Uvijek sam se u životu držala one stare da ne treba upoznavati svoje idole i uzore, da se ne bismo u njih razočarali. Tako, recimo, nikad nisam željela upoznati svog najdražeg pjevača, neke drage glumce. Iako je bilo prilike za to.
Priznajem, pala mi je ta misao na pamet i prošlog tjedna, kada sam dogovarala susret s legendarnom televizijskom novinarkom i urednicom Mirjanom Rakić. Ona je za mene uvijek bila pojam profesionalizma, kvalitetnog novinarstva, etičnosti i korektnosti. Ono najbolje što su mediji na ovim prostorima iznjedrili. Teško dostižna i po navedenim karakteristikama i po dugovječnosti pojavljivanja na malim ekranima kojima je tako suvereno vladala. Na Hrvatskoj je televiziji provela 43 godine i tako tom mediju dala čitav svoj radni vijek.
Već mi je sam telefonski dogovor intervjua dao naslutiti da nema straha – riječ je o pristupačnoj, prizemljenoj i silno simpatičnoj osobi koju jedva čekam upoznati! Dogovorile smo kavu na jednoj od mirnijih gradskih terasa, dan je bio kao nacrtan i krenule smo od nekih općih tema. Prijateljstvo.
Prijateljstvo je važno za sretan život
“Čovjek u životu nema puno prijatelja. Ne može ih ni imati u velikom broju jer prijateljstva zahtijevaju velika ulaganja; ne financijska, naravno, već ona emocionalna. To su ljudi na koje se možete osloniti u svakom trenutku. I oni mogu na vas. I to je ta veza – oslonac u životu. Čak i uz obitelj, prijatelj je nešto drugo, netko koga sami birate”, priča mi Mirjana Rakić.
Dodaje kako su njezina prijateljstva duga, neka još iz mladosti. “Nije važno da se čujete svaki dan, s nekim se ljudima ne morate vidjeti mjesecima, a kad se čujete, sve je kao da ste se čuli jučer. I to najviše govori o tim odnosima. Oni se ne mijenjaju, bili vi tu ili u New Yorku. Ja kažem da su to pripadajuće duše, vaše drugo ja.”
Prijateljstvo joj puno znači, to joj je, kaže, veliko veselje i sreća u životu. Primjećujem da se puno smije, promatram je i uz najbolju volju, ne vidim bore na njezinu licu. Zapravo, izgleda jednako dobro kao čitavog života, takvu je pamtim s televizije.
Životni optimizam i odgovornost prema poslu
“Ja nisam sekantna osoba, nisam osoba koja može mrziti. U slučaju neke nepremostive razlike, okrenut ću leđa i otići. Ne bih se bavila time na način da me to okupira. Ne natmurim se lako. Možda je to i do posla. Tu se nisam mogla duriti, nego sam morala sve odraditi. Poslije sam si mogla misliti što sam htjela, ali posao je uvijek bio prvi. Uvijek sam govorila mojim mladim kolegama: ne buni se prije nego odradiš posao. Osim, naravno, ako to nije neki posao koji je protivan profesionalnim standardima ili tvojim osobnim vrijednostima. Jako je važno da čovjek od početka ima kvalitetan stav prema poslu, da ga obavlja s maksimumom koncentracije i fokusa”, kaže Mirjana.
Dodaje da već i početnici u novinarstvu moraju biti pažljivi. I napominje kako nisu svi novinari rođeni da budu komentatori. “Ja ne vidim razloga da se ljudi guraju u nešto što je njima protivno. Zašto ne biste cijelog života bili kvalitetan izvjestitelj, reporter? To su prekrasni poslovi u kojima također kreativnost, domišljatost i širina mogu doći do izražaja. Uvijek kad sam radila neki izvještaj, bilo mi je bitno pronaći neku sitnicu kojom ću vam privući pažnju te da me zbog nje odlučite poslušati.”
Izokrenuta televizija
Cijeli život zanimala ju je percepcija gledatelja – koliko sadržaja s ekrana može primiti i usvojiti. Danas se, kaže, televizija prilično izokrenula. Budući da je zbog prirode svoga posla – novinarke koja je pratila vanjsku politiku – puno putovala, imala je priliku upoznati i rad svojih kolega iz čitavog svijeta.
“Kroz kolege iz drugih zemalja uspjela sam savladati i usvojiti jednostavan jezik. Ako u izvještaj ili prilog krenete s frazetinama i floskulama, to je silno zamorno i svi uključeni u tu priču samo gube vrijeme.”
Priča kako su nekad na televiziji najviše pažnje posvećivali gledatelju, onome što on vidi, kako razmišlja, kako bi mogao reagirati, te su tome prilagođavali sve, od sadržaja, terminologije pa do vizualne opreme priloga, kadrova.
“Nekad smo znali na ekran, umjesto kadrova, staviti fotografiju osobe o kojoj pričamo. Tu mi je sjajan primjer Yasser Arafat – imao je krupno lice, šal… nitko ne bi slušao vijest jer bi njegovo lice odvlačilo pažnju. Zato bismo stavili njegovu sliku – dovoljno veliku da bude prepoznatljiv i dovoljno malenu da ne dopušta igranje i analiziranje. Danas je sve obrnuto. Priča se o cijepljenju i u studiju su relevantni gosti. Njih se komprimira u dno ekrana, a u ogromnom formatu gledamo kadrove zabijanja igle u ruku ili bočica s cjepivom koje se vrte. Meni kao gledateljici, važni su ti stručnjaci, epidemiolozi. Onda, neki ljudi naprosto ne čuju dobro, čitaju s usana. To sada ne mogu. Nevjerojatno,”
Uživam i mislim si kako upravo dobivam sjajno novinarsko mentoriranje, jedan na jedan. Nameće mi se pitanje zašto Mirjana Rakić to ne čini sustavno, na dobrobit hrvatskog novinarstva?
Široka kultura i veliko znanje čine novinara
“Znali su me pozvati na Fakultet političkih znanosti, gostovala sam par puta s predavanjima i zanimljivostima, ali moram priznati da sam bila prilično razočarana znanjem tih mladih ljudi. Radilo se o studentima 3. godine fakulteta! Ali, isto tako valja reći da to nije njihova krivnja. Loše temelje vuku iz osnovnih i srednjih škola. Shvaćate? Nisam ni ja Cezarova sestra pa znam za Cezara. Moram priznati da me šokiralo.”
Mirjana Rakić (foto: Sandro Bura)
Osim toga, iskreno će priznati gospođa Rakić – više joj se i ne da: “Dosta mi je obaveza. Vrlo rado ću doći na dva, tri predavanja, ali ne želim nametanje obaveze. To mi jednostavno više ne odgovara. Radila sam u kontinuitetu 47 godina: 43 na televiziji i 4 u Agenciji za elektroničke medije i mislim da imam pravo reći da više ne bih.”
Aktivna mirovina
U mirovini je od 2017., ali, iako je iz temelja promijenila život, i dalje ima malo vremena. I dalje dosta putuje i jako puno čita. Prati dnevni tisak, sve portale – odlično je informirana – ipak je to njezin život! Svakoga dana šeće oko Jaruna. Kaže kako korona nije puno utjecala na kvalitetu njezina života.
“Ne osjećam se stisnuto ni izolirano. Nemam neki poseban strah. Istina, manje izlazim, ali to nam je zajednička sudbina. Jedino što mi nedostaje su koncerti i kazalište. To sam cijeli život voljela i puno konzumirala. Često sam putovala i izvan zemlje zbog dobre predstave ili koncerta. Ali ni time ne opterećujem. Imam pozitivan stav kakav sam imala čitavog života. Uvijek sam gledala što se može napraviti u zadanim okvirima”, optimistično otkriva Mirjana Rakić.
Pozitivan stav kao životni moto
Rado se prisjeća vlastitog djetinjstva. Imala je, kaže, normalan odgoj, a to je nešto što je gotovo iščezlo. Rasla je samo uz majku, budući da joj je otac preminuo prije njezinog rođenja.
“Moja mama nije imala jednostavan život. Ali puno se bavila sa mnom. Vodila me u kino svaki drugi dan. Odrasla sam na Svačićevom trgu, imala sam i dadilju koja se brinula o meni dok je mama radila. Uvijek sam osjećala ogromnu ljubav i pažnju okoline. Ono što smatram izuzetno dragocjenim jest da sam mamu uvijek gledala kao prijateljicu, nikada kao nekog tko bi mi nešto diktirao. I kroz sve situacije u životu, naročito one loše, išla sam s devizom – proći će. Tu pozitivu mi je mama usadila i ja je nosim kroz život,”
Osim pozitivnog stava, kao važnu životnu odrednicu ističe znanje: “Novinar mora puno čitati – tako dobiva bogatstvo vokabulara, unosi melodiju u svoju rečenicu. Jako je važno široko obrazovanje. Danas imamo brojne sakupljače informacija, i to ne uvijek točnih. To nisu novinari. Ali uvijek za to krivim urednike. Danas imamo jako lošu strukturu urednika u svim medijima. A to je silno važna uloga jer urednik je taj koji od čovjeka može napraviti novinara. Važne su njegove procjene, njegova očekivanja, način na koji vas potiče, on mora znati prepoznati vaše mogućnosti, ali i vaše granice. No, danas urednike postavljaju vlasnici medija i onda oni laviraju između oglašivača i sadržaja. Nije im lako. Ali često se sve svodi na onu staru rečenicu ‘Stara Mara ostala bez para’. Bitno je samo da je šareno.”
Hrvatska televizija dosegla je svoje dno
Veliku tugu, ali i gorčinu osjeća prema situaciji na Hrvatskoj televiziji: “Nažalost, mislim da je ta kuća nepovratno izgubila svoj ugled i kredibilitet. Znate, ugled je strašno lako izgubiti, a ponovo ga steći gotovo je nemoguće. Mi smo nekada bili doista najjači medij, u bivšoj smo Jugoslaviji bili broj jedan. Sjećam se riječi mog slovenskog kolege koji mi je, dok sam još radila Dnevnik, znao reći – ‘Dao bih sve kada bih vašu ekipu iz Dnevnika mogao preseliti k sebi. Naime, naš Dnevnik nitko ne gleda jer ide u isto vrijeme kada i vaš’. Imali smo kvalitetne urednike i novinare.”
“Kada biste nekog vidjeli na ekranu, vi ste točno znali o čemu će govoriti. I to je jako važno – povjerenje. Uopće nije bitno jeste li ljevičar ili desničar – morate se držati svoje sadržajne linije jer vas na taj način gledatelji percipiraju. Ali mi, umjesto da zadržimo tu našu razinu – razinu jezika, nastupa, kvalitete u izvještavanju, mi smo se mijenjali do neprepoznatljivosti. I onda su nam privatne televizije povukle sve najbolje ljude. Tu je i N1 koji je, nažalost, preuzeo informativnu funkciju HRT-a”, analizira Rakić.
Situacija je toliko loša, kaže Mirjana Rakić, da čak ni kanali nisu sadržajno usklađeni, već se slični sadržaji doslovno ‘tuku’ u eteru. “Nekad pomislim da bi to bolje ispalo kada bi netko koš okrenuo naopako, nego ovako kako je sada. Tu je sada kod mene puno žuči jer mislim da je uništena kuća koja je bila kvalitetna. I dan danas tamo rade neki ljudi koji, da im daš da naprave posao kako treba, to bi sjajno odradili. Trenutno je HRT dosegao samo dno upravljanja. Uopće ne vidim funkciju glavnog ravnatelja jer ona ne postoji.”
“Osim toga, čula sam još jednu nevjerojatnu stvar koja me šokirala – da se HRT nedavno registrirao kao neprofitna organizacija! A što je s pretplatom? No, to je sada pitanje za Agenciju za elektroničke medije. No, da zaključim: HRT je nasljeđe ove države, nešto kao obiteljsko srebro. Ono nije čak ni prodano, ono je rastopljeno. I, što sada? Hoćemo sada raditi male žličice za kavu?“ pita Mirjana Rakić.
Diskriminacija žena i na ekranu
Budući da je danas Dan žena, prigodno se dotičemo teme diskriminacije u medijima. “Na ekranima ima puno muškaraca u zrelim godinama, dok je žena vrlo malo, ako ijedna. Lice muškarca koje stari na ekranu, kažu, zrači iskustvom, dok žena mora biti lijepa, mora biti dopadljivo lice. A to s borama ne možete biti. U moje vrijeme, stvari se nisu tako postavljale. Mnoge moje kolegice su do mirovine bile na ekranu i radile su svoje emisije koje su bile karakteristične. Neda Ritz, Daša Bradičić… one nisu bile tu da bi bile dopadljive.”
Rastužila ju je, kaže, priča Ljiljane Sauche kojoj su otkazali od danas do sutra. “Ona je vrlo korektno radila svoj posao i bila prepoznatljivo lice Vijesti iz kulture.”
Mirjana Rakić kao sjajnu paradigmu odnosa društva prema starijim ljudima navodi japanski film “Balada o Narayami”.
“To je film o maloj seoskoj obitelji koja živi skromno. Imaju dvoje djece, a s njima živi i baka. Kada se rodi treće dijete, počinje im manjkati hrane pa si baka kamenom razbije zube kako ne bi mogla jesti. Nakon nekog vremena, sin je uprti na leđa i odnosi je na Narayamu, planinu na kojoj je ostavlja. To je toliko potresno na više razina, ali je i činjenično. Kada ostarite, više niste potrebni, odnosno postajete teret i svi vas žele zaboraviti.”
Društvo se olako odriče znanja umirovljenih profesionalaca
Tako ni naše društvo ne koristi kapital profesionalaca u mirovini, zaključuje Mirjana Rakić te dodaje kako je to silno pogrešno jer to je znanje itekako moguće implementirati. Pogotovo znanje koje ne podrazumijeva tehničku ili fizičku izvedbu.
Mirjana Rakić (foto: Sandro Bura)
“Čak i umirovljeni kirurzi mogu biti u nekoj savjetodavnoj ulozi u operacijskoj sali, a da ne govorim o novinarima, filozofima. Zar bi oni trebali prestati misliti? Ili drugi znanstvenici – kemičari, fizičari?” pita ova iskusna novinarka i urednica.
Budući da puno prati inozemne televizije, od talijanskog RAI-a, BBC-a, TF2 ili SKY-a, primjećuje da tamo žene u starijoj životnoj dobi uredno obavljaju svoj posao na ekranu. “Čak mi se čini da na tim stanicama ima manje muškaraca nego žena u godinama. One zrače kredibilitetom i očito ih zato drže. Kod nas je voditeljica manje-više svedena na ulogu starlete ili spikerice i to je toliko krivo. Pogledajte Christian Amanpour, ona je zagazila u sedmo desetljeće i potpuna je institucija. A institucije se treba držati jer je itekako potrebna”, zaključuje Mirjana Rakić.
Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala
Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva
je odgovornost Udruge Hoću stranicu.
