Prati nas

Mozaik

dolce far niente

Imate li poriv da stalno budete produktivni? Ignorirajte ga

Čini li se i vama da nas sa svih strana stalno obasipaju prijedlozima što bi mogli raditi, kako bismo mogli biti još produktivniji i kako dodatno zaraditi? Doista, živimo u vremenima kad mnogi od nas tijekom dana nemaju niti sekunde slobodnog vremena.

Silvija Novak

Objavljeno

|

foto: Jeremy Bishop/Unsplash

“Jedna od posljedica pandemije je to što smo svi pod pritiskom da u kućnoj izolaciji stalno nešto radimo, možda i više nego ikad prije”, piše za Guardian Kiran Misra.

Pa čak je i Isaac Newton odgonetnuo tajne gravitacije dok je bio u karanteni, baš kao što je i Shakespeare napisao Kralja Leara tijekom karantene tijekom epidemije kuge.


Primio sam pregršt emailova koji me potiču da iskoristim slobodno vrijeme i naučim novi jezik, ili završim online tečaj uspješnog poslovanja, ili da napokon monetiziram svoje fotografsko umijeće. Čini se da je svaki trenutak koji nisam iskoristio kako bih izgradio dodatni biznis, unovčio hobi ili unaprijedio samog sebe na bilo koji način, izgubljeno vrijeme.

Taj pritisak i užurbanost su vrlo uvjerljivi. Više puta sam samom sebi obećao da ću složiti novi website, početi ozbiljno biciklirati ili srediti inbox, osim što ću obavljati i svoj regularni posao.

No onda sam se zaustavio i zapitao: kome doista treba to neprestano gonjenje i je li to zaista pravi način da provedem slobodno vrijeme?

Neprekidni pritisak i užurbanost

Jezik tog specifičnog pritiska bio je utkan i u svijet prije korone. U onim danima kad se još moglo putovati, hoteli su nas poticali da budemo produktivniji tijekom godišnjih odmora. Kompanija od koje iznajmljujem poslovni prostor, udijelila nam je ovakav savjet: “Ne prestajite raditi kad ste umorni”. Prema jednom oglasu koji se može naći na mnogim mjestima u Londonu “san je za slabiće”. Nije, stoga, nikakvo čudo što je pritisak da se bude produktivan najveći upravo sada kad je većina ekonomije dislocirana.

No, ne osuđujte ljudi koji su uključeni u ovakvo maltretiranje jer svi oni fitness instruktori koji nas potiču na vježbanje, samo pokušavaju zaraditi nešto dok traje karantena, a financijski znalci koji nam savjetuju da unovčimo svoje vještine, zapravo nam žele pomoći da se izvučemo iz trenutne financijske nesigurnosti.

Glorificiranje takvog pritiska neodvojivi je dio kapitalizma u kojem je zaposlenje s dobrom plaćom i uvjetima za mnoge izvan dohvata. Mnogi pripadnici moje generacije nikada neće iskusiti onu razinu financijske sigurnosti kakvu su imali naši roditelji, unatoč tome što rade više.

Koncept užurbanosti pomaže pomiriti te dvije kontradikcije i može biti iskorišten da bi se opravdala ekonomska nejednakost u gotovo svakom kontekstu te kako bi se promovirala iluzija da ako budete dovoljno zaposleni i užurbani, i vi možete postati jedan od “jednakijih”.

I dok ekonomija povremenih gaža potkopava zaštitu radnika i potiče očekivanje da svaka slobodna sekunda treba biti monetizirana, trudimo se pronaći svu silu dodatnih poslića kako bi popunili rupe. Emocionalni pritisak je golem. Živimo u političkoj i ekonomskoj klimi u kojoj je osjećaj naše vlastite vrijednosti reduciran na produktivnost.

Sve ja to znam i nije mi nepoznata užurbanost. Imam redovni posao u Programu za prehranu UN-a, no imam i fotografski obrt, radim kao slobodni novinar, uređujem knjige, podučavam engleski, ponešto i prevodim, tu i tamo nešto zaradim i kao plesač tradicionalnig indijskog plesa bhangra.

No jednu stvar se stalno iznova trebam podsjećati. Produktivnost je zapravo znatno otežana poremećajima u dnevnim rutinama i situacijom u kojoj ne možete umaći svojim sustanarima ili obitelji. Osim toga, opterećenje koje nam donose konstantne loše vijesti, može nas učiniti bolesnima, iscrpljenima i poljuljanog mentalnog zdravlja. Za žene, tu je još i stalna briga o djeci i pripremanju obroka zbog čega je jako teško na vrijeme i kako spada obaviti neki posao.

Spoznaja da svi živimo u vrlo čudnoj eri s jako malo ili posve bez slobodnog vremena, važan je korak prema osobođenju iz kulture užurbanosti, pogotovo ako se još uspijete i nasmijati zbog apsurdnosti situacije.

Sljedeći korak bio bi razumijevanje narativa u kojem zapravo mali broj šefova i investitora pokupi svu korist generiranu radom njihovih zaposlenika, umjesto da tu korist imaju sami radnici.

Način na koji su se mnoge kompanije u ovoj krizi ponijele prema radnicima, pokazuje da su propustili pružiti im potrebnu financijsku potporu pa čak i osnovnu fizičku zaštitu na radnom mjestu.

Naši životi bi se trebali sastojati od nečeg višeg osim konstantnog obavljanja zadataka

No kako to postići? Pokušajte se uključiti u rad grupa koje se bave rješavanjem problema vezanih u rad i poslodavce i koje pokušavaju promijeniti sadašnji sustav vrijednosti.

Iako se hobiji u vremenima poput ovih mogu učiniti nepotrebnima, pronaći vrijeme za stvari u kojima uživamo, ali koje nisu nužno potrebne, pomaže nam da shvatimo da se naše vrijeme koje ćemo provesti na ovoj planeti ne bi trebalo sastojati samo od obavljanja kojekakvih zadataka.

Posljednjih tjedana proveo sam dosta vremena pokušavajući napraviti domaći maslac i odsvirati nešto na violini koju godinama nisam uzeo u ruke.

Ovo me vrijeme također podsjetilo da sam, osim što sam produktivni zaposlenik, ujedno i netko tko voli kuhati i strastven je ljubitelj glazbe. Sjetio sam se da sam puno više od čiste ekonomske vrijednosti koju generiram svojim šefovima i savršeni protuotrov za život koji nas prisiljava na nešto posve drugo.

.

Aktivno starenje

Andrija Zelmanović: Ne žalim za mladošću i prošlim vremenima

Poznati zagrebački fotograf Andrija Zelmanović govori o vitalnom starenju, Photoshopu, aktivnoj mirovini i svojim životnim veseljima.

Petra Švarc

Objavljeno

|

Autor

“Sve me boli: kralježnica – to rješava kiropraktičar, za sad neuspješno, a onda i koljeno – to sam operirao, ali…” Kaže mi to Andrija Zelmanović, za prijatelje Zelma, u kišno subotnje prijepodne dok sjedamo na kavu u njegovoj (a i mojoj) gradskoj bazi – malom kafiću s jako finom kavom u Preradovićevoj ulici u Zagrebu.

Zelmu namjerno nisam pobliže opisala odmah u prvoj rečenici jer jedna rečenica za to naprosto nije dovoljna. Poznati zagrebački fotograf koji je svoje prve radove napravio za vrijeme “Novog vala”, strastveni biciklist, otac i dvostruki djed, u isto vrijeme je i mangup i pravi fini zagrebački dečko – i dan danas, sa 66 godina.


Nepresušni izvor zanimljivih priča i anegdota, duhovit, uvijek okružen ljudima (i lijepim ženama), prepoznatljivoga dubokog, “rašpavog” glasa. Velika je vjerojatnost da ste ga i sami zamijetili kako opušteno na biciklu kruži ulicama centra ili negdje na potezu od Cvjetnog trga do Preradovićeve, gdje se nalazi njegov studio. 

Mislili su da ima servis za bicikle

“Bicikliram i danas, ali ne više kao prije. Sada mi je bicikl uglavnom prijevozno sredstvo, a prije sam ga sasvim drugačije koristio. Išlo se na vožnje, na Sljeme… a sad mi služi da dođem od točke A do točke B i za održavanje koljena. Auto imam, ali ga baš ne vozim često pa sam  dao sinu da ga vozi. Imam i električni bicikl, nabavio sam ga kad sam operirao koljeno. Dobio sam lijepo novo koljeno koje fino radi, ali u prvo vrijeme nisam mogao voziti bicikl pa sam si kupio električni. Iako, moram reći da nisam preveliki poklonik te vrste bicikala. Prava stvar je ipak prava stvar. Nekad sam znao kupovati stare bicikle – vintage kak’ bi se reklo – pa ih ‘zrihtati’. Onda su to doznali novinari pa bi o tome pisali. A onda su na vrata mog studija dolazili ljudi jer su mislili da je to servis za popravak bicikala.”

Mirovina nije za mirovanje

A u tom, već legendarnom studiju, stvarala se i još se uvijek stvara ljepota. Magija. Umjetnost. Zelma o svome radu nikada ne govori na taj način. A ne voli ni komplimente. Iako je u mirovini, ne miruje.

“Imam sreću da stanujem u istoj kući u kojoj mi je i studio pa se ujutro samo spustim kat niže. Studio sam napravio i on postoji zato da bih ja u njemu fotkao. Međutim, sada ga i iznajmljujem – to je sporedna djelatnost u kriznim vremenima. Dugo sam se tome odupirao – kako će netko drugi fotkati u mojem studiju?! S mojim lampama?!? Ali, prilagodio sam se. Fotkam puno manje nego prije, ali imam sina koji također krenuo ovim putem – završio  je studij kamere na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti, a potom i poslijediplomski studij na londonskoj Royal Academy of Art. Uz njega imam osjećaj da se stalno nešto događa u studiju.”

Zajedno s Nikolom i starijim sinom Jašom, Zelma je pokrenuo i projekt portreti.hr, posvećen, pogađate, fotografiranju svih vrsta portreta – od obiteljskih, poslovnih, individualnih, portreta kućnih ljubimaca, prijatelja ili djece. 

U ovom poslu, kaže, ne postoje dva jednaka dana: “Ponekad zbog posla moram ustati u 7 sati, a nekad ne moram pa mogu malo dulje odspavati. Sad kad me bole križa, budim se u 6 i to mi je koma. Onda ide prvo kavica – jedno sat, dva pa tek onda radne obaveze. Tko me ne zna, lako može pomisliti da po cijeli dan samo sjedim i pijem kavu. Ali to nije tako – ja naprosto lovim svaku rupu u rasporedu da malo sjednem među ljude, da popričamo i podružimo se. Jako volim ljude, druženja, razgovore. Slobodno vrijeme? Pa meni je svo vrijeme slobodno vrijeme, ne dijelim dane na radno i slobodno vrijeme jer i kad radim, zabavno mi je. Najbolje mi je kad me pitaju kad ću na godišnji odmor – ja im kažem da sam ja stalno na godišnjem, samo da ponekad nešto malo radim (smijeh). Posljednjih godina ljetujem na Visu. Prije je moje ljetno odredište bio Hvar, sada je to Vis. Nije mi to neki značajan odmak od Zagreba jer tamo ljeti ima toliko Zagrepčana da je to onda zapravo samo produžetak gradskog đira, ali na moru.

Svako životno doba je lijepo

Iako se rado prisjeća mladosti, ne slaže se da je, kako mnogi vole reći “prije bilo bolje”. “Ne žalim za prošlim vremenima, i ovo životno doba mi je lijepo i ima jako puno zanimljivih događaja, situacija, momenata. Tu prije svega mislim na glazbu – potpuno sam se maknuo iz onih vremena kad smo slušali, kajaznam, Beatlese i Rolling Stonese. Moji prijatelji i dan danas slušaju ono što su slušali pred 20 godina i ne priznaju da postoji išta drugo osim toga. Ako me pitaš što slušam, reći ću da nemam pojma jer toga toliko ima – ja to slušam, ali ne trudim se više uopće pamtiti kako se što zove i tko to izvodi”, kaže.

“Evo, noćas sam na TV programu Arte pronašao jedan sjajan koncert, pustio si ga na zvučnike i uživao. Super mi je što sve ono što znam da više neću imati prilike uživo vidjeti i obići, mogu slušati doma. Odem još uvijek i na poneki koncert. Prošle sam godine bio na Exitu, u Novom Sadu – zanimalo me kako izgleda tako veliki spektakl. Super je to, samo bi bilo bolje da sam to napravio prije 10, 15 godina jer Exit znači lijeganje u 4, 5 ujutro pa onda idući dan lutanje gradom pa opet sve ispočetka… zahtjevno je to, ali drago mi je da sam bio. Odem rado i na InMusic na Jarun.”

Andrija Zelmanović (foto: Petra Švarc)

Urbani drvosječa

Kao fotograf, čitavog je života okružen ljepotom i skladom pa i sam njeguje prepoznatljiv stil. Tu su uvijek upečatljive naočale – kako one za vid, tako i sunčane, a njegov je stil odijevanja jedan modni portal svojevremeno definirao kao stil “urbanog drvosječe”.

“Volim odjeću, kupim kad nađem nekaj zgodno. Uvijek mi je žao što nemam više love da si mogu priuštiti i bolje komade. Ali, evo, snalazim se i s low budget firmama” (smijeh).

Prije nekoliko godina, Zelma je postao djed. “Nisam ja deda. Ja kažem da je moj sin dobio sina (smijeh). A onda pretpostavljam da sam ja u toj priči nekakav djed. Nemam baš puno prilike živjeti tu ulogu jer jedno dijete živi u Njemačkoj, a drugo mi dođe svaki tjedan na sat dva. Ali simpa mi je to.” 

Pitam ga za neki tajni recept, eliksir mladosti. Kaže kako nastoji jesti zdravo i raznoliko. “Hrana mi je baš gušt. Imam faze kad svaki dan kuham – sad nisam u toj fazi, ali uvijek doma imam nešto što mogu na brzinu pripremiti, neku dobru salatu ili tjesteninu. Obožavam maslac na svježem kruhu, ali to si priuštim samo tu i tamo. Uglavnom sve što pojedem jest zdravo, ali onda to malo ‘pokvarim’ nekim slatkišem – lud sam za slatkim. Volio bih u život uključiti više fizičke aktivnosti. Prije sam bio puno aktivniji, ali stalno me nešto koči. Ili si možda samo nalazim dobra opravdanja, hahahaha… Nakon operacije koljena, vježbao sam ustrajno, svaki dan, sad sam malo manje redovit. Doktor me špota jer su mi oslabili mišići. U glavi mi se ništa nije promijenilo, ali neću više krenuti pješke na Sljeme, kužim da mi to ne bi bilo pametno“. 

Muško i žensko starenje

Fotografirajući ljude, uvjerio se da muškarci i žene drugačije stare. “Starenje ljudskog tijela i lica u velikoj mjeri ovisi o fizičkoj aktivnosti i o stanju u glavi. Rekao bih da muškarci s godinama, fizički dobiju neku novu, drugačiju konotaciju. Promjene su prisutne i kod žena, ali se manifestiraju na drugačiji način. Kod nekih se muškaraca taj fizički dio uspije bolje sačuvati pa dobije neke linije, koža i crte lica dobiju neki dodatni efekt, a kod žena je teže reći jer nerijetko posežu i za estetskim zahvatima. Razlike su prirodne, dobro je da postoje i protiv njih se nema smisla boriti. U mom poslu ima puno različitih trikova kojima se stvari prividno mogu popraviti.”

Osobno, kaže, nije pobornik Photoshopa i sličnih alata, ali ljudi to često traže: “Onda ja diskretno uredim fotografije, napravim to s mjerom, pristojno, pa mi kažu – ma joooj, mogli ste to malo bolje popeglati, da se ne vide bore, podočnjaci… Ili pak s druge strane, kažu mi da žele fotografije bez Photoshopa, sasvim prirodne. Onda kada ih vide, nastupi tajac – pa kaj sam ovo ja?!? Kaj ja fakat tako izgledam?!?! A jel’ me možete bar malo popraviti? Uglavnom, nitko se ne buni kada na fotografijama ispadne mlađe i ljepše.” 

Mirne dane u Preradovićevoj poremetio mu je potres. “Mogu reći da sam ipak imao dosta sreće. Centar je jako nastradao, mnogi moji susjedi morali su iseliti jer stanovi više nisu bili sigurni, neki nisu ni upotrebljivi. Moj je studio dobro prošao. Korona? Čudna stvar – imam stalno osjećaj  kao da se borim protiv nečeg nepoznatog i nevidljivog. Bolest definitivno jest tu, prisutna je i nije mi svejedno. Čuvam se, nosim masku, dezinficiram ruke, a i prestao sam pušiti, dobrim dijelom upravo zato što sam pročitao da pušači koji dobiju koronu, gotovo u pravilu lošije prolaze od nepušača. Eto, bar neka korist od te boleštine.”

Andrija Zelmanović

Samostalni umjetnik-fotograf (član ULUPUH-a I HZSU-a) sa dugogodišnjim iskustvom u svim vidovima fotografije te suradnik u vodećim relevantnim modnim (i ostalim) magazinima i agencijama. Suradnik je poznatih klijenata i poduzeća. Neke od referenci su Polet, Start, Svijet, Playboy, Globus, Cosmopolitan, Sensa, Elle dekor, Elle, Grey, Unex, Digitel. Dok nije u studiju možete ga vidjeti po gradu kako ekološki osviješteno pedalira. 

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost nakladnika.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP