Humana Nova: Brinu o ekologiji, zapošljavaju starije i rade u plusu

Zamislite radnu organizaciju koja prikuplja sirovinu koja se više ne koristi i čije je zbrinjavanje priličan ekološki problem i onda od te sirovine proizvodi nove proizvode koje plasira na području Hrvatske i sve većeg broja europskih zemalja, a pritom u tom cijelom procesu rade inače teško zapošljivi ljudi – oni stariji, s invaliditetom ili s mentalnim poteškoćama.

Proizvodni proces, baš kao i financije, su zaokruženi, a pritom su ti isti radnici dobrim dijelom i vlasnici iste te organizacije u kojoj rade. Čini vam se previše dobrim da bi bilo istinito? Srećom, jest istinito. Naime, upravo smo, u kratkim crtama, opisali poslovanje socijalne zadruge Humana Nova iz Čakovca koja ovako posluje već devet godina.

Kako kaže njezin osnivač i idejni začetnik Ivan Božić “topla voda je već davno izmišljena” i rješenja koja već postoje u drugim zemljama, samo je potrebno primijeniti kod nas. On je sa svojom ekipom upravo to i učinio, a mi smo im pošli u posjet da se uvjerimo kakva je to neobična zadruga koja pomiruje ekologiju i socijalu i još pritom posluje u plusu.

Svaki drugi radnik stariji je od 50 godina

“Od 37 zaposlenih, imamo 21 osobu s invaliditetom, a još 11 su također iz domene marginaliziranih skupina ljudi. Tu su i osobe s cerebralnom paralizom, multiplom sklerozom, dvije gluhe osobe, zatim osobe s intelektualnim poteškoćama, slabovidne osobe. Onda tu su i osobe sa završenom samo osnovnom školom koje su nakon mnogo godina na zavodu, konačno kod nas našle posao”, kaže nam Božić i dodaje kako je više od pola svih njihovih zaposlenika starije od 50 godina.

“Imamo šivačice koje, nakon mnogo godina, više nisu mogle raditi na normi, a nama su itekako dobrodošle. Iako je propalo dosta tekstilnih firmi, otvoreno je i dosta stranih firmi koje zapošljavaju velik broj ljudi, ali ne može se baš reći da imaju najhumanije uvjete rada. To je sve rad na normi i čovjek se na svojem poslu jako puno troši”, navodi naš sugovornik pa dodaje da od 300 molbi za posao koje su stigle na adresu zadruge, dvije trećine su od onih koji trenutno imaju posao.

“To je takav profil ljudi koji više neće otići negdje van raditi, jer kod kuće imaju gospodarstvo na koje trebaju paziti ili vode brigu o roditeljima ili djeci ili nemaju dovoljno samopouzdanja da bi započeli novi život negdje drugdje. Mi zato stvaramo takvo okruženje koje je najpogodnije za njih same”, objašnjava.

Biserka je našla prostor kreativnosti

Biserka Kolomari zadruzi radi već gotovo desetljeće. “Radila sam u MTČ-u i imala sam 48 godina starosti i 26 godina staža kad je firma propala i kad sam ostala bez posla. Onda sam čuvala djecu i svašta radila, a htjela sam i volontirati. Naime, čula sam da onaj tko volontira, kasnije lakše nađe posao. Rekli su mi da se otvara ta nekšna socijalna zadruga. Prva dva mjeseca sam volontirala dok su još dolazili strojevi i sve se uređivalo tako da sam tu od prvog dana. Sad imam 36 godina staža i 57 godina. Jako sam zadovoljna.“

Kolomari je isprva radila u šivaoni, što je, kaže, bio kreativan posao da bi potom, zbog problema s kralježnicom prešla u second hand dućan. “Nažalost, zbog korone sve to trenutno čeka. Sad sam na kontroli proizvoda, pakiram naše proizvode i doista ne mogu reći niti jednu ružnu riječ o zadruzi. Prije sam radila na normi. Znate kako vam je to, radite s grčem u želucu. I tu kad sam došla, stalno sam se žurila, iako sam znala da više ne moram”, kaže nam Biserka koju svi u Humana Novoj zovu Biba.

Za svakog se pronađe mjesto

I njezin kolega iz zadruge, Zoran Barat, ima sličnu priču. “Imam skoro 61 godinu – ali ne svojom krivicom. Znate kak vam ja velim – danas vam već svaki balavac ima 60 godina”, šali se.

“Radio sam jako dugo u komercijali, ali, znate, ja sam vam informatički pismen otprilike jednako toliko koliko je pas Lajka astronaut. Tako da je meni to sve bilo malo teško. Osim toga, moj mi je posao – a dugo sam se bavio krpicama – već pomalo i dojadio i pomalo sam se pakirao za mirovinu. Kad sam Ivanu rekao da nisam baš vješt s kompjuterima, pridružio mi je dečka s cerebralnom paralizom koji je odličan u kompjuterima. Nas dvojica funkcioniramo kao tim i to je sjajno. Važno je reći da je i taj dečko sretan što je koristan i što može pokazati da puno može i zna”, kaže Barat.

Stariji radnici su nepravedno zanemareni

“Prednosti starijih radnika svakako su iskustvo i radne navike”, kaže Ivan Božić. “Što se tiče onih koji oklijevaju zaposliti stariju osobu, mislim da je njihova bojazan neopravdana. Da bi čovjek u nekoj okolini dobro funkcionirao, bez obzira radi li se o meni, vama ili nekoj starijoj osobi, osnovni preduvjet su povjerenje i samopouzdanje”, navodi šef zadruge.

“Rekao bih da ni poslodavci ponekad ne gledaju širu sliku, nego si traže određenu vrstu komocije – što isto razumijem. Ali to je privatni sektor. No što se nas tiče, nama kompletna situacija na neki način ide na ruku jer će izbaciti dosta radne snage – čemu se ne veselim – ali to ne znači da se ne može oformiti neka nova zadruga ili poduzeće koje će se baviti baš takvim profilom ljudi starijih od 50.”

Kako je sve počelo?

Kako doznajemo, pričao Humana Novoj počela je prije devet godina kad je propao MTČ. U Međimurskoj županiji se otpad razvrstavao na metal, tetrapak i komunalni otpad, no s tekstilom se u to vrijeme nitko nije bavio. Istovremeno, postotak osoba s invaliditetom i osoba romske nacionalne manjine u radnom stanovništvu u Međimurskoj županiji je bio blizu 10 posto i svi oni su teško nalazili posao.

“To su bili ti neki početni izazovi koje smo htjeli riješiti”, govori nam Božić. Dodatan poticaj došao je u obliku mogućnosti apliciranja na europski fond za osposobljavanje osoba s invaliditetom. “To je i bio jedan od ciljeva osnivanja socijalne zadruge koja bi okupljala taj široki spektar marginaliziranih skupina ljudi baveći se rješavanjem društvenih i ekoloških problema u lokalnoj zajednici”, dodaje.

Zahvaljujući tom fondu, oko 40 osoba s invaliditetom bilo je osposobljeno u tekstilnim tj. šivaćim te informatičkim i računovodstvenim vještinama, a sredinom 2011. je osnovana socijalna zadruga Humana Nova.

“To su bili ti nekakvi počeci. Skupljali smo donacije građana u tekstilu koje smo razvrstavali na upotrebljivo i neupotrebljivo. No na početku je to sve bilo dosta neprofesionalno i više bazirano na nekakvom entuzijazmu, odnosno civilnom, a ne tržišnom pristupu”, govori nam šef zadruge i kaže da su se na početku, upravo zbog takvog pristupa, opekli. Naime, troškovi su rasli, prihodi baš i ne, a nije bilo niti sluha za njihov projekt.

“Nakon ulaska u Europsku uniju aplicirali smo na Europski socijalni fond. No kad su se radile strategije, netko je potpuno zaboravio uvrstiti zadruge kao prihvatljiv i legitiman oblik trgovačkog društva, koji je prihvaćen svugdje u svijetu. A kod nas se sa zadrugom, uopće nisi mogao javiti na natječaj. Jednostavno, bilo je tu puno uspona, padova i frustracija”, opisuje teške početke.

U svijet po – znanje!

No ekipa Humana Nove nije očajavala nego su se uputili u bijeli svijet prikupiti što je moguće više ideja i rješenja za njihovu situaciju. “Obavili smo priličan broj studijskih putovanja po Europi, snimajući i upijajući rješenja koja su druge organizacije uspjele implementirati u lokalnoj zajednici u tom društvenom poduzetništvu. Od svuda smo nešto malo uzeli i prilagodili našim uvjetima u Hrvatskoj”, kaže i opisuje poslovni model svoje zadruge.

Danas u suradnji s komunalnim poduzećima skupljaju tekstil. Potom ga sortiraju na upotrebljivo i neupotrebljivo da bi dio od onog upotrebljivo donirali najpotrebitijima. Preostali dio tekstila razvrstavaju na pamuk koji se potom reže za industrijske krpe koje prodaju metaloprerađivačkoj industriji za brisanje strojeva. Sve ostalo ide u Regeneraciju iz Zaboka koja to reciklira na način da iz toga proizvodi filc.

“Taj filc onda dođe natrag k nama, gdje osobe s intelektualnim poteškoćama pakiraju taj filc u pakete i to onda ide u sve Bauhaus centre u čitavoj Europi. Zbog toga smo mi u Međimurju jedni od rijetkih koji lokalno imaju riješen taj problem tekstilnog otpada”, kaže Ivan.

Održiv poslovni model

S druge strane, zadruga ima šivaći pogon u kojem dio tog tekstila koristi za izradu nosivih proizvoda, kućnih papuča, torbi i sličnog. “To je nešto što radimo otpočetka i taj dio raste. No radimo i proizvode od novih ekoloških materijala: platnene torbe za koje materijal kupujemo isključivo lokalno u Čateksu. Radimo i pamučne majice, majice s kapuljačom i slično. Za to materijale kupujemo u Turskoj, ali isključivo onaj koji je ekološki certificiran”, govori nam zamašnjak ovog vrijednog kolektiva koji je tržište našao u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj.

U Hrvatskoj pak imaju preko 90 ugovora o poslovnoj suradnji s privatnim sektorom. “Zanimljivo nam je svako poduzeće koje ima 20 zaposlenih i koje zato mora zaposliti jednu osobu s invaliditetom, a ako to ne učini, plaća penale državi. Budući da mi u strukturi zaposlenih imamo više od 50 posto osoba s invaliditetom, proizvodi koje mi prodamo tim firmama, oslobađaju ih te penalizacije. I to je onda jedan zaokruženi proces. Na taj način radimo i s Erste bankom, Decathlonom, Ikeom, Belupom, Carlsbergom pa i Dubiozom Kolektiv i brojnim drugima”, zaključuje Ivan Božić iz Humane Nove.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.