Prati nas

Mozaik

Odlazak

Hospiciji omogućuju dostojanstvo u odlasku, a Zagreb nema niti jednoga

Sve veći broj građana treba palijativnu skrb jer je broj onkoloških pacijenata u porastu. Njegovu rastu pridonosi i pandemija koronavirusa, a prave će se posljedice tek vidjeti. U takvoj situaciji posve je neprihvatljivo da Zagreb kao glavni i grad s najvećim brojem stanovnika nema hospicij – ustanovu u kojoj se sustavno pruža palijativna skrb.

Petra Švarc

Objavljeno

|

foto: truthseeker08/Pixabay

“Broj onkoloških pacijenata koji je ionako u stalnom porastu, u predstojećem razdoblju još će rasti zbog pandemije koronavirusa, budući da pacijenti već više od godine dana ne odlaze na kontrolne preglede, na kemo i radioterapije. Stoga je izgradnja i otvaranje hospicija u Zagrebu najveća moguća nužnost”, govori mi Jadranka Zdeličan, dopredsjednica Hrvatske udruge prijatelja hospicija (HUPH). 

Naime, iako zvuči gotovo nevjerojatno, Zagreb kao glavni grad i kao grad s najvećim brojem stanovnika u zemlji nema hospicij – ustanovu u kojoj se neizlječivo bolesnim pacijentima, na samom kraju njihovog životnog puta pruža sveobuhvatna palijativna skrb. Ništa bolja nije situacija ni u drugim hrvatskim gradovima. Iako je prilično glasno najavljivano otvaranje ovakvih ustanova u Puli i Splitu, to se još nije dogodilo i trenutno jedino u Rijeci postoji hospicij. Tu valja napomenuti da njegov osnivač nije država, već Caritas Riječke nadbiskupije.


Iako se u javnosti pojam hospicija često poistovjećuje s pojmom palijativne skrbi, razlika ipak postoji, kaže nam Jadranka Zdeličan. Palijativna skrb je sveobuhvatna holistička skrb – medicinska, psihička i duhovna, za pacijenta i njegovu obitelj, dok je hospicij ustanova gdje se odvija palijativna skrb. Hospicij je moderna zdravstvena ustanova, opremljena i ekipirana na način da najtežim, umirućim pacijentima pruži svu potrebnu, cjelodnevnu skrb. 

Hospicij nam treba već 20 godina!

Brojne inicijative prema svim dosadašnjim ministrima zdravstva i socijalne skrbi koje je HUPH do sada pokretala, nažalost nisu naišle na pozitivan odgovor, ali, kaže, Jadranka Zdeličan, oni neće odustati. “S obzirom da godišnje imamo preko 20.000 oboljelih i dijagnosticiranih od malignih bolesti, a više od 10.000 ih i završi svoj životni put, hospicij nije trebao biti otvoren jučer, nego pred dvadeset godina!”

Hrvatska udruga prijatelja hospicija jedna je od prvih udruga te vrste u Hrvatskoj. S radom je započela 1999. godine, kada je održana takozvana prva hospicijska kućna posjeta. Udruga je bila produžena ruka Liječničkog društva za palijativnu skrb pri Hrvatskom liječničkom zboru, a osnovala ju je prof. dr. Anica Jušić. Prema riječima naše sugovornice, dr. Jušić je doslovno dovela palijativnu skrb u Hrvatsku. Educirala je zdravstvene i nezdravstvene djelatnike pa su sve slične udruge koje su se kasnije osnivale, a usmjerene su na onkološke bolesnike, učile u HUPH-u. 

22 godine HUPH-a

“2019. obilježili smo 20 godina rada – u tih 20 godina nastojali smo u kućnim hospicijskim posjetama pomoći teško oboljelim i umirućim bolesnicima i njihovim obiteljima, tako da im omogućimo što dostojanstveniji život do njegovog prirodnog kraja. Bitno nam je da smo prisutni i da naši zdravstveni djelatnici pomažu koliko mogu, naročito pri ublažavanju boli – najčešćeg i najakutnijeg simptoma kod takvih pacijenata”, kaže Jadranka Zdeličan.

Jadranka Zdeličan (foto: privatan album)

Na početku su imali četiri liječnika, pet medicinskih sestara i čak 45 nezdravstvenih volontera koji su bili educirani za odlazak u kućne posjete. “Obiteljima pomažemo od samog saznavanja dijagnoze, tijekom same bolesti pacijenta, a potom i u žalovanju nakon gubitka. Potrebe za hospicijskim smještajem su izuzetno velike – primamo po dva, tri poziva građana doslovno svakoga dana. No, kao što sam rekla, ljudi koji o tome odlučuju, do sada nisu uvidjeli tu potrebu i tu apsolutnu nužnost. Jedan od najvećih zagovaratelja i boraca za osnivanje hospicija u Zagrebu bio je pokojni predsjednik naše udruge, primarijus Egidio Čepulić. Mi ćemo nastaviti njegovu borbu.”

Starački domovi nisu hospiciji

Jadranka Zdeličan kaže kako i danas, kada razgovara s ljudima koji provode palijativnu skrb, često čuje kako hospiciji postoje u nekim domovima za starije i nemoćne, no, upozorava  to nikako nije točno. “To nisu adekvatna mjesta za tako teške bolesnike. Bila sam u mnogim domovima – onim skupim i onim manje skupim – i uvjerila sam se da u tim domovima nema odgovarajuće skrbi za takve ljude. Ni dom u Novom Marofu nije adekvatan – previše pacijenata smješteno je u jednoj sobi, a morate znati da pacijentima dolaze i posjete. Hospicij mora biti manja zgrada, smještena u prirodi, kapaciteta do 20 kreveta sa svim mogućim stručnim kadrom koji radi palijativu. Važno je ne miješati pacijente koji trebaju palijativnu skrb sa starijim i nemoćnim ljudima”, smatra Zdeličan.

Dodaje kako postoje i mladi ljudi s neizlječivim bolestima u terminalnim stadijima. “Njihove obitelji ne mogu im i ne znaju pružiti svu potrebnu njegu. Oni naprosto za to nisu educirani. A događa se upravo to – kada liječnici u bolnici kažu da su napravili sve što je bilo u njihovoj moći i da se više nema što učiniti, pacijent odlazi kući, u svoju obitelj. Netko ima sreće pa može platiti od 7.000 do 10.000 kuna da ta osoba bude smještena u stacionar. Ali ni tamo nema stalne potrebne liječničke pomoći. Liječnici dolaze po potrebi”, zaključuje Zdeličan.

Ističe kako ni bolnica Sveti Ivan u Jankomiru nije hospicij – tamo, kaže, postoji jedan odjel gdje dolaze pacijenti koji imaju psihičkih problema. I bolnica u Vrapču ima palijativni odjel, ali tamo, kaže, nije moguće smjestiti osobe koje nemaju psihičkih problema. 

Psihološka pomoć je ključna

Izuzetno važan segment palijativne skrbi je pružanje psihološke pomoći. “Psiholozi naše udruge rade i s obitelji i sa samim pacijentom i pokušavaju omogućiti i jedinima i drugima da se lakše nose s takvom teškom situacijom. Obitelj valja pripremiti i na odlazak takvog pacijenta. Radi se posebno i s djecom i s roditeljima i taj vid pomoći je, rekla bih, silno potreban.”

U Zagrebu HUPH ima tri palijativna tima koji rade svakoga dana od 8 do 16 h i pokrivaju istočni i zapadni dio grada te centar. Tim se uglavnom sastoji od liječnika i medicinske sestre, a svakako bi ga trebali činiti i psiholog ili psihijatar te, po potrebi, duhovnik, kaže nam naša sugovornica.

“Svakoga dana ljudi nas zovu, interesiraju se za mogućnosti smještaja. Budući da u nazivu naše udruge stoji riječ hospicij, svi se odmah ponadaju da im možemo i tako pomoći. Ali nažalost ne, mi smo samo udruga volontera koja može doći u kućnu posjetu i tako pružiti pomoć.”

Gospođa Zdeličan osvrnula se i na krivu percepciju hospicija i njihove djelatnosti u javnosti. “Hospiciji nisu mjesto rješavanja umirućih bolesnika. Članovi njihovih obitelji ne moraju biti ni obrazovani, ni sposobni brinuti o njima i pružati im njegu, često ne mogu ni biti 24 sata uz bolesnika. Jer ljudi moraju raditi, privređivati, a pravo na njegovanje bolesnog člana obitelji traje kratko, zapravo ovisi o dobroj volji liječnika primarne zdravstvene zaštite. Zato doista mislim da jednostavno treba govoriti o prednostima hospicija i za obitelji i za samoga pacijenta. A ja, iz mog dugogodišnjeg iskustva, mogu reći da se obitelji takvih pacijenata ne rješavaju – tko god može, ostavlja takve pacijente kod kuće koliko god može. No, tamo, nažalost oni ne dobivaju svu potrebnu skrb koja bi im dodatno olakšala te posljednje dane. Eto, da budem posve jasna – mnogi ljudi ne znaju ni pelenu promijeniti dok im ne pokažemo i dok se malo ne uhodaju.”

Volontiranje kao životni poziv

Jadranka Zdeličan po struci je ekonomistica pa je pitam kako se našla u ovoj plemenitoj ulozi koju vrijedno i predano obavlja već 18 godina. 

“To se zapravo dogodilo posve slučajno. Prije dvadesetak godina pročitala sam jedan intervju s profesoricom Jušić i njezine su me riječi izuzetno motivirale. Osim toga, imala sam i jednu osobnu situaciju koja me dodatno potaknula na djelovanje. Rekla sam si – idem probati. Nisam vjerovala da ću ovoliko izdržati jer, znate – volonter može biti svatko, ali ne i volonter u palijativnoj skrbi. Jer ovdje se ne radi o, recimo, brizi za životinje – dođeš, prošećeš, podragaš. Ne, ovo su živi ljudi, u raznim dobnim skupinama. Gledaš ih i razmišljaš o tome hoćeš li ih ponovno vidjeti kada idući put dođeš”, priča nam Jadranka. 

foto: Bret Kavanaugh/Unsplash

Od samoga početka svog volonterskog angažmana, Jadranka je prolazila brojne edukacije, volontirala je u domovima za starije i nemoćne. “Za prvu hospicijsku posjetu pripremala sam se šest mjeseci. Edukacija traje kontinuirano, svake godine imamo tečajeve. Naša je udruga do sada održala 27 tečajeva za zdravstvene i nezdravstvene volontere. Uključujemo najbolje palijativne stručnjake, domaće i inozemne, održavamo konferencije, educiramo sebe i druge na svim razinama, pratimo sve svjetske trendove na ovom području.”

Hospicijska kućna posjeta

Jadranka nam je ispričala i kako izgleda hospicijska kućna posjeta: “Kada dolazimo u kuću, nikad ne dolazimo bez prethodnog dogovora, uvijek dolazimo na poziv obitelji ili prijatelja. U prvu posjetu dolaze liječnik i medicinska sestra jer je tada nužno procijeniti opće stanje pacijenta. U naknadne posjete uključujemo i volontera, a kasnije se može pridružiti i duhovnik ili časna sestra. Dok liječnik procjenjuje kako najbolje pomoći pacijentu, kako mu ublažiti bol, sestra odmah kreće ukućane upućivati u njegu, pokazuje im kako namjestiti krevet, kako okrenuti pacijenta, kako ga nahraniti. Poslije dolazi nezdravstveni volonter koji je educiran i on ostaje uz pacijenta cijelo vrijeme dok njegovatelj obavlja nešto za sebe ili se ode kratko odmoriti. Mnogim je obiteljima već to dovoljna pomoć. Svaki naš volonter ima obvezu dva puta tjedno volontirati barem dva do tri sata.”

Dodaje kako u svom radu nisu fokusirani isključivo na pacijenta, već aktivno pomažu i obitelji. “Bavimo se djecom, razgovaramo, pišemo s njima domaće zadaće, čak se igramo s mlađom djecom. Znamo i zbrinjavati i životinje. Vrsta skrbi ovisi o socijalnoj slici obitelji, a ona je obično prilično loša jer su obitelji tako teških bolesnika jako financijski i fizički iscrpljene. Često ne mogu funkcionirati bez pomoći psihologa, a ponekad moramo uključiti i socijalnog radnika. Tražimo načine da im omogućimo što normalnije funkcioniranje. Kada se dogodi smrt, ona donosi olakšanje i onome koji odlazi i samoj obitelji”, zaključuje Jadranka Zdeličan i poručuje: “Svaki odlazak je težak. Novorođenčadi smo koliko – toliko osigurali lijep i sretan dolazak na svijet, pa onda pokušajmo i onima koji odlaze omogućiti da svijet napuste što dostojanstvenije, sa što manje boli, patnje i muke. Ne možemo ih izliječiti, ali im možemo pružiti ruku i omogućiti im da se ne osjećaju sami i napušteni – što mnogi od njih često doista i osjećaju.”

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.

.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP