Prati nas

Mozaik

Vrati oružje

‘Na bombi se raskvocala kokoš!’ Hrvati teško predaju oružje iz rata

Ne žele se svi riješiti oružja. Osjetljiva je to tema o kojoj malo tko želi razgovarati, no oni koji žele reći riječ ili dvije napominju da su ga pospremili na sigurno, tamo gdje ga nitko ne može naći.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

foto: Unsplash/Pixabay

U Hrvatskoj desetljećima traju akcije dobrovoljne predaje ilegalnog oružja. Usprkos tomu što su tako prikupljene količine naoružanja impresivne, čini se da je to tek kap u moru, piše Deutsche Welle.

Nakon nedavnog napada na Banske dvore u Hrvatskoj se aktualizirala priča o ilegalnom oružju koje brojni građani drže po ambarima, podrumima, tavanima ili sjenicima još od završetka Domovinskog rata. Naime, 22-godišnji napadač koji je teško ranio policajca koji je čuvao Vladu RH, a potom ubio i sebe, potjecao je iz braniteljske obitelji. Policija je pretresajući kuću i objekte u vlasništvu njegova oca pronašla nekoliko komada vatrenog oružja i veću količinu strjeljiva.


Da problem nije tek izolirani slučaj pokazao je i pretres kuće branitelja starog 63 godine koji je izjavljivao kako je napadač na Banske dvore posao ubojstva premijera Andreja Plenkovića trebao prepustiti njemu. I kod njega su policajci pronašli, službeno je objavljeno, više komada vatrenog oružja, streljiva i eksplozivnih tvari.

“Istraživanja pokazuju da Hrvatska ima jedan komad ilegalnog oružja po glavi stanovnika, a brojke su izuzetno visoke za cijelu regiju”, za Deutsche Welle govori vojni analitičar Igor Tabak. On od državno organiziranih akcija dobrovoljne predaje oružja nema pretjeranih očekivanja.

Jednu od takvih akcija policija provodi od 2007. godine pod parolom “Manje oružja, manje tragedija”. Princip je da građani mogu dobrovoljno, bez ikakvih kazni predati nelegalno oružje i minsko-eksplozivna sredstva. Pri tome, policija čuva anonimnost onih koji su do tada u kućama držali kalašnjikove, tromblone, bombe i pištolje.

Tu je mogućnost iskoristila i jedna Zagrepčanka. “Nakon smrti oca, u vikendici u Zagori našla sam njegovu pušku. Nisam znala što učiniti s tim. Nazvala sam policiju i rekla da ću im donijeti tu pušku. Rekli su mi da ne bi bilo zgodno da selom hodam s puškom i da će oni doći po nju”, opisala nam je svoje pozitivno iskustvo.

Bizarne situacije

Izvješća o dobrovoljno predanom naoružanju često su na rubu bizarnosti. Tako se pamti žena iz Brinja koja je 2019. godine predala puškomitraljez sa značajnom količinom strjeljiva. Iste je godine jedna Sisčanka lokalnoj policiji predala dvije male avionske kasetne bombe, desetak granata, šest minobacačkih mina, 11 topničkih granata, tromblonske mine pa čak i protupješačku minu. Vjerojatno potaknuta medijskim izvješćima o napadu ilegalnim oružjem na Banske dvore, jedna je Zadranka prošlog tjedna predala policiji bombu.

“Imala sam i ja bombu u ratu. Za svaki slučaj da me živu ne uhvate neprijatelji ako probiju liniju obrane. Nakon rata sam je sakrila u odbačeni namještaj. Kasnije se na njoj gnijezdila i raskvocala kokoš. Bojala sam se da će je netko od mlađih naći i nastradati pa sam je se sigurno riješila”, priča za DW svoju anegdotu jedna Ličanka.

Policija smatra da je uspješna

Od rujna 2007. godine do rujna 2020. godine policiji je predano 343.492 komada vatrenog oružja, od toga 5.227 komada automatskog oružja. Broj komada streljiva prelazi pet i pol milijuna, a masa dobrovoljno predanog eksploziva veća je od pet tona, kazuju službeni podaci. Program “Manje oružja, manje tragedija” policija je pokrenula u suradnji s Programom Ujedinjenih naroda za razvoj, a često se čuje kako je to “najučinkovitija kampanja u prikupljanju oružja u povijesti UN-a”.

Naš sugovornik Tabak to komentira riječima: “Zadnjih godina nije se ništa promijenilo. Politika povrata ne radi i više je pro forma. Ljudi predaju ili pokvareno ili potrošeno oružje. Ono ispravno i dalje drže kod sebe. Koliko su te akcije uspješne vidjelo se 12. listopada.”

Trofej ili potencijalna opasnost?

I zaista, ne žele se svi riješiti oružja. Osjetljiva je to tema o kojoj malo tko želi razgovarati, no oni koji žele reći riječ ili dvije napominju da su ga pospremili na sigurno, tamo gdje ga nitko ne može naći. Neki od njih su, kažu, naoružanje u prvim danima rata kupovali od švercera vlastitim novcem. Naime, na tržištu nije bilo legalnog oružja, a svo vojno naoružanje držala je Jugoslavenska narodna armija. Naravno, do trenutka pada vojarni.

“Mi smo držali straže s lovačkim puškama, a oni su imali od kalaša do tenkova”, govori nam bivši ratnik koji je svoje naoružanje ipak vratio. “Teško je to, kupio sam na crno pušku od novaca koje sam posudio od oca. Puška ti je u ratu sve, a i kasnije. Kao da se rastaneš od dijela sebe. Dugo sam razmišljao o tome, držao sam je kao trofej, ali sam je na kraju predao prvenstveno zbog djece”, govori.

Za razliku od njega, brojni bivši ratnici nisu uspjeli izgraditi druge identitete u slobodi i puška ih vezuje uz najvažnije, najsmislenije i najintenzivnije razdoblje njihova života. Neki od njih, sasvim javno, na društvenim mrežama pišu kako oružje valja čuvati za slučaj nekog novog rata.

“Predaj ilegalno oružje i riješi se brige”

Predsjednik Udruge hrvatskih branitelja liječenih o PTSP-a Zadarske županije, Jere Zurak, potvrđuje Deutsche Welleu da su neki branitelji zaista zadržali naoružanje kao trofej i pri tome su ga onesposobili. Članove svoje udruge, kaže, upozorava da nije dobro držati oružje doma: “Kažem im da to nije dobro držati u kući, da bi trebali to vratiti, da će tako imati manje briga i trezveniju glavu. Nikad ne znaš kad će ti unuče kopati po stvarima i naći pušku ili bombu.”

U razgovoru sa suborcima, kaže Zurak, doznaje i da je nekim braniteljima neugodno pozvati policiju koja po oružje dolazi službenim vozilima. “Kažu da se onda susjedi vesele, gledaju što policija traži u tuđem dvorištu. Nije da se oni boje, nego ta situacija izgleda neugodno.”

Zato Zurak svojim suborcima poručuje da oružje koje žele predati donesu k njemu. “Ja ću ga predati policiji. Ostat će anonimni, neću kazati tko je donio te puške ili bombe. Najgore je takve stvari baciti u prirodu ili smeće. Ne daj bože da nekoga tko radi bagerom na smeću takvo nešto digne u zrak”, dodaje.

Vlada traži nove modele

Napad na Banske dvore u Hrvatskoj je otvorio temu radikalizacije društva, posebice mladih, koja je posebno opasna u kombinaciji s lako dostupnim oružjem koje je nemoguće pratiti. Zbog toga se počelo razmišljati i o drugim modelima motiviranja građana na vraćanje ilegalnog oružja.

Novinari su tako vladajuće pitali postoji li mogućnost da se građane novčano motivira kroz takozvani otkup oružja. Proračunska sredstva za to trenutno ne postoje, no ne znači da ih neće biti. “Ja sam spreman, već smo na tu temu interno imali razgovore, i ne samo na tu, nego i o pitanju sigurnosti hrvatskih institucija i građana”, kazao je ministar financija Zdravko Marić.

.

Aktivno starenje

Umirovljenice obožavaju nordijsko hodanje, provjerili smo zašto

Nordijskim hodanje bavi se sve više ljudi što i ne treba čuditi jer ova jednostavna aktivnost pokreće doista sve mišiće u tijelu.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Taj je petak bilo oblačno, čak je sipila i sitna kišica, no ekipa koja se točno u 9 ujutro okupila na zagrebačkom jezeru Bundek bila je vedra. To su nordijski hodači. Znak raspoznavanja – štapovi za hodanje i udobna obuća. I to je zapravo sve što vam je potrebno da biste se uključili u ovu aktivnost koja iz godine u godinu privlači sve više poklonika. Razlog je jednostavan: nordijsko hodanje je zdravo, njime se mogu baviti praktički svi, a kad jednom ovladate tehnikom neće proći dugo da počnete primjećivati promjene.

“Meni je ovo treći tjedan nordijskog hodanja. Za to sam doznala preko prijateljice, tako sam došla i jako mi se sviđa. Ovo mi nije jedina aktivnost. Osim ovoga, idem i na vježbe utorkom i četvrtkom, isto tu na Bundeku. Otprije sam znala da je to zdravo, radi kretanja i svega. I onda sam se odlučila u to upustiti, da naučim pravilno hodati”, govori nam gospođa Ana Kapetanović, umirovljenica iz Zagreba, dok se lagano zagrijava.


Slično razmišlja i gospođa Emilija Ljubičić koja se sve do pojave korone bavila vježbanjem u Domu sv. Ane i u mjesnoj zajednici, no kad je izbila epidemija, dosta je stvari otkazano. “Baš sam imala potrebu nečim se baviti. Tražila sam neku aktivnost i na internetu pronašla informacije o nordijskom hodanju. Tako sam se javila, došla sam ovdje i brzo je sve krenulo.”

Ana Kapetanović (foto: Silvija Novak)

Uskoro stiže i Krešo Ritz, instruktor iz Hrvatskog saveza nordijskog hodanja i prava osoba da nam objasni o čemu se zapravo radi i kako to da su svi počeli hodati sa štapovima.

Što je to nordijsko hodanje?

“Nordijsko hodanje je proizišlo iz nordijskog trčanja gdje su Finci suhi trening skijaškog trčanja prilagodili općoj populaciji. U nordijskom trčanju se koriste još i skije i dugi štapovi, a ti štapovi su u nordijskom hodanju skraćeni otprilike na visinu skijaškog štapa. Optimalna je visina štapa da dopire do poda kad držite ruku uz tijelo, a lakat je savijen pod 90 stupnjeva. Također, kad se radi pravilnom tehnikom, uključeno je 90 posto mišića. Ljudi često rade grešku jer misle da će im samo biti dovoljno hodati okolo sa štapovima, no to nije točno. Kad se ljudi samo lagano oslananju na štapove, troši se značajno manje energije. Ima različitih tehnika, ali nordijsko hodanje je specifično po tome što aktivira doista cijelo tijelo.”

Krešo nam demonstrira na što točno misli. Prvo nam kaže da pokušamo hodati normalno, tek mašući rukama kao što to biva kod običnog hoda, a nakon toga nam daje u ruke štap za hodanje i pokazuje tehniku. I doista, dok hodamo bez štapa, uz noge su aktivirani tek mišići nadlaktice, no s nordijskim štapovima aktivni su i svi mišići nogu, ruku, trupa i vrata. Jednom riječju – sve.

Instruktor Krešo Ritz (foto: Silvija Novak)

“Pravilnim načinom se rasterećuje donji dio tijela, a uključuje gornji – rameni pojas, prsa, leđa i trbušni zid te ruke jer pri svakom ubodu štapa o tlo, tijelo se gura naprijed i lagano podiže. Na taj način se dobije i svojevrsno ubrzanje i cijela je aktivnost kompletna”, pojašnjava Krešo.

Marija: Sutra slavim 82. rođendan

Aktiviranje svih mišića, čak i onih na koje često zaboravimo, mora se na koncu primijetiti, što potvrđuje i gospođa Marija Lončarević. “Imala sam dosta problema s vratnom kralježnicom, zbog dugogodišnjeg načina rada i sjedenja, tako da su mi ove vježbe i općento hodanje sa štapovima, pravo rješenje. Čak mi je veći problem bio gornji dio kralježnice, tu kod vrata. Zbog toga sam imala i vrtoglavice, no s ovim načinom vježbanja i hodanja ja sam to riješila i baš sam zadovoljna. Osim toga, ja vam sutra slavim 82. rođendan”, otkriva nam Marija. Doista, gospođi te godine nitko ne bi dao.

“Meni je ovo stvarno otkriće. Ja sam svašta radila u životu, ali nordijski hodala još nisam. Osjeti se na kondiciji, razgibani ste… Osim toga, ja živim sama, a sad se ne možemo baš ni družiti, tako da je ovo meni jako važno. Moram negdje otići, ali da radim nešto pametno i korisno. Ovo je meni stvarno rješenje. Osim toga, stanujem tu blizu. I Bundek je prekrasan u svako doba godine. Kad padne snijeg i kad se očiste staze, pa to je kao u Švicarskoj”, kaže Marija.

Marija Lončarević (foto: Silvija Novak)

Ekipa se razgibala i kreću u šetnju oko jezera. Ta ruta duga je oko kilometar i pol za što će im trebati oko dvadesetak minuta. Dovoljno da nam Krešo otkrije još neke tajne nordijskog hodanja.

Zašto hodati sa štapovima?

“Brzina hodanja ovisi od osobe do osobe, no mi uvijek naglašavamo da brzina treba doći iz snage potiska štapa. Znači, što se jače odgurujemo, to će nam brzina biti veća. Iako ima i onih koji vole brzo hodati, a usput koriste i štapove, ipak tada distribucija energije nije toliko učinkovita jer su u tom slučaju i dalje naglašenije noge. S pravilnim hodanjem nordijskim stilom, prebacuje se opterećenje na gornji dio tijela i ruke vode glavnu riječ. Ovisno o snazi potiska, dolazi i brzina”, objašnjava Krešo i dodaje kako nordijsko hodanje nije samo rekreacija već i kompletan sport.

“Postoje i natjecateljske varijante nordijskog hodanja, iako je to još u fazi uhodavanja. To je sve masovnija aktivnost pa mnoge države već organiziraju takve utrke. Naravno, i tada je poanta stići prvi, a to bi se moglo usporediti s brzim hodanjem. Obraća se pažnja na tehniku u smislu da se štapovi ne smiju nositi u zraku, odguravanje sa štapovima mora biti pravilno, ne smije se trčati i ima još par segmenata na koje suci obraćaju pažnju. Toga ima sve više i više. Postoje sad čak i svjetski kupovi, rang liste, nordijskih hodača je sve više, iako se to još ne da usporediti s nekim drugim razvikanijim sportovima. Ali tko zna… Jednoga dana možda i kod nas to postane baš ozbiljan sport. Zasada je prvenstveno rekreativna disciplina.”

Najčešće greške

Bez obzira na status te aktivnosti, u Hrvatskom savezu nordijskog hodanja podučavanju pristupaju vrlo ozbiljno i najčešće greške vrlo brzo ispravljaju.
“Jedna od prvih grešaka ili krivih navika je neaktivnost gornjeg dijela tijela i ruku pa kad krećemo u vježbu, krećemo bez štapova da se vidi koliko su ljudi spremni napraviti malo dulji korak samo se pomažući rukama. Tad moraju razmišljati o tome kako rade rukama pa se spetljaju pa krenu istovremeno s lijevom rukom i nogom, jer nisu navikli slobodno se gibati i mahati rukama kad hodaju. Kasnije dolaze i drugi segmenti u koje su uključene i šake kad se štap stisne prilikom koraka, a kasnije se otvori i štap se vuče po podu. Tako je štap i modeliran. Važna je tu koordinacija nogu, ruku i šaka za što nekima treba malo vremena. Ljudi previše sjede, zanemaruju kretanje općenito i posebno gornji dio tijela prilikom hoda, a kad počnu hodati sa štapovima onda vide gdje su griješili”, objašnjava Krešo.

Naši nordijski hodači, zapravo hodačice jer ekipa je u potpunosti ženska, uskoro se vraćaju iz svoje šetnje oko jezera. Dobro su raspoložene i nikome više nije hladno. Dok se pripremaju za sljedeću fazu – razgibavanje pomoću rastezljive užadi – gospođe nam još malo opisuju svoje prve nordijske korake.

“Kad sam počela, ljudi su se ispočetka malo čudili, a ja sam hodala i oko kuće. Služila sam za uveseljavanje susjeda i njihovih pasa. Svi mi kažu da je to jako dobro i zdravo, ali da nemaju vremena. Ja im na to odgovaram da svaki čovjek ima svoju listu prioriteta. To što ja idem hodati, ne znači da nemam što pametno drugo raditi i da bih sjedila doma i vrtila palce. Ne, nego ja rasporedim svoj posao, svoje obaveze, tako da i nordijsko hodanje stignem ugurati u raspored”, kaže gospođa Vesna.

foto: Silvija Novak

“Ja nisam hodala do sada. Cijelo sam ljeto vježbala na Bundeku u okviru programa Sport za sve, a kad je to završilo, nisam htjela ići u zatvoreni prostor zbog korone. Onda mi je moja susjeda, kojoj sam jako zahvalna na tome, rekla da je najbolje da probam nordijsko hodanje. I tako sam tu došla i famozno mi je. Blizu stanujem, pa mi je to jako zgodno. Inače ja volim hodanje, ja sam i planinarila. Na ovo sad idem redovito. Imam vikendicu u Zelini pa moram malo ostavit vremena i za to, kao i za obitelj, no preko tjedna imam nordijsko i redovito idem”, dodaje Marija.

Gdje su muškarci?

No bave li se nordijskim hodanjem doista samo žene? Gdje su muškarci?
“A što da vam kažem? Muški penzioneri štekaju. Ne znam zašto”, kaže Krešo. “Vjerujem da tu ima i doza nerazumijevanja te aktivnosti pa misle da im to ne treba, dok su žene nekako u toj dobi puno samosvjesnije. Puno njih ili imaju neki problem ili strah od osteoporoze što ih vuče k tim aktivnostima. Muški, pretpostavljam, više vole nogomet, nekakav hakl… ili televiziju (smijeh). Teško mi je naći pravo objašnjenje za to, ali definitivno su 95 posto žene, kad govorilmo o ovoj penzionerskoj dobi.”

No u drugim zemljama je ipak drugačije, kaže Krešo, jer tamo nordijsko hodanje više nije novost. “Konkretno, prošle smo godine išli u Poljsku u posjet tamošnjim savezima nordijskog hodanja, gdje već desetak godina organiziraju natjecanja i gdje se ovim bavi gotovo deset posto stanovništva. Ako uzmete da Poljaka ima 40 milijuna, onda se nordijskom hodanjem bavi četiri milijuna ljudi što je ogromna brojka. I kod nas postoji inicijativa da se taj sport čim više raširi i ljudi sve više to prepoznaju. Prije pet-deset godina ljudi su se smijali, da je to samo za osobe s invaliditetom, no sada je drugačije.”

Tvrdoglavi muževi

Neke su gospođe pokušale nagovoriti i svoje muževe da dođu, no zasad bez uspjeha. “Moj je muž imao moždani udar i dugo se oporavljao. Za njega bi ova aktivnost bila izvrsna, ali ne da se”, objašnjava nam gospođa Zlata Šimić.

foto: Silvija Novak

Doista, rijetko koja se aktivnost može pohvaliti time da je jednostavna, ugodna, korisna, uvijek dostupna, da ne zahtijeva skupu opremu te da je, barem u slučaju ove konkretne grupe nordijskih hodača, potpuno besplatna. Naime, ova grupa je sponzorirana europskim fondovima i organizirana u suradnji Saveza nordijskog hodanja i Kineziološkog fakulteta.

“Ima nas po čitavoj Hrvatskoj. Osim Zagreba, uključeni su još Karlovac, Varaždin i Opatija. Ukupno imamo oko 250 hodača u tom dvogodišnjem programu i vidjet ćemo kako se program bude razvijao pa možda otvorimo i nove ekipe”, kaže Krešo, a mi već sada predviđamo da će i te nove grupe biti brzo popunjene jer, kako smo već spomenuli, atmosfera među hodačima je sjajna.

“Krešo nam sve lijepo pokaže, ispravi, rastumači… Tu zapravo ima puno stvari na koje se treba paziti. Ne može se baš hodati bez veze. Bitna je i visina štapova, važno je kako se ti ‘odguruješ’, da tako kažem… Moja prijateljica i njen muž hodaju, ali nikad nisu išli na tečaj da im stručnjak pokaže. Ona meni kaže: ‘Čuj, koliko trebaju biti visoki štapovi?’ A ja joj odgovorim da najbolje da dođe na Bundek pa da sve nauči”, kaže gospođa Vesna nakon završene vježbe.

Sat nordijskog hodanja i popratnih vježbi proletio je u trenu. Ekipa se pozdravlja i zakazuju ponovni susret za ponedjeljak također u 9 ujutro. Kako sada stvari stoje, i mi ćemo ponovno biti s njima.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost nakladnika.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP