Prati nas

Nema predaje

Mentalno zdravlje

Usamljenost starijih osoba je i inače velik problem koji je epidemija dodatno pogoršala

Usamljenost se može javiti kada imamo osjećaj da nismo povezani sa zajednicom ili društvom, čemu ova pandemija nesumnjivo doprinosi.

Silvija Novak

Objavljeno

|

screenshot

Ovi blagdani neće biti kao oni na koje smo navikli. Silom prilika, neće biti obiteljski druženja ili će ih biti ali u znatno manjoj mjeri. I dok se neki time ne zamaraju previše, ima onih, pogotovo među starijom populacijom, kojima će blagdanska samoća jako teško pasti.

Usamljenost pogotovo starijih osoba i inače je velik problem, no u vrijeme epidemije dodatno se pogoršao. Zašto nam usamljenost tako teško pada, objasnila nam je psihologinja Lana Gjurić, članica Zagrebačkog psihološkog društva.


“Ljudi su socijalna bića, što znači da je potreba za ljubavlju i pripadanjem jedna od osnovnih ljudskih potreba. Kao što nam je potrebna voda i hrana, tako nam je potreban i osjećaj pripadanja, povezanosti i duboke veze s drugima. Ako nemamo osjećaj da nam je ta potreba ispunjena, možemo se osjećati usamljeno, a potom i depresivno, anksiozno i pod velikim stresom. Osjećaj usamljenosti je često iscrpljujuć, uznemirujuć i odvlači pažnju“, kaže Gjurić.

Usamljenost i samoća nisu isto

Bitno je ovdje spomenuti, naglašava, i da je usamljenost različita od samoće: “Možemo biti usamljeni, a ne biti sami, jednako kao što možemo biti sami, ali ne biti usamljeni. Drugim riječima, možemo se osjećati usamljeno u društvu ili kada smo sami, jer usamljenost je subjektivni doživljaj i osjećaj da nam nedostaje povezanost i kontakt s drugima, onakav kakav nam je potreban.”

Lana Gjurić (foto: privatni album)

“Često to znači imati osjećaj da nas netko razumije i da se nekome možemo povjeriti, da nekog možemo nazvati i da će biti tu za nas. To je ono što stvara osjećaj povezanosti i da nismo ‘sami na svijetu’. Često usamljenost kao takva može biti stigmatizirana. Jer ‘ako podijelim da se tako osjećam, možda će misliti da sa mnom nešto nije u redu’ ili će mi reći ‘pa vidi koliko ljudi imaš oko sebe, a ti se osjećaš tako’.“

Situacija pandemije koja nas je zadesila, u skoro pa cijeloj 2020. godini, dovela je do povećanja problema usamljenosti, jer “da bi suzbili koronavirus, moramo povećati distancu”. A s obzirom da starije osobe spadaju u izrazito ranjivu skupinu (i po pitanju problema usamljenosti), njihovi kontakti su se još više smanjili i time je njihovo mentalno zdravlje dovedeno u još veću opasnost, kaže Gjurić.

No usamljenost nije samo osjećaj već i razlog pogoršanom zdravlju. Naime, usamljenost često prate simptomi depresivnosti i anksioznosti te problemi sa spavanjem, ali i općenito narušeno funkcioniranje.

“Usamljenost ne samo da šteti mentalnom zdravlju, nego ima posljedice i na fizičko zdravlje. Istraživanja su pokazala da utječe na slabljenje imuniteta, čime postajemo podložniji raznim upalama, a otpušta se i kortizol – hormon stresa, što sve zajedno čini naše tijelo manje otpornim. Pokazalo se i da se upravo osjećaj usamljenosti vezuje uz 50 posto preuranjenih smrti, posebno kod starije populacije te da usamljenost i socijalna izolacija imaju teže posljedice na fizičko zdravlje od utjecaja pretilosti”, kaže Gjurić.

Usamljenost ne pogađa sve jednako

Ipak, usamljenost ne pada svima baš tako teško. Psihologinja Gjurić objašnjava da je to zato što na osjećaj usamljenosti može utjecati mnogo toga: “Često ovisi o tome u kakvoj životnoj situaciji se nalazimo. Usamljenost se češće može javiti kada prolazimo kroz velike životne promjene, kao npr. prelazak iz škole na fakultet, preseljenje u drugi grad, rođenje djeteta, promjena posla. Iako ove promjene za nas mogu biti dobre i znak osobnog napretka, to ne znači da su one lagane.”

“Usamljenost se češće javlja i kada smo doživjeli neki za nas značajni gubitak u životu poput rastave braka, gubitka bliske osobe ili prekida odnosa. A ono što je za nas trenutno stvarno (dok traje pandemija Covid-19) jest da smo suočeni sa mnogo gubitaka u životu, od velikih – gubitak uobičajenog načina življenja, uobičajenih druženja, susreta sa obitelji, slobodnog i bezbrižnog kretanja (neovisno na kojoj smo udaljenosti od osobe kraj nas), do nekih (naizgled) malih – odlazak u dućan bez razmišljanja o tome jesmo li ponijeli masku, odlazak u restoran ili na kavu, odlazak na posao i druženje s kolegama, vikend izlet i tako dalje”, navodi.

Govoreći o trenutnom kontekstu u kojem živimo, vjerojatnije je da se ljudi kojima se način življenja i nije toliko promijenio dolaskom pandemije, lakše nose sa trenutnom situacijom, nego oni kojima je puno toga “oduzeto”, kaže Gjurić.

“Također, usamljenost se može javiti kada imamo osjećaj da nismo povezani sa zajednicom ili društvom, čemu ova pandemija nesumnjivo doprinosi. Što se više osjećamo izolirano i da nam manjka povezanosti s drugima, to je osjećaj usamljenosti veći. U svojoj novoj knjizi ‘Together’, Vivek Murthy navodi da su istraživanja pokazala da postoje tri dimenzije usamljenosti: intimna (ili emocionalna) – ona u kojoj nam je potrebna intimna ili bliska povezanost s jednom osobom, odnosno povezanost na dubljoj razini (često romantična), odnosna (ili društvena) – ona u kojoj su nam potrebni dobri i kvalitetni prijateljski odnosi i podrška te kolektivna – ona u kojoj nam je potrebna povezanost s mrežom ljudi ili zajednicom koja dijeli jednake interese. Pa se tako usamljenost može javiti nakon dužih perioda bez dubljih romantičnih odnosa. Ili ako napustimo posao s kojim nismo bili zadovoljni, ali nam je u nekom trenu života uvelike zadovoljavao potrebu za ‘kolektivom’. Također, život u samostalnom kućanstvu može doprinijeti osjećaju usamljenosti, pogotovo onda kada nam je zaista potreban razgovor s nekime tko nas razumije.”

Iako je usamljenost, kako smo rekli, velik problem pogotovo u starijoj populaciji, neke sustavne brige o tom problemu – nema.

“Nažalost, problem kao takav nije prepoznat. Njime se nitko sustavno ne bavi, kao što uostalom ne postoji ni sustavna briga za mentalno zdravlje u Hrvatskoj. No, trenutna situacija počinje pokazivati koliko je bitna briga o mentalnom zdravlju i koliko nam je za opstanak nužna povezanost s drugim ljudima”, kaže psihologinja Gjurić.

Pomozimo si sami

Kako je sustavna briga o problemu usamljenosti izostala, ne preostaje nam drugo nego da pomognemo sami sebi. Gjurić preporučuje i kako to učiniti.

“Ono što je dobra vijest i što je bitno imati na umu jest da je usamljenost osjećaj i da je često prolazan. Zatim je dobro osvijestiti i prepoznati zašto se osjećamo usamljeno. Koje su to promjene u našem životu, koje situacije i događaji nas čine usamljenima. U sadašnjem trenutku, pandemija koronavirusa svima nam je donijela puno izazova i ima veliki utjecaj na naše odnose i naš društveni život. Samim time, normalno je za očekivati da se ne osjećamo dobro i da se može javiti usamljenost. Kada prepoznamo što nam točno nedostaje, možemo vidjeti kako zadovoljiti tu potrebu. A ako je u tom trenu ne možemo zadovoljiti, dobro je biti nježan prema sebi i pokazati samosuosjećanje”, kaže Gjurić.

Da biste se osjećali manje usamljeno, pokušajte se više usmjeriti na kontakt s drugima, a što manje na svoje misli o usamljenosti, savjetuje Gjurić i dodaje: “Uložite napor da se javite drugima, da pokrenete neki razgovor ili razgovarate s nekim preko videopoziva, čak i ako vam se baš ne da. Za smanjenje usamljenosti i povećanje osjećaja povezanosti s drugima, bitno je graditi dobre i kvalitetne odnose, što znači ulagati u njih i odabirati ljude s kojima se osjećamo prihvaćeno i voljeno.”

Ono što pomaže u trenucima usamljenosti jest razgovor s osobom od povjerenja, kaže naša sugovornica pa nastavlja: “Netko s kime možemo podijeliti kako smo i tko će nas razumjeti. Ako se tako češće osjećamo u posljednje vrijeme, dobro je imati jednu ili više osoba koje možemo nazvati/vidjeti u trenucima kada nam je teško. Dobro nam može doći i šetnja, fizička aktivnost i boravak na zraku ili u prirodi. Životinje mogu biti značajne u smanjenju razine stresa i usamljenosti. Pokazalo se da u prevenciji usamljenosti mogu pomoći i manji iskreni i ljubazni kontakti – osmijeh neznanca, ugodni razgovor s tetom u dućanu ili pomoć prolaznika.”

“A ako nam se čini da ništa ne pomaže i osjećamo se tako već dulje vrijeme, dobro je porazgovarati sa stručnjakom. Stručnu pomoć možete pronaći na stranicama: psihelp.hr, psiholoskapomoc.hr i mentalnozdravlje.hr“, savjetuje psihologinje Lana Gjurić.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP