Prati nas

Mozaik

gorski spašavatelji

HGSS-ov senior Borislav Aleraj: ‘Biti HGSS-ovcem velika je čast i odgovornost’

Borislav Aleraj prava je legenda HGSS-a. Ispričao nam je kako se postaje GSS-ovcem i koje osobine mora imati gorski spašavatelj.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Borislav Aleraj (foto: Silvija Novak)

“Kad moj sin naraste, htjela bih da bude HGSS-ovac”, rekla mi je prije nekog vremena jedna prijateljica i u toj želji sažela sve ono što bi željela da njezin podmladak postane: spretan, stručan i nesebičan u pomaganju drugima. Jer gorski spašavatelji i spašavateljice sve to doista jesu: prekaljeni planinari, alpinisti, speleolozi, zaljubljenici u prirodu, no ujedno i plemeniti ljudi koji svoje znanje i slobodno vrijeme poklanjaju zajednici, spašavajući one u nevolji. I to, da naglasimo, posve besplatno jer HGSS-ovci su volonteri i za svoj rad ne primaju plaću.

Doktor Borislav Aleraj jedan je od njih i prava je legenda Hrvatske gorske službe spašavanja, ali i planinarstva i alpinizma općenito. HGSS ove godine slavi 70 godina postojanja, a Aleraj – ili Akac kako ga zovu kolege planinari – mu se priključio 1966. No prije svega bila je tu ljubav prema planinama.


“Na moju ljubav prema planinama utjecali su i roditelji, točnije tata koji me vodio i na moje prve izlete. Osim toga, imali smo i neke susjede planinare koji su me poveli baš na prvi izlet na Sljeme. Poveli su nas nekoliko klinaca skroz gore, iznad Lagvića, muvali smo se po šumi, kupili šiblje, pekli špek. To mi je prvi mali izletić kojeg pamtim”, priča nam Aleraj i otkriva kako je imao sreću da su kasnije zajedno s njim planine i penjanje zavoljeli i još neki njegovi kolege iz Pete gimnazije s kojima je upisao alpinističku školu. Jer, kako kaže, u svemu tome jako je važno dobro društvo. Taj društveni i prijateljski dio jednako je važan kao i sama brda.

Iako je prošao mnoge svjetske planine, od Anda do Himalaja, najdraži mu je – Klek. “Tamo sam se počeo penjati i u njegovim stijenama puno puta bio. No nije samo meni Klek početak svega – on se i naziva kolijevkom hrvatskog alpinizma. Osim toga, u Paklenici volim stijenu Anića kuk koja je teška, ali i jako lijepa stijena”, kaže Aleraj o mjestu gdje je s dugogodišnjim prijateljem i penjačkim partnerom Marijanom Čepelakom po prvi puta ispenjao i smjer Brid klina. Za taj im je podvig trebalo punih osam dana.

Poziv u HGSS je velika čast

Nakon penjačkih uspjeha i sazrijevanja, HGSS je bio logičan nastavak jer u tu su službu pozvani samo oni koji se u brdima i stijenama osjećaju kao doma.

“Naši učitelji koji su nas poučavali alpinizmu i bili naši veliki uzori u životu, ujedno su bili i članovi HGSS-a, i u jednom su času zaključili da sam postao toliko sposoban da bih se mogao pridružiti HGSS-u. I danas novi ljudi ulaze u redove spašavatelja tako da ih pozove netko tko već je u tome i tko zna kakvi ljudi trebaju biti s obzirom na neke planinarske vrijednosti: alpinizam, skijanje, odlazak u špilje i razne druge vještine koje mogu biti korisne u spašavanju. Osim toga, procijenjuje se i kakva je netko osoba, tj. ima li za to smisla i potrebne ljudske osobine. Kad su me pozvali da se priključim HGSS-u, bio sam jako ponosan jer to mi je to bila velika želja.”

Uskladiti HGSS, posao i obitelj može biti izazovno i Aleraj kaže kako sve to skupa ne bi bilo moguće da nije imao pomoć i na poslu u HZJZ-u i podršku obitelji i supruge koja je isto alpinistica.

“To je vrlo ozbiljna stvar koja zahtijeva veliku odgovornost pa i odricanje, a sadržava i određene rizike pa svaki novi član mora o tome dobro promisliti hoće li na taj način živjeti i to sve skupa prihvatiti dobrovoljno i znati da će sve to raditi bez plaće. Ja sam razmislio i priključio se i, eto, ostao do dan danas.”

HGSS-ovac će zbog poziva upomoć otići i s vlastite svadbe

U samom gorskom spašavanju postoje tri vrste intervencija, kaže Aleraj. “Prva je ako se netko od spašavatelja slučajno nađe negdje gdje se dogodila neka nesreća, onda se odmah priskoči u pomoć i organizira se spašavanje. Takvih vrsta spašavanja ima dosta jer se gorski spašavatelji i inače stalno kreću po prirodi. Drugo su dežurstva u smislu da jedna ekipa uvijek stoji pripravna na mjestima gdje uvijek ima jako puno ljudi i velika je vjerojatnost da će se nešto dogoditi, recimo na skijalištu na Sljemenu.”

Treći oblik gorskog spašavanja je na poziv, odnosno kad netko kome je potrebna pomoć, uputi poziv za pomoć. “Taj poziv za pomoć može doći izravno na naš broj ili preko službe 112. Svih 25 stanica HGSS-a u Hrvatskoj imaju neprekidno telefonsko dežurstvo i po danu i po noći. U tom pozivu nastoje se skupiti oni bitni podaci poput točnog mjesta nesreće, težine ozljede i slično. Na temelju toga se koncipira akcija i odredi koliko ljudi je potrebno, odabire se vođa akcije, gorski spašavatelj najpogodniji za pojedine  okolnosti, skijaške, stijenske, speleološke ili dr. Zadaća vođe je da se akcija odvija brzo, usklađeno i organizirano. Dobra organizacija akcije bitna je za uspjeh. Stoga se i organizacija akcije uči i opetovano uvježbava na tečajevima, kaže Aleraj.

Kad stigne poziv za takvu akciju, dogodi se da netko zbog toga mora otići s posla, ili se dići usred noći, a Aleraj se prisjeća i primjera da su neki ljudi otišli u akciju spašavanja sa svoje vlastite svadbe.

Pomoći nekome u nevolji je veliko zadovoljstvo

Borislav Aleraj je sudjelovao u brojnim akcijama spašavanja, a jedna od težih bila je, zanimljivo, na Medvednici. “Medvednica je ozbiljna planina, pogotovo zimi. Bila je jedna davna potraga za trojicom smrznutih mladića. To je bila velika i teška akcija po dubokom snijegu i velikoj hladnoći. Sjećam se i uspješnog spašavanja jedne djevojke sa slomljenom nogom u špilji Veternici. Ta akcija je trajala 23 sata. Sjećam se i ekspedicije u Andama i spašavanja života dvojice Japanaca koji su imali visinski plućni edem.”

Bila je i jedna neobična zgoda kad se pokvarila žičara na Bjelolasici i na stolcima su ostale stotine skijaša što je jako nezgodno, prisjeća se dalje Aleraj. “To smo uspjeli riješiti zajedno nas tridesetak i sve ih spustiti na zemlju prije mraka. Bila je i jedna akcija u kanjonu potoka Bliznec gdje je jedna planinarka slomila nogu. Bilo je fizički jako zahtjevno jer se nije moglo pristupiti nikakvim vozilom ni nosilima, nego smo je iznijeli na leđima. Sjećam se i spašavanja života planinara koji je na Medvednici doživio infarkt kad smo uporijebili vanjski defibrilator. To je bila prva takva upotreba u Hrvatskoj i, srećom, bila je uspješna čime se ponosimo.”

Uvijek je dobro imati liječnika u ekipi jer oni najbolje mogu procijeniti stanje unesrećenog i prilagoditi mjere potrebama, kaže Aleraj koji je upravo to – liječnik. “Srećom, u našem poslu rijetko se događa da treba primijeniti na terenu neku napredniju medicinsku pomoć. Takav slučaj je bio kad smo spašavali one Japance s plućnim edemom. Kao što je poznato, većina članova HGSS-a medicinari pa im puno znači podrška liječnika, iako svi spašavatelji imaju jako dobru pripremu kroz opsežne tečajeve prve pomoći. Svoje medicinsko znanje kroz puno desetljeća prenosio sam i prenosim našim mladim članovima kroz tečajeve prve pomoći. U zagrebačkoj stanici HGSS-a imamo četiri liječnika, a u čitavoj Hrvatskoj tridesetak,“ kaže Aleraj.

Zahtjevna obuka

Obuka za HGSS-ovca je jako zahtjevna i traje u prosjeku oko tri godine. “U to vrijeme članovi moraju svladati tečaj prve pomoći, ljetnog i zimskog spašavanja, i tečaj speleo-spašavanja. Čitavo to vrijeme kao pripravnici sudjeluju i u akcijama spašavanja koje se tijekom njihove obuke dogode, no onda djeluju pod nadzorom i tako obave taj svoj nužni pripravnički staž. Kad je to sve gotovo i kad se procijeni da je pripravnik sve savladao, ali i stekao iskustvo i zrelost, onda može ići na vrlo iscrpan ispit koji ima teorijski i praktični dio i u kojem se zahtijeva da samostalno sve sam napravi. Kad to sve prođe, pristupnik može doista biti ponosan i siguran da ima sve kompetencije da bi mogao preuzeti na sebe neki zadatak i rizike spašavanja. No školovanje i vježbanje se nastavlja trajno jer svi članovi HGSS-a moraju stalno ići i na obnovu znanja prve pomoći i na redovite ljetne i zimske vježbe da bi im sve to ostalo svježe, kaže Aleraj.

Želja da netko postane HGSS-ovac je lijepa i vrijedna, ali da bi se to postalo, potrebno je uložiti puno truda i prije samespašavateljske obuke. Ako čovjek ima takvu želju, onda je najbolji put preko neke od planinarskih škola, alpinističkih, speleoloških i sl.

“Kad se čovjek za to ‘zalijepi’ i time se bavi jer to voli, onda je prirodan nastavak da se dođe u HGSS. To je, na neki način, i potvrda vrijednosti. A tek onda nastupa veliki dio posla i učenje spašavanja. Mi na HGSS tečaju ne učimo ljude kako se penje i spušta – oni to znaju otprije. Mi ih učimo kako se barata nosilima i slično. U našim redovima su najbolji planinari koje mi imamo od Stipe Božića pa do Branka Šeparovića, Ane Bakšić i mnogih drugih. U HGSS-u su ljudi koji su otprije najbolji u svijetu planina. Da to nije tako, oni bi bili bespomoćni već u dolasku, a kamoli još pri baratanju nosilima. Činjenica da si pozvan u redove gorskih spašavatelja znak je da nešto vrijediš, a onda, sav velik trud učenja, vježbanja i odricanja nagrađuje zadovoljstvo kad se u akciji spašavanja nekome pomogne“, kaže Aleraj.

Mladih spašavatelja koji će nastaviti tradiciju HGSS-a, srećom, ima, jer svi članovi HGSS-a vrlo uporno provode školovanje mladih cura i dečkiju koji se vole baviti planinskim aktivnostima. U to spada konstantno organiziranje raznih planinarskih, alpinističkih, speleoloških, visokogorsko-skijaških škola i slično. Tako se uspije oduševiti dovoljan broj mladih ljudi koji se požele kasnije baviti i spašavanjem.

Spašavanje života bez plaće

Gorski spašavatelji su dobrovoljci što znači da za svoj rad ne primaju plaću. To nije neobično, kaže Aleraj, jer je većina službi za gorsko spašavanje po svijetu volonterska.

“U HGSS-u imamo danas određeni broj zaposlenih na nekim administrativnim poslovima, što je nužno jer smo mi sad velika organizacija. Kad sam ja počinjao, bilo nas je u Hrvatskoj negdje oko 150, a danas spašavatelja ima preko 1000. To zahtijeva veliku logistiku. No svi naši spašavatelji su volonteri i amateri jer se to pokazalo kao najpovoljnije, ali i najbolje – društvu u ekonomskom smislu, a i samim unesrećenima jer ta želja da se pomogne i taj žar koji osjete ljudi koji odluče da im je to životni poziv, daju najbolji učinak, često bolji nego da se radi o poslu”, kaže Aleraj.

HGSS je kroz godine napravio oko 6.500 intervencija i nikad nije napravljena pogreška u smislu da je pogoršano stanje unesrećenog, niti je u nezgodi pri spašavanjupoginuo unesrećeni ili spašavatelj. To je zato, naglašava Aleraj, jer je u spašavateljskom radu i pripremama uvijek na prvom mjestu sigurnost. Ipak, bilo je ozljeda spašavatelja, srećom ne i kobnih, što samo potvrđuje rizike spašavateljskog posla.

“Kad kažemo da imamo sreću da je u tih 70 godina djelovanja sve prošlo sigurno i na dobrobit unesrećenih, znamo da je to i rezultat trajnog sustavnog vrlo ozbiljnog pristupa radu i svim elementima koji čine gorsko spašavanje“, kaže Borislav Aleraj.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.

.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP