Mira Furlan: ‘Bez obzira na vlastiti izbor, nekamo su nas svrstali. Ne nazirem izlaz’

Prije četiri godine glumica Mira Furlan donijela je odluku da svoj privatan i profesionalan život podijeli na dva grada, Zagreb i Beograd. Posljedice takvog opredjeljenja danas, u situaciji kad su ta dva grada prije svega dva suprotstavljena republička centra, više su nego glavoboljne: jer, inzistiranje na pravu pojedinca da se opredjeljuje samo na osnovu ljudskih, etičkih i profesionalnih kriterija slabo prolazi u vremenima uzavrelih nacionalnih i svih ostalih, time izazvanih strasti. Tako je u svibnju 1991. godine pisala beogradska RTV revija.

Ipak, postoji i malo radosti: u Jugoslovenskom dramskom kazalištu za svaku predstavu “Pozorišnih iluzija” u kojoj i naša sugovornica tumači jednu od glavnih uloga, traži se karta više. S razlogom, naravno: u ovoj čudesnoj lijepoj predstavi čiji je redatelj Slobodan Unkovski, dokazano je, pored ostalog, da umjetnost i oni koji je prave još mogu da odnesu pobjedu nad podjelama koje su pred svakim, pa i kazališnim vratima.

“Pozorišne iluzije” već su proglašene jednim od najljepših događaja ove kazališne sezone, što vas, pretpostavljam, raduje, utoliko više ako se zna da su udarne pripreme a zatim i premijera obavljane u nemirnom beogradskom ožujku. Pa, kako je bilo?

U ovo vrijeme teško je raditi bilo koji posao. tj. potrebno je uložiti strahovit napor da bi se pronašao motiv, razlog, smisao, energija, koncentracija, volja za bilo što. Naš posao je potpuno obesmišljen, a to sam najjasnije doživjela upravo za vrijeme rada na ovoj predstavi, kad smo, između ostalog, na primjer, u jednom trenutku Žarko Laušević i ja bili primorani da prekinemo probu naše scene zbog rafala ispred kazališta, ili kad smo redatelj Unkovski i ja u deset ujutro mirno kretali na probu zaobilazeći tenkove, odlučni da ustrajemo na sve luđoj ideji da se probe, usprkos svemu, nastave.

Mislim da je teško ustrajati na obavljanju bilo kojeg posla (osim, valjda, na raznim oblicima ratovanja, za što očigledno ima i volje i energije i koncentracije, a nema problema ni sa smislom i motivom), a kad se onda još usred ovog primitivnog kaosa izabere komad P. Corneillea “Pozorišne iluzije”, primjer artificijelnosti, formalizma, stilizacije itd. – onda smo već na području šizofrenije.

Zbog tog totalnog kontrasta između apstraktnog kazališnog formalizma s jedne strane, i strahovito stvarnog, opasnog, neurednog događanja na ulici u isto vrijeme, za mene je rad na ovoj predstavi bio možda najteži u životu, ispunjen stalnim sumnjama u smisao posla, odnosno stalnim i jakim osjećajem besmisla.

Postojala je potreba kod svih nas da se nešto o tom osjećaju kroz predstavu kaže, što je bilo jako teško, jer valjda nema kazališnog komada koji bi po svemu bio udaljeniji od naše svakodnevice nego što su to “Pozorišne iluzije”, u kojem lica pričaju jednu dječju naivnu, čednu, besmislenu priču.

Tek kad smo našli način da kroz tu priču kažemo nešto o sebi u ovom trenutku, dakle, o glumcima koji zbog nečega pokušavaju i dalje raditi svoj posao u nemogućim uvjetima, predstava je našla razlog za svoje postojanje, a time sam i ja našla razlog svog postojanja u predstavi.

Još ste i članica Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, imate dvije predstave na repertoaru, a usprkos činjenici da se one slabo igraju u posljednje vrijeme, za ulogu u jednoj od njih, “Mjesec dana na selu” u režiji Georgija Para, nedavno ste dobili i nagradu “Dubravko Dujšin”. Niste često nagrađivani za svoj rad, pretpostavljam da je radost zbog toga veća?

Nagrade su, naravno, proizvod slučajnosti, a kod nas su ionako lišene svakog smisla, jer ne nose nikakvu konkretnu korist (osim kad su novčane što je ova, na moju radost, bila), niti imaju bilo kakve posljedice u odnosu na tzv. karijeru. Ipak, čovjek se i dalje nada da će neke dobre stvari koje je napravio biti primijećene, pa je razočaran kad se to ne desi, odnosno, veseli ga kad se to dogodi.

To otprilike spada u osnovne glumačke osobine, kao i osjećaj zadovoljstva kad vam publika plješće. U tom smislu mi, naravno, ne može biti mrsko dobiti neku nagradu, osobito kad ona nosi ime glumca koji je velika zagrebačka legenda, i kad tu nagradu dodjeljuje Udruženje dramskih umjetnika, dakle mojih kolega.

Ali za neko urnebesno veselje nema razloga, jer me iskustvo uči da su kriteriji labavi, rastezljivi, a često i nepostojeći. Najbolje stvari uglavnom ostanu neprimijećene, ali tko zna zašto je to dobro.

Kako u slučaju Mire Furlan izgleda život između i u dva grada, Zagreba i Beograda?

Život u dva grada postaje, kao što možete i pretpostaviti, krajnje traumatičan. To što avioni uglavnom ne lete, a što su vlakovi nesigurni, to je manji problem. Bitno zastrašujući je taj osjećaj da se od čovjeka neprestano traži da se opredijeli, da se svrsta na jednu stranu. Odnosno, svi smo već unaprijed i bez obzira na vlastiti izbor, nekamo svrstani.

Svaki gest je politiziran, pa tako i moj boravak u ovom gradu do kojeg je došlo zbog svih, samo ne političkih razloga. Ali, ovo nije vrijeme nijansi.

Ja prodavaču novina koji u Zagrebu odbija da mi proda “Vreme” zato što je to srpska novina, ne mogu objašnjavati da postoji razlika između “Vremena” i nekih drugih novina. tj. da sve što je “srpsko” nije samim tim i “velikosrpsko”, komunističko, hegemonističko itd.

Život postaje nesnosan kad se ja na šalteru JAT-a u Zagrebu osjećam dužna da službenici koja mi prodaje kartu za Beograd objašnjavam, uz užasan osjećaj krivnje, da putujem zato što imam predstavu i da to nema apsolutno nikakve veze s Miloševićem i tenkovima.

Konstantni osjećaj krivnje, osjećaj ugroženosti, nesigurnosti, izloženosti koji imam sada već u oba grada – to je, otprilike, situacija u kojoj se odvija moj život.

U ovoj zemlji razne grupe ljudi govore o svojoj ugroženosti. To je, naravno, uvijek i jedino, nacionalna ugroženost. Što je s ugroženošću individue, građanina, što je s njegovom suverenošću, s njegovim osobnim integritetom?

On je, bojim se, apsolutno ukinut.

Što je, recimo, s pravom na nesmetano obavljanje vlastite profesije? Da li bi se u borbi za to pravo čovjeku toleriralo, recimo, postavljanje omanje barikade ispred vlastitog stana ili proglašenje lične autonomije?

Po kojem kriteriju je nacionalno pravo jedino legitimno? Itd. itd. Sve su to, naravno, bespredmetna naklapanja, jer mi smo, čini se već u ratu (i to kao neprijatelji), a u ratu ne smije biti neopredijeljenih.

Oni, navodno, prvi stradaju, tako barem kažu oni koji znaju sve o tome kako se ratuje, a njih, izgleda, među nama ima zapanjujuće mnogo.

Što u takvoj situaciji može da učini pojedinac, pri tom i umjetnik?

Može samo stajati sa strane i zapanjeno gledati, bez ikakve mogućnosti da na bilo koji način utječe na tok događaja. Zastrašujući je taj osjećaj bespomoćnosti. Masa je uvijek jača od pojedinca, a stravične prizore koji nam to zorno pokazuju sada već i uživo možemo gledati na televiziji.

Pojedinac ima dvije mogućnosti ­ ili da se prikloni masovnoj hipnozi i onda ubire plodove tog čina (koji nisu beznačajni, kao što vidimo), ili da ustraja u svom vlastitom izboru i pritom bude spreman da snosi sve konzekvence, uključujući i to da bude proglašen izdajicom, pa zbog toga izložen sumnji, nepovjerenju, psihičkom maltretiranju ili samo tihom bojkotu.

A zapravo mislim da čovjek nema pravo izbora tj. čovjek, ipak, uvijek radi onako kako jedino može i mora raditi, naravno, ako ima ono što se zove savjest.

Koliko je i da li je uopće, kazalište odvojeno od te nimalo ružičaste stvarnosti?

Naravno da kazalište nije izuzeto iz opće situacije! Ali, što da se radi? Mogu se dići ruke od svega, zašutjeti, prestati s bilo kojom javnom djelatnošću (jer je svaki javni istup pa tako i rad u kazalištu, neminovno politiziran), moguće je prikloniti se nekoj od političko-­nacionalno-­propagandnih kazališnih varijanti koje postoje u svim sredinama (što se mnogim ljudima čini najkomotnijim i nekako najprirodnijim, a i nagrade za to nisu zanemarljive), a može se i ostati izvan svega toga.

Odnosno, to je najveće pitanje: da li se to stvarno može, ili se ja samo zavaravam jer mi je tako život podnošljiviji?

Vrlo je moguće da je to samo iluzija i da smo svi gurnuti u to ludilo, bez obzira htjeli mi to ili ne. Možda smo već u toj fazi kad se više ne postavlja to pitanje izbora o kojem smo razgovarali, izbor je učinjen mimo nas, bez obzira na nas, netko je izabrao umjesto nas, i time nas jednostavno ukinuo.

Možda je doista naivno zanositi se da je još uvijek moguće skupiti neke ljude koji ne žele sudjelovati u tom glupom, primitivnom ratu koji nam se nudi i s njima, recimo, raditi predstavu, iako “Pozorišne iluzije” u tom smislu predstavljaju tračak nade.

I ljudi s kojima sam ovdje radila, ljudi iz drugih sredina, kao što su Unkovski i Miler koji su, bez obzira na sve baš kao i ja, ipak spremni da i dalje rade i da se tako suprotstave ludilu, makar kako to bilo naivno i najvjerojatnije osuđeno na poraz.

Neku nadu ulijeva i činjenica da je uopće moguće da se svi mi ovdje možemo još uvijek skupiti, što je u direktnoj suprotnosti s općom tendencijom zatvaranja svakog pojedinog kulturnog prostora, a što je dakle, samo plod nečije individualne inicijative, možda nečijeg inata – u ovom slučaju Jovana Ćirilova, čovjeka koji sve te ljude i dalje okuplja, bez obzira na sve nepovoljnije okolnosti.

Nedavno ste završili snimanje filma “Video jela, zelen bor” u režiji Gorana Gajića. Osim što je jedan od rijetkih filmova koji se kod nas uopće snima, što nam detaljnije o tom projektu možete da kažete. Naravno, i da se osvrnete malo na vaš dosadašnji rad u nečemu što se zvalo jugoslovenska kinematografija?

U formalnom smislu to je vrlo zanimljiv film, jer je čitav rađen u epistolarnoj formi, tj. sastoji se od video­kaseta koje dvije familije šalju jedna drugoj. Kroz ta pisma priča se i priča filma komedije, čiji je scenarista, zajedno s redateljem Gajićem, Branko Vukojević. Čini mi se da će to biti duhovit film, a kako će to naravno na kraju ispasti ovisi, kao i obično kad je film u pitanju, o nepredvidljivoj Božjoj volji.

Inače još uvijek ne mogu vjerovati da je taj film konačno snimljen, jer je financijska situacija doista katastrofalna, a budućnost filma u ovoj zemlji, kako se čini, apsolutno crna. Profesija filmskog režisera ovdje je svedena na poziciju prosjaka, a isključivo filmski glumci gotovo da više i ne postoje.

Kad je o poziciji filmske glumice (ili, bolje, glumice na filmu) riječ, mogla bih reći mnoge stvari, ali ću reći samo jednu koja je dovoljno katastrofalna sama po sebi, i to ne samo sa stanovišta žene glumice, nego sa stanovišta čitave naše profesije. Jer, kad se radi o ženi glumcu, apsolutno ne postoje ozbiljniji profesionalni kriteriji, čak ni kod većine naših najboljih filmskih redatelja.

Radi se o pitanju savjesti civilizacijskog nivoa, a mi nesumnjivo živimo na Balkanu, usred primitivizma i divljaštva, prema tome s tom vrstom poniženja bi se trebalo već jednom pomiriti, što je meni vrlo teško.

Nedostatak profesionalizma očigledan je u svemu, pa ni oblast filma, kazališta, umetnosti uopće, tu nije izuzetak, zar ne?

Ozbiljni profesionalizam se nije uspio oformiti, mi nemamo ozbiljnih sindikata, ozbiljne zaštite svojih profesionalnih prava, pa smo zato kao profesionalci potpuno nezaštićeni i izloženi svim mogućim upotrebama i zloupotrebama.

Na žalost, ne postoji svijest o potrebi očuvanja dostojanstva profesije a takva bi nas svijest u ovom času čuvala od tog rapidnog srozavanja našeg posla, njegove primitivne upotrebe u političke svrhe itd.

Kad bi postojala profesionalna svijest, bilo bi nemoguće da na repertoaru značajnih jugoslavenskih kazališta budu minorni politikantski tekstovi, jer bi se znalo da je kazalištu kao instituciji u dugoročnom interesu da održava svoj nivo, a ne da proda svoje dostojanstvo za dnevno­politički poen koji će se već sjutra pretvoriti u svoju suprotnost.

Već nekoliko godina primjetno je vaše odsustvo sa stranica novina, iz medija uopće. Nije nam bilo lako ni da vas uvjerimo za ovaj razgovor. Sledi i pitanje ­ kakav je vaš odnos prema novinarima, štampi uopće?

Ako već govorimo o profesionalizmu, onda treba reći da nitko nije pogazio svoju profesiju tako kao što su to učinili novinari u ovoj zemlji. Ja sam i prije svega ovoga bila u svom malom privatnom ratu s novinarima, jer oni prema meni u većini slučajeva nisu bili čak ni minimalno pristojni, a ja sam sa svoje strane bila nespremna na tu količinu nepristojnosti i bezobrazluka, što smatram svojom greškom.

Dakle, na temelju svih tih iskustava, i ličnih i tuđih, i na temelju ovog sramotnog rata za koji novinari snose ogromnu odgovornost, mislim da je najmanje što za sebe mogu učiniti to da biram s kim ću ubuduće razgovarati za novine, nastojeći da tih razgovora bude što manje.

Kakav nam je život, takav je ispao i ovaj naš razgovor ­ ipak, možemo li da gajimo nadu da će sljedeći susret Mire Furlan i “Radio TV revije” biti u boljim, ako ne i veselijim vremenima?

Budući da ja, na žalost, po prirodi nisam optimista, ne bih nikome preporučila da me pita ima li ili nema nade. Moram reći da ja ne nazirem nikakav izlaz, tim više što se sve što imalo liči na neki izlaz istog časa nastoji srušiti, prikazati kao izdaja ovoga ili onoga nacionalnog interesa, ukratko sve što liči na civilizirani put koji ima veze sa Europom i svijetom, nastoji se u začetku uništiti. Naravno, treba se nadati, drugo nam, naime, ne preostaje. (Nevenka Opačić, RTV revija, svibanj 1991.)