Prati nas

Vijesti

Banalnost zla

Zločinci Trećeg Reicha završili su u pećima Dachaua, ovako su izgledali njihovi posljednji sati

Predviđeno je da se upotrijebe samo dvoja vješala, treća su bila rezervna, za slučaj da se nešto na ostalima pokvari. U dnu dvorane opremljena je mala prostorija što je nekad služila kao svlačionica. Sad se u toj prostoriji nalazilo dvadesetak poljskih kreveta i dvanaest mrtvačkih sanduka, grubih i nebojenih, bez ikakva ukrasa.

Objavljeno

|

screenshot: British Pathé /Youtube

Ujutro 20. studenoga 1945, šest mjeseci nakon završetka drugog svjetskog rata, među ruševinama avionskim bombama porušenog grada počelo je najveće suđenje u povijesti čovječanstva, pisao je daleke 1987. godine zagrebački RS Magazin.

Optužnica je imala dvadeset pet tisuća riječi, a sud je zasjedao više od četiri stotine puta i na kraju donio dvanaest smrtnih presuda na višegodišnje tamnovanje. U sudnici je izrečena i jedna riječ koja je do tada bila nepoznata: genocid.

Tako je svijet, zaprepašten i zbunjen, pred pravnicima svjetskog glasa, saznao što su bile i kako su djelovale najveće nacističke glavešine, optužene za zločine protiv čovječnosti.

Suđenje je završeno 30. rujna 1946. Tada je pročitana presuda građena na stravičnim svjedočanstvima i još stravičnijim dokumentima. Čak je i obrana optuženih morala priznati da je suđenje vođeno pravedno i humano.

Užad za vješanje po posebnoj narudžbi

Negdje sredinom kolovoza 1946. stigla je u londonsku tvornicu užadi “John Edgington & Co” jedna od najčudnijih narudžbi. Predstavnik Savezničke kontrolne komisije za Njemačku zatražio je da ta tvornica, sa sjedištem u Old Kent Roadu 108, izradi četrdeset specijalnih konopaca za vješanje. Svaki je konopac morao biti dugačak tri metra i deset centimetara, trebalo je da bude izrađen od prvorazredne talijanske konoplje i da ima kožom obložen čvor kako bi omča mogla stegnuti vrat osuđenima a da ne povrijedi kožu na grlu.

Počeo ih je izrađivati oniski šezdesetogodišnji majstor Harry Moakes, koji je već tridesetak godina u jednoj sobici u dnu tvorničkog dvorišta izrađivao užad za engleskog krvnika. Konopci su poslani naručiocu 5. listopada 1946. godine.

Odabir krvnika

Istodobno je odlučeno tko će biti krvnik. U prvi mah Saveznička kontrolna komisija htjela je da to bude engleski krvnik Albert Pierrepoint zvan Young Albert. No, on se nalazio na odmoru, spremajući se na izvršenje osam smrtnih kazni u Beču, nakon čega je namjeravao otići u mirovinu.

Tako je izbor pao na čovjeka koji je u službi pri američkoj armiji izvršio već 364 smrtne osude vješanjem. Zvao se John Woods, narednik američke vojske, porijeklom Irac, ali rođen u Teksasu. Borio se u sjevernoj Africi i sudjelovao u iskrcavanju u Normandiji 6. lipnja 1944. u brigadi generala Pattona. Poginuo je 1968. godine u saobraćajnoj nesreći; ugušio ga je sigurnosni pojas vlastitog automobila.

Od 1. listopada 1946. ovaj miran, jak i hladnokrvan čovjek počeo je svojim pomoćnicima pripremati vješanje nacističkih glavešina osuđenih na smrt. Novinarima je spremno izjavio: “Svima koji me pitaju gdje živim, kažem: San Antonio, Texas! No, to nije istina. Stanujem u drugom gradu, ali ne želim da zbog njuškala i novinara moja obitelj bude umiješana u ovakve priče!”

Imao je pravo, jer su ga poslije viješanja nekih rukovodilaca konc-logora u Dachau dva nacistička fanatika pokušala otrovati, a u Parizu su nepoznati napadači pucali na njegov džip, ali ga srećom nisu pogodili!

Woods je radio s pet pomoćnika, jednim desetarom i četiri redova. Odabrao ih je vrlo pažljivo, ali je od nadležnih vlasti zatražio da se identitet tih ljudi zauvijek sačuva u tajnosti, kako ne bi došli u opasnost.

Stratište u gimnastičkoj dvorani

Mjesto pogubljenja odredio je pukovnik Burton C. Andrus komandant zatvora u kojemu su osuđeni boravili za vrijeme procesa i gdje su čekali izvršenje presude. Andrus je odlučio da se stratište izradi u bivšoj gimnastičkoj dvorani staroga zatvora u Nürnbergu. Do njega se dolazilo preko maloga dvorišta s niskim drvećem. Visoki prozori dvorane bili su pokriveni plavim neprozirnim zastorima. Sa stropa visjelo je deset vrlo jakih svjetiljki. Njihovo je svjetlo padalo točno na “ring” od tri jednake tribine, visoke dva metra, izrađene od grubog drveta.

Na te drvene kocke položene su, kako traži američka tradicija, grube drvene stube s trinaest stepenica. Iznad kocaka nalazila su se vješala. Vješala su bila izrađena tako da se platforma mogla naglo otvoriti, što je značilo da će tijelo pasti u unutrašnjost kocke, te da gledaoci neće vidjeti posljednje trzaje i samrtni hropac osuđenih.

Troja vješala izrađena su zato što je svako tijelo “trebalo da visi barem petnaest minuta”, kako je izjavio pukovnik Andrus. Predviđeno je da se upotrijebe samo dvoja vješala, treća su bila rezervna, za slučaj da se nešto na ostalima pokvari. U dnu dvorane opremljena je mala prostorija što je nekad služila kao svlačionica. Sad se u toj prostoriji nalazilo dvadesetak poljskih kreveta i dvanaest mrtvačkih sanduka, grubih i nebojenih, bez ikakva ukrasa…

Odbijene molbe

Sve te pripreme izvršene su tajno. Čak ni osoblje koje je čuvalo osuđene nije znalo što se događa u “odjelu smrti”. Taj su odjel dan i noć čuvale posebne jedinice vojne policije kojima je zapovijedao Andrusov zamjenik, pukovnik Selby Little. Dan prije izvršenja presude pukovnik Andrus udvostručio je straže, a pred ulaze u sudsku palaču i zatvor postavljani su tenkovi.

Večer prije izvršenja smrtnih osuda padala je jaka kiša i bilo je vrlo hladno. Kalendar je pokazivao 15. listopada. Na posebnoj sjednici Savezničke kontrolne komisije kojoj je predsjedao francuski general Pierre Koening, odlučeno je da se smrtne osude izvrše 16. listopada 1946. od ponoći nadalje, i to redoslijedom koji je bio predložen već za vrijeme suđenja. Londonska radio stanica BBC javila je 15. listopada u 23 sata da je izvršenje smrtne kazne nad nacističkim glavešinama “pitanje sata”!

Sedma sila

Po odluci Savezničke kontrolne komisije, na izvršenju smrtnih kazni smjelo je biti samo četrdeset pet osoba. Među njima nalazili su se delegati te komisije, engleski general Walsh, američki general Roy Richard, francuski general Morel i sovjetski general Molotov. Tu je bilo i osam novinara (suđenje je pratilo čak 472 predstavnika “sedme sile”!), zatim četiri vojna fotografa, liječnici, saveznički oficiri i straže.

Uz njih, na izvršenje presude došla su i dva Nijemca: predsjednik bavarske vlade Wilhelm Hoegner i nürnberški javni tužilac Friedrich Leistner. Hoegner je s najvećim mjerama opreza doputovao u Nürnberg pod lažnim imenom.

Proglašenje kraja

Nešto prije ponoći, pukovnik Andrus pozvao je u svoj ured Hoegnera i Leistnera, te s njima pošao objaviti osuđenicima da su njihove molbe za pomilovanje odbijene. Prvo je otvorena ćelija u kojoj se nalazio Streicher. Kad su se vrata otvorila, bivši gaulajter Franačke bio je budan. Odjeven u potkošulju i hlače, zatreptao je očima. Pukovnik Andrus pročitao je odluku Savezničke kontrolne komisije o odbijanju pomilovanja i ponovio osudu nirnberškog suda:

“Optuženi Julius Streicher, na osnovu optužnice, proglašen je krivim i osuđuje se na smrt vješanjem!” Streicher je s gorčinom odgovorio: “Ništa mi nova niste rekli, znao sam to i prije!”

Mala skupina napustila je ćeliju i uputila se dalje. Dotle je straža lisičinama vezala Streichera. Sauckel, von Ribbentrop, Keitel i Kaltenbrunner u pokrajnim ćelijama čuli su što se događa. Nitko nije komentirao riječi pukovnika Andrusa. Jedino je Sauckel rekao: “Visoko poštujem američke oficire, uvijek su sa mnom postupali lijepo, ali nikako ne mogu poštovati američko sudstvo!”

Iz ćelije u ćeliju ponavljao se isti prizor. Kad je Andrus sa dva njemačka svjedoka i stražom završio posao, otišao je u dvoranu gdje su nazočni napeto čekali.

Vani je padala kiša. U dvorani su sva svjetla bila upaljena a na pod je bačena piljevina. Dvorana je bila puna, nitko od ljudi nije spavao. Novinari su se skupili iza osam stolova na kojima su se nalazili bešumni pisaći strojevi. Mjesta za štampu bila su postavljena točno ispred vješala.

Dopisnik “Pravde” Tamin upisivao je nešto u crnom kožom uvezani notes. Kraj njega sjedio je Afanisijev iz “Tassa”. Američki novinar Kingsbery Smith pušio je za prvim stolom. Jedan sovjetski sanitetski oficir, kuštrave kose i velikih zalisaka, te tužnih očiju, nervozno je hodao dvoranom. Svi su šutjeli.

Ali tkogod je ušao u dvoranu, prvo je pogledao vješala. Na platformi na kojoj su se nalazila prva vješala – platforma je bila pokrivena crnom tkaninom – razgovarao je krvnik Woods s jednim od svojih pet pomoćnika. Na ogradi platforme nalazila se crna kapuljača, a pored nje tri kožna užeta. Uže s kožnom omčom bilo je dignuto, a kontrola izdržljivosti već izvršena.

Čim je pukovnik Andrus s njemačkim svjedocima ušao u dvoranu, stražar je pažljivo zaključavao mala željezna vrata. Formalnosti su potrajale kratko. Generali su izmjenili nekoliko riječi s liječnicima, a jedan američki major dao je znak Woodsu koji je odgovorio kimanjem glave.

Sve je bilo spremno. Pred vješala su došla dva svećenika, katolički i luteranski. Pukovnik Andrus otvorio je kožnu torbu i na stol stavio dokumente Savezničke kontrolne komisije o odbijanju pomilovanja….

Von Ribbentrop

Električni satovi pokazivali su točno jedan sat 16. listopada, kad su se na malim vratima začula tri udarca. Vojni policajac otključa vrata i otvori ih. Pojavio se zamjenik komandanta zatvora pukovnik Little, a za njim jedan oficir. Iza njih, između dva vojna policajca pod šljemovima, uđe von Ribbentrop.

Ruke su mu bile u lisičinama, košulja otvorena na prsima, kosa lako razbarušena od vjetra i kiše. Pogledao je pažljivo oko sebe. Bivši ministar vanjskih poslova nacističke Njemačke zaustavio se nespretno pred stubama za prva vješala. Boja njegova lica bijaše potpuno žuta.

Von Ribbentrop je načas pogledao vješala i odmah zatvorio oči, prestrašen. Vojni policajac skine mu lisičine. Jedan ga američki oficir upita: “Kako se zovete?”

Prevodilac prevede pitanje iako je von Ribbentrop izvrsno govorio engleski. Joachim von Ribbentrop – glasio je odgovor. Zatim osuđeni u pratnji policajca i prevodioca krene uza stepenice. Pratioci ga postaviše pod vješala licem okrenutim prema svjedocima. Pod njegovim nogama bila su nevidljiva vrata platforme. Oficir ga upita: “Imate li što reći?”

Von Ribbentrop je šutio nekoliko trenutaka, a onda reče: “Neka Bog spasi Njemačku. Želim da Njemačka opet bude ujedinjena, da se Istok i Zapad slože kako bi mir mogao zavladati svijetom”.

Jedan od Woodsovih pomoćnika sagnuo se i vezao mu kožnim uzicama noge, a drugi mu je vezao ruke na leđima. Krvnik mu stavi crnu kapuljaču i energičnom kretnjom namakne omču oko vrata. Luteranski pastor poče s molitvama. John Woods skloni se dva koraka unatrag. Jedan američki major šapatom dade zapovijed i krvnik gurnu veliku ručku.

Začu se zvuk što je stresao živce svih prisutnih, otvore se vrata pod nogama von Ribbentropa i njegovo tijelo nestade u dubini. Bilo je točno jedan sat i 15 minuta. Uže na kojemu je obješen von Ribbentrop lako je zadrhtalo pod težinom tijela…

Keitel

Poslije šest minuta opet su se začuli udarci na željeznim vratima. Stražar ponovo otključa vrata i uđe Keitel, blijed poput krede. Bivši šef Vrhovne komande Wehrmachta koračao je čvrstim korakom, odjeven u generalske hlače, košulja mu je bila otvorena oko vrata, a kaput bez ikakvih činova. Doveli su ga pod vješala. On se okrenuo i obratio ljudima oko sebe: “Zovem se Wilhelm Keitel.”

Teškim koracima popeo se uz trinaest stepenica. Kad je stigao, pruži ruke krvniku i mirno izjavi: “Molim svemogućeg da se smiluje njemačkom narodu. Više od dva milijuna ljudi umrlo je prije mene. Sada idem za svojim sinovima. Neka Bog čuva Njemačku!”

Ove posljednje riječi viknuo je dok je propadao – u smrt.

Američki i francuski lječnik ušli su ispod platformi i pregledali von Ribbentropovo tijelo koje je još visjelo na užetu. Kroz košulju osluhnuli su kuca li srce. Američki liječnik stupi pred generala i reče: “Obješeni je mrtav”! Jedan od Woodsovih pomoćnika oštrim nožem odrezao je uže, a grobari su odnijeli leš i stavili ga u sanduk.

Kaltenbrunner

U 1.30 sati ponovo se začulo kucanje na vratima. Ulazi golemi Kaltenbrunner kojega na ulazu dočekuje katolički svećenik. Kaltenbrunner dršće, čini se da se obukao na brzinu. Očajno je pogledao svećenika koji je čitao molitve za pokojnike, a zatim se dugim koracima približio vješalima. Naglo se zaustavio ispod užeta.

“Vaše ime?”, upita ga oficir. “Zovem se Ernst Kaltenbrunner”, odgovorio je tako tiho da se jedva razumjelo. “Imate li što reći?”, upitali su ga. “Da, molim vas”, promrmljao je. Zatim se obratio nazočnima pokazujući im, pod jakim svjetlom reflektora, lice puno ožiljaka. “Volio sam svoju domovinu i svoj narod. Nisam kriv ni za jedan zločin zbog kojih ste me osudili!”

Kaltenbrunner nevjerojatno poblijedi. Crna kapuljača odjednom mu je prekrila lice a omča mu se našla oko vrata. Woods povuče ručku, ali je prošlo nekoliko sekundi, a da se ništa nije dogodilo. Među svjedocima nastala je mala panika, ali se tada začu škripa, otvori se poklopac ispod osuđenikovih nogu i tijelo nestade u mraku…

Jodl

Sad je na redu bio Jodl u uniformi generalpukovnika, u hlačama sa crvenim širitima i blještavim čizmama. Bio je pomalo blijed, ali čvrst. Ne gledajući nikoga, zaputio se pod vješala, kao da zna kakav je red. Ispod vješala, dok se omča njihala, rekao je kratko: “Pozdravljam te, moja Njemačka!”

Poslije Jodla obješeni su Alfred Rosenberg, Hans Frank, Wilhelm Frick, Julius Streicher, Fritz Sauckel i Arthur Seyss-Inquart. Sat pokazuje dva sata i četrdeset osam minuta, kalendar datum 16. listopada 1946. Izvršenje smrtnih presuda bilo je završeno. “Deset ljudi u sto tri minute, to je dobar posao”, rekao je krvnik Woods.

Mrtvačke sanduke, još otvorene, poredali su jedan do drugog. Grobari su pokrili jednog po jednog, fotografi načinili posljednje snimke. Čulo se samo tipkanje pisaćih strojeva. U svijetu su se listovi užurbano pripremali da objave vijest o vješanju Göringa i njegovih glavešina. Nitko još nije znao da se bivši nacistički maršal Göring otrovao u ćeliji!

Göringovo samoubojstvo

Iznenada su se na vratima dvorane opet začuli snažni udarci. Zašto? Kad je stražar otvorio vrata, u dvoranu su ušla dva bolničara i unijela tijelo Hermanna Göringa. Pažljivo su ga položili na poljski krevet. Američki, sovjetski, engleski i francuski fotografi smjesta su počeli bljeskati fleševima. Francuski general Morel obratio se nazočnima: “Molim vas, uvjerite se da je Göring mrtav! Sad je zaista sve gotovo!”

Istraga nikada nije uspjela ustanoviti kako je Göring došao do otrova. Američki komandant avijacije, general Arnold, poslije nekoliko dana izjavio je: “Dugo sam proučavao Göringa; njegov potez mogao se predvidjeti. Volio je dramatičnost i iznenađenja. Göringova je smrt dokaz njegove naklonosti prema teatralnim gestama!”

Dva i pol sata nakon posljednjeg vješanja, u kišnu zoru 16. listopada 1946, iz Nürnberga prema Firtu uputio se jedan kamion, praćen brojnim tenkovima i vozilima generala. Točno je 5.30. U blizini aerodroma u Erlangenu jedan tenk zaustavio je novinare i poslao ih kućama. Sanduci s tijelima nacističkih glavešina natovareni su u avion i odnijeti u Dachau.

Pepeo zločinaca

Tu, u zloglasnom konclogoru, jedan krematorij bio je već pripremljen. U peći koja je progutala mnoge logoraše nestala su i tijela nacističkih glavešina. Peć je upalio logoraš njemačke narodnosti i slavnog imena – Richard Wagner! Premda nije bio u rodu sa slavnim muzičarem, održavao je vatru dok nisu stigli kamioni s mrtvacima.

Na trgu za prozivku logoraša još je jednom pregledan sadržaj svakoga sanduka, načinjen je zapisnik, a onda su tijela gurnuta u peć za spaljivanje. Prvi je u peć bačen leš Keitela, a za njim ostali. Posljednji je bio Streicher. Poslije nekoliko sati (još nije bilo podne), peć je ugašena. Potom su američki vojnici sakupili pepeo i bacili ga u dvije kante za smeće. I opet je načinjen zapisnik.

Na jednom džipu kante za smeće odvezene su na obalu Isara, rijeke što prolazi kroz München. Pepeo je bačen u rijeku. Gdje, to se ne zna, jer su se svi sudionici morali zakleti da to nikad neće odati. Naime, saveznici su odlučili da se nikad ne sazna gdje je bačen pepeo šefova Trećeg Rajha, najvećih zločinaca svih vremena… (Milan Devčić / RS Magazin, 1987. / Yugopapir)

Optuženici Nurnberškog procesa izjašnjavaju se o krivnji
.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.