Splitski umirovljenici posve besplatno uče umjetnost fotografiranja

“Život je jedno veliko učenje i uvijek se može nešto novo doznati. Uz to, Bog nam je dao predivnu zemlju. Dovoljno je prošetati bilo gdje i pronaći ćemo prekrasne detalje i motive koje se može fotografirati”, kaže nam Nada Novaković, umirovljenica iz Splita, kad smo je pitali kako se odlučila priključiti fotografskoj radionici.

Naime, putem projekta Aktivna i kvalitetna starost, za umirovljenike Splita, Solina, Kaštela organizirane su besplatne radionice, među njima i fotografska koja polaznicima otkriva tajne uspješne fotografije.

“Upravo taj pristup životu – da uvijek možeš nešto novo doznati i naučiti – i mene je potaknuo da se pridružim tečaju. Cijeli život treba težiti dobivanju novih spoznaja jer to djeluje i na duh. Čovjek se ne ne osjeća da je za otpad (smijeh), nego da je još uvijek u nekakvom životnom movingu“, priča nam dalje gospođa Nada.

Priroda je najljepša arhitektura

Gospođa Novaković je umirovljena arhitektica i fotografija joj nije strana. Međutim, tek sada, u mirovini, ima više vremena posvetiti se fotografiranju.

“Nekad sam se malo više bavila fotografijom, a sad je tehnika toliko napredovala i sve je toliko pojednostavljeno da svatko može slikati, pogotovo s nekakvim malo boljim mobitelom. Baš zato što sam to jedno vrijeme stavila malo u drugi plan, pomislila sam da je poželjno da otiđem na neki tečaj. Fotografije, pogotovo umjetničke, su one kad se iz neke banalne situacije može izvući nekakav maksimum. Ali to može napraviti netko tko ima dobro oko. Mene oduševljava umjetnička fotografija jer na njoj ne mora biti ništa posebno, a može se dobiti pravi efekt”, objavšnjava gospođa Nada i dodaje kako su joj najdraži motivi oni iz prirode jer je, kaže, “priroda najljepša arhitektura”.

Voditelj radionice je profesionalni fotograf Veljko Martinović o kojemu Nada, ali i ostale polaznice tečaja (igrom slučaja su u pitanju samo žene) imaju samo riječi hvale.

“Šjor Veljko je jedan mladi, dragi čovjek koji se trudi kao da će od nas napraviti buduće profesionalce. Jako se potrudio i mi smo sve odreda zahvalne. Odveo nas je i van i upozoravao i pokazivao… Najvažnije je to što nam je iz perspektive profesionalnog fotografa dao doista dragocjene informacije”, kaže Nada.

Među ostalim, pojasnio im je, kaže, i razliku između profesionalnih i običnih aparata, no za potrebe njihove radionice i one kamere na mobitelima sasvim su dovoljne.

“Najinteresantniji dio – i to je zapravo pun pogodak (rekli bi Sinjani ‘u sridu’, ali ja neću reći pogodak ‘u sridu’, nego ‘u sliku’ jer je to u terminološki u kontekstu ovog tečaja) – je to što nam je Veljko kao profesionalac pokazao na fotkama na što treba obratiti pažnju i što je bitno. Jer kad gledate očima amatera, onda se gleda kroz druge naočale. To je bilo vrlo ugodno druženje i prelijepo iskustvo.”

Treba naučiti kako fotografski razmišljati

Spomenuti Veljko Martinović je iza objektiva već dvadesetak godina. “Po struci sam fotograf, a radim već 20 godina u medijima kao fotoreporter. Razlika je između fotografa i fotoreportera. Fotografi obično slikaju za osobne, pireve i tome slično. To su više obrtnici, a ja sam po zanimanju baš fotoreporter”, predstavio nam se u nekoliko riječi šjor Veljko.

Na uvodnim predavanjima se uglavnom pojašnjava što je zapravo fotoaparat, na koji način i na kojem principu radi. Nakon toga bude riječi o fotografskoj opremi, objektivima, svjetlu, što je to kompozicija, kadar, na koji način nešto dobro namjestiti tako da ispadne slika koja daje nekakvu poruku.

“Jer na kraju krajeva, to je najbitnije – da slika šalje nekakvu poruku. Polaznicima tečaja dajem uvid u to što je zapravo fotografija, što se sve koristi da bi se napravila fotografija, na koji način treba razmišljati kad se nešto slika i kako poslati poruku gledatelju. Jer imamo različitih fotografija: reklamne, modne, novinske, čisto dokumentarne… Ljudi svaki dan naprave tisuće i tisuće čisto informativnih, dokumentarnih fotografija, ali prava fotografija je ona koja ostavlja upečatljiv dojam. Kad netko vidi fotografiju i sjeti je se i nakon deset godina jer je na njega ostavila snažan dojam. Takva je fotografija jaka, čvrsta i poslala je neku poruku”, kaže Veljko.

Misliti fotografski

U današnje vrijeme svatko može napraviti fotografiju mobitelom ili aparatom, no to ne znači da ta fotografija nešto predstavlja osim nekakve najobičnije informacije. Baš zato, Veljko polaznice tečaja uči razmišljati na fotografski način.

“Fotografija je način razmišljanja kako nešto poručiti gledatelju. Isto kao što ima odličnih filmova koji ostavljaju dubok dojam, ali i onih koji ostavljaju blagi ili nikakav dojam. Ove druge će svak lako zaboraviti. Ali ako neki film ostavi na nas jaki dojam, dugo ćemo ga pamtiti. Tako je i s fotografijom: vidimo je i ureže nam se u pamćenje. To je bit fotografije. No to ne može svak, već samo onaj tko razmišlja o fotografiji, kako ćemo gledati i zašto. To su te važne stvari o kojima čovjek ne razmišlja”, kaže Veljko.

No može i se fotografsko razmišljanje i gledanje naučiti ili je to stvar talenta? “To je dobro pitanje. To ovisi o tome koliko je netko vizualan tip. Vizualni tipovi su oni koji su imali iz likovnog peticu. Svi oni koji su malo više vizualni, imat će istančaniji osjećaj za sliku. Taj i u slikarstvu zna prepoznati dobru sliku, ima neku finoću, slikarsku ili gledalačku. Ima onih koji su malo više za slikarstvo i onih koji su malo više za fiziku i matematiku. Rekao bih da će bolje fotografije raditi onaj tko bolje uočava, tko je malo više te neke osjetilne prirode, da ima tu neku finoću”, kaže Veljko.

Umirovljenici su super!

Voditelj tečaja fotografije jako je zadovoljan svojim polaznicima. Kaže kako je držao tečajeve i djeci po školama, ali rad s umirovljenicima mu je ipak draži.

“Umirovljenici su super! Držao sam tečajeve i po školama i djeci ponekad nedostaje strpljenja. A umirovljenici to sve shvate ozbiljnije. Umirovljenici su i strpljivi, puno pitaju, zanima ih. Svaka čast! Umirovljenici koji žele nešto novo naučiti, doista su posebni. Jer kad sa 65 godina odete u mirovinu, to ne znači da je to kraj. Za neke je to tek početak. Dosta njih već otprije puno slika mobitelom i pokazuju mi svoje fotografije. Jer princip fotoaparata i mobitela je isti, samo što je na mobitelu sve to umanjeno – manji je senzor, objektiv i to nije ta kvaliteta, ali se slika može napraviti”, kaže Veljko.

Njegovi su polaznici ljudi koji ne žele samo sjediti doma, nego žele biti aktivni. Upravo to, Veljko ističe kao jako važno.

“Važno je da ljudi u tim godinama budu aktivni, da šetaju okolo, da žele nešto napraviti. Da imaju nekakvu viziju o tome što žele raditi, a ne da samo sjede doma i gledaju televiziju. A polaznici mog tečaja su stvarno aktivni. Netko će reći da je mirovina vrijeme za odmor nakon cijelog života rada, no oni žele nešto novo naučiti. Kaže ona stara da ‘učimo dok smo živi’, i to je stvarno istina. Neki možda nisu imali vremena za ono što ih doista zanima”, kaže Veljko i usput otkriva najdraže fotografske motive svojih polaznika:

“Najčešće su to gradski prizori, sutoni, priroda, brodovi, galebovi… Kod nas u Splitu sunca ima koliko hoćete pa su sutoni čest motiv. Bude jako zanimljivih stvari. Poslije radionice organizirat ćemo izložbu. I ta je izložba poticaj za rad jer ljudi znaju da će doći njihova obitelj i vidjeti što su napravili. Sjećam se svoje prve izložbe, pet dana sam skakao od sreće”, kaže nam Veljko.

Stariji umirovljenici su aktivniji od mlađih

Kao što smo spomenuli, ovaj je fotografska radionica dio projekta Aktivna i kvalitetna starost koju Udruga MI provodi u suradnji s partnerima Udrugom Sveti Jeronim iz Kaštela, Gradskim društvom Crvenog križa iz Solina, Udrugom maslinara Kaštela Mastrinka, Udrugom Vita plus i lokalnim jedinicama grada Split, Kaštela i Solina, a koji je sufinanciran Europskog socijalnog fonda kroz poziv Pridruži se – Aktivni u mirovini. O tome nam je više rekla voditeljica projekta Dana Jurman Jakus.

“Projekt je počeo u lipnju prošle godine i traje 24 mjeseca. Zamišljeno je da se u projekt uključi što je moguće više umirovljenika s ciljem jačanja njihove socijalne uključenosti i unaprjeđenja kvalitete života. Zbog toga smo osmislili 11 tematskih cjelina i programa među kojima su razne kreativne radionice, čitaonice, rekreativna gimnastika, razni tečajevi među kojima su tečaj informatike, maslinarstva, zatim posebno osmišljen tečaj za domaćina unutar kulturnih ustanova, a tu je i ovaj fotografski tečaj”, kaže Jurman Jakus.

No osim ovog dijela programa koji se odnosi na cjeloživotno učenje i radionice za osobe starije životne dobi, postoji i dio programa koji se odnosi na znanstveno istraživanje s obzirom da dosad nije napravljena stručna analiza o tome kako umirovljenici na području Splita, Kaštela, Solina i Podstrane doista žive. Istraživanje još nije dovršeno, ali neki preliminarni rezultati su vrlo zanimljivo i pomalo zabrinjavajući, kaže nam Jurman Jakus.

Premoreni kapitalizmom

“Anketirali smo ukupno oko 500 umirovljenika i želja nam je bila vidjeti uključuju li se u neke aktivnosti ili ne te zašto. Išli smo s nekim pretpostavkama o tome što bi moglo zanimati umirovljenike i kasnije gledali potvrđuju li se te pretpostavke ili ne. Dobili smo potvrdu da su novi umirovljenici, dakle oni koji su ušli u mirovinu u ovom nekakvom kapitalističkom dobu u zadnjih desetak godina, dosta nemotivirani za bilo kakve dodatne aktivnosti i programe koji se nude unutar lokalnih zajednica i većinom su orijentirani prema obitelji i čuvanju unučadi te imaju vrlo malo želje i motivacije da se na bilo koji način vrate u lokalnu zajednicu, bilo kroz nekakav radni odnos ili volontiranje. U pravilu, ljudi koji su išli u mirovinu prije toga, puno su motiviraniji i svoje umirovljeničke dane provode puno kvalitetnije”, kaže Jurman Jakus.

Također, oni koji su nedavno otišli u mirovinu, imaju vrlo niske mirovine što im dodatno otežava sudjelovanje u nekim programima koji se plaćaju. Osim toga, istraživanje je pokazalo da uopće nisu motivirani da se nakon posla i odlaska u mirovinu dodatno angažiraju.

Siromaštvo vodi k socijalnoj distanciranosti

“Žale se na niske mirovine i nekakve bolesti koje su posljednica radnih uvjeta, zapravo su nezadovoljni svojim životom u mirovini, ali nemaju želju dodatno se aktivirati i uključiti u nekakve programe. Nažalost, pokazalo se i da rijetko odlaze u kino ili kazalište, no zato puno gledaju televizju i koriste internet i društvene mreže. Zanimljiv nam je bio i podatak da vrlo mali postotak ljudi koristi neki oblik socijalne usluge, bilo da je riječ o usluzi dostave hrane, zdravstvene njege, pomoć u kući ili neke vrste psihološke podrške, iako su takve vrste usluge dostupne u zajednici. Ovakvi podaci su nam bili dosta šokantni jer su najčešći korisnici usluga osobe od 80 i više godina, dok oni koji su u mirovinu otišli u posljednjih desetak godina te usluge, iako dostupne, uopće ne koriste”, kaže Jurman Jakus.

Sve to zahtijeva dodatnu promociju dostupnih programa i motiviranje ljudi da se u njih uključe zbog svoje vlastite dobrobiti.

“Treba stvoriti čitav niz novih navika. Prije su ljudi išli u mirovinu s 50 godina i onda još putovali čitav niz godina i koristili puno više kulturnih i ostalih sadržaja, dok se ova sad novija generacija umirovljenika uopće ne želi pokrenuti”, kaže Jurman Jakus.

No pozitivna iskustva polaznika radionica poput one fotografske s početka naše priče, zasigurno će potaknuti neke nove umirovljenike da barem na neko vrijeme ugase televizor, aktiviraju se, nauče nešto novo, ali i dobro provedu.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.