Prati nas

Mozaik

Rekorder

Najstariji Jugoslaven Meho Hadžić imao je 130 godina, narasli su mu treći zubi

Otac Mehe Hadžića zvao se Arif, a majka Cura. Već ih je zaboravio. Supruga Ajka umrla mu je prije 70 godina. Bilo joj je 50 godina. S njom je imao sina Muharema. Na žalost, on se utopio u rijeci Usori, sa 12 godina.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

Meho Hadžić (naslovnica Arene iz 1978. godine)

Arenina akcija “Tražimo najstarijeg Jugoslavena” dobila je, čini se, svog junaka. To je 130 godina stari Meho Hadžić iz Oraš-Planja, jednog od najudaljenijih sela općine Tešanj, koji je najveći dio svog uistinu dugog života bio najamni radnik. Pisala je tako 1978. godine zagrebačka Arena, prilog prenosimo u cijelosti.

Općina Tešanj nalazi se u sjeveroistočnom dijelu Bosne i Hercegovine a prostire se na 223 četvorna kilometra. Na tom području ima oko 40 naselja, u kojima živi oko 38.000 stanovnika. Područje je izrazito prenaseljeno. Na jednom četvornom kilometru živi prosječno oko 170 stanovnika.


Sam grad smješten je na padinama brežuljaka i jednim dijelom u dolini rijeke Tešanjke, desnog pritoka Usore. Ima oko 6.000 stanovnika. Tu u blizini je selo Oraš-Planje, udaljeno od Tešnja desetak kilometara. Pošli smo mu u pohode jer tu živi Meho Hadžić – vjerojatno najstariji stanovnik u našoj zemlji. Sto i trideset mu je godina!

Put koji nas je vodio niz blage brežuljke, uz potok koji razdvaja selo, bio je blatnjav i neravan. Prohladni dan tjerao nas je da malo razvučemo korak. Čuo se samo žubor potoka i pokoji lavež pasa. Vjetar je donosio miris osušenih šljiva. Onda su se začuli veseli dječji glasovi koji su se razlijegali iz trošnih daščara i malih šćućurenih kuća.

U jednoj kućici sjedio je starac s dubokim borama na čelu. Na glavi mu kapa. Kad smo se približili, vidjeli smo i njegov pogled. I oči su mu zaigrale. Želio je nešto reći. Uzeo je zatim svoj štap i podigao se na mršave noge. Potražio je obuću koja je stajala kraj ognjišta. Obuo se, navukao kožni prsluk i pošao nam u susret.

Sjeo je na klupu, pogledao oko sebe… A onda je počeo pričati: “Sjećam se kad je u ovom selu bilo samo šest kuća. Zanimljivo, u Tesliću je tada bila samo jedna. Imao sam više od 30 godina kad su me pozvali na gradnju pruge Usora-Pribinić. Bilo je to 1884. godine. Na dionici pruge koja je išla prema Tesliću ispriječio se neki mlin. Trebalo ga je srušiti. Tražio sam da to ne čine. ‘Ama, ljudi, nećete nam valjda srušiti i tu kuću koja kruh znači’, rekao sam. Ostat ćemo gladni. Gdje ćemo žito mljeti?!”

Razgovarali smo povišenim glasom. Jer slabo čuje. I saznali smo: Meho Hadžić rođen je 1848. godine u selu Oraš-Planju. Imao je petoro braće: Mahmuta, Muju, Ahmu, Fehru i Redžu te sestru Fatimu. Svi su odavno pomrli. Iza brata Ahmeta ostao je sin Flamo, koji sada ima 68 godina i koji također živi u Oraš-Planju.

Prije 30 godina dobio je treće zube

Otac Mehe Hadžića zvao se Arif, a majka Cura. Već ih je zaboravio. Supruga Ajka umrla mu je prije 70 godina. Bilo joj je 50 godina. S njom je imao sina Muharema. Na žalost, on se utopio u rijeci Usori, sa 12 godina.

Meho Hadžić je inače više od stotinu godina bio najamni radnik. Radio je na poljoprivrednim imanjima, sjekao drva, a najviše je vremena proveo čuvajući koze.

Razgovaramo i s Osmanom Ćorićem, kojem je blizu sedamdeset godina i živi je svjedok da je Meho Hadžić čuvao koze kod njegova oca Mehe, koji je umro 1937. godine. “Osamdesetak godina imao je Meho kad je poput mladića lutao po brežuljcima i čuvao koze”, priča Osman. “Sjećam se da se danima nije vraćao s pašnjaka. Hranio se tamo kozjim mlijekom, sirom…”

Meho Hadžić nije služio vojsku. Imao je prirođenu manu, kraću lijevu nogu. Zbog toga i danas nosi štap. Meho nije nikada pušio, a niti pio alkohol. Hranio se isključivo mlijekom, sirom i kajmakom, a kada je bio s kozama na pašnjacima, često je i sisao njihovo mlijeko, umjesto vode, koju je vrlo rijetko pio.

Prije 30 godina dobio je treće zube. Zanimljivo, svi su mu zdravi. Da bi okušao svoju snagu i zube, znao je njima podići jare teško između 30 i 40 kilograma. Prkosio je uvijek bremenu godina.

Prije 40 godina ostao je bez ikoga svoga. Primili su ga Mehmed i Rukija Ćorić. Sagradili su mu kućicu, a nedavno su mu uveli i svjetlo. Hrane ga, odijevaju, kupuju mu drva za ogrjev. Kad stegne snijeg, Mehmed i Rukija ustaju noću i po dva puta i lože mu vatru. Brinu o Mehinu zdravlju.

Do prije 34 godine Meho Hadžić nije nikada tražio liječničku pomoć. Uvijek je bio veseo i krepak. Ostao je i danas takav. Kad je lijepo vrijeme, izađe pred kućerak, zagleda se u proplanke i staze kojima je tisuću puta prošao. Kao da ga prođe sjeta. Jer, vrijeme i staze su se promijenile, ali njegovo je srce ostalo isto. Još veselo kuca. Kao da bi opet pošao na zelene proplanke i potrčao za kozama. (Hasan Brkić, Arena, 1978. / Yugopapir)

.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP