Zašto ljudi odbijaju znanost?

“Ne sjećam se da smo ikada u obitelji vodili raspravo o cijepljenju”, kaže Zagrepčanka Branka.

“Sva su naša djeca cijepljena, cijepljeni su sada i naši unuci i muž i ja o tome nikada nismo raspravljali. Prešutno smo se slagali da su cjepiva jedno od najvećih znanstvenih i javno zdravstvenih dostignuća, da su cjepiva zaslužna za iskorjenjivanje mnogi teških bolesti od kojih se prije umiralo te da je to jedna tema o kojoj rasprava nije niti potrebna jer se o cijepljenju, uglavnom, sve zna. No onda je došla korona…”, dodaje Branka.

“Kad se virus pojavio u Europi, suprug je prvo zauzeo stav da se ne radi o bolesti težoj od gripe te da je čitava stvar prenapuhana. A kad su stigle i vijesti da se razvija cjepivo protiv koronavirusa, kazao je da je to čitavo vrijeme i bio cilj – izmisliti neku bolest za koju će se, kao, razviti cjepivo koje će se onda skupo prodavati po čitavom svijetu”, kaže Branka.

“Malo je reći da sam bila šokirana takvim stavom, kao prvo jer za takvo što nema nikakvih dokaza, zato što nije ni teoretski moguće stvoriti zavjeru takvih razmjera te, na koncu, i zato što moj suprug nikada nije iskazivao nekakva neznanstvene stavove. Sad iznenada misli da ne postoji pošteni znanstvenik na ovom svijetu i da, praktički, niti jedan lijek nije koristan jer su ih sve proizveli ‘zli farmaceuti'”, kaže zabrinuta Branka.

“Kad god pokušam o tome s njim razgovarati, on me zatrpa s kojekakvim ‘činjenicama’ s nekih opskurnih portala iz kojih crpi te svoje ‘informacije’. On uopće ne traži prave informacije, nego samo potvrdu onoga što otprije misli. Kopa po internetu toliko dugo dok ne nađe neki tekst ili, često, samo nečiji komentar na društvenim mrežama koji se poklapa s njegovim mišljenjem i ni najmanje ga ne brine to što su te stvari već stotinu puta opovrgnute, što ti njegovi izvori nisu vjerodostojni i to što je čitava osnovna pretpostavka pogrešna i nemoguća”, nastavlja.

Dodaje i da je zabrinuta jer ne zna dokle to može ići. “Iznenada sumnja u sve. Za njega više nema istine ni u znanosti, ni u medicini, o politici da i ne govorim… Iznenada je sve podložno sumnji. Razumijem ja tu ideju da se stvari trebaju preispitivati i da ne treba automatski gutati i vjerovati što ti netko kaže, ali ako ti netko pruži jabuku i pritom to izgleda kao jabuka, okusa je kao jabuka, naraslo je na drvetu kao jabuka i svi agronomi se slažu da je u pitanju jabuka, onda nema smisla kopati po internetu dok god ne pronađeš nečije mišljenje koje tvrdi da je u pitanju mačka”, duhovito poentira Branka.

Lažne vijesti i posvemašnja sumnja

Jedna od najvećih kulturoloških promjena u posljednjih nekoliko godina jest porast i širenje lažnih vijesti – gdje se tvrdnje bez ikakvih dokaza (npr. Zemlja je ravna) dijele isto kao i znanstveno utvrđene činjenice (npr. na klimatske promjene utječe čovjek) pa se tako neosnovane tvrdnje objavljuju ravnopravno s recenziranim znanstvenim radovima. Neki su znanstvenici taj trend nazvali “anti-prosvjetiteljstvom”, a bilo je tu i puno frustracija te upiranja prstom u to tko ili što je zapravo kriv za takvo stanje.

Tim psihologa 2017. godine prepoznao je neke od ključnih čimbenika zbog kojih ljudi mogu odbaciti znanost – i to, na veliko iznenađenje, nema nikakve veze s tim koliko su ti ljudi obrazovani ili inteligentni.

Znanstvenici su otkrili da su ljudi koji odbacuju znanstveni konsenzus o temama poput klimatskih promjena, sigurnosti cjepiva i evolucije općenito jednako zainteresirani za znanost i jednako obrazovani kao i svi mi. Razlika je u tome što ti ljudi, kad su činjenice u pitanju, više razmišljaju kao odvjetnici nego kao znanstvenici, što znači da “odabiru” činjenice i studije koje podupiru ono što već vjeruju da je istina.

Potvrda pristranosti

Dakle, ako netko ne misli da ljudi uzrokuju klimatske promjene, zanemarit će stotine studija koje podupiru taj zaključak, ali će reagirati na one studije koje može naći i koje dovode pod sumnju ovo gledište. Taj je fenomen u psihologiji poznat kao konfirmacijska pristranost (eng. confirmation bias), što je vrsta kognitivne pristranosti.

“Otkrili smo da će ljudi bježati od činjenica kako bi zaštitili sve vrste uvjerenja, uključujući svoja vjerska uvjerenja, svoja politička uvjerenja, pa čak i jednostavna osobna uvjerenja, poput toga jesu li dobri u odabiru web preglednika”, rekao je jedan od sudionika ovog znanstvenog istraživanja, Troy Campbell sa Sveučilišta Oregon.

“Ljudi se više odnose prema činjenicama kao prema relevantnim kada one imaju tendenciju potkrijepiti njihova mišljenja koja postoje otprije. Kad su činjenice protiv njihovog mišljenja, ne moraju nužno poricati činjenice, ali u tom slučaju kažu da su činjenice manje relevantne.”

Ovaj se zaključak temelji na nizu odrađenih intervjua i metaanaliza istraživanja koja su objavljena na tu temu, a predstavljen je na simpoziju u sklopu godišnje konvencije Društva za osobnost i socijalnu psihologiju u San Antoniju.

Cilj je bio shvatiti što se to zapravo događa i koji su problemi kad je znanstvena komunikacija u pitanju te što se može učiniti da se to popravi.
Rezultati istraživanja sugeriraju da jednostavno fokusiranje na dokaze i podatke nije dovoljno da se netko predomisli i promijeni mišljenje o određenoj temi, jer će najvjerojatnije imati svoje vlastite “činjenice” kojima će uzvratiti na svaki pokušaj rasprave.

“Tamo gdje postoji sukob zbog društvenih rizika – od klimatskih promjena i sigurnosti nuklearne energije, pa do utjecaja zakona o kontroli oružja, obje strane pozivaju se na okvir znanosti”, rekao je jedan od sudionika istraživanja, Dan Kahan sa sveučilišta Yale. Umjesto toga, istraživači preporučuju istražiti korijene nespremnosti ljudi da prihvate znanstveni konsenzus i pokušati pronaći zajednički jezik ako bi se uvele nove ideje.

Ima li pomoći?

No, odakle zapravo dolazi ovo poricanje znanosti? Znanstvenici su ustanovili da je velik dio problema taj što ljudi znanstvene zaključke povezuju s političkim ili društvenim opredjeljenjima te ih već u startu smatraju pristranima.

Novo istraživanje koje je proveo profesor Kahan pokazalo je da su, kad je riječ o znanosti, ljudi zapravo oduvijek odabirali koje će činjenice prihvatiti, a koje neće, tako da to nije ništa novo. Ali to u prošlosti nije bio tako velik problem, jer su se politički i kulturni čelnici obično slagali oko znanstvenih zaključaka i promicali ih u najboljem interesu javnosti. No sada se znanstvene činjenice nose poput oružja u borbi za kulturnu prevlast, kaže profesor Kahan, a rezultat je “zagađeno znanstveno komunikacijsko okruženje”.

“Umjesto da se izravno suprotstavljate osobama s čijim se mišljenjem ne slažete i čije je mišljenje u suprotnosti sa znanstveno utvrđenim činjenicama, prilagodite poruku tako da se poklapa s njihovom motivacijom”, kaže profesor Matthew Hornsey sa Sveučilišta Queensland. “Dakle, kad su u pitanju klimatski skeptici, saznate oko kojih podataka se slažete, a zatim uokvirite klimatske poruke kako biste ih lakše uskladili.”

Znanstvenici još uvijek prikupljaju podatke za recenziranu publikaciju o svojim nalazima, no njihov je rad u međuvremenu predstavljen znanstvenoj zajednici na daljnje širenje i raspravu. Hornsey je za LA Times rekao da je ulog previsok da bi se ovaj “antiprosvjetiteljski pokret” i dalje ignorirao.

“Pokreti protiv cijepljenja koštaju života”, rekao je Hornsey. “Skepticizam zbog klimatskih promjena usporava globalni odgovor na najveću socijalnu, ekonomsku i ekološku prijetnju našeg vremena. Odrasli smo u eri kada se samo pretpostavljalo da su razum i dokazi dovoljni za razumijevanje važnih pitanja, no u obzir nisu uzimani elementi poput straha, interesa, tradicija ili vjera”, dodao je.

“Ali porast klimatskog skepticizma i pokret protiv cijepljenja natjerali su nas da shvatimo da su napadnute naše prosvjetiteljske vrijednosti koje smo uzimali zdravo za gotovo.”

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”