Prati nas

Vijesti

Proći će i to

Domovi za starije u doba korone – disciplina, briga i optimizam za kvalitetniji život

Kako izgleda život u doba korone u zagrebačkim gradskim domovima za starije? Donosimo obje perspektive – onu jedne štićenice i onu jedne medicinske sestre.

Petra Švarc

Objavljeno

|

Marina Švarc na radnom mjestu (foto: privatni album)

Od samoga početka pandemije bolesti COVID-19, domovi za starije osobe pokazali su se kao jedna od najslabijih karika sustava. Ulaskom virusa među njihove štićenike, na vidjelo su izlazile i još uvijek izlaze mnoge neregularnosti, nezakonite radnje pa čak i čitavi ilegalni domovi za starije.

Zanimalo nas je kako stvari funkcioniraju danas, tijekom takozvanog drugog vala. Odgovore smo potražili u dva zagrebačka gradska doma, “s obje strane”: kod jedne od štićenica i kod jedne od medicinskih sestara koja svakodnevno brine o 120 starijih, uglavnom nemoćnih i bolesnih ljudi. 


Marina Švarc u Domu za starije osobe Dubrava radi od 1988. Iskusna je i poslu izuzetno predana medicinska sestra koja se, kako kaže, “u životu već svega nagledala”. Ali, ovako teško kao što joj je sada, ne pamti da je bilo. “Ima dana kada radimo smjene od 24 sata. To je najteže. Korona je sve promijenila i učinila jedva izdržljivim i podnošljivim. Ja nisam razmažena, nije mi teško raditi, ali uvjeti koji su nam propisani teško se mogu nazvati ljudskima”, priča nam. 

Improviziran, ali siguran COVID odjel

U domu u kojemu radi trenutno živi oko 120 štićenika. To su starije, često nepokretne pa i dementne osobe s kojima je i bez korone bilo zahtjevno i izazovno raditi. U domu su, zbog zaraženih štićenika, morali oformiti COVID odjel koji je improviziran – u domskoj kapelici, u biblioteci, čak i u nekim uredima. Svi su ti prostori pretvoreni u sobe, pacijentima tu može biti pružena jednostavnija zdravstvena skrb, a mogu čak dobiti i kisik.

Svakodnevni Marinini radni zadaci obuhvaćaju mjerenje temperature štićenicima (čak šest puta dnevno), mjerenje zasićenosti krvi kisikom, hranjenje, presvlačenje i pranje štićenika, podjelu lijekova. Rad u COVID odjelu organiziran je u smjenama u trajanju od po četiri sata. Marina za ulazak na odjel oblači bijelo zaštitno odijelo – takozvani skafander, na lice stavlja masku, na masku vizir, na glavi nosi zaštitnu kapu, a na rukama čak dva para gumenih rukavica. Najprije jedne koje ne skida, a potom druge, koje mijenja tijekom smjene.

Zahtjevan rad u skafanderima

“Tijekom četiri sata smjene nema skidanja, nema odlaska na WC, ako si žedan – ne možeš piti, ako si gladan – ne možeš jesti! Budući da smo stalno u pokretu i poslu, u odijelu se znojimo, često se zamagle naočale pa i vizir, a nama je izuzetno važno dobro vidjeti jer su sve vrijednosti i brojke koje kontinuirano očitavamo jako male, a greške nisu opcija. Teško je, i fizički i psihički. Nakon izlaska s COVID odjela, slijedi procedura skidanja. Izlazimo na balkon, špricamo se dezinficijensom, skidamo sve sa sebe i onda se ‘luftamo’ još 5 minuta. Ne trebam ni reći koliko je opasno po zdravlje tako znojan izlaziti na hladnoću. Doslovno se smrznemo vani.”

Marina Švarc na radnom mjestu (foto: privatni album)

COVID pacijente uče pravilnom disanju – ventiliranju pluća. One koji mogu hodati, dižu jer si tako olakšavaju disanje, ali ima i nepokretnih pacijenata. Mnogi su dementni i nisu svjesni što se zapravo s njima događa. Marina kaže kako nerijetko ne stigne sve odraditi tijekom svoga radnog vremena pa na poslu ostaje dulje, dok sve ne završi. 

Na sat se ne gleda

“Ne gledam nikad striktno na sat. Brinem o tim ljudima, suosjećam s njima i želim im pomoći koliko god mogu. U smjeni smo po dvije – sestra i njegovateljica, što je premalo na 120 ljudi. Uz sve što moramo odraditi s pacijentima, imamo i brdo administracije, papirologije. U naš interni sustav upisujemo gotovo svaku radnju, svaki korak, svaku pelenu koju zamijenimo, svaku diurezu. Ako se nekome tijekom dežurstva dogodi nešto ozbiljnije, za to se ispunjava posebna dokumentacija. Imamo uz to i problema sa signalizacijom – stalno se sama uključuje pa često bude lažna uzbuna. Ali mi odlazimo na svaki poziv jer smo svjesne da su to ljudi koji nas doista trebaju”, priča Marina. 

U domovima za starije trenutno nisu dozvoljene posjete, a u domu u Dubravi, štićenici čak i  obroke dobivaju u sobe, kako bi se izbjegla okupljanja i smanjio rizik od zaraze. “U prošlom su im periodu, kada smo imali bolje brojke na državnoj razini, ogradili vani dio dvorišta gdje su mogli šetati, družiti se. Sada ni to ne mogu. Vidim da je i njima teško – moraju držati distancu, ne mogu normalno ni razgovarati, ne mogu primati posjete. To im jako teško pada. Neki od njih tu su više od 20 godina – nekada smo imali vremena i mogućnosti puno više razgovarati s njima, kartalo se, bakice su heklale. Danas kao da su uglavnom ogorčeni i ljuti”, zaključuje Marina Švarc.

Život u domu nije stao

No, ogorčenost i ljutnja nikako nisu dojmovi koje stječem u razgovoru s gospođom Katicom Poje, štićenicom Doma Centar u zagrebačkoj Klaićevoj ulici u kojemu trenutno nema zaraženih koronavirusom. Razgovaramo telefonom jer su i u ovom domu posjete trenutno zabranjene. “Ja sam dobro, zapravo odlično sam! Danas smo baš imali jedan krasan literarni događaj povodom odlaska Mladena Kušeca – baš je bilo lijepo. Bio je režiser koji je s njim surađivao, onda nam je Boris Miholjević koji je isto s nama u domu čitao njegovu poeziju….pa smo gledali video Tonkica Palonkica frrrrrr…. Bilo je baš lijepo, dirljivo”, priča nam gospođa Katica. 

Katica Poje (foto: privatni album)

Kaže kako koronavirus njezin život nije značajnije poremetio, a nije je ni previše uznemirio. Disciplinirana je – nosi masku, dezinficira ruke, a u domu je, kaže, sve besprijekorno čisto i velika se pažnja posvećuje provođenju svih epidemioloških mjera. Aktivnosti u domu, usprkos koroni, i dalje se održavaju.

“Uvijek imamo nešto – ili vježbe sa fizijatrom – jučer su bile za zdjelicu, za inkontinenciju. To radimo s našim fizijatrima koji rade kod nas u domu. Idemo i u prizemlje na terapiju. Ja sam reumatičar pa idem na struju, magnet, laser. Sve nam daju. I imamo posebno fizikalne vježbe koje mi puno pomažu. Čovjek je po prirodi lijen, ne da mu se samom, a onda kad smo svi na okupu, dobijemo volju i nasmijemo se”, veselo zaključuje.

“Jedino su nam trenutno ukinuli probe zbora i to mi nedostaje. Ali, nas par odemo na kavu, netko donese kolače, netko drugi nešto za popiti i mi si sami zapjevamo, za svoju dušu. Nekad nam se i djelatnici pridruže. Sami si uredimo kako znamo i možemo.” 

“U domu imam svoj mir”

Gospođa Katica bila je učiteljica. Oduvijek je, kaže, znala da to želi biti. U domu je jako zadovoljna. “Mala djeca pripadaju u dječji vrtić, a stariji ljudi u starački dom”, kaže. Dodaje kako ljudi na različite načine doživljavaju domove za starije, mnogi od njih zaziru. “Ja sam se na listu čekanja upisala sa 62 godine – pitali su me tada jesam li se zabunila, ne bih li trebala u dječji vrtić”, smije se.

Prije doma živjela je sa svojom brojnom obitelji u velikom stanu na Trgu braće Mažuranić, u centru Zagreba. “Iako se kao obitelj super slažemo, moram reći da mi je u domu bolje. Znam, zvuči neobično, ali ja Vam ovdje imam svoj mir. Doma nas je bilo puno: kći, zet, unuci i njihove cure. Ovdje ne moram misliti o tome je li netko na toaletu, gledati tko se sada tušira, hoću li nekome smetati…Imam svoju sobu sa vlastitom tuš-kadom, imam mali balkon pun cvijeća i lijepo mi je. Ljudi se tuže na hranu, na svašta….a ja kažem – pa što si doma kuhala? Ni doma nije svaki dan svečani ručak. Ovdje je uglavnom i fino i dobro i dovoljno.”

U domu je stvorila svoj krug ljudi s kojima se rado podruži, koliko mjere dopuštaju. “Imam prijateljice – tu sam pronašla jednu gospođu koja je bila školska liječnica 1971. kada sam ja došla u Zagreb, na Črnomerec u osnovnu školu. Ona sad ima 96 godina. I tu smo se ponovo našle – prepoznale smo se, gledale stare slike…znala je puno profesora iz moje škole. Ona Vam ne kuži ove moderne telefone pa je ja učim. Njezina kći mi šalje slike na Whatsapp pa joj ja pokazujem. Jedino moram reći da mi nedostaju posjete…Ali dođe mi kći, unuci, sin – samo si mahnemo, nešto mi donesu. Puno razgovaramo na mobitel – jučer sam s unukom jedan sat razgovarala.”

Crveni nosovi u dvorištu doma (foto: privatni album)

Gospođa Katica kaže kako u njezinom domu o štićenicima vode sjajnu brigu: “Mjere nam temperaturu dva puta dnevno. Ako netko izađe iz doma, po povratku mora biti 10 dana u izolaciju, nose mu hranu u sobu. Na primjer, moja susjeda Vukovarka, izgubila je dva sina u ratu, a nedavno joj je treći bio jako bolestan pa ga je otišla posjetiti i sada je u izolaciji. Maske nosimo svi – obavezne su. Jedni druge podsjećamo. To nije ništa strašno ni traumatično, jasno nam je da to moramo prebroditi i u tome ćemo uspjeti samo ako se svi budemo držali pravila. U lift ulazimo po četiri, jako smo disciplinirani. Sve miriši po varikini, sve se stalno čisti i dezinficira. Nadam se da ćemo i dalje biti bez zaraženih.”

“Neki su mrzovoljni čim se probude”

Jako je smetaju komentari o tome kako je u domovima loše. Njezina je deviza – bit će ti onako kako si sam napraviš. “Ima i kod nas nezadovoljnih ljudi, ali ja vidim da se oni već mrzovoljni ujutro probude, sve im smeta. Ja to sve ignoriram, zatvorim se u svoju sobu i uživam. Čitam, gledam TV, slušam radio – uglavnom radio Sljeme – tako saznajem što se događa u Zagrebu. Djeca mi donesu časopise, poneku knjigu. U domu imamo i frizerku, jako simpatičnu gospođu. Baš smo se sprijateljile i sada si svaki dan šaljemo poruke. Kada idem na vježbe, svratim i pozdravim je. Radi krasne frizure – kad je mene uredila pa sam došla k svojima na Mažuranac, svi su mi rekli – joj, super ti je frizura! To sam joj prenijela i baš je bila sretna!”

U domu, kaže nam gospođa Katica, nisu opterećeni ni koronom, ni zatvaranjem, ni izolacijom. Ove godine za blagdan Svih svetih nisu obilazili groblja, ali su zato u dvorištu doma obilježili taj dan i uz svijeće se prisjetili svojih mrtvih. Prije su im znali doći i Crveni nosovi – klaunovi doktori, kada bi posjećivali male pacijente u Klaićevoj bolnici. Sada ne smiju ulaziti, ali su im nedavno došli i razveselili ih u dvorištu, a oni su ih gledali i mahali im s prozora i balkona. Katica je optimistična – vjeruje da će i korona uskoro proći kao što su prošle mnoge druge loše stvari u životu. A do tada, nastavlja živjeti nalazeći u svakom danu nešto lijepo što je veseli.  

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost nakladnika.

.

Vijesti

Premijer Plenković je, za svaki slučaj, odredio svojeg zamjenika

Plenković je podsjetimo od subote u samoizolaciji, a nakon što je potvrđeno da mu je supruga pozitivna na novi koronavirus. U ponedjeljak je i samom premijeru potvrđena infekcija koronavirusom.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

Autor

U slučaju da ne bude mogao obavljati premijerske dužnosti, premijera Andreja Plenkovića mijenjati će ministar branitelja koji tako postaje prvi potpredsjednik Vlade RH.

“Predsjednik Vlade odredio je potpredsjednika Tomu Medveda da ga mijenja u slučaju spriječenosti, no zasad za time nema potrebe. Vlada najnormalnije funkcionira, a predsjednik Vlade osjeća se dobro i obavlja sve aktivnosti i obveze od kuće”, poručio je glasnogovornik Vlade.


Plenković je podsjetimo od subote u samoizolaciji, a nakon što je potvrđeno da mu je supruga pozitivna na novi koronavirus. U ponedjeljak je i samom premijeru potvrđena infekcija koronavirusom. Sjednicu vlade vodio je preko video veze.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP