Antun Urbić Backo: Zbog korone moj je Muzej vlakića na respiratoru!

Ovog neobičnog Adventa Zagreb je gotovo neprepoznatljiv. Da se nalazimo u predbožićnom razdoblju, svjedoče tek lampice koje osvjetljavaju poluprazne ulice. Po mnogima, ova je promjena možda i dobrodošla – nije im se dopalo konzumerističko slavlje proteklih godina, vječne gužve na ulicama te ponuda i dekor koji su više nalikovali Oktoberfestu nego Došašću.

No, čak i oni žale za klizalištem – Ledenim parkom na Trgu kralja Tomislava, doista posebnom adventskom atrakcijom. Ali, za sve njih, a i za sve one druge, imamo dobru vijest. Ledeni park i ove je godine otvoren i to na adresi Gundulićeva 4. Tamo se, naime, nalazi zagrebački Muzej vlakića – Backo mini express, koji, među svojim atraktivnim izlošcima ima i famozni zagrebački Advent s klizalištem i klizačima. Naravno, riječ je o umanjenoj realnosti u mjerilu 1:87. 

“Čudan je ovo Advent, vani nema ničega i nikoga, ali kod nas možete uživati uz klizalište”, kaže mi vlasnik i idejni začetnik Muzeja, Antun Urbić Backo. Dodaje kako, nekim divnim čudom potres nije ni uništio, ni oštetio dvoetažni prostor Muzeja koji se proteže na više od 350 kvadrata, ali je prilično nastradao od poplave nakon neviđene kiše ovoga ljeta. Sada im o glavi ozbiljno radi korona.

“Korona nas je uništila. Ja kažem da sam na respiratoru. A zna se da to rijetko tko preživi. Najprije smo bili zatvoreni jedno vrijeme pa smo počeli tu dolaziti i raditi iza zatvorenih vrata. Tijekom ljeta smo nešto malo prčkali pa smo na jesen otvorili, ali samo petkom i subotom. Sada za Advent do zadnjeg časa nismo znali hoćemo li ili nećemo moći otvoriti. I eto, tu smo, delamo. Ljudi dolaze, držimo se epidemioloških mjera i puštamo u Muzej po četiri obitelji odjednom”, priča nam gospon Backo.

Ovaj 67-godišnji maketar svome je hobiju posvetio doslovno čitav život, a Muzej je njegova svojevrsna kruna. Ljubav prema vlakovima i svemu što se kreće razvijao je od najranijeg djetinjstva. Kada je imao tri godine, njegov je otac kući donio prvi takozvani start-set iz Švicarske. 

Tavanski blues

“Ja sam, doduše, tada smio samo gledati tatu kako slaže, da nešto ne potrgam. Tako i ja danas postupam kada su moji unuci u pitanju. I tako je krenulo. Svaki put kada bismo obiteljski išli u Austriju, ja sam kupovao igračke ovog tipa. Vlakovi su me privukli jer su u ono vrijeme bili jedina igračka koja se kretala”, prisjeća se Antun Urbić. 

Tada nije ni slutio da će vlakići, tračnice, brda, šume, ljudi i građevine u mini-verziji postati njegova svakodnevna i cjelodnevna zanimacija. Deset je godina proveo radeći na Hrvatskoj televiziji, u računskom centru, a potom je zajedno sa suprugom radio u obiteljskoj tvrtki. Čitavo to vrijeme, vlakićima je posvećivao svaki slobodni trenutak. Prvu je pravu maketu, kaže, počeo slagati kada su 1980. godine uselili u novu kuću. 

“Tada sam si, kako kaže moja žena, uzeo najljepšu, mansardnu sobu i stvari su postale ozbiljnije. Onda smo, nakon nekog vremena, krenuli u proširenje kuće i ja sam se posve preselio na tavan. Ubrzo sam se povukao iz firme i posvetio sam se isključivo maketama. Na tavanu sam delal’ jedno dvije i pol godine, a onda me čopila depresija. Svakog jutra sam se budio kad i moja žena. Ona bi otišla na posao, ja na tavan. Da se razumijemo – ja sam sam otišao iz firme, nisam dobio otkaz. Nisam bio ni kruha gladan, a još sam radio i ono što volim. Netko bi rekao – idila. Ali, meni je to sve skupa postajalo pretijesno, premonotono, svaki dan je bio isti. I onda, kad je moja obitelj dobila povrat nekretnine u Gundulićevoj ulici, nisam se puno dvoumio. Veliki derutni prostor u centru grada, u kojem je nekada bio šnajderaj, činio mi se sjajnim.”

Od igre do posla

Brzo se dogovorio s ostatkom obitelji i s kolegom polako krenuo. “Četiri smo se godine doslovno igrali i onda smo prije tri godine odlučili napraviti Dane otvorenih vrata i prostor otvoriti za javnost. Odabrali smo tri dana u tjednu između Božića i Nove godine. Moja je snaha sve javila medijima – televizijama i radio stanicama i došao je Radio Sljeme. To je bio pun pogodak! Skupilo se puno ljudi, jako je odjeknulo, iznenadio nas je toliki interes. Naravno, nismo naplaćivali nikakve ulaznice, ali su nam ljudi samoinicijativno ostavljali dobrovoljne priloge. Bili smo silno uzbuđeni i sretni!”

No, Backo i njegova ekipa tu nisu stali. Tog ljeta planirana je velika izložba u Tehničkom muzeju u Zagrebu i oni su planirali nastupiti sa svojom maketom. 

“Radili smo maketu s autićima koji su vozili na bateriju. Bila je baš jako lijepo napravljena. Tada smo odlučili urediti i takozvanu lijevu sobu u Muzeju jer smo očekivali još veći interes javnosti. Sve smo zrihtali i uspjeli dovršiti planirano do svibnja. Međutim, izložba se na koncu nije održala u Tehničkom muzeju, već na Glavnom kolodvoru i njezin je odjek bio dosta slabiji od očekivanoga. Ali, nema veze, tu smo mi već prilično ozbiljno krenuli”, kaže Antun Urbić. 

Žičara vozi i bez podrške Grada Zagreba

Muzej je najprije djelovao pod imenom Backo-Express i svakodnevno je privlačio sve veći broj posjetitelja. Dolazile su im i škole iz čitave Hrvatske, obitelji, bake i djedovi s djecom te brojni turisti koji su posljednjih godina doslovno opsjedali Zagreb. Godišnje bi se ta brojka popela i do 20 tisuća posjetitelja. Backo je zaposlio nekoliko djelatnika koji su posjetitelje, na vrlo stručan način vodili kroz postav kojega, među ostalom čini čak 140 vlakova i čak 1500 metara tračnica, od kojih su neke ukopane i do 10 centimetara u pod, a neke se nalaze na visini od 3 metra. Osim vlakića, Muzej se ponosi i brojnim umanjenim detaljima iz života Zagreba, poput već spomenutog klizališta ili sljemenske skijaške staze sa skijašima koji se kreću i žičarom. 

“Nisam opsjednut realističnim detaljima. Na primjer, kolodvor koji se nalazi na maketi klizališta zapravo nije zagrebački – to je kolodvor iz Wiener Neustadta! Ni one zgrade oko klizališta nisu iste kao u stvarnosti. Ali kažem, mene to ne smeta, a i rijetki posjetitelji idu za tim. Mi se trudimo napraviti puno detalja, puno elemenata je u pokretu, doista se puno toga ovdje može vidjeti. Morali smo napraviti nešto i za ženski dio naše publike – muškarci obično proučavaju vlakiće, gledaju lokomotive, tehniku, dok se ženama sviđa priroda, detalji, muving“, zadovoljno se smješka Backo. 

I zaista, tu je švicarsko selo, ovce, krave, pijanci, biciklisti koji pedaliraju i kreću se. Ovo je jedina skijaška staza u čitavoj Europi na kojoj se skijaši zaista kreću – svugdje drugdje su statični – zalijepljeni za podlogu.

“Koliko će nam ovaj Advent pomoći – doista ne znam. Činjenica je da ljudi dolaze, evo, prošle su subote stajali vani, čekali su sat i pol da uđu. Grad nas nikada nije financijski podržao, Turistička zajednica nas podrži za Advent. Za sada se nekako držimo, borba je teška i svakodnevna i nadam se da ćemo opstati”, optimističan je Backo. 

Ukorak s vremenom – stiže COVID bolnica

U Muzeju je svaki dan, čitav dan. Ujutro najprije pripremi doručak za svoju mamu koja ima 98 godina pa se zaputi prema Gundulićevoj. Tu zajedno s kolegama stalno smišlja nove funkcionalnosti ovog jedinstvenog mjesta. Dok razgledavamo, pokazuje mi novi objekt koji je u izradi – COVID bolnicu. Aktualno, nema što. Žao mu je što svoju veliku životnu strast nije uspio prenijeti na unuke. Zadnju šansu, kaže, vidi u najmlađem koji sada ima dvije godine: “On već pokazuje interes za moje ‘igračke’, sve ga zanima, gleda…”, razdragano priča Antun Urbić.

“Oduvijek su me zanimale stvari u pokretu. Zato sam napravio pet nivoa po kojima se vlakovi kreću. Bitno mi je da puno vlakova vozi, da jedan uđe u tunel, drugi vozi pored šume, da posjetitelju glava ide desno-lijevo dok to promatra. Sviđa mi se što su vlakovi šareni, pa ne mora uvijek lokomotiva biti crvena, a vagoni zeleni! Ovdje su mi dani ispunjeni, srećem i upoznajem ljude, planiram s dečkima kaj ćemo dalje, radimo, uvijek se nešto događa i to mi paše. Prije korone puno sam se družio s prijateljima iz mladih dana, mojim folklorašima. Sad ne možemo, ali doći će opet bolji dani.”

Njemačka kao uzor

Ukupnu vrijednost svoga muzeja, Backo, kaže, ne može procijeniti. Zna koliko je za njegove elemente potrošio, ali ljudski rad, vještinu i inovativnost nije moguće platiti novcem. Kao ni njegova brojna putovanja po svijetu, posjete specijaliziranim sajmovima. Najbolji su, otkriva, oni u Dortmundu i Koelnu. Općenito, Njemačka je, kaže, najjača u ovakvom tipu maketarstva. Usavršava se kontinuirano i po pitanju softvera jer tehnologija čini važnu dimenziju svake dobre makete. 

“Rekao bih da smo mi ovaj čas u Europi sigurno u prvih 10. Kada jednog dana sve bude onako kako sam zamislio, uvjeren sam da ćemo biti u prvih 5, možda čak i u prvih 3. Naša je maketa tehnički jako zahtjevna. Mi smo tu stvarno jako visoko. Kada bismo imali pomoć Grada, mogli bismo i puno jače napredovati. Na primjer, planirao sam u jednoj od prostorija napraviti i igraonicu za djecu. Ali ta ideja košta”, realan je Backo. 

Zagrebački Muzej vlakića, usprkos svim nedaćama, ostaje otvoren tijekom Adventa, sve do 30. prosinca (osim na Badnjak, Božić i Štefanje). Radno vrijeme je od ponedjeljka do subote, od 12 do 20 sati. Obilazak Muzeja odvija se u skladu s naputcima Stožera civilne zaštite, uz sjajno stručno vodstvo i mnoštvo zanimljivih informacija.  

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.