Prati nas

Nema predaje

PUČKE KUHINJE

‘Puno mi znači da barem povremeno mogu doći’ Tko sve ima pravo na pučku kuhinju?

U gradu Zagrebu djeluje nekoliko gradskih i crkvenih pučkih kuhinja u kojima se svakoga dana podijeli oko 3.000 obroka.

Silvija Novak

Objavljeno

|

foto: Anton Murygin/Unsplash

Bliži se 11 sati i pred pučkom kuhinjom u Branimirovoj ulici u Zagrebu počeli su se okupljati korisnici. Sjede na klupama i čekaju da se otvore vrata Dobrog doma, ustanove koju je osnovao Grad Zagreb i  bez čije bi pomoći mnogi ostali bez jedinog toplog obroka u danu.

Nedjelja je i još k tome blagdan Svi sveti pa je i jelovnik svečaniji: krem juha od buće s tortelinima, pečeni batak i zabatak s mlincima i umakom od bosiljka, kruh, salata i na kraju orahnjača.


“Ne bih se slikala, nemojte se ljutiti”, kaže gospođa (nazovimo je Marija) odjevena u tamno smeđi kaput. Pokraj nje je najlonska vrećica u kojoj su plastične posude za hranu. Obećajemo joj da nećemo objaviti niti njezinu sliku, niti ime, na što ona pristaje reći nam nekoliko riječi o sebi.

“Živim s mužem no on je nepokretan. Imao je moždani udar i ja brinem o njemu. Živimo, zapravo, od njegove penzije koja iznosi 1.200 kuna, moje penzije od 800 kuna i socijalne pomoći. To je sve skupa 2.500 kuna. Platimo režije, kupimo lijekove i za hranu često ne ostane dovoljno. Ja povremeno čistim tako da se i tu nešto zaradi, ali neću to još dugo moći jer teško hodam. Operirala sam koljeno i kralježnicu“, govori nam gospođa Marija.

Pitamo je kad je počela dolaziti u pučku kuhinju, na što ona kaže kako je tu već oko dva mjeseca.

“Imamo sina koji živi u Rijeci. On nam je donedavno pomagao, ali je i sam ostao bez posla zbog ove nesretne korone. Više nam ne može pomagati jer ni sam nema dovoljno. Ima dvoje djece, dvoje školaraca. Njima je potrebnije. A mi se ovako snađemo. Evo ponijela sam ove kutije. Tu će mi spremiti jelo pa ću ga odnijeti kući mužu”, kaže gospođa Marija i dodaje kako je dugo oklijevala uopće i pomisliti na pučku kuhinju.

Pučka kuhinja u Branimirovoj ulici (foto: Silvija Novak)

“Socijalna radnica me nagovorila, da vam budem iskrena. Ona mi je i pomogla oko svih papira. Nekako sam mislila da se to nama neće dogoditi, ali što je – tu je. Isprva mi je bilo čudno, ali sam tu vidjela i upoznala neke ljude… Svatko ima svoju tešku priču. Malo smo popričali i shvatila sam da je to sve za ljude. Nije mi lako dolaziti po pomoć, ali dobro je dok je pomoć tu. Ne dođem po hranu svaki dan, ali puno mi znači da barem povremeno mogu doći. Na primjer danas. A i ženice koje rade ovdje stvarno su divne. Nije samo da te nahrane, nego se nekako prema tebi odnose… kako bih rekla… ljudski”, kaže Marija i s mukom ustaje s klupe jer su se upravo otvorila vrata kuhinje.

Gospođa Marija jedna je od onih koja je u pučku kuhinju počela dolaziti uslijed krize izazvane pandemijom koronavirusa. No unatoč financijskim problemima u kojima se našlo mnogo naših sugrađana, iz Dobrog doma nam kažu da se broj njihovih korisnika tijekom epidemije zapravo nije povećao.

“Broj korisnika pučke kuhinje nije se povećavao kroz čitavu godinu odnosno primjetan je blagi pad u odnosu na početak 2020”, kaže Romana Galić, pročelnica Gradskog ureda za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom.

“Što se tiče građana starije životne dobi, odnosno osoba starijih od 65 godina, a koji su korisnici prehrane u pučkoj kuhinji,  u listopadu 2020. godine bilo ih je 431. Ukupan broj korisnika prehrane u pučkoj kuhinji koji ostvaruju pravo je 2.162, a prosječno obrok podigne 1.700 korisnika”, kaže pročelnica Galić i objašnjava tko sve ima pravo na prehranu u gradskoj pučkoj kuhinji.

“Pravo na prehranu u pučkoj kuhinji ostvaruju korisnici zajamčene minimalne naknade;  radno sposoban samac i obitelj u kojoj je jednom članu obitelji račun blokiran sukladno propisima o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, a kojima mjesečni prihod po članu kućanstva ne prelazi 100 posto od osnovice iz članka 27. stavka 1. Zakona te radno nesposoban samac čiji je račun blokiran sukladno propisima o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, a kojem mjesečni prihod ne prelazi 115 posto od osnovice iz članka 27. stavka 1. Zakona, a u vlasništvu nemaju drugu nekretninu – osim nekretnine koju koriste za stanovanje.”

Iznimno, kaže Galić, pravo na prehranu u pučkoj kuhinji mogu ostvariti i osobe na temelju uputnice Centra za socijalnu skrb, koja mora sadržavati i pisanu procjenu o potrebi za ostvarivanjem prava.

“Ured mjesečno utvrđuje korisnike prava na prehranu u pučkoj kuhinji na temelju uputnice Centra kojom se dokazuje da je korisnik zajamčene minimalne naknade, ili na kojoj se nalazi pisana procjena o potrebi prehrane u pučkoj kuhinji za korisnika. Nadalje korisnici se utvrđuju i na temelju podnesenog zahtjeva kada se radi o samcu ili obitelji čiji računi su blokirani sukladno propisima o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima”, objašnjava pročelnica Galić.

Osim četiri gradske pučke kuhinje, u Zagrebu djeluje i pet crkvenih pučkih kuhinja preko kojih se na području Grada dnevno podijeli oko 1.200 toplih obroka. U pravilu obrok dobiju svi koji dođu za vrijeme podjele, ali je i ondje poželjna potvrda korisnika da je u evidenciji centra za socijalnu skrb.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

.

Nema predaje

‘Samo kad popije bude nasilan. A zbog korone je izgubio posao pa je ljut’

Zbog pandemije koronavirusa povećao se broj slučajeva obiteljskog i nasilja nad ženama.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Gospođa, nazovimo ju Marija (podaci poznati redakciji), ima 62 godine i trenutno živi sa svojom kćerkom i njezinom obitelji u Zagrebu. Iako uživa u društvu kćeri i dvoje unuka, radije bi da nije morala doći. Naime, Marija je iz okolice Daruvara i prije par tjedana je, opet, morala pobjeći od kuće zbog muža zlostavljača.

“Ma samo kad popije bude nasilan”, kaže gospođa Marija. “A zbog korone je izgubio posao pa je ljut.“”


Mariju nasilje prati od početka braka. U početku se radilo o verbalnom nasilju koje je ubrzo preraslo u fizičko. “Sjećam se kad me prvi put ošamario. Djeca su bila mala. On se vratio pripit kući, a ja sam ga pitala gdje je dosad. To ga je jako razljutilo. S vremenom sam prestala pitati gdje je i što radi, no svejedno sam dobijala batine.”

Marija nikad nije radila u smislu da je bila zaposlena, no posla je uvijek bilo jer se brinula o velikom imanju s vrtom, oranicom i domaćim životinjama. Nikad nije imala svoju plaću već je novac uvijek morala tražiti od muža.

“Ponekad bi dao, ponekad ne. Uglavnom bi mi rekao što da kupim i ja sam morala kupiti samo to. Bože sačuvaj da sam kupila još nešto. Jednom sam se zaposlila u trgovini u našem mjestu, ali to nije dugo trajalo. Dolazio bi mi na posao i bio neugodan pa sam morala dati otkaz”, govori nam Marija.

Na pitanje zašto nije otišla, samo sliježe ramenima. “A kamo? I još s dvoje male djece. Ponekad bi se znali skloniti kod susjede. Muž bi malo divljao, no kad bi se otrijeznio došao bi po nas. Uvijek bi se ispričavao i obećavao da će se promijeniti, ali to nije dugo trajalo. Tu u selu ima tih nekoliko prijatelja, svi dosta piju tako da ga to povuče. Ma nije on loš, ali kad popije…”, kaže Marija i spusti pogled.

Ne zna dokad će ostati kod kćeri. Iako je već više puta bježala od kuće, ova situacija sada je drugačija zbog epidemije radi koje je muž ostao bez posla. Boji se da će ga to dodatno gurnuti alkoholu.

“Ne znam. Tu ću ostati još neko vrijeme. Možda kasnije odem sinu u Njemačku. Ali najradije bih da se mogu vratiti kući. Fali mi moj vrt, moje životinje. Tko se sad o njima brine?”, pita se Marija kroz suze.

Gospođa Marija jedna je od mnogih žena koje se bore s obiteljskim nasiljem. Problem se tijekom pandemije dodatno pogoršao jer su mnogi nasilnici i žrtve tijekom zatvaranja ovog proljeća bili prisiljeni boraviti zajedno. Osim toga, pandemija je u mnoge obitelji donijela dodatne financijske probleme i stres se nagomilao. Zbog toga se povećao i broj žena koje su zatražile pomoć Autonomnog ženskog centra, kako nam je rekla njegova voditeljica Neva Tolle. No njihovi su kapaciteti, kaže, već sada skoro popunjeni.

Brojne članice Vijeća Europe izvijestile su o rekordnom porastu obiteljskog nasilja za vrijeme prvih zatvaranja ovog proljeća. Osim toga, nedavna studija koju je proveo UN Women otkrila je porast seksualnog zlostavljanja, uhođenja, sekstinga i drugih oblika online zlostavljanja, kazala je u povodu Međunarodnog dana protiv nasilja nad ženama, glavna tajnica Vijeća Europe Marija Pejčinović Burić i dodala:

“Jedan od naših najznačajnijih međunarodnih ugovora, Istanbulska konvencija, poziva na specifične mjere protiv takvog nasilja, poput 24-satnih telefonskih linija, pristupa skloništa žrtvama, mjerama zabrane i zaštite te brze policijske intervencije.”

U Hrvatskoj je tako dostupan Nacionalni pozivni centar za žrtve kaznenih djela i prekršaja u suradnji s Ministarstvom pravosuđa i uprave i Udrugom za podršku žrtvama i svjedocima koji se može nazvati 24 sata na dan, svih sedam dana u tjednu, uključujući vikende, praznike i blagdane. Broj telefona na koji se žrtve ili svjedoci nasilja mogu javiti mogu javiti je 116 006.

Za osiguranje telefonske linije zaposlit će se dodatnih pet pružatelja podrške žrtvama nasilja. Za nastavak rada telefonske linije 116 006 osigurana su sredstva od 1.798.127,00 kuna od kojih se 85 posto sredstava osigurana iz EU fonda dok je 15 posto osigurano iz državnog proračuna.

“Policijskim službenicima i zdravstvenim radnicima treba dati smjernice kako identificirati i pomoći žrtvama obiteljskog zlostavljanja, primjerice proaktivnim kontaktiranjem žena koje su već tražile pomoć”, kazala je Pejčinović Burić.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP