Prati nas

Mozaik

Mentalno zdravlje

‘Šah je odličan trening za mozak, vijuge podmazujem i matematikom i enigmatikom’

Ove godine proslavljeni šahovski velemajstor Vladimir Kovačević potpuno je ostavio aktivno igranje. Tu i tamo odigra pokoju partiju na internetu ili za svoj klub Solin Cemex. No drevna igra iziskuje veliku koncentraciju i energiju. U 78. godini toga je sve manje, htio ne htio. Stoga naš umirovljeni sportski novinar i urednik, svojedobno srednjoškolski profesor, vrijeme češće provodi u ulozi šahovskog promatrača.

Vlatka Koren

Objavljeno

|

Vladimir Kovačević (foto: Davor Kovačević)

“Ne volim beton”, priznaje nam naš velemajstor i šahovski pisac Vladimir Kovačević bacivši pogled na oblačni Siget sa zimske zagrebačke adrese. Posve razumljivo, sa suprugom Goranom dobar dio godine ipak je uz more u Drašnicama kraj Makarske.

Živi europski san, šali se gospodin Vladimir na opasku da uz solidno zdravlje uživaju u toj blagodati poput sretnijih vršnjaka iz inozemstva koji sličan ritam života provode na obali Portugala ili Španjolske. Kovačevići u mirnom mjestu od tristotinjak duša na njima najljepšem dijelu Jadrana imaju dio naslijeđene roditeljske kuće. Ljeti se ondje zna okupiti cijela familija, dvojica sinova sa suprugama i veselo društvo unučadi.


Zime u Novom Zagrebu, ljeta na obali

“Ima veliku terasu i pogleda na more. Divota. Meni je lijepo ondje čak i zimi, kad je hladno i bura, jer čovjek može i kroz zatvoreni prozor gledati more kako pjeni, kako valovi jure gonjeni vjetrom. Lijepo mi je zbog osjećaja slobode. Ovdje kad dođem u Zagreb nekako mi je sve skučeno. U odnosu na Travno, gdje smo inače, u Sigetu nema toliko zelenila. Nema parka u kojem čovjek može šetati. A kad sam dole u Drašnicama, to je toliko lijepo da je teško opisati. Neusporedivo. Uvijek na čistom zraku, na suncu kad ga ima. Kad nam dođe obitelj na godišnji, tamo već u svibnju, lipnju, čude se kako supruga i ja već imamo tamnu boju. Kao da smo se sunčali. A mi smo samo stalno na zraku. Imamo nešto maslina, pa se s time bavimo. Onda čistimo okoliš, travu, podrezujemo stabla. To je jedna aktivnost koja je za ovu našu dob vrlo primjerena. Ne traži neku fizičku snagu, nego naprosto vremena. Onda se tako bavimo time svaki dan po sat, dva, dok nam ne dosadi. I prođe nam vrijeme. Uživamo”, priča gospodin Vladimir.     

Od novinarskog i uredničkog posla na Hrvatskom radiju rođeni Dubrovčanin odrastao u Kaštelima oprostio se nakon dugogodišnjeg staža u sportskoj redakciji. U mirovinu je otišao 2007. godine. Tu se dogodilo nešto jako lijepo, prisjeća se pomalo ironično.

Teška srca u mirovinu

“Iako sam radio taj šah na radiju i povremeno na televiziji, čim je otkucalo onih 65 godina odmah sam dobio nogu vritnjak. Na rođendan. Umjesto da mi kažu sretan rođendan, rekli su evo, prestaje vam radni odnos. To me malo je pogodilo. Mislio sam ipak im nešto vrijedim da pratim taj šah. Jer sam jedan od rijetkih koji je to radio. Međutim, takva su pravila igre, tko napuni 65 mora u mirovinu”, rezignirano dodaje samozatajni velemajstor. Za šahovske znalce neprikosnovena legenda.

Pola stoljeća od povijesne pobjede nad američkim šampionom

U sportsku povijest Vladimir Kovačević upisao se u doba najveće hladnoratovske napetosti između istočnog i zapadnog bloka. Na Turniru mira koji je te 1970. godine organiziran u Zagrebu i Rovinju za stolom je ukrstio figure s američkom šahovskom zvijezdom Bobbyjem Fischerom. I pobijedio, izazvavši pravu svjetsku senzaciju. To, naime, na turniru nije pošlo za rukom ni ruskim zvijezdama, dotadašnjem prvaku Tigranu Petrosjanu i drugoj dvojici velemajstora Vasiliju Smislovu i Viktoru Korčnoju.

Vladimir Kovačević (privatna arhiva)

Poraz od Kovačevića, u globalnim okvirima dotad šahovskog anonimca, Fischeru je bio jedini na turniru i jedan od najtežih u cijeloj karijeri. Hladan tuš stigao je nakon nekoliko nanizanih pobjeda. A svoj komadić povijesti hrvatski je velemajstor, kao reprezentativac nekadašnje države, odnio vlastitom verzijom čuvene francuske obrane. Dan ranije protiv Fischera ju je probao njemački velemajstor Wolfgang Uhlmann. No Amerikanac je pobijedio.

“Taj turnir je bio toliko jak da i dan-danas kad se toga sjetim, ne znam kako je moguće da sam uopće odlučio ići sjest tamo nasuprot tih ljudi. Mjesec dana prije tog turnira bio je meč između Sovjetskog Saveza i ostatka svijeta. SSSR je bio toliko jak da mu nijedna zemlja nije mogla parirati pa bi se onda cijeli svijet  udružio i igrao meč protiv njih. A rezultat je praktički bio uvijek isti, Sovjetski Savez je pobjeđivao. Ja sam s tog turnira dobio devetoricu protivnika koji su onda došli igrati u Zagreb i Rovinj. Među njima i Bobby Fischer koji je u to vrijeme bio na uzlaznoj putanji prema tituli svjetskog prvaka. I dogodilo se čudo, iako sam počeo katastrofalno. Sa tri poraza i samo jednim remijem. Bio je to normalan početak, jer su bili prejaki za mene. Ali onda je nešto došlo u glavi, ponovo uz pomoć ove moje gospođe desno od vas. Zakukao sam joj na telefon da mi ondje nije mjesto, da je preteško za mene i da ću se vratit doma. Gorana je rekla ni govora, igraj! I meni je krenulo. Pobijedim na kraju čak i Fischera u jednoj prekrasnoj partiji koja se i danas može vidjeti. Onda je cijeli svijet za mene saznao. Ja u šali kažem da sam ušao u povijest na mala vrata jednom jedinom partijom. Netko gradi karijeru cijeli život, a ja sam jednom partijom postao poznat u cijelom svijetu”, prisjeća se Kovačević.

Tada je ušao i ostao u društvu čuvenih šahovskih imena. Potvrdilo se i 19 godina kasnije kad je išao na turnir u New York. Na aerodromu ga je sačekao organizator s pitanjem “Jeste vi onaj Kovačević koji je pobijedio Fischera?” Naime, bilo je više Kovačevića koji su igrali.

“Dakle, nakon toliko godina neki anonimac, amater je u meni prepoznao odnosno tražio pobjednika nad Fischerom”, rado se prisjeća gospodin Vladimir.  

S odobravanjem se kroz smijeh složio da je sudeći prema anegdoti koju ne propušta spomenuti vezano za slavni trijumf, imao i ima dobru životnu i sportsku izbornicu.

Zbog ljubavi je tijekom vojnog roka naš velemajstor s juga potegnuo u Zagreb. Gorana je već bila ovdje, pa je tražio mogućnost da dođe za njom. Preko brata koji je radio u vojnom odsjeku u Splitu odigrao i taj potez. Sve se složilo, kaže Vladimir, došla je i ljubav, oženio se još kao vojnik i tad je posve ozbiljno počeo igrati šah. Odmah su krenuli i rezultati.

Strast prema šahu ipak prevagnula u karijeri

“Bilo je puno zadovoljstva u tome. Kasnije kad sam došao i do reprezentacije, onda sam dosta i putovao i vidio. I stvarno sam uživao u šahu”, ponovo ističe.

Na turnire je Kovačević odlazio paralelno s poslom srednjoškolskog profesora. Inače, nekoliko dana promišljao je ponudu za znanstvenom karijerom na Elektrotehničkom fakultetu. Izabrao je ipak šah, svoju veliku strast.

Vladimir Kovačević (foto: Davor Kovačević)

“Da biste u bilo čemu u sportu uspjeli, morate uložiti puno vremena u treninge. Ponekad sam s društvom gurao nogometnu loptu, volio sam košarku, igrao sa sinovima, ali sve na razini razonode. A šah kako sam jako zagrizao i shvatio da se mora proučavati u knjigama, tada je prevagnuo. Bio je to neobičan trenutak. Upravo sam završavao fakultet i pokazao sam kroz svoj diplomski rad pokazao sam da mi nauka leži. Riješio sam jedan problem koji se smatrao vrlo teškim, na jedan potpuno novi način koji dotad nije bio poznat. Tadašnji dekan ponudio mi je odmah da budem njegov asistent i dio znanstveno-istraživačkog tima. Zaintrigiralo me to, jer sam strahovito volio matematiku. Ali rekao je da postoji jedan uvjet. Veli, ne možete više igrati šah i otići 15 dana na turnir i ostaviti cijeli tim koji radi na nekom projektu i problemu da vas čekaju. Pitao me i mislim li da ću postati prvak svijeta. Ja sam se nasmijao i rekao ne. Zatim je pitao mislim li postati prvak države. Jugoslavija je tada bila druga u svijetu. Na njegovo veliko čudo odgovorio sam ‘možda’. A bio sam tada nitko i ništa u šahu. Ali negdje mi je bilo da ću jednom možda imati te sposobnosti”, prisjeća se Kovačević. I na kraju se dogodilo. Jednom je dijelio prvo odnosno drugo mjesto na prvenstvu tadašnje države, što je bilo nevjerojatno. Tada je postao stalni državni reprezentativac, a onda u Rovinju ispisao dio šahovske povijesti. S novinarstvom život se Kovačeviću okrenuo u novom smjeru.

Radio Zagreb

U sportskoj redakciji ondašnjeg Radija Zagreb spojio je dvije svoje radosti i posla u jedno. Kao novinar je izvještavao s turnira na kojem je službeno i igrao. Uz radijski posao, vodio je i “Šahovski kutak” četvrtkom u Dobro jutro, Hrvatska. I tako sve do mirovine.

“Jednom sam u šali supruzi rekao da mi kad jednom odem napiše epitaf: Ovdje leži sretan čovjek”, kroz smijeh će Kovačević, zadovoljan što je uspio s prvom spojiti svoje također velike ljubavi.  

Godinama se u Hrvatskoj predlaže uvođenje šaha u škole. Naš velemajstor ne krije žaljenje zbog činjenice da smo na riječima veliki, dok na djelima baš i ne.

Evo zašto je šah sjajan

“Šah bi trebalo poticati prvenstveno kod mladih. On uči jednoj sistematičnosti, promišljanju i planiranju odluka. Uči očekivanju skretanja od tvog osnovnog pravca, procjeni situacije. Pogotovo u sportu moraš uvažavati protivnika i svaki put odgovarajuće reagirati na njegovu reakciju. Raditi strategiju i po etapama razbiti poteze da bi osigurali uspjeh. I taj način razmišljanja u šahu je strahovito važan kasnije u životu. Poznato je da igrači koji su takvo razmišljanje prakticirali u životu nakon školovanja bili vrlo uspješni u poslovnom svijetu”, ističe Vladimir Kovačević.

Otkako je u mirovini, a sad i van natjecanja, uz kompjuter provodi sat, dva dnevno prateći šahovske novosti ili mečeve. U ograničenim vremenima pandemije raduje se kao i supruga makar kratkim susretima s članovima obitelji. Na zraku je gospodin Vladimir svaki dan obavezno triput u šetnji s psom. A misaonu formu, uz ostalo podmazuje treningom vijuga. Ne mora to biti samo šah, pa se zabavlja matematikom i enigmatikom. Sudoku je prava poslastica s nekoliko razina u kojem naš velemajstor i dalje bira one najteže.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.

.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP