisi više poput nje? Zašto me ne učiniš ponosnom poput njezine majke?).

4. Prikrivena ili pasivna agresija

Majka može ispoljiti pasivnu ili prikrivenu agresiju prema svojem djetetu – a većina navedenih ponašanja ne uključuju ni vikanje ni vrištanje. Razvoj djeteta izravno ovisi o tome kako se roditelji odnose kako jedno prema drugom tako i prema ostalim članovima obitelji. Longitudinalna studija koju je proveo Patrick T. Davies ispitivala je djecu u tri različite faze – u vrtiću, u drugom razredu te u sedmom razredu – i uspoređivala učinke izravnih ili neizravnih roditeljskih sukoba na njih. Razlike između grupa su pružile vrijedne informacije o utjecaju roditeljskog neslaganja na djecu.

Djeca koja su bila izložena otvorenom sukobu – verbalnom bijesu, izbjegavanju komunikacije, neverbalnom bijesu ili fizičkom nasilju – internalizirala su simptome do drugog razreda škole i pokazala su sklonost izbjegavanju konflikata. S druge strane, djeca izložena prikrivenoj agresiji su eksternalizirala svoje simptome i postala emocionalno osjetljiva i sklona konfliktima. Adolescenti u sedmom razredu izloženi otvorenom sukobu nastavili su proces internalizacije i postali tjeskobni i povučeni, imali su problema sa spavanjem i bili su deprimirani. Adolescenti izloženi pritajenom tipu roditeljskog konflikta imali su problema s reguliranjem ponašanja, praćenjem nastave, agresivnosti i sklonosti prema kršenju pravila.

5. Izluđivanje (lažno optuživanje, poticanje nesigurnosti)

Iako se obično događa između odraslih pojedinaca, tužna je istina da roditelji to rade i svojoj djeci. Izluđivati djecu je nevjerojatno lagano i učinkovito zato što su roditelji autoritativne figure i ako oni kažu da se nešto dogodilo ili nije dogodilo dijete će vjerojatno povjerovati.

Izluđivanje je krajnje štetno za djecu koja bi u najboljem mogućem svijetu trebala učiti vjerovati svojim emocijama i mislima te brusiti vještine čitanja drugih ljudi; umjesto toga izluđivanje reže poput mača te uvodi sumnju u sebe i nesigurnost.

Takvo je bilo iskustvo od Robyn: “Moja majka bi nešto obećala, onda bi prekršila to obećanje i konačno bi  negirala da je ikad išta obećala. Sad znam da je to bilo izluđivanje. Kad me je brat udario, ona me okrivila jer sam ga navodno provocirala, a kad sam se pobunila rekla mi je da je sve moja krivica. I to je izluđivanje. Ili bi jednostavno porekla da se nešto dogodilo. Stajala bi u kuhinji s rukama na bokovima i nazvala bi me lažljivicom ili bi me pitala zašto lažem. Strašno! Terapija mi je otvorila oči.”

Dobra stvar u vezi roditeljskog optuživanja u odnosu na ono bračno je da se s vremenom sve lakše može prepoznati.

6. Marginaliziranje i izrugivanje

Majke autoritativnih sklonosti ili narcisoidnih crta ličnosti orkestriraju odnose među djecom unutar obitelji – to je između ostalog suština favorizacije – ali ako jedno dijete učinimo predmetom poruge, na taj način držimo i drugu djecu pod kontrolom. Izrugivanje s djetetovim osjećajima i mislima, bilo kroz riječi ili geste prijezira poput kolutanja očima ili smijeha, nije samo okrutno već i zlostavljački jer potiče nesigurnost i mržnju prema sebi.

Čak i u odrasloj dobi, ako vam uvijek  govore da je vaše mišljenje blesavo ili glupo ili da “nikog nije briga što mislite”, riječ je o manipulaciji koja se ne smije tolerirati. Briga za druge uključuje uzajamno poštovanje.

7. Žrtveno janje

Po mom mišljenju, stvar je najbolje opisao Gary Gemmill koji je primijetio da prisustvo žrtvenog janjeta dozvoljava članovima grupa ili obitelji da vjeruju da su bolji nego što jesu. Ako možete svaliti krivicu na nekoga – bilo da je riječ o trajnoj ili rotirajućoj ulozi – to vam daje za pravo misliti da bi stvari mogle biti savršene, samo da nema te jedne osobe. Ova taktika manipulativnim majkama daje uvijek spremno objašnjenje. Ništa čudno da je ova taktika pouzdani alat narcisoidnih majki.

8. Izbjegavanje ili opstruiranje komunikacije

Ponašanje kao da osoba nije govorila ili izbjegavanje odgovora su izravan način izražavanja ekstremnog prijezira, i iako je riječ o ponižavajućem i bolnom iskustvu za odrasle, za djecu je to apsolutno devastirajuće, pogotovo ako dolazi od roditelja.

Jedna čitateljica je podijelila svoje iskustvo: “Tihi tretman koji je prakticirala moja majka je bio zastrašujuć; mogao bi trajati danima, što predstavlja cijelu vječnost ako imate 6 ili 7 godina. Gledala bi ravno kroz mene, kao da ne postojim. Osjećala sam se kao da sam nestala s lica zemlje. Radila sam što sam mogla da je ne naljutim i da joj ostanem izvan pogleda; govorila sam malo i radila još manje jer sam se bojala. Moji napadaji panike započeli su u školi kad bi me učitelj prozvao, a tek sam na fakultetu uz pomoć terapeuta povezala svoj strah od izricanja mišljenja sa zlostavljačkim ponašanjem moje majke.”

Jednom kad prepoznate sva toksična ponašanja i njihov utjecaj na vas, morati ćete smisliti kako postaviti ograničenja u komunikaciji s majkom. Zlostavljanje jednostavno nije u redu.

.

Aktivno starenje

Andrija Zelmanović: Ne žalim za mladošću i prošlim vremenima

Poznati zagrebački fotograf Andrija Zelmanović govori o vitalnom starenju, Photoshopu, aktivnoj mirovini i svojim životnim veseljima.

Petra Švarc

Objavljeno

|

Autor

“Sve me boli: kralježnica – to rješava kiropraktičar, za sad neuspješno, a onda i koljeno – to sam operirao, ali…” Kaže mi to Andrija Zelmanović, za prijatelje Zelma, u kišno subotnje prijepodne dok sjedamo na kavu u njegovoj (a i mojoj) gradskoj bazi – malom kafiću s jako finom kavom u Preradovićevoj ulici u Zagrebu.

Zelmu namjerno nisam pobliže opisala odmah u prvoj rečenici jer jedna rečenica za to naprosto nije dovoljna. Poznati zagrebački fotograf koji je svoje prve radove napravio za vrijeme “Novog vala”, strastveni biciklist, otac i dvostruki djed, u isto vrijeme je i mangup i pravi fini zagrebački dečko – i dan danas, sa 66 godina.


Nepresušni izvor zanimljivih priča i anegdota, duhovit, uvijek okružen ljudima (i lijepim ženama), prepoznatljivoga dubokog, “rašpavog” glasa. Velika je vjerojatnost da ste ga i sami zamijetili kako opušteno na biciklu kruži ulicama centra ili negdje na potezu od Cvjetnog trga do Preradovićeve, gdje se nalazi njegov studio. 

Mislili su da ima servis za bicikle

“Bicikliram i danas, ali ne više kao prije. Sada mi je bicikl uglavnom prijevozno sredstvo, a prije sam ga sasvim drugačije koristio. Išlo se na vožnje, na Sljeme… a sad mi služi da dođem od točke A do točke B i za održavanje koljena. Auto imam, ali ga baš ne vozim često pa sam  dao sinu da ga vozi. Imam i električni bicikl, nabavio sam ga kad sam operirao koljeno. Dobio sam lijepo novo koljeno koje fino radi, ali u prvo vrijeme nisam mogao voziti bicikl pa sam si kupio električni. Iako, moram reći da nisam preveliki poklonik te vrste bicikala. Prava stvar je ipak prava stvar. Nekad sam znao kupovati stare bicikle – vintage kak’ bi se reklo – pa ih ‘zrihtati’. Onda su to doznali novinari pa bi o tome pisali. A onda su na vrata mog studija dolazili ljudi jer su mislili da je to servis za popravak bicikala.”

Mirovina nije za mirovanje

A u tom, već legendarnom studiju, stvarala se i još se uvijek stvara ljepota. Magija. Umjetnost. Zelma o svome radu nikada ne govori na taj način. A ne voli ni komplimente. Iako je u mirovini, ne miruje.

“Imam sreću da stanujem u istoj kući u kojoj mi je i studio pa se ujutro samo spustim kat niže. Studio sam napravio i on postoji zato da bih ja u njemu fotkao. Međutim, sada ga i iznajmljujem – to je sporedna djelatnost u kriznim vremenima. Dugo sam se tome odupirao – kako će netko drugi fotkati u mojem studiju?! S mojim lampama?!? Ali, prilagodio sam se. Fotkam puno manje nego prije, ali imam sina koji također krenuo ovim putem – završio  je studij kamere na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti, a potom i poslijediplomski studij na londonskoj Royal Academy of Art. Uz njega imam osjećaj da se stalno nešto događa u studiju.”

Zajedno s Nikolom i starijim sinom Jašom, Zelma je pokrenuo i projekt portreti.hr, posvećen, pogađate, fotografiranju svih vrsta portreta – od obiteljskih, poslovnih, individualnih, portreta kućnih ljubimaca, prijatelja ili djece. 

U ovom poslu, kaže, ne postoje dva jednaka dana: “Ponekad zbog posla moram ustati u 7 sati, a nekad ne moram pa mogu malo dulje odspavati. Sad kad me bole križa, budim se u 6 i to mi je koma. Onda ide prvo kavica – jedno sat, dva pa tek onda radne obaveze. Tko me ne zna, lako može pomisliti da po cijeli dan samo sjedim i pijem kavu. Ali to nije tako – ja naprosto lovim svaku rupu u rasporedu da malo sjednem među ljude, da popričamo i podružimo se. Jako volim ljude, druženja, razgovore. Slobodno vrijeme? Pa meni je svo vrijeme slobodno vrijeme, ne dijelim dane na radno i slobodno vrijeme jer i kad radim, zabavno mi je. Najbolje mi je kad me pitaju kad ću na godišnji odmor – ja im kažem da sam ja stalno na godišnjem, samo da ponekad nešto malo radim (smijeh). Posljednjih godina ljetujem na Visu. Prije je moje ljetno odredište bio Hvar, sada je to Vis. Nije mi to neki značajan odmak od Zagreba jer tamo ljeti ima toliko Zagrepčana da je to onda zapravo samo produžetak gradskog đira, ali na moru.

Svako životno doba je lijepo

Iako se rado prisjeća mladosti, ne slaže se da je, kako mnogi vole reći “prije bilo bolje”. “Ne žalim za prošlim vremenima, i ovo životno doba mi je lijepo i ima jako puno zanimljivih događaja, situacija, momenata. Tu prije svega mislim na glazbu – potpuno sam se maknuo iz onih vremena kad smo slušali, kajaznam, Beatlese i Rolling Stonese. Moji prijatelji i dan danas slušaju ono što su slušali pred 20 godina i ne priznaju da postoji išta drugo osim toga. Ako me pitaš što slušam, reći ću da nemam pojma jer toga toliko ima – ja to slušam, ali ne trudim se više uopće pamtiti kako se što zove i tko to izvodi”, kaže.

“Evo, noćas sam na TV programu Arte pronašao jedan sjajan koncert, pustio si ga na zvučnike i uživao. Super mi je što sve ono što znam da više neću imati prilike uživo vidjeti i obići, mogu slušati doma. Odem još uvijek i na poneki koncert. Prošle sam godine bio na Exitu, u Novom Sadu – zanimalo me kako izgleda tako veliki spektakl. Super je to, samo bi bilo bolje da sam to napravio prije 10, 15 godina jer Exit znači lijeganje u 4, 5 ujutro pa onda idući dan lutanje gradom pa opet sve ispočetka… zahtjevno je to, ali drago mi je da sam bio. Odem rado i na InMusic na Jarun.”

Andrija Zelmanović (foto: Petra Švarc)

Urbani drvosječa

Kao fotograf, čitavog je života okružen ljepotom i skladom pa i sam njeguje prepoznatljiv stil. Tu su uvijek upečatljive naočale – kako one za vid, tako i sunčane, a njegov je stil odijevanja jedan modni portal svojevremeno definirao kao stil “urbanog drvosječe”.

“Volim odjeću, kupim kad nađem nekaj zgodno. Uvijek mi je žao što nemam više love da si mogu priuštiti i bolje komade. Ali, evo, snalazim se i s low budget firmama” (smijeh).

Prije nekoliko godina, Zelma je postao djed. “Nisam ja deda. Ja kažem da je moj sin dobio sina (smijeh). A onda pretpostavljam da sam ja u toj priči nekakav djed. Nemam baš puno prilike živjeti tu ulogu jer jedno dijete živi u Njemačkoj, a drugo mi dođe svaki tjedan na sat dva. Ali simpa mi je to.” 

Pitam ga za neki tajni recept, eliksir mladosti. Kaže kako nastoji jesti zdravo i raznoliko. “Hrana mi je baš gušt. Imam faze kad svaki dan kuham – sad nisam u toj fazi, ali uvijek doma imam nešto što mogu na brzinu pripremiti, neku dobru salatu ili tjesteninu. Obožavam maslac na svježem kruhu, ali to si priuštim samo tu i tamo. Uglavnom sve što pojedem jest zdravo, ali onda to malo ‘pokvarim’ nekim slatkišem – lud sam za slatkim. Volio bih u život uključiti više fizičke aktivnosti. Prije sam bio puno aktivniji, ali stalno me nešto koči. Ili si možda samo nalazim dobra opravdanja, hahahaha… Nakon operacije koljena, vježbao sam ustrajno, svaki dan, sad sam malo manje redovit. Doktor me špota jer su mi oslabili mišići. U glavi mi se ništa nije promijenilo, ali neću više krenuti pješke na Sljeme, kužim da mi to ne bi bilo pametno“. 

Muško i žensko starenje

Fotografirajući ljude, uvjerio se da muškarci i žene drugačije stare. “Starenje ljudskog tijela i lica u velikoj mjeri ovisi o fizičkoj aktivnosti i o stanju u glavi. Rekao bih da muškarci s godinama, fizički dobiju neku novu, drugačiju konotaciju. Promjene su prisutne i kod žena, ali se manifestiraju na drugačiji način. Kod nekih se muškaraca taj fizički dio uspije bolje sačuvati pa dobije neke linije, koža i crte lica dobiju neki dodatni efekt, a kod žena je teže reći jer nerijetko posežu i za estetskim zahvatima. Razlike su prirodne, dobro je da postoje i protiv njih se nema smisla boriti. U mom poslu ima puno različitih trikova kojima se stvari prividno mogu popraviti.”

Osobno, kaže, nije pobornik Photoshopa i sličnih alata, ali ljudi to često traže: “Onda ja diskretno uredim fotografije, napravim to s mjerom, pristojno, pa mi kažu – ma joooj, mogli ste to malo bolje popeglati, da se ne vide bore, podočnjaci… Ili pak s druge strane, kažu mi da žele fotografije bez Photoshopa, sasvim prirodne. Onda kada ih vide, nastupi tajac – pa kaj sam ovo ja?!? Kaj ja fakat tako izgledam?!?! A jel’ me možete bar malo popraviti? Uglavnom, nitko se ne buni kada na fotografijama ispadne mlađe i ljepše.” 

Mirne dane u Preradovićevoj poremetio mu je potres. “Mogu reći da sam ipak imao dosta sreće. Centar je jako nastradao, mnogi moji susjedi morali su iseliti jer stanovi više nisu bili sigurni, neki nisu ni upotrebljivi. Moj je studio dobro prošao. Korona? Čudna stvar – imam stalno osjećaj  kao da se borim protiv nečeg nepoznatog i nevidljivog. Bolest definitivno jest tu, prisutna je i nije mi svejedno. Čuvam se, nosim masku, dezinficiram ruke, a i prestao sam pušiti, dobrim dijelom upravo zato što sam pročitao da pušači koji dobiju koronu, gotovo u pravilu lošije prolaze od nepušača. Eto, bar neka korist od te boleštine.”

Andrija Zelmanović

Samostalni umjetnik-fotograf (član ULUPUH-a I HZSU-a) sa dugogodišnjim iskustvom u svim vidovima fotografije te suradnik u vodećim relevantnim modnim (i ostalim) magazinima i agencijama. Suradnik je poznatih klijenata i poduzeća. Neke od referenci su Polet, Start, Svijet, Playboy, Globus, Cosmopolitan, Sensa, Elle dekor, Elle, Grey, Unex, Digitel. Dok nije u studiju možete ga vidjeti po gradu kako ekološki osviješteno pedalira. 

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost nakladnika.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP