Prati nas

Mozaik

Volontiranje

Što tjera ljude da posve besplatno pomažu drugim ljudima i zajednici?

U vremenima kad se sve gleda kroz novac i zaradu, i dalje postoje ljudi koji rade posve besplatno za opće dobro. Istražili smo što ih na to motivira.

Silvija Novak

Objavljeno

|

foto: Alex Mecl/Unsplash

Gospođa Veronika iz Zagreba već godinama volontira. Počela je u jeku migrantske krize 2015. godine kad se dobrovoljno prijavila u Crveni križ gdje su je rasporedili na sortiranje robe i raznih drugih potrepština koje su poslije poslane kao pomoć ljudima koji su pobjegli iz ratom zahvaćene Sirije. Te iste godine otišla je u mirovinu pa je imala dovoljno vremena da se posveti humanitarnom radu, no pomagala je i prije dok je još bila u stalnom radnom odnosu.

“Kad su me zvali iz Crvenog križa, odmah sam se javila u njihov centar u Novom Zagrebu. Moj je zadatak bio dočekivati ljude koji su donijeli neke stvari i onda te stvari sortirati po vrsti. Kasnije bismo stvari slagali u pakete i odnosili na Velesajam gdje su migranti bili smješteni ili ih slali u prihvatilište u Slavoniju”, priča nam Veronika.


Tada, kad je migrantska kriza bila u jeku, dolazila je u Crveni križ skoro svakoga dana te ondje provodila i po šest ili osam sati dnevno. Kaže da nije mnogo dvojila oko toga treba li pomoći.

“Znate, kad vidite sve te ljude koji su donedavno normalno živjeli, imali svoje kuće, poslove, kompletne živote, a sad bježe ovako po svijetu i ne znaju hoće li se ikada više vratiti kući. Pa kad vidite tu malu djecu koja se povlače po kojekakvim kampovima i žive u nemogućim uvjetima umjesto da se igraju i idu u školu. Pa to što sam došla pomoći oko prikupljanja humanitarne pomoći za te ljude je najmanje što sam mogla učiniti”, kaže Veronika.

Na pitanje kako se odlučila pokloniti zajednici tako puno slobodnog vremena i po čitave dane naporno raditi da bi pomogla ljudima koje uopće ne poznaje, samo nas je začuđeno pogledala.

“Kad vidiš nekoga u nevolji, posve je prirodno poželjeti pomoći. Ljudi koji ne žele pomoći su, zapravo, čudni. Ako me pitate što ja imam od toga, mogu vam reći da imam jako puno, gotovo jednako toliko koliko i ljudi kojima pomažem. Osjećam se korisno, nekome je zbog mene i mog truda bilo barem malo lakše. To je sjajan osjećaj znati da si koristan na ovome svijetu”, kaže gospođa Veronika.

Sličnog je mišljenja i gospođa Mirjana iz Splita koja je odlučila pomoći u pošumljavanju požarom devastiranog splitskog zaleđa. Kako radi u turizmu, 2020. godine je ostala bez posla, no nije sjedila doma skrštenih ruku. Odlučila je to svoje slobodno vrijeme iskoristiti za nešto korisno i pozitivno.

“Uključila sam se u akciju Boranka. Kad sam čula da su te 2017. godine izgorjela tako velika područja da ih se pošumljava sljedećih sto godina ne bismo uspjeli stići posaditi sve što je izgorjelo, jednostavno sam se morala uključiti. Svako zasađeno drvo veliki je uspjeh i ako budemo vrijedno radili, šuma će se oporaviti, a to nam je svima važno”, kaže Mirjana.

“Ja sam bila u grupi koja je bila na Žrnovnici. Stručnjaci iz Hrvatskih šuma su nam pokazivali kako se to radi i kako posaditi mladicu a da se ona primi, a veliku pomoć imali smo i od HGSS-a i Crvenog križa koji su svima nama volonterima osigurali prijevoz do područja koje smo pošumljavali”, kaže Mirjana.

I ona se čudi pitanju zašto to zapravo radi i što ima od toga da poklanja zajednici svoj trud i slobodno vrijeme. “Dobrovoljnom radu i pomaganju drugima se mogu čuditi samo oni koji to nikada nisu probali. Svi koji su ikada igdje volontirali, znaju da je to divno i za one kojima se pomaže, ali i za one koji pomažu. Mene je to pošumljavanje spasilo od depresije kad sam zbog koronavirusa i pandemije ostala bez posla. Ponovno sam se osjećala korisno, a to je predivno”, kaže Mirjana.

Pet motiva za volontiranje

O razlozima volontiranja i tome zašto se ljudi odlučuju na takav potez u današnjem svijetu u kojem se sve gleda kroz novac i zaradu, bavili su se i psiholozi. Jer ljudi koji su spremni besplatno raditi za opće dobro ima puno i svima im je jedna stvar zajednička: sretni su zbog toga.

U Sjedinjenim Državama gotovo svaka treća odrasla osoba redovito provodi neko vrijeme volontirajući, prema riječima psihologa Sveučilišta Minnesota, dr. Marka Snydera, koji proučava volonterstvo.

“Kad sam u početku počeo razmišljati o ovome, zapanjilo me koliko je lakše bilo smisliti razloge zašto ljudi ne bi trebali volontirati nego zašto bi trebali”, kaže Snyder. “To zahtijeva puno vremena, stresno je, treba vam vremena da se odmaknete od posla ili obitelji ili slobodnog vremena.” Što je to, počeo je pitati, što tjera ljudi da doniraju svoje vrijeme, energiju i napore?

Snyder i njegovi kolege već više od 20 godina pokušavaju pronaći odgovor na to pitanje. Sredinom 1980-ih, on i psiholog sa Sveučilišta Claremont, dr. Allen Omoto, započeli su proučavanje volontera koji pružaju skrb za pacijente s AIDS-om.

“Ti su ljudi utjelovili sve elemente volontiranja”, kaže Snyder. “Razvijali su stalni odnos pomoći s potpuno neznancem. A to je prilično stresno – surađivati s nekim tko ima ozbiljnu bolest.” Omoto dodaje da je “u kontekstu HIV-a bilo i posebno naporno volontirati zbog predrasuda društva prema tim pacijentima i diskriminacije u to vrijeme.”

Snyder, Omoto i njihovi kolege na kraju su anketirali mlade, sredovječne i starije volontere i identificirali pet primarnih motiva za volontiranje:

Vrijednosti – Volontiranje radi zadovoljenja osobnih vrijednosti ili rješavanja humanitarnih problema. Za neke ljude to može imati i vjersku komponentu.

Briga za zajednicu – Volontiranje za pomoć određenoj zajednici, poput susjedstva ili etničke grupe, za koju se osjećate vezani.

Poboljšanje vlastitih osjećaja – Prijavite se na dobrovoljni rad da biste se osjećali bolje ili da biste izbjegli neke druge pritiske.

Razumijevanje – Volontiranje radi boljeg razumijevanja drugih ljudi, kultura ili mjesta.

Osobni razvoj – Volontirate kako biste izazvali samoga sebe, upoznali nove ljude i stekli nove prijatelje ili nastavili svoju karijeru.

Prema Snyderu, različite vrste dobrovoljaca imaju ponešto drugačiju razinu tih različitih vrsta motivacija. Primjerice, mlađi volonteri češće volontiraju iz razloga povezanih s karijerom, dok stariji volonteri češće navode apstraktne ideje dobrog građanstva i doprinosa svojim zajednicama. Ipak, Snyder kaže: “Među različitim vrstama volontiranja uočili smo zapanjujuće sličnosti.”

Postoji li istinski altruizam?

Psiholozi koji istražuju motivacije dobrovoljaca iz stvarnog života to čine u pozadini drugih znanstvenika koji proučavaju i raspravljaju o teoriji altruizma. Ti se istraživači uglavnom bave pitanjem postoji li doista altruizam kao koncept. Čine li ljudi altruistične stvari – uključujući i volontiranje – zato što su uistinu altruistični i nesebični, ili zato što i sami imaju neke koristi od svakog altruističkog čina?

foto: Anna Earl/Unsplash

Čisti altruizam ili ne?

Psiholog sa Sveučilišta Kansas, Dan Batson, vjeruje da istinski altruizam postoji kao motivacijsko stanje s ciljem povećanja dobrobiti druge osobe. Teoretizira da se takva nesebičnost temelji na empatiji koju ljudi osjećaju prema drugima. Za potrebe studije zamolio je sudionike da gledaju kako druga osoba prima lažne “elektro-šokove” zbog neuspjelog testa pamćenja. Otkrio je da kada su tražili od ljudi da zamisle bol te osobe, oni koji su rekli da osjećaju suosjećanje s tom osobom također su rekli da bi bili spremni i sami podnijeti nekoliko šokova umjesto te druge osobe, iako im je bilo dopušteno napustiti eksperiment u bilo kojem trenutku vrijeme. “Nas ljude kao vrstu, moguće je motivirati na neku akciju ako će ta akcija donijeti dobrobit nekome drugome”, kaže Batson.

No, profesor psihologije sa Sveučilišta Arizona, dr. Robert Cialdini, ne slaže se s tim. Kaže da iako empatija dovodi do više pomaganja, ljudi to ne čine zbog čistog altruizma, već zato što nas razmišljanje o boli druge osobe rastužuje, a jedan od načina da se osjećamo bolje jest da budemo korisni. Druga je mogućnost da sagledavanje situacije iz perspektive druge osobe zapravo uzrokuje da osjetimo neko preklapanje između sebe i te druge osobe, kaže Cialdini, pa joj pomažemo onako kako bismo sebi pomogli.

Kao dokaz za to, Cialdini je otkrio da kada se sudionike eksperimenta natjera da se osjećaju sličnima drugoj osobi tako što im se pokaže lažni test elektroencefalograma i objasni da imaju slične moždane valove kao ta osoba “gotovo kao da su braća ili sestre”, a zatim im se kaže da suosjećaju s tim osobama, vjerojatnije je da će im pomoći. Ali kad se ljudi ne osjećaju sličnima drugoj osobi, manja je vjerojatnost da će joj pomoći, čak i ako im je naloženo da s njom suosjećaju.

“Ono što mi tvrdimo je da zauzimanje perspektive druge osobe doista može dovesti do povećanog pomaganja”, kaže Cialdini. “Ali mi to ne pripisujemo nekoj vrsti čistog altruizma. Prije će biti da je to povezano s nekim oblikom egoizma od kojega i osoba koja pomaže ima neku korist.”

No kakvi god da bili zaključci psihologa, jedno je sigurno: pomaganje drugima čini da se osjećamo dobro u vlastitoj koži i dobrovoljci su oni guraju kotač društva u pravom smjeru.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP