Prati nas

Mozaik

Dan pobjede

Nikad dosta antifašizma! Fašizam se i dalje udvara malograđanskim mozgovima

‘Fašizam ne može funkcionirati ako ne postoji onaj hendikepirani, siromašni potproletarijat (zapravo neproletarijat) iz kojega se regrutiraju najglasniji i najagresivniji (ulični) fašistički borci.’

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

Štab Udarne brigade “Braća Radić” na čelu Desetog korpusa ulazi u Zagreb, 9. svibnja 1945. godine. Na bijelom je konju Josip Skupnjak Vlado

Istodobno dok se na trgovima evropskih gradova održavaju antifašističke manifestacije ili proslave obljetnica pobjede nad fašizmom, u podrumima tih istih gradova održavaju se tajne fašističke konferencije i kongresi. Stoga antifašizam ostaje i danas, trideset godina nakon rata, najvažniji ljudski politički angažman”, pisao je daleke 1975. godine zagrebački Start povodom Dana pobjede. Tekst prenosimo u cijelosti

Ne samo zbog žrtava jučer, nego prvenstveno radi života sutra, fašizam se nikada ne smije podcjenjivati.


Prošlo je trideset godina od pobjede nad fašizmom, ali fašizma nije nestalo. Istodobno dok se u svijetu slavi značajna obljetnica, fašizam nosi nove žrtve – samo za četiri dana, u neredima u talijanskim gradovima poginula su od fašističke ruke tri mlada antifašista, u Lyonu je fašistička ruka pucala na našega konzula, u Čileu su žrtve fašizma nebrojene, a moglo bi se i još nabrajati.

Istodobno dok se na trgovima evropskih gradova održavaju antifašističke manifestacije ili proslave obljetnica pobjede nad fašizmom, u podrumima tih istih gradova održavaju se tajne fašističke konferencije i kongresi. Takvi su kongresi održani nedavno u Barceloni, Münchenu, Amsterdamu, Cattolici, a posljednja dva u Lyonu, jedan potkraj prosinca prošle godine, a drugi 28. ožujka ove godine, u doba kad je počinjen atentat na našega konzula.

Nisu to manifestacije nostalgičnih veterana; to su strateški dogovori njihovih mladih nasljednika koji – uz pomoć moćnijih i bolje kamufliranih – žele ponovo osvojiti vlast.

Kao i prije pedesetak godina, kad se prvi put pojavio na svjetskoj sceni, tako su i danas fašizmu potrebna tri elementa da bi mogao djelovati; on ne može funkcionirati ako ne postoji onaj hendikepirani, siromašni potproletarijat (zapravo neproletarijat) iz kojega se regrutiraju najglasniji i najagresivniji (ulični) fašistički borci. Fašizam ne postoji ako ne postoji i vojno-policijski dio mehanizma vođen oficirskim poimanjima o redu i miru. Fašizma ne može biti ako ne postoji i financijsko-imperijalistička snaga koja će ga isprva financirati, a potom iz njega izvlačiti profite.

Na žalost, još su prostrana područja ovoga našega globusa na kojima postoje društva sa sva tri elementa fašističkog mehanizma – negdje su se ti elementi pretvorili i u “produktivni” fašistički mehanizam.

Doduše, došlo je do nekih promjena prema fašizmu dvadesetih i tridesetih godina; mjesto fermentiranja fašizma nisu više trenutno depresivna područja (kao što je bila Njemačka u doba velike ekonomske krize između dva rata) nego kronično depresivna područja, kao što su jug Italije, Grčka, Pirinejski poluotok, Latinska Amerika, te čak i neka područja Azije.

Promijenio se i financijski rukovodilac fašističkih zavjera – umjesto nacionalnih kapitalističkih klika (koje još postoje), sve se češće na tom poslu pojavljuje međunarodni financijski kapital, često skriven ispod firma velikih multinacionalnih kompanija ili državnih imperijalističkih organizama.

Pravo lice ultradesnice

Prije trideset godina slomljena je nacifašistička vojna sila, ali tek su djelomično uklonjeni uvjeti koji su doveli do fašizma, i to se danas osvećuje i prijeti svijetu. U Italiji se pobjeda nad fašizmom nije pretvorila u društvenu revoluciju; naprotiv, zbog nekih unutrašnjih računa, građanska se upravljačka klasa previše počela oslanjati na komufliranu ultradesnicu, a danas, kad je ta ultradesnica u toku šest godina terorističke ofenzive potpuno pokazala pravo lice, vladajućoj građanskoj klasi (koja stalno napominje da je antifašistička) nedostaje snage da joj se suprotstavi.

I u nekim drugim zemljama Sredozemlja slična je situacija: u Grčkoj, Španjolskoj i Portugalu. Neovisno o sadašnjoj političkoj situaciji u Portugalu i Grčkoj, širi društveni uvjeti koji snaže fašizam još nisu potpuno uklonjeni iako se u obje zemlje radi na tome. Naime, uklanjanje fašističke diktature samo je dio mjera potrebnih da se fašizam potpuno isključi iz nekog društva, mjera koje mogu trajati godinama i generacijama, jer – da bi se potpuno pobijedilo i iskorijenilo fašizam – nije dovoljno primijeniti samo političke uvjete; treba, osim političkih uvjeta, izmijeniti i psihosociološku svijest.

I današnji fašizam, kao i onaj prije pedeset godina, užasno je agresivan i želi biti sveoouhvatan, netrpeljiv je prema svima ostalima (koji ne razmišljaju u skladu s fašističkom ideologijom) i vrlo se lako kamuflira, pretvara se u nešto što naoko nije fašizam.

Prijemčiv je, i tu je njegova velika opasnost. Nudi “rješenja”, “sigurnost” onima koji bi društvena previranja – koja ne razumiju – željeli riješiti linijom manjeg otpora, udvara malograđanskom sloju. Nudi “sigurnost”, a ubija.

Rat protiv fašizma u svijetu i danas traje, usprkos trijumfalnoj pobjedi nad fašističkim armijama u svibnju 1945. godine. No, taj se rat sada ne vodi na evropskim bojištima, on je u etapi civilstva. Borci protiv fašizma nisu uspjeli uništiti fašizam u korijenu, ali ga zaustavljaju u bici za malograđanske mozgove.

Glupost kao zločin

Malograđanin – to je izrazito reakcionaran, brojan i društveno lijen sloj. Njegova apolitičnost opasna je i reakcionarna, njegova je glupost zločinačka. Onog trenutka kad se od njega traži politički napor, on kreće linijom manjeg otpora, i na to se fašizam oslanja.

I Hitler i Mussolini neobično su lako osvojili malograđanske mozgove, danas to novim “firerima” ide znatno sporije; u borbi za glasove građanske klase, antifašizam je, nemajući drugih mogućnosti, postavio svoje najviše barikade, iskopao najdublje rovove. Tu antifašizam vodi svoju najljuću bitku, koju – na evropskom planu – tek treba dobiti.

Svi oni zločinački atentati koji odnose pojedine žrtve u Italiji, Francuskoj, Njemačkoj, samo su dio toga rata između fašista i antifašista za malograđanske mozgove – rata koji se, srećom, vodi još pretežno na planu ideološke borbe i pisane riječi, a manje plastičnim eksplozivima, pištoljima i “manganellima” (što fašisti koriste kao dodatni argument u polemici).

Srećom, događaji od prije trideset godina takva su povijesna pouka da samo vrlo zaboravljivi stariji Evropljani to mogu zaboraviti. Nesrećom, mnogi mlađi nisu dovoljno saznali o tim povijesnim poukama, nisu ih doživjeli, o njima su premalo čuli.

Recesija kao inkubacija

Budući da su etape fašističke ekspanzije iz prošlog musolinijevsko-hitlerovskog čina dobro poznate, budući da je svijet ušao u doba recesije (u kojoj bi neki svoje ekonomske probleme željeli riješiti – poput njemačkih kapitalista između dva rata – fašističkom političko-ekonomskom koncepcijom), budući da se fašizam pojavljuje i kao stanovita sveobuhvatna svjetska politička alternativa (bolje reći prijetnja), antifašizam je jedan od prvih zadataka svakoga tko želi budućnost svijetu.

Fašizam nisu samo crne i smeđe košulje, kukasti križevi i fesovi; koncentracioni logori i masovna ubojstva samo su krajnji oblici njegova zločinačkog odnosa prema čovjeku i slobodi.

Fašizam je prvenstveno stanje duha koje zarobljava čovjeka: stanje duha koje se može politički ostvariti i kao ono što znamo pod pojmom klasičnog fašizma, ali koji u modernijem svijetu može dobiti sasvim nove forme – jer fašizam lako mijenja kožu.

Sve spomenute manifestacije koje pokazuju da i klasično fašističko mišljenje još bujno živi – postojanje svih tih “crnih internacionala”, svih nacionalnih udruženja “novog poretka”, različitih “nacionalnih fronta i avangarda” – pokazuju da svijetu prijeti i klasični fašizam, ali upozoravaju da se sve to može pretvoriti u nešto po formi drukčije, a po duhu jednako onom fašizmu koji je vojno pobijeđen u drugome svjetskom ratu.

Antifašizmu trebaju nove snage

Borci u antifašističkoj koaliciji u drugome svjetskom ratu besprijekorno su i herojski obavili svoj vojni zadatak, ali zakazali su oni koji su njihove pobjede morali pretvoriti u opću društvenu pobjedu.

Zbog antikomunističkih, hladnoratovskih spekulacija (prvenstveno u Italiji i Grčkoj), zbog spekulantskog odnosa prema ostalim zemljama koje su fašističke ili su koketirale s fašizmom, danas su potrebni novi borci protiv fašizma.

Jedna je od tragedija ovoga našega svijeta što nije uspio energičnije uništiti zločinca koji mu je nanio toliko zla. Možda se nekome čini da fašizam nema izgleda – ali tako se činilo i građanskim političarima Italije i Njemačke sredinom tridesetih godina, tako je mislio i britanski premijer Neville Chamberlain kad je potpisivao Minhenski sporazum.

Na žalost, istina je da uvjeti za oživljavanje fašizma još postoje, istina je, također – a to se pokazalo u nekim konkretnim slučajevima (Portugal, Grčka i djelomično Italija) – da postoje međunarodne snage koje bi se mogle okoristiti fašizmom.

Sadašnji front borbe protiv fašizma – a to je sad ratovanje za građanske glavice – može biti probijen u prvoj slijedećoj stvarno dubokoj kriznoj situaciji u nekoj zapadnoj zemlji, kriznoj situaciji koju se može i isprovocirati.

Antifašizam ostaje i danas – trideset godina nakon rata – jedan od najvažnijih političkih angažmana. (Maroje Mihovilović / Start, 1975. / Yugopapir)

.

Show

Jimmy Stanić je u studiju i ponovno snima, pridružila mu se i Barbara

Istinska legenda hrvatske glazbe, Jimmy Stanić (91), ponovno je u studiju gdje s Orkestrom Josipa Cvitanovića snima novi album. Na snimanju mu se pridružila i supruga Barbara.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Legendarni Jimmy Stanić ponovno je u studiju, što je vijest koja će sigurno razveseliti njegove brojne obožavatelje. Stanić (91) u studiju Croatia Recordsa snima novi album zajedno s Orkestrom Josipa Cvitanovića, a na snimanju mu se pridružila i supruga Barbara.

Život ove istinske ikone hrvatske glazbe sve je samo ne dosadan i uobičajen. Iako je s vremenom postao gotovo zaštitni znak Zagreba, rodom je iz Dubrovnika, što je možda manje poznato. Živi u Utrinama, iako je zapravo s Trešnjevke. Onu legendarnu bubu više ne vozi, iako ga je vjerno služila čak 30 godina.


Jimmy Stanić se oženio tek u 61. godini, a do 55. živio je kao pravi dečko – s mamom. Susret sa svojom suprugom Barbarom Trohar ovako je opisao: “Ugledao sam je s leđa, a potom pohitao da je vidim i s prednje strane”. Nije se, kaže, ranije ženio jer je čekao pravu i – dočekao je. 

No kao i u svakom braku, i u njihovom ima trzavica, ali sve se to brzo riješi. ”Naljutim se, ali ne mogu reći da se to na meni vidi. Naljute me neke stvari, ali onda ja to s Barbarom rešim”, kazao je Stanić.

Iako mu se bogata karijera proteže na više desetljeća i obilježena je brojnim hitovima poput “Prolazi sve…”, “Kobila Suzy”, “Prsluk pucam”, “Pokloni svoj mi foto”, “Dimnjačar” i mnogim drugima, od glazbe se, priznaje, nije obogatio.

”Ne, nažalost. Ja volim pevati. Nisam nikad nikom rekel – morate mi tolko platiti, inače ne bum peval. Rekel sam: ‘kolko možete tolko mi platite, jebi ga’. U Bosni mi je jedna gatara gatala pa mi veli: ‘dečko, ti ne buš nikad imal gomilu love, al – uvek bu ti kapalo…’ I, tak je do danas”, rekao je svojedobno za Jutarnji.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP