Prati nas

Mozaik

Znanstvenica

Upoznajte June Almeidu, znanstvenicu koja je 1964. otkrila prvi koronavirus

Doktorica June Almeida je na Institutu za rak Ontario razvila svoju nevjerojatnu vještinu rada s elektronskim mikroskopom i osmislila metodu kojom je viruse moguće bolje vidjeti i snimiti tako što je koristila antitijela za njihovo spajanje.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Tko je izmislio koronavirus?
June Almeida (foto: Pete Linforth/Pixabay/Wikimedia)

June Almeida postala je pionirka u snimanju virusa, a njezin je rad ponovno postao aktualan tijekom ove pandemije. Zanimljivo, doktorica Almeida je kći vozača autobusa i sa 16 je godina nakratko prekinula školovanje, piše BBC. Iako njeno obrazovanje nije pratilo formalni slijed, njen doprinos znanosti nagrađen je doktoratom.

Virus poznat kao SARS-CoV-2 koji uzrokuje bolest COVID-19 je novi virus iz reda koronavirusa, a njih je prva identificirala doktorica Almeida još davne 1964. godine u svojem laboratoriju u bolnici St Thomas u Londonu.


Virologinja rođena kao June Hart 1930. godine, odrasla je u Glasgowu. Napustila je školu s malo formalnog obrazovanja, no ipak se zaposlila kao laboratorijska tehničarka na odjelu histopatologije u Kraljevskoj ambulanti u Glasgowu. Kasnije se preselila u London gdje je nastavila znanstvenu karijeru, a kasnije se udala za umjetnika Enriquesa Almeidu iz Venezuele. Par se s malom malom kćerkom preselio u Toronto u Kanadi, a doktorica Almeida je upravo na Institutu za rak Ontario razvila svoju nevjerojatnu vještinu rada s elektronskim mikroskopom. Osmislila je metodu kojom je viruse moguće bolje vidjeti i snimiti tako što je koristila antitijela za njihovo spajanje.

Znanstveni novinar George Winter, kaže da je njezin talent prepoznat u Velikoj Britaniji pa ju bolnica St Thomas nagovara da se vrati. To je ista ona bolnica u kojoj se od koronavirusa nedavno liječio britanski premijer Boris Johnson. Nakon povratka u Veliku Britaniju, surađivala je s doktorom Davidom Tyrellom koji je u Salisburyju proučavao viruse koji uzrokuju običnu prehladu.

Tyrrell je proučavao sadržaje noseva nekolicine volontera te su pronašli nekoliko virusa povezanih s prehladom, no ipak ne sve. Jedan uzorak, koji je kasnije postao poznat kao B814, pronađen je 1960. u nazalnom brisu jednog učenika iz Surreya. Otkrili su da ti virusi mogu kod volontera izazvati simptome obične prehlade.

Uzorke je poslao doktorici Almeidi koja je u njima pronašla viruse koje je opisala kao slične virusima influenze, ali ne baš posve istima. Ono što je identificirala, kasnije je postalo poznato kao prvi ljudski koronavirus.

Winter kaže kako je Almeida zapravo i prije vidjela čestice slične ovima dok je istraživala hepatitis kod miševa i bronhitis kod pilića. Međutim, njezino su istraživanje recenzenti odbacili jer su kazali da je “slika koju je napravila samo loša slika čestica virusa influenze”. Novo istraživanje soja B814 objavljeno je u Britanskom medicinskom časopisu 1965. godine, a fotografije onoga što je Almeida vidjela pod svojim mikroskopom, objavljene su u Časopisu opće virologije dvije godine kasnije.

Kako dalje navodi Winter, doktori Tyrrell i Almeida, zajedno s profesorom Tonyjem Watersonom, ravnateljem bolnice St Thomas, nazvali su virus “koronavirusom” zbog aureole koja podsjeća na krunu, a koja se mogla vidjeti na fotografijama.

Doktorica Almeida kasnije je radila na Poslijediplomskom studiju medicine u Londonu, na kojem je i sama doktorirala. Svoju je karijeru završila na Institutu Wellcome, a njeno ja ime upisano na nekoliko patenata povezanih sa snimanjem virusa. Zanimljivo, nakon što je napustila Institus Wellcome, doktorica Almeida je postala učiteljica joge, no vratila se virologiji kao savjetnica u kasnim osamdesetim godinama kad je pomogla u snimanju tada novog HIV virusa.

June Almeida umrla je 2007. u dobi od 77 godina. Upravo danas, 13 godina nakon smrti, doktorica Almeida napokon dobiva priznanje koje zaslužuje kao pionirka čiji je rad ubrzao razumijevanje virusa koji se u ovom trenutku širi svijetom.

.

Mozaik

Lewisia – kamena djevica kojoj ćete se veseliti iz godine u godinu

Lewisia je otporna biljka kojoj je siromašan kamenjar prirodno okruženje. Može se uzgajati na ekstremno ocjeditim položajima, ali i u loncima.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

Autor

Kada bismo mogli križati čuvarkuću i jaglac, vjerojatno bismo dobili biljku nalik lewisiji, cvjetnici koja polako, ali sigurno, osvaja hrvatske vrtove i balkone. Priča o njoj, barem onaj dio poznat zapadnoj civilizaciji, počela je paralelno s najvećom američkom avanturom – ekspedicijom koja je pod vodstvom Meriwethera Lewisa i Williama Clarka istražila do tada nepoznat zapad Amerike.

Meriwether Lewis, vojnik i javni službenik, ali i prirodoslovac, kraj potoka Lolo u današnjoj saveznoj državi Montani 1. srpnja 1806. godine otkrio je biljčicu koja je kasnije po njemu dobila ime – Lewisia rediviva.


Indijanski crni lijek

Ova skromna biljka navikla na škrte kamenjare ranije je bila poznata američkim domorocima koji su je zvali gorkim korijenom ili crnim lijekom, a koristili su je kao rijetku delikatesu. Legenda kaže da su za bisage pune gorkog korijena davali konja.

Postoji čak i mit prema kojem je jedan dio biljke iz originalnog Lewisovog herbara oživljen naknadno i to nekoliko godina nakon što je biljka prikupljenja. Ono što je sasma sigurno je da se Lewis iz višegodišnje ekspedicije vratio s barem jednim živim i zdravim primjerkom lewisije.

Kamena djevica

Iako se i danas L. rediviva sa svojim velikim ružičastim cvijetom rado uzgaja po znalačkim vrtovima, po popularnosti ju je pretekla bliska rođaka Lewisia cotyledon koja cvijeta više puta godišnje; od ranog proljeća do kasne jeseni. Zovu je još i Siskiyou lewisia ili kamena djevica.

I kod ove vrste lišće dugo do 9 centimetara raspoređeno je čvrsto rozetasto. A na stapkama dugim do 30 centimetara, štitasto su zbijeni cvjetovi koji dolaze u puno boja; od čisto bijele preko ružičaste, narančaste i crvene do potpuno žute. Mnogima su najzanimljivije hippie varijante s prugastim cvjetovima. Rod Lewisia, za sada, bilježi 19 vrsta smještenih u botaničku porodicu Montiaceae.

Lewisia cotyledon (foto: Sandro Bura)

Gdje uzgajati?

Lewisia je otporna biljka kojoj je siromašan kamenjar prirodno okruženje. Može se uzgajati na ekstremno ocjeditim položajima, ali i u loncima. Kada se uzgaja kao lončanica, valja joj osigurati hladno prezimljavanje u svijetlim i negrijanim prostorijama. Uspjeh je zagarantiran kada se biljka zimi, zbog kontroliranja vlage, može držati u negrijanom stakleniku.

Pozicija i temperatura

Samim tim što potječe iz američkih stjenjaka jasno ne da Lewisia podnosi ekstremne raspone temperature i sušu. Lewisia traži puno svjetla. Uspijevati će na punom suncu, ali i na zapadnoj ekspoziciji.

Supstrat

Biljku valja posaditi u ocjedito, siromašno i po mogućnosti kiselo tlo. Idealne su za kamenjar i sadnju u kamene zidove. Kada se uzgaja kao lončanica, dobar recept za supstrat je jedna trećina kvarcnog (riječnog) pijeska na dvije trećine komercijalne tresetne mješavine za uzgoj lončanica.

Kada zalijevati

Ekstremno je osjetljiva na višak vlage. U takvim uvjetima vrlo lako dođe do truljenja “mrkvastog” korijena. Stoga se voda u podlošku nikada ne smije zadržavati, a biljku valja zaliti tek kada se supstrat u potpunosti osušio.

Kako prihranjivati

Iako je lewisia “programirana” za škrte uvjete, možete je tijekom ljeta gnojiti na dvotjednoj bazi komercijalnim gnojivima za cvatuće biljke.

Kako razmnožavati

Odvajanjem postranih izboja i sjemenom.

Ubiranje sjemena lewisije

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP