Prati nas

Mozaik

Dan pobjede

Nikad dosta antifašizma! Fašizam se i dalje udvara malograđanskim mozgovima

‘Fašizam ne može funkcionirati ako ne postoji onaj hendikepirani, siromašni potproletarijat (zapravo neproletarijat) iz kojega se regrutiraju najglasniji i najagresivniji (ulični) fašistički borci.’

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

Štab Udarne brigade “Braća Radić” na čelu Desetog korpusa ulazi u Zagreb, 9. svibnja 1945. godine. Na bijelom je konju Josip Skupnjak Vlado

Istodobno dok se na trgovima evropskih gradova održavaju antifašističke manifestacije ili proslave obljetnica pobjede nad fašizmom, u podrumima tih istih gradova održavaju se tajne fašističke konferencije i kongresi. Stoga antifašizam ostaje i danas, trideset godina nakon rata, najvažniji ljudski politički angažman”, pisao je daleke 1975. godine zagrebački Start povodom Dana pobjede. Tekst prenosimo u cijelosti

Ne samo zbog žrtava jučer, nego prvenstveno radi života sutra, fašizam se nikada ne smije podcjenjivati.


Prošlo je trideset godina od pobjede nad fašizmom, ali fašizma nije nestalo. Istodobno dok se u svijetu slavi značajna obljetnica, fašizam nosi nove žrtve – samo za četiri dana, u neredima u talijanskim gradovima poginula su od fašističke ruke tri mlada antifašista, u Lyonu je fašistička ruka pucala na našega konzula, u Čileu su žrtve fašizma nebrojene, a moglo bi se i još nabrajati.

Istodobno dok se na trgovima evropskih gradova održavaju antifašističke manifestacije ili proslave obljetnica pobjede nad fašizmom, u podrumima tih istih gradova održavaju se tajne fašističke konferencije i kongresi. Takvi su kongresi održani nedavno u Barceloni, Münchenu, Amsterdamu, Cattolici, a posljednja dva u Lyonu, jedan potkraj prosinca prošle godine, a drugi 28. ožujka ove godine, u doba kad je počinjen atentat na našega konzula.

Nisu to manifestacije nostalgičnih veterana; to su strateški dogovori njihovih mladih nasljednika koji – uz pomoć moćnijih i bolje kamufliranih – žele ponovo osvojiti vlast.

Kao i prije pedesetak godina, kad se prvi put pojavio na svjetskoj sceni, tako su i danas fašizmu potrebna tri elementa da bi mogao djelovati; on ne može funkcionirati ako ne postoji onaj hendikepirani, siromašni potproletarijat (zapravo neproletarijat) iz kojega se regrutiraju najglasniji i najagresivniji (ulični) fašistički borci. Fašizam ne postoji ako ne postoji i vojno-policijski dio mehanizma vođen oficirskim poimanjima o redu i miru. Fašizma ne može biti ako ne postoji i financijsko-imperijalistička snaga koja će ga isprva financirati, a potom iz njega izvlačiti profite.

Na žalost, još su prostrana područja ovoga našega globusa na kojima postoje društva sa sva tri elementa fašističkog mehanizma – negdje su se ti elementi pretvorili i u “produktivni” fašistički mehanizam.

Doduše, došlo je do nekih promjena prema fašizmu dvadesetih i tridesetih godina; mjesto fermentiranja fašizma nisu više trenutno depresivna područja (kao što je bila Njemačka u doba velike ekonomske krize između dva rata) nego kronično depresivna područja, kao što su jug Italije, Grčka, Pirinejski poluotok, Latinska Amerika, te čak i neka područja Azije.

Promijenio se i financijski rukovodilac fašističkih zavjera – umjesto nacionalnih kapitalističkih klika (koje još postoje), sve se češće na tom poslu pojavljuje međunarodni financijski kapital, često skriven ispod firma velikih multinacionalnih kompanija ili državnih imperijalističkih organizama.

Pravo lice ultradesnice

Prije trideset godina slomljena je nacifašistička vojna sila, ali tek su djelomično uklonjeni uvjeti koji su doveli do fašizma, i to se danas osvećuje i prijeti svijetu. U Italiji se pobjeda nad fašizmom nije pretvorila u društvenu revoluciju; naprotiv, zbog nekih unutrašnjih računa, građanska se upravljačka klasa previše počela oslanjati na komufliranu ultradesnicu, a danas, kad je ta ultradesnica u toku šest godina terorističke ofenzive potpuno pokazala pravo lice, vladajućoj građanskoj klasi (koja stalno napominje da je antifašistička) nedostaje snage da joj se suprotstavi.

I u nekim drugim zemljama Sredozemlja slična je situacija: u Grčkoj, Španjolskoj i Portugalu. Neovisno o sadašnjoj političkoj situaciji u Portugalu i Grčkoj, širi društveni uvjeti koji snaže fašizam još nisu potpuno uklonjeni iako se u obje zemlje radi na tome. Naime, uklanjanje fašističke diktature samo je dio mjera potrebnih da se fašizam potpuno isključi iz nekog društva, mjera koje mogu trajati godinama i generacijama, jer – da bi se potpuno pobijedilo i iskorijenilo fašizam – nije dovoljno primijeniti samo političke uvjete; treba, osim političkih uvjeta, izmijeniti i psihosociološku svijest.

I današnji fašizam, kao i onaj prije pedeset godina, užasno je agresivan i želi biti sveoouhvatan, netrpeljiv je prema svima ostalima (koji ne razmišljaju u skladu s fašističkom ideologijom) i vrlo se lako kamuflira, pretvara se u nešto što naoko nije fašizam.

Prijemčiv je, i tu je njegova velika opasnost. Nudi “rješenja”, “sigurnost” onima koji bi društvena previranja – koja ne razumiju – željeli riješiti linijom manjeg otpora, udvara malograđanskom sloju. Nudi “sigurnost”, a ubija.

Rat protiv fašizma u svijetu i danas traje, usprkos trijumfalnoj pobjedi nad fašističkim armijama u svibnju 1945. godine. No, taj se rat sada ne vodi na evropskim bojištima, on je u etapi civilstva. Borci protiv fašizma nisu uspjeli uništiti fašizam u korijenu, ali ga zaustavljaju u bici za malograđanske mozgove.

Glupost kao zločin

Malograđanin – to je izrazito reakcionaran, brojan i društveno lijen sloj. Njegova apolitičnost opasna je i reakcionarna, njegova je glupost zločinačka. Onog trenutka kad se od njega traži politički napor, on kreće linijom manjeg otpora, i na to se fašizam oslanja.

I Hitler i Mussolini neobično su lako osvojili malograđanske mozgove, danas to novim “firerima” ide znatno sporije; u borbi za glasove građanske klase, antifašizam je, nemajući drugih mogućnosti, postavio svoje najviše barikade, iskopao najdublje rovove. Tu antifašizam vodi svoju najljuću bitku, koju – na evropskom planu – tek treba dobiti.

Svi oni zločinački atentati koji odnose pojedine žrtve u Italiji, Francuskoj, Njemačkoj, samo su dio toga rata između fašista i antifašista za malograđanske mozgove – rata koji se, srećom, vodi još pretežno na planu ideološke borbe i pisane riječi, a manje plastičnim eksplozivima, pištoljima i “manganellima” (što fašisti koriste kao dodatni argument u polemici).

Srećom, događaji od prije trideset godina takva su povijesna pouka da samo vrlo zaboravljivi stariji Evropljani to mogu zaboraviti. Nesrećom, mnogi mlađi nisu dovoljno saznali o tim povijesnim poukama, nisu ih doživjeli, o njima su premalo čuli.

Recesija kao inkubacija

Budući da su etape fašističke ekspanzije iz prošlog musolinijevsko-hitlerovskog čina dobro poznate, budući da je svijet ušao u doba recesije (u kojoj bi neki svoje ekonomske probleme željeli riješiti – poput njemačkih kapitalista između dva rata – fašističkom političko-ekonomskom koncepcijom), budući da se fašizam pojavljuje i kao stanovita sveobuhvatna svjetska politička alternativa (bolje reći prijetnja), antifašizam je jedan od prvih zadataka svakoga tko želi budućnost svijetu.

Fašizam nisu samo crne i smeđe košulje, kukasti križevi i fesovi; koncentracioni logori i masovna ubojstva samo su krajnji oblici njegova zločinačkog odnosa prema čovjeku i slobodi.

Fašizam je prvenstveno stanje duha koje zarobljava čovjeka: stanje duha koje se može politički ostvariti i kao ono što znamo pod pojmom klasičnog fašizma, ali koji u modernijem svijetu može dobiti sasvim nove forme – jer fašizam lako mijenja kožu.

Sve spomenute manifestacije koje pokazuju da i klasično fašističko mišljenje još bujno živi – postojanje svih tih “crnih internacionala”, svih nacionalnih udruženja “novog poretka”, različitih “nacionalnih fronta i avangarda” – pokazuju da svijetu prijeti i klasični fašizam, ali upozoravaju da se sve to može pretvoriti u nešto po formi drukčije, a po duhu jednako onom fašizmu koji je vojno pobijeđen u drugome svjetskom ratu.

Antifašizmu trebaju nove snage

Borci u antifašističkoj koaliciji u drugome svjetskom ratu besprijekorno su i herojski obavili svoj vojni zadatak, ali zakazali su oni koji su njihove pobjede morali pretvoriti u opću društvenu pobjedu.

Zbog antikomunističkih, hladnoratovskih spekulacija (prvenstveno u Italiji i Grčkoj), zbog spekulantskog odnosa prema ostalim zemljama koje su fašističke ili su koketirale s fašizmom, danas su potrebni novi borci protiv fašizma.

Jedna je od tragedija ovoga našega svijeta što nije uspio energičnije uništiti zločinca koji mu je nanio toliko zla. Možda se nekome čini da fašizam nema izgleda – ali tako se činilo i građanskim političarima Italije i Njemačke sredinom tridesetih godina, tako je mislio i britanski premijer Neville Chamberlain kad je potpisivao Minhenski sporazum.

Na žalost, istina je da uvjeti za oživljavanje fašizma još postoje, istina je, također – a to se pokazalo u nekim konkretnim slučajevima (Portugal, Grčka i djelomično Italija) – da postoje međunarodne snage koje bi se mogle okoristiti fašizmom.

Sadašnji front borbe protiv fašizma – a to je sad ratovanje za građanske glavice – može biti probijen u prvoj slijedećoj stvarno dubokoj kriznoj situaciji u nekoj zapadnoj zemlji, kriznoj situaciji koju se može i isprovocirati.

Antifašizam ostaje i danas – trideset godina nakon rata – jedan od najvažnijih političkih angažmana. (Maroje Mihovilović / Start, 1975. / Yugopapir)

.

Aktivno starenje

Jadranka Milivojević: Samo pozitiva, nema mirovanja u mirovini

Naša sugovornica jedna je od onih penzionerki s bezbroj obaveza i aktivnosti. U mirovini se posvetila stvarima koje smatra važnima, no bez pritiska kakvim žive zaposleni ljudi. Kaže, raspored je u glavi malo drugačiji, relaksiraniji.

Vlatka Koren

Objavljeno

|

Autor

Ovih je dana gospođa Jadranka Milivojević proslavila 67. rođendan. Mnogima sa zagrebačkih Poljanica znana je uglavnom kao predsjednica Vijeća tamošnjeg mjesnog odbora. No ova umirovljena viša medicinska sestra, ponosna mama i baka dvoje gimnazijalaca, pravi je sinonim istinskog življenja pojma ‘aktivno starenje’. Glavne detalje otkrila nam je u razgovoru ugodnom uz kavu prije novog vala zatvaranja ugostiteljskih lokala.

U zasluženoj mirovini Jadranka je posljednje dvije godine. Počela je raditi u bolnici Sestre milosrdnice, a nakon završene Više medicinske škole u Zagrebu, 44 godine provela je u radu s djecom u vrtiću. S punih 65 otišla je u penziju, ali tu život nije stao i danas je sve samo ne mirovanje, priča nam kroz smijeh.


“Djecu obožavam tako da sam dio aktivnosti nastavila u tom smjeru. Ona su izvor radosti, veselja i kad su zdravi, što je bila moja uloga u vrtiću da brinem o tome, kad se igraju, to vas ispunjava i nije vam ništa teško napraviti za njih.” Otkako je umirovljenica, nekoliko sati tjedno odrađuje kao medicinska ispomoć u dva privatna vrtića.

“I dalje sam ostala među tom mojom najdražom i najmlađom populacijom. I to me ispunjava. Jer evo kad dođem među njih, kad vas ta djeca zagrle…Jedino što me sad zovu bakom, a ne tetom (smijeh), onda je to veselje kad se pojavite i kad vas zagrle – nenadoknadivo. Našla sam nekako svoje ispunjenje tu. Da mogu i dalje doprinijeti sa svojim iskustvom i entuzijazmom, da mogu nastaviti dalje u tom smjeru u kojem sam radila cijeli život”, priča i usput otkriva da se vrlo rano s 27 godina nakon kraćeg braka odlučila se rastati i nastaviti život sama sa kćerkom jedinicom. Bivšem suprugu je zahvalna, kaže, jer im je riješio stambeno pitanje u Zagrebu, a sve ostalo bilo je na njoj i djetetu. Pomagali su i roditelji.

Što je Jadranki donijelo umirovljenje…

Danas pored svih obaveza koje ima, sve je ipak drugačije, jer nema onog pritiska kakav je dok se radi. Raspored je u glavi malo drugačiji, relaksiraniji.

“Kad idete na posao, nekako vam je taj ritam ustaljen. Jeste li raspoloženi ili niste, svejedno, morate ići raditi. Ja sam svoje s veseljem obavljala, ali taj jedan ujednačeni ritam dizanja ujutro, žurbe, ovisnosti o prometu, vremenu, svemu. A sada je naravno drugačije. Kada mogu ujutro ustati i na miru popiti svoju kavicu, na terasi ako je lijepo vrijeme ili ovdje u kafiću. Pročitati s interneta sve što me interesira, što mi sada u mirovini dobro dođe jer ne moram kupovati novine. I onda ići polako obavljati svoje aktivnosti. Ma sve se stigne. Moja kćer ima posao, unuci su već veliki, srednjoškolci, dakle nemam nekih velikih obaveza pomoći im sada u onom svakodnevnom smislu. Tako da obavite svoje, dođete opet doma, imate vremena se i opustiti i sjesti sa prijateljima. Znači, taj socijalni kontakt koji je vrlo bitan u ovoj sada dobi, ostvarila sam kroz sve ove svoje aktivnosti i taj dio skraćenog rada u mirovini. I osjećam se ispunjenom”, dodaje gospođa Jadranka.

Jadranka Milivojević (foto: Sandro Bura)

Sretno odrastanje u bivšoj državi

Životni elan i motivaciju pripisuje i roditeljima, uz naslijeđeno dobro zdravlje. Njih dvoje upoznali su se i vjenčali u Banja Luci, gdje je otac služio kao vojni pilot. Prekomanda ih je dovela u Nikšić, gdje je ubrzo i rođena s crnogorskim dokumentima. I zatim ponovo dalje, u Mostar. Bilo joj je tek 15 dana kad su roditelji s njom i starijim bratom doselili u srce Neretve. I na koncu se godinama kasnije s njenim školovanjem skrasili u Zagrebu.

Na tom tragu nije uopće čudno da i danas gospođe Jadranke ima “na sve strane”. Osim što se u mirovini odlučila aktivirati u lokalnoj politici kroz rad u mjesnom odboru, umjetničku crtu dijeli i njeguje na radionicama članova Hrvatske udruge kreativnih amatera. Uz fotografije s ljetnih druženja na Viru i u dvorištu NS Dubrava i omanju kolekciju svojih slika pokazuje nam i prvu na koju je osobito ponosna, vješto dočarani motiv jedrilice na osunčanoj pučini. Štafelaj i kistovi postali su određenim terminima nezaobilazni i u prostoru njihovog mjesnog odbora na Aveniji Dubrava.

Do pandemije živahno u mjesnom odboru, ne manjka i ljubavi i prijateljstava

Do početka pandemije daleko se čuo dobar glas o veseloj zabavi, plesnjacima i kreativno i zdravo provedenom vremenu i programima.  

“Osim naše udruge umirovljenika, tu imamo i Udrugu Valentinovo koji među svojim članovima ima i one starije populacije. Tako da je to još jedno dodatno druženje jednom mjesečno. Uz ove dvije udruge naši stariji sugrađani stvarno mogu naći nešto za sebe. U KUD-u to mogu kroz folklor, pjevanje tradicionalnih napjeva tu iz našeg kraja. Tako da se i oni isto mogu aktivirati i učlaniti ili u udrugu umirovljenika ili se pridružiti kulturno-umjetničkom društvu. Na toj lokaciji je također i klub koji okuplja sugrađane koji nisu iz Hrvatske. Tako da se u ono redovno vrijeme, bez korone, svi zainteresirani mogu javiti, naći svoj termin i uskladiti druženja. Jednom mjesečno do ove situacije znalo se okupiti i stotinjak naših sugrađana treće dobi, uz ples i muziku. U kontaktu smo i govore kako im jako fali sve to, druženja i izleti. Žao mi je što je sada situacija takva, ali nadamo se svi da će brzo proći. Naravno da se tu pojavljuju i ljubavi. Ima tu i parova koji to onako decentno među sobom dijele, tu se nalaze. Ima ljubavi, kako ne, dapače. Ako nema nje, ima barem prijateljstva, jer to je ono što nam je sada možda u ovoj dobi i potrebno više od možda neke strastvene ljubavi”, mišljenja je gospođa Jadranka.

Inače, čelnica VMO Poljanice. Ističući pri tom kako bez obzira na različite stranačke boje, njene konkretno BM365, njih sedmero u Vijeću jako lijepo surađuju. I da nema nadglasavanja oko zajedničkih prioriteta u kojima prednjači rješavanje gorućih komunalnih problema, a nakon potresa i niz pitanja vezanih za obnovu. U četiri godine se, kaže, dosta napravilo, a do proljeća, kada i u metropoli slijede lokalni izbori, nada se da će ispuniti sve one zadatke koje su zacrtali za ovaj mandat.

Punom parom i u akciji pomoći u opremi osoblja s covid odjela

Nekad aktivna u sportu, trenirala je atletiku, gospođa Jadranka se u skladu sa svojim životnim pozivom u sestrinstvu bez puno razmišljanja angažirala i u humanitarnoj akciji koju je ovih dana inicirala Udruga Krin u kojoj je s još nekoliko kolegica s područja Dubrave odlučila kanalizirati svoju silnu životnu energiju. Svjesne da je aktualna pandemija COVID 19 još daleko od kraja i ponukane rastućim pritiskom na zdravstveni sustav pokrenule su akciju pod nazivom “Zajedno možemo više”.

“Aktivnosti udruge su humanitarnog karaktera za osobe u potrebi. Većinom su to bolesni sugrađani, gdje su nam prioritet bili onkološki bolesnici. A s obzirom da je sada epidemiološka situacija takva kakva je, i da je svaka pomoć bitna, naša je inicijativa bila pomoć bolnicama koje imaju COVID odjele. I to koliko humanitarno možemo u toj medicinskoj opremi – odijelima, maskama. Eto, koliko smo mogli skupiti novaca, to smo i odradili. Jedan dio te donacije odnijeli smo u KB Sestre milosrdnice. Nastavljamo i dalje, koliko budemo mogli za našu prvu akciju udruge. Veseli smo, a imamo i informacije da su zadovoljne i bolnice. Oni dobivaju svoja sredstva, ali svaka pomoć i ovakve donacije su im dobrodošli”, ističe naša sugovornica.

Jadranka Milivojević (foto: Sandro Bura)

Iako službeno umirovljena, no i dalje aktivna viša medicinska sestra za razliku od dijela javnosti ne propušta istaknuti presudnu ulogu kolegica i kolega na covid bolničkim odjelima.

“Medicinsko osoblje je sada jako opterećeno, pogotovo na tim odjelima i važno je da imamo i pokažemo tu empatiju prema njihovom radu. Meni je evo i čast i veselje da im tu mogu pomoći, jer eto u mirovini sam i ne mogu se aktivno priključiti”, dodaje gospođa Jadranka.

Jedina neispunjena želja je…

U razgovoru se dotakla i svoje jedine neostvarene želje u ovih 67 godina. A to je upis na Medicinski fakultet zbog kojeg je upravo i upisala srednju školu, računajući da će imati šire znanje kad dođe vrijeme za studij. Na kraju je ispalo da se na prijemnom ispitu polagalo fiziku i kemiju, što su u medicinskoj imale samo dvije godine, tako da se unatoč prijavi za prijemni u zadnji čas taj dan uplašila da to sve ipak neće moći i odustala. Da se vrijeme može vratiti, to bi jedino promijenila i napisala taj prijemni pa što bude, bude.

Obrazovanje je dalje nastavila na Višoj medicinskoj školi, a u to se vrijeme okušala i na modnoj isti, prisjeća se još jednog živopisnog detalja iz mladosti.

“S obzirom da sam ispunjavala taj neki uvjet, bila sam visoka i vitka. Okušala sam se i u tim manekenskim vodama jedno kratko vrijeme. Zadovoljila sam tu neku svoju znatiželju vidjeti kako to izgleda. Mogu reći da je jedan poseban osjećaj kada možete prezentirati odjeću ili nešto i da vas auditorij gleda ili vas snimaju. Ali eto, nekako sam se odlučila ipak za svoju profesiju i nastavak u tom smjeru, a ovo sam ostavila kao samu jednu ispunjenu želju”, otkrila nam je.

Jadrankin tajni recept – samo pozitiva!

U tom istom stilu zanimalo nas je primjećuje li i ona poput dijela zlatne generacije taj famozni suvremeni evergreen trend, o kojem često progovaraju i stručnjaci i mediji. Osjeća li ona taj tzv. “teror mladosti”? Obično se ženama pripisuje da se više od muškaraca opterećuju promjenom koju donose zrelije godine.

“Nemam tih generacijskih problema. Dapače, jako volim mlade. Imaju jako dobrih, novih ideja. Treba i njih prihvatiti sa svim manama i vrlinama. Imamo jedan jako lijep odnos, oni mene isto ne doživljavaju kao neku staricu, već sugovornika s kojim mogu o svemu razgovarati. Jer ja nisam tradicionalna u smislu da je samo ono moje najbolje, iskustvo i ono što sam naučila. Treba i njima dati priliku da se možda sami uvjere je li nešto ispravno ili nije i ne treba ih u tom smislu ograničavati. Tako da nemam taj problem te mladosti. To je život i morate ga prihvatiti. Da sam i ja nekada bila tako mlada i sigurno puno zgodnija i ljepša, ali dozvoljavam da sam i sada za svoje godine isto takva. Znači, pozitiva. Samo pozitiva!” poručuje za kraj Jadranka Milivojević.   

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP