Prati nas

Mozaik

druženje

Kako ovih blagdana, koroni unatoč, biti sa starijim članovima svoje obitelji

Druženje sa starijim i kronično bolesnim članovima obitelji u vrijeme epidemije nikako se ne preporučuje. No kako se bliže blagdani, to mnogima teško pada. Ipak, rješenja postoje.

Silvija Novak

Objavljeno

|

foto: Chad Madden/Unsplash

Drugi val epidemije novog koronavirusa (ili je to samo žešći nastavak prvog vala) udario je svom silinom i sve europske zemlje bilježe rekordne dnevne brojke novozaraženih.

No, bez obzira što epidemija nije niti blizu kraja, a virus odnosi sve više života, brojni ljudi osjećaju zamor čitavom situacijom, pogotovo s obzirom da se bliže blagdani.


Obitelji se žele okupiti. Neki članove svoje najuže obitelji, pogotovo one starije, nisu vidjeli od proljeća. Ljudi se žele družiti s najmilijima, no koliko je to u trenutnoj situaciji sigurno i je li uopće moguće?

Razgovarali smo s nekim našim sugrađanima koji su nam opisali kako su prevladali stroge protuepidemijske mjere i ipak bili zajedno – ili “zajedno” – koronavirusu unatoč.

“Djeca su nam došla u posjet, ali bili smo na otvorenom”

Gordana i Vjekoslav su bračni par umirovljenika iz Zagreba, no nakon potresa su otišli na vikendicu u Daruvar i otada su tamo. Zbog pandemije, svoje kćeri i unuke nisu vidjeli već mjesecima, no redovito se čuju i vide preko pametnih telefona. Ipak, prošlog vikenda djeca su ih posjetila iz jednog vrlo važnog razloga: kći im je donijela cjepivo protiv gripe koje im je poslao njihov liječnik. Tako je dogovoreno jer je jednostavnije i sigurnije cjepivo donijeti njima kako bi se mogli cijepiti u ambulanti u Daruvaru, nego da oni samo zbog toga dolaze u Zagreb. To je ujedno bila i prilika za kratko druženje uz poštovanje svih epidemioloških mjera.

“Kad su djeca došla, bilo je lijepo i toplo vrijeme tako da smo čitavo vrijeme bili u dvorištu. Nismo se grlili i ljubili iako se mjesecima nismo vidjeli, ali preživjet ćemo. Izdržali smo do sad, pa ćemo još malo”, kaže gospođa Gordana.

“Djeca su bila kod nas par sati i čitavo smo se vrijeme družili u dvorištu, na otvorenom, gdje smo i objedovali. Malo udaljeni jedni od drugih, ali što se može. Ja sam onkološki, a moj muž plućni bolesnik i za nas bi moglo biti teško ako pokupimo virus”, kaže Gordan.

“Dok smo razgovarali, držali smo se podalje i nosili maske koje smo skinuli tek za vrijeme ručka. No i tada, mi smo sjedili na jednoj, a djeca na drugoj strani stola. Tako je – kako je, no ima i gorih stvari. I ovo će proći”, optimistična je gospođa Gordana.

“Testirali smo se i tek tada je baka došla k nama”

“Moja mama živi sama u selu pokraj Novog Marofa”, kaže Suzana iz Zagreba. “Kad je epidemije krenula, prorijedili smo posjete, kasnije ih i posve izbacili, no tijekom ljeta ipak smo nakratko otišli do Marofa. Mama je dobrog zdravlja, no ipak starije je dobi i virus bi za nju mogao biti opasan.”

Suzana priznaje da ju je neugodno iznenadilo koliko dugo sve ovo traje i da je mislila da će do zime sve biti gotovo. No kako sada stvari stoje, virus će nas gnjaviti čitavu ovu, ali i dobar dio sljedeće godine. Otkako joj je umro muž, Suzanina majka blagdane provodi kod kćeri u Zagrebu, no ove bi godine to moglo biti dovedeno u pitanje. Ipak, pomoć je stigla u vidu testova na koronavirus.

“Muž je morao na poslovno putovanje pa se zato testirao, a ja sam imala neku virozu pa me na testiranje poslala moja doktorica. Oba testa vratila su se negativna. Što se djece tiče, stariji sin je zbog zaražene učiteljice završio u izolaciji i prešao na online nastavu, a mlađi je ionako bio doma jer ja radim od kuće. U jednom smo trenutku ustanovili da su djeca već dva tjedna doma pa sigurno nemaju virus, a ja i muž smo na testu bili negativni. Dakle, sigurno smo svi zdravi. Tada smo odlučili da odemo po moju mamu i da ona bude s nama u narednom razdoblju”, kaže Suzana i dodaje kako je u kući nakon bakinog dolaska zavladao poseban režim.

“Pazimo se i inače, a sad kad je moja mama s nama, još i više. Ja sam s djecom kod kuće, a muž radi no uvijek nosi masku i poštuje sve mjere. Čak i da je mama ostala u Marofu, morala bi ponekad izaći u nabavku tako da ni tamo ne bi bila posve sigurna od virusa. No sada smo ipak zajedno, zajedno se pazimo i čekamo da sve to prođe”, kaže Suzana.

“Družimo se pomoću suvremene tehnologije”

Kristinina priča je ponešto drugačija. Ona i njezin svoje roditelje nisu posjetili od proljeća, a tako misle i nastaviti. No bez obzira na to, redovito se druže.

“I moji i suprugovi roditelji dosta dobro se služe internetom. Imaju nove tablete i čujemo se i vidimo svaki dan. Prije par dana smo počeli i večerati zajedno: svako u svojoj kuhinji, a vidimo se preko tableta koji je na stolu. Nije to ni slično druženju uživo, ali je puno bolje nego ništa. Zapravo imamo sreće što nas je sve ovo zateklo u vrijeme kad je dostupna tehnologija. Pa što bi da smo u 19. stoljeću?” kaže Kristina.

Što o druženju u doba epidemije COVID-19 misle stručnjaci?

“Iako je to vrlo žalosno, nasigurnije je ostati kod kuće i nikuda ne putovati dok se pandemija ne stiša. Ostati kod kuće doista je najbolji način za zaštititi sebei druge”, kaže doktorica Sadiya Kihan s Odsjeka za preventivnu medicinu i epidemiologiju Medicinske škole Feinberg sa Sveučilišta Northwestern.

No ako ipak odlučite drugačije, doktorica Khan ima nekoliko savjeta.

“Ako bilo koji član obitelji ima bilo koji simptom koji bi se mogao povezati s COVID-19, taj svakako ne bi trebao putovati, izlaziti iz kuće, niti se s ikime družiti. U slučaju takvih simptoma, treba kontaktirati liječnika i, ako je moguće, testirati se na koronavirus. Također, valja obratiti pozornost na rasprostranjenost zaraze kako u mjestu iz kojega se putuje, tako i u mjestu na koje se putuje”, kaže doktorica Khan.

“Naročito je važno obratiti pozornost hoćemo li na nekom putovanju ili druženju susresti ljude koji su posebno ugroženi. Dakle, starije osobe ili osobe s određenim kroničnim bolestima za koje bi susret s virusom SARS-Cov2 mogao biti naročito opasan”, kaže doktorica Khan i dodaje kako je kod ovog virusa naročito problematično što ga mogu prenijeti i osobe koje nemaju simptoma pa, prema tome, niti ne znaju da su zaražene.

Također, smatra doktorica Khan, nije loša ideja testirati sve članove obitelji koji se spremaju na put ukoliko će te osobe biti u kontaktu s nekim iz ugrožene skupine, premda negativan test nipošto ne smije biti razlog da se ponašamo kao da virusa nema i ne nosimo maske i ne držimo distancu tijekom druženja sa starijima ili kronično bolesnima.

“U svakom trenutku moramo biti svjesni da na taj način štitimo svoje voljene. Moramo sami sebi reći: ‘Ovo radim da zaštitim one koje volim i nikako im ne želim donijeti virus'”, kaže doktorica Khan.  

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

.

Aktivno starenje

Umirovljenice obožavaju nordijsko hodanje, provjerili smo zašto

Nordijskim hodanje bavi se sve više ljudi što i ne treba čuditi jer ova jednostavna aktivnost pokreće doista sve mišiće u tijelu.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Taj je petak bilo oblačno, čak je sipila i sitna kišica, no ekipa koja se točno u 9 ujutro okupila na zagrebačkom jezeru Bundek bila je vedra. To su nordijski hodači. Znak raspoznavanja – štapovi za hodanje i udobna obuća. I to je zapravo sve što vam je potrebno da biste se uključili u ovu aktivnost koja iz godine u godinu privlači sve više poklonika. Razlog je jednostavan: nordijsko hodanje je zdravo, njime se mogu baviti praktički svi, a kad jednom ovladate tehnikom neće proći dugo da počnete primjećivati promjene.

“Meni je ovo treći tjedan nordijskog hodanja. Za to sam doznala preko prijateljice, tako sam došla i jako mi se sviđa. Ovo mi nije jedina aktivnost. Osim ovoga, idem i na vježbe utorkom i četvrtkom, isto tu na Bundeku. Otprije sam znala da je to zdravo, radi kretanja i svega. I onda sam se odlučila u to upustiti, da naučim pravilno hodati”, govori nam gospođa Ana Kapetanović, umirovljenica iz Zagreba, dok se lagano zagrijava.


Slično razmišlja i gospođa Emilija Ljubičić koja se sve do pojave korone bavila vježbanjem u Domu sv. Ane i u mjesnoj zajednici, no kad je izbila epidemija, dosta je stvari otkazano. “Baš sam imala potrebu nečim se baviti. Tražila sam neku aktivnost i na internetu pronašla informacije o nordijskom hodanju. Tako sam se javila, došla sam ovdje i brzo je sve krenulo.”

Ana Kapetanović (foto: Silvija Novak)

Uskoro stiže i Krešo Ritz, instruktor iz Hrvatskog saveza nordijskog hodanja i prava osoba da nam objasni o čemu se zapravo radi i kako to da su svi počeli hodati sa štapovima.

Što je to nordijsko hodanje?

“Nordijsko hodanje je proizišlo iz nordijskog trčanja gdje su Finci suhi trening skijaškog trčanja prilagodili općoj populaciji. U nordijskom trčanju se koriste još i skije i dugi štapovi, a ti štapovi su u nordijskom hodanju skraćeni otprilike na visinu skijaškog štapa. Optimalna je visina štapa da dopire do poda kad držite ruku uz tijelo, a lakat je savijen pod 90 stupnjeva. Također, kad se radi pravilnom tehnikom, uključeno je 90 posto mišića. Ljudi često rade grešku jer misle da će im samo biti dovoljno hodati okolo sa štapovima, no to nije točno. Kad se ljudi samo lagano oslananju na štapove, troši se značajno manje energije. Ima različitih tehnika, ali nordijsko hodanje je specifično po tome što aktivira doista cijelo tijelo.”

Krešo nam demonstrira na što točno misli. Prvo nam kaže da pokušamo hodati normalno, tek mašući rukama kao što to biva kod običnog hoda, a nakon toga nam daje u ruke štap za hodanje i pokazuje tehniku. I doista, dok hodamo bez štapa, uz noge su aktivirani tek mišići nadlaktice, no s nordijskim štapovima aktivni su i svi mišići nogu, ruku, trupa i vrata. Jednom riječju – sve.

Instruktor Krešo Ritz (foto: Silvija Novak)

“Pravilnim načinom se rasterećuje donji dio tijela, a uključuje gornji – rameni pojas, prsa, leđa i trbušni zid te ruke jer pri svakom ubodu štapa o tlo, tijelo se gura naprijed i lagano podiže. Na taj način se dobije i svojevrsno ubrzanje i cijela je aktivnost kompletna”, pojašnjava Krešo.

Marija: Sutra slavim 82. rođendan

Aktiviranje svih mišića, čak i onih na koje često zaboravimo, mora se na koncu primijetiti, što potvrđuje i gospođa Marija Lončarević. “Imala sam dosta problema s vratnom kralježnicom, zbog dugogodišnjeg načina rada i sjedenja, tako da su mi ove vježbe i općento hodanje sa štapovima, pravo rješenje. Čak mi je veći problem bio gornji dio kralježnice, tu kod vrata. Zbog toga sam imala i vrtoglavice, no s ovim načinom vježbanja i hodanja ja sam to riješila i baš sam zadovoljna. Osim toga, ja vam sutra slavim 82. rođendan”, otkriva nam Marija. Doista, gospođi te godine nitko ne bi dao.

“Meni je ovo stvarno otkriće. Ja sam svašta radila u životu, ali nordijski hodala još nisam. Osjeti se na kondiciji, razgibani ste… Osim toga, ja živim sama, a sad se ne možemo baš ni družiti, tako da je ovo meni jako važno. Moram negdje otići, ali da radim nešto pametno i korisno. Ovo je meni stvarno rješenje. Osim toga, stanujem tu blizu. I Bundek je prekrasan u svako doba godine. Kad padne snijeg i kad se očiste staze, pa to je kao u Švicarskoj”, kaže Marija.

Marija Lončarević (foto: Silvija Novak)

Ekipa se razgibala i kreću u šetnju oko jezera. Ta ruta duga je oko kilometar i pol za što će im trebati oko dvadesetak minuta. Dovoljno da nam Krešo otkrije još neke tajne nordijskog hodanja.

Zašto hodati sa štapovima?

“Brzina hodanja ovisi od osobe do osobe, no mi uvijek naglašavamo da brzina treba doći iz snage potiska štapa. Znači, što se jače odgurujemo, to će nam brzina biti veća. Iako ima i onih koji vole brzo hodati, a usput koriste i štapove, ipak tada distribucija energije nije toliko učinkovita jer su u tom slučaju i dalje naglašenije noge. S pravilnim hodanjem nordijskim stilom, prebacuje se opterećenje na gornji dio tijela i ruke vode glavnu riječ. Ovisno o snazi potiska, dolazi i brzina”, objašnjava Krešo i dodaje kako nordijsko hodanje nije samo rekreacija već i kompletan sport.

“Postoje i natjecateljske varijante nordijskog hodanja, iako je to još u fazi uhodavanja. To je sve masovnija aktivnost pa mnoge države već organiziraju takve utrke. Naravno, i tada je poanta stići prvi, a to bi se moglo usporediti s brzim hodanjem. Obraća se pažnja na tehniku u smislu da se štapovi ne smiju nositi u zraku, odguravanje sa štapovima mora biti pravilno, ne smije se trčati i ima još par segmenata na koje suci obraćaju pažnju. Toga ima sve više i više. Postoje sad čak i svjetski kupovi, rang liste, nordijskih hodača je sve više, iako se to još ne da usporediti s nekim drugim razvikanijim sportovima. Ali tko zna… Jednoga dana možda i kod nas to postane baš ozbiljan sport. Zasada je prvenstveno rekreativna disciplina.”

Najčešće greške

Bez obzira na status te aktivnosti, u Hrvatskom savezu nordijskog hodanja podučavanju pristupaju vrlo ozbiljno i najčešće greške vrlo brzo ispravljaju.
“Jedna od prvih grešaka ili krivih navika je neaktivnost gornjeg dijela tijela i ruku pa kad krećemo u vježbu, krećemo bez štapova da se vidi koliko su ljudi spremni napraviti malo dulji korak samo se pomažući rukama. Tad moraju razmišljati o tome kako rade rukama pa se spetljaju pa krenu istovremeno s lijevom rukom i nogom, jer nisu navikli slobodno se gibati i mahati rukama kad hodaju. Kasnije dolaze i drugi segmenti u koje su uključene i šake kad se štap stisne prilikom koraka, a kasnije se otvori i štap se vuče po podu. Tako je štap i modeliran. Važna je tu koordinacija nogu, ruku i šaka za što nekima treba malo vremena. Ljudi previše sjede, zanemaruju kretanje općenito i posebno gornji dio tijela prilikom hoda, a kad počnu hodati sa štapovima onda vide gdje su griješili”, objašnjava Krešo.

Naši nordijski hodači, zapravo hodačice jer ekipa je u potpunosti ženska, uskoro se vraćaju iz svoje šetnje oko jezera. Dobro su raspoložene i nikome više nije hladno. Dok se pripremaju za sljedeću fazu – razgibavanje pomoću rastezljive užadi – gospođe nam još malo opisuju svoje prve nordijske korake.

“Kad sam počela, ljudi su se ispočetka malo čudili, a ja sam hodala i oko kuće. Služila sam za uveseljavanje susjeda i njihovih pasa. Svi mi kažu da je to jako dobro i zdravo, ali da nemaju vremena. Ja im na to odgovaram da svaki čovjek ima svoju listu prioriteta. To što ja idem hodati, ne znači da nemam što pametno drugo raditi i da bih sjedila doma i vrtila palce. Ne, nego ja rasporedim svoj posao, svoje obaveze, tako da i nordijsko hodanje stignem ugurati u raspored”, kaže gospođa Vesna.

foto: Silvija Novak

“Ja nisam hodala do sada. Cijelo sam ljeto vježbala na Bundeku u okviru programa Sport za sve, a kad je to završilo, nisam htjela ići u zatvoreni prostor zbog korone. Onda mi je moja susjeda, kojoj sam jako zahvalna na tome, rekla da je najbolje da probam nordijsko hodanje. I tako sam tu došla i famozno mi je. Blizu stanujem, pa mi je to jako zgodno. Inače ja volim hodanje, ja sam i planinarila. Na ovo sad idem redovito. Imam vikendicu u Zelini pa moram malo ostavit vremena i za to, kao i za obitelj, no preko tjedna imam nordijsko i redovito idem”, dodaje Marija.

Gdje su muškarci?

No bave li se nordijskim hodanjem doista samo žene? Gdje su muškarci?
“A što da vam kažem? Muški penzioneri štekaju. Ne znam zašto”, kaže Krešo. “Vjerujem da tu ima i doza nerazumijevanja te aktivnosti pa misle da im to ne treba, dok su žene nekako u toj dobi puno samosvjesnije. Puno njih ili imaju neki problem ili strah od osteoporoze što ih vuče k tim aktivnostima. Muški, pretpostavljam, više vole nogomet, nekakav hakl… ili televiziju (smijeh). Teško mi je naći pravo objašnjenje za to, ali definitivno su 95 posto žene, kad govorilmo o ovoj penzionerskoj dobi.”

No u drugim zemljama je ipak drugačije, kaže Krešo, jer tamo nordijsko hodanje više nije novost. “Konkretno, prošle smo godine išli u Poljsku u posjet tamošnjim savezima nordijskog hodanja, gdje već desetak godina organiziraju natjecanja i gdje se ovim bavi gotovo deset posto stanovništva. Ako uzmete da Poljaka ima 40 milijuna, onda se nordijskom hodanjem bavi četiri milijuna ljudi što je ogromna brojka. I kod nas postoji inicijativa da se taj sport čim više raširi i ljudi sve više to prepoznaju. Prije pet-deset godina ljudi su se smijali, da je to samo za osobe s invaliditetom, no sada je drugačije.”

Tvrdoglavi muževi

Neke su gospođe pokušale nagovoriti i svoje muževe da dođu, no zasad bez uspjeha. “Moj je muž imao moždani udar i dugo se oporavljao. Za njega bi ova aktivnost bila izvrsna, ali ne da se”, objašnjava nam gospođa Zlata Šimić.

foto: Silvija Novak

Doista, rijetko koja se aktivnost može pohvaliti time da je jednostavna, ugodna, korisna, uvijek dostupna, da ne zahtijeva skupu opremu te da je, barem u slučaju ove konkretne grupe nordijskih hodača, potpuno besplatna. Naime, ova grupa je sponzorirana europskim fondovima i organizirana u suradnji Saveza nordijskog hodanja i Kineziološkog fakulteta.

“Ima nas po čitavoj Hrvatskoj. Osim Zagreba, uključeni su još Karlovac, Varaždin i Opatija. Ukupno imamo oko 250 hodača u tom dvogodišnjem programu i vidjet ćemo kako se program bude razvijao pa možda otvorimo i nove ekipe”, kaže Krešo, a mi već sada predviđamo da će i te nove grupe biti brzo popunjene jer, kako smo već spomenuli, atmosfera među hodačima je sjajna.

“Krešo nam sve lijepo pokaže, ispravi, rastumači… Tu zapravo ima puno stvari na koje se treba paziti. Ne može se baš hodati bez veze. Bitna je i visina štapova, važno je kako se ti ‘odguruješ’, da tako kažem… Moja prijateljica i njen muž hodaju, ali nikad nisu išli na tečaj da im stručnjak pokaže. Ona meni kaže: ‘Čuj, koliko trebaju biti visoki štapovi?’ A ja joj odgovorim da najbolje da dođe na Bundek pa da sve nauči”, kaže gospođa Vesna nakon završene vježbe.

Sat nordijskog hodanja i popratnih vježbi proletio je u trenu. Ekipa se pozdravlja i zakazuju ponovni susret za ponedjeljak također u 9 ujutro. Kako sada stvari stoje, i mi ćemo ponovno biti s njima.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost nakladnika.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP