Prati nas

Aktivno starenje

Umirovljena liječnica Milena Novačić: ispunjen život uz osmero unučadi

S umirovljenom liječnicom i osmerostrukom bakom Milenom Mikom Novačić razgovarali smo o životu, odgoju djece, mentalnom zdravlju i životnom optimizmu kao receptu za vitalnost.

Petra Švarc

Objavljeno

|

Miilena Novačić (foto: Petra Švarc)

“Koji put je teško, ali uglavnom je super”, priča mi Milena Novačić, zvana Mika, umirovljena liječnica i osmerostruka baka, dok mi odgovara na pitanje kako je to biti baka osmero unučadi. Osim njih osmero, ima i četvero djece. Velika su obitelj, kada se nađu u punom sastavu, bude ih 17! Doduše, svi zajedno zadnji su put bili lani oko Božića. Korona je odgodila njihova, inače učestala, obiteljska druženja. 

“Sada ih manje vidim, ali nisam se sasvim izolirala. Svrate do mene tu i tam’. Evo, baš je Katja – moja najstarija unuka – bila prošli tjedan jer sam napravila rezance za juhu pa nam je to bio povod da se kratko vidimo. Malo nam je korona poremetila navike – ne družimo se više kako smo navikli, ne možemo se svi sastati na ručku, ne odlazimo čoporativno u Novi Marof, u moju rodnu kuću. Tamo obično slavimo rođendane, roštiljamo, uređujemo vrt i okućnicu. Jedno vrijeme nismo uopće mogli tamo – bile su uvedene propusnice, a to je druga županija…I tak”, sliježe blago ramenima uz smiješak, baka Mika. 


U mirovini je od 2012., no još uvijek povremeno radi, u ambulantama koje su u zakupu. Veći dio svoje liječničke karijere posvetila je medicini rada, a posljednji dulji angažman imala je u veljači, prije dolaska korone. 

“Počela sam u općoj medicini, najprije kao zamjena, zatim sam radila u pedijatrijskoj ordinaciji… Prošla sam gotovo sve grane medicine – jedino nisam radila na ginekologiji i na rendgenu. Prvo radno mjesto bilo mi je u domu zdravlja Remetinec, a onda u Novom Zagrebu. Nakupilo se tu više od 43 godine radnoga staža”, priča nam dr. Novačić. Dodaje kako joj je, po odlasku u mirovinu, sve bilo prilično neobično, nedostajao joj je posao, pacijenti, osjećaj da može pomoći ljudima. Zato je jako voljela povremene angažmane koji su, opet zbog korone – na čekanju. 

“Sad sam se već i na ovo navikla i mogu reći da mi je čist’ dobro. Pečem kolače pa ih razdijelim djeci, a oni mi već istu večer jave – nema više! (smijeh). Čitam, šećem, znala sam se s prijateljima naći na kavi – sada ni to više ne mogu. Znaš, kolegica koja je sa mnom radila u ambulanti nekada, a radila je i u Africi, došla je nedavno opet u Zagreb i pita me – gdje ćemo se naći? Pa sam joj rekla – je, bumo se našle na Trgu pa bumo ispod vure stale i razgovarale! Hahahaha! U Marofu imam vrt i svake jeseni kuham pekmeze, ove godine sam ih nešto manje napravila jer zbog zatvaranja nisam imala priliku puno biti u vrtu. Uglavnom, nije mi dosadno.”

Ljetovanje s unucima

Mikina najmlađa unuka Gita ima dvije godine, dok je najstarija, Katja, na 4. godini studija arhitekture. Pitam je kako uspijeva pomiriti sve njihove interese, afinitete, buntove, probleme…

“Prije korone, često sam ih znala okupiti. I sve uvijek sjajno funkcionira. Na primjer, ljetujemo zajedno. Sve ih povedem i boravimo u kamp-kućici u Biogradu na moru. Mnogi se tome čude, misle da sam luda, da je to prenaporno. Ali meni je to veselje. A i oni sudjeluju i pomažu – naprave sve, bitno je samo da se ide na more. Ujutro odlaze u pekaru po svježa peciva, postavljaju stol za ručak, peru suđe. Ja im kuham – biram jela koja svi vole i sve se pojede. Znaju da se kod bake mora isprazniti tanjur. Pitaš me kakva sam baka – a kaj ja znam kakva sam, valjda sam im dobra, nemam pojma”, ležerno i blago kaže baka Mika.

Milena Novačić i obitelj (foto: privatni album)

Među unucima ima dvije blizanke, a i njezini sinovi su blizanci. Kaže da su, iako rođeni u razmaku od par minuta, različiti da različitiji ne mogu biti. 

“Svako od te djece je svoj, svi su jedinstveni i svatko od njih mi je drag na svoj način. Imaju brojne interese, hobije, zanimacije – neki aktivno treniraju, drugi vole igrice, jedni vole mahune, neki ne vole voće. Ali svi vole meso“, smije se. Bez zezancije, sve su to dobri klinci. Mislim da ih moja djeca dobro odgajaju, prenose im neke univerzalne vrijednosti, ne bih rekla da su razmaženi. Znaju što je odgovornost, imaju obaveze. Moram reći i da primjećujem općenito kod današnje djece da im nedostaje poštovanja prema starijima, prema odraslima, ali i prema profesorima. Ja sam uvijek svojima, kada su bili u toj pubertetskoj dobi, znala reći – ma kakve žute minute! I ja sam ih imala pa me nitko nije pitao sviđa li mi se nešto ili ne. Ako su mama i tata rekli da je nešto tako, onda je to bilo tako! I gotovo!”

Jesu li djeca uvijek u pravu?

Kako kaže, “moderni odgoj” podrazumijeva da su djeca uvijek u pravu, ali s time se ne slaže: “Pa ne može dijete uvijek sve znati i biti uvijek u pravo. Meni je jasno da se mnogi roditelji ne stignu baviti djecom, ali mislim da je jako loše pustiti ih da rade što žele. Ako, nedajbože, dobiju lošu ocjenu u školi, to se odmah trči u školu, žale se profesorima. U naše vrijeme to nije tako bilo. Djeca se danas općenito puno manje trude jer znaju da im roditelji čuvaju leđa. Na taj im način zapravo rade medvjeđu uslugu i kao rezultat imamo djecu koja će postati nesposobni ljudi”, zaključuje baka Mika. 

Životni optimizam

Svoju izraženu vitalnost u 78. godini pripisat će uglavnom genima, ali ima nešto, kaže, i u životnom stavu: 

„Treba biti pozitivan, misliti da će na koncu sve dobro završiti. Neki su dani dobri, neki nisu, ali životni je optimizam jako važan – da toga nema, ne bi me više bilo! Znam reći da se nije još rodil’ taj ‘ko bu me zatukel, hahahah. A klincima sam rekla da će me, kad me se budu htjeli riješiti, jedan dan morati batom zatući! Ne dam se! Jer, praf za praf, nemaš kaj – nemreš skočit’ u Savu. Kad sam bila trudna s mojim dečkima, na ultrazvuku su mi rekli da nosim blizance, a ja sam rekla – je pa kaj, super, dobro da nisu trojke. Jer moja baka je imala trojke. Rekla sam sama sebi – dve ruke imaš, buš ‘zdržala. I jesam!”

U životu svoje djece i unuka stalno je prisutna i pomaže koliko god može. Dok su djeca bila mala, često je uskakala – čuvala ih, odlazila po njih u vrtić: “To je tak normalno! Meni je to normalna stvar i hvala bogu da još mogu – jednostavno je – promijeniš planove i bok. A kad ne mogu, kažem da ne mogu. I bog te veseli. Osim ljetovanja na moru, povedem ih sve i u Marof. Tamo idemo na bazen, u Topličicu. Koji put vozim auto pun klinaca pa si mislim – ti bokca, ak me policija zustavi, kaj ću?!? (smijeh). To je meni ogromno veselje. A i ta dječurlija mi daje snagu, od njih dobijem životni elan, njihov smijeh mi je lijek.” 

Dok još nije imala unuke, često bi je djeca pozivala na svoja druženja, među vršnjake, kolege s fakulteta i uvijek se mogla uklopiti. “Kad mi je dosta, odem proć’! Ali rijetko bi to bilo. I s njima mi je bilo lijepo”, prisjeća se Milena Novačić. 

Ljubav prema planinama

Zajedno s bivšim mužem, 1987. godine kupila je teren za kuću na Bjelolasici, budući da se tamo planirala izgradnja skijališta, a cijela je obitelj voljela snijeg i zimske radosti. Napravili su kućicu i redovito odlazili na skijanje. Danas skijališta više nema, ali ljubav prema planini je ostala i prenijeli su je i na najmlađe članove obitelji. U međuvremenu, jedna od kćeri je s mužem sagradila još jednu planinsku kuću pa nije rijetkost sresti ih sve, i zimi, i ljeti, na ponekom proplanku ili u dubokoj šumi Bjelolasice, u potrazi za gljivama, na sanjkanju ili u planinarskom pohodu na obližnji Klek. Mika voli ljeta na planini, obično svrati na povratku s mora.

“Imam te neke svoje punktove: Biograd, Novi Marof, Bjelolasicu i moju bazu u Zagrebu. Na proljeće volim s prijateljima otići na Pag, a nešto kasnije i na Murter. To je moja uobičajena turneja. Još uvijek vozim auto, mobilna sam i ne ovisim ni o kome. Nadam se da će to i potrajati još neko vrijeme”, govori mi Mika. 

Odustala je od farbanja

Fizičkim izgledom ne odaje svoje godine, iako je prepoznatljiva po snježno bijeloj kosi koja joj je svojevrsni zaštitni znak: 

“Kosu ne farbam – počela sam sijedjeti još u gimnaziji. Jednog dana, kad smo izlazili iz vlaka, jedan kolega mi je rekao – čuj imaš sijede lasi! Ma daj, nemoj me zekati, odgovorila sam mu u nevjerici. Je, je, bum ti ju ‘ščupal pa buš vidla! (smijeh). I moja je mama rano osijedjela. U životu sam se farbala možda dvije, tri godine. I to sam birala boju nalik mojoj prirodnoj. Već sam jako dugo sijeda i to mi je ok. Navikla sam na to, a i svi oko mene bi se jako začudili kada bih sada preko noći postala brineta ili crnka”, šali se. 

Prije korone, išla je na gimnastiku s prijateljicama, a sada je i ta aktivnost na čekanju. Što se prehrane tiče, pobornica je raznolikosti i sezonalnosti: 

“Jedem sve i kuham sve. Kad su klinci kod mene, onda malo pažljivije biram jer gledam da im ugodim. Mislim da je najbolje biti umjeren u svemu, ali sve treba probati i sve treba jesti. Za toplih mjeseci jede se laganije, u zimi su tu zelje, krvavice, grah. To je priroda sve uredila i mi je samo trebamo pratiti.”

Za dr. Miku Novačić obitelj je sve. Kaže da je uvijek prije svega bila mama, a onda sve ostalo. Tako je i danas, kada ima i njoj važnu i dragu ulogu bake: 

“S unucima je malo lakše jer nemaš primarnu zadaću odgajati ih, nego se trudiš da im s tobom i kod tebe bude lijepo i ugodno. Jedino što moraš paziti je da ne radiš ništa kontra onoga što ih uče roditelji. Ako mama i tata kažu da nema crtića jer je dijete u kazni, ja im to ne mogu dopustiti i pratim ono što je rečeno. Ali baka ne postavlja kazne. Meni ostaje samo veselje i radost. To je velika privilegija baka i djedova”, vragolasto se smješka baka Mika.   

A gdje je maska?

Iako joj je korona promijenila svakodnevicu, ne živi u strahu od zaraze:

“Ak’ se zarazim – a bože moj. Čuvam se i štitim koliko god mogu. Nosim masku pa i rukavice. Jedino što bi mi jako teško palo, bila bi potpuna izoliranost, kada se ne bih mogla ni sa kim vidjeti, to ne bih izdržala. Pazim i na mentalno zdravlje u ovoj krizi – iako su mi radio i TV gotovo stalno uključeni, kao zvučna kulisa, ponekad ih isključim, odem čitati, čistiti stan ili radije krenem peći kolače. Svaki dan šećem, to mi jako godi. Ima u svemu i puno politike, ali i jako puno ljudske neodgovornosti i to me ljuti. Nastojim živjeti dan po dan, idem u kupovinu, uvijek nosim masku. Smatram da je pretjerana ta drama oko nošenja maske. Pa ima ljudi, naročito u medicini, koji čitav radni vijek odrade pod maskom! Zamisli, došao mi je ljetos na sistematski pregled jedan gospon i nema masku. Pitam – a gdje je maska? Kaže – imam astmu, ne nosim masku. Pa kaj, i ja imam astmu – kažem mu – pa je nosim. Izvolite je staviti ili izađite lepo van. I bome ju je metnul. Nego kaj!”

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.

.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP