Prati nas

Život

Jesen života

Glumica Jadranka Matković: ‘Sve je to krivo, najradije bih se vratila u Sarajevo’

S legendarnom glumicom Jadrankom Matković koja posljednjih godinu dana živi u Domu za starije Medveščak u Zagrebu, razgovarali smo o njezinu novom životu, boljoj prošlosti i velikim željama.

Objavljeno

|

Jadranka Matković (foto: Petra Švarc)

“Ja sam ti došla tu nenadano. Bila sam prije toga u bolnici – jako sam bila bolesna, imala sam samo 39 kilograma! Doktorica mi jednostavno nije dopustila da se vratim u stan”, priča mi Jadranka Matković – popularna hrvatska glumica s velikim brojem odigranih uloga koja je danas stanovnica Doma za starije Medveščak u Zagrebu.

Susret smo dogovorile u subotu prijepodne, u prostorijama Doma. Ulazim s maskom, dezinficiram ruke, mjere mi temperaturu. Putem sam na Dolcu kupila pušlek proljetnog cvijeća, da je malo razvedrim.


“Hvala ti na cvijeću, ali ja ti to u mojoj sobi nemam gdje staviti. Toliko je mala. A nemam ni vazu. Al’ hvala ti svejedno. Dat ću ja to Ani (socijalnoj radnici, op.a.)”, govori mi Jadranka koju, moram to reći, nalazim u boljoj formi nego što sam očekivala. Jako je mršava i dalje, ali u licu djeluje svježe. Oči su joj jako žive dok me sa zanimanjem promatra. Kosa joj je duga i sijeda, odmaknuta od lica.

Dolazak u Dom – veliki šok!

U Domu Medveščak boravi sada nešto dulje od godine dana. Naime, netom prije izlaska iz bolnice, njezina je liječnica procijenila da Jadranka više nije sposobna živjeti sama i samostalno brinuti o sebi pa je smještena u stacionar. “Za mene je to bio pravi šok! Nisam ni bolesna, a ni po godinama nisam još za takav smještaj – imam 71 godinu”, kaže. Priznaje da je čitavog života živjela prilično neuredno, čak i anarhično.

“Nikad to nije bilo kako treba. Samostalna profesija, bez stalnog angažmana. To čovjeka jako iscrpi. Nikad nisam bila na plaći u nekom kazalištu. Istina, u zlatno doba Teatra ITD, imala sam s njima ugovor, ali on mi nije donio neke novce”, prisjeća se Jadranka. Bilo je to odmah nakon što je završila Akademiju i potrajalo je nekoliko godina. No, plaćali su je, kaže, po zarađenom honoraru.  Gledajući unatrag, priča mi, sve bi učinila drugačije.

Danas bi sve drugačije

“Bila sam jako svojeglava, znaš. Pa i glupa. A ljudi su me savjetovali jer sam stvarno bila dobar student, to svi znaju. Da mi je tada bila ova pamet, ne bih birala ni Gavellu, ni HNK, nego ili Komediju ili Kerempuh, gdje sam i igrala godinu i pol. Uzeti stalnu plaću – to sam trebala napraviti!”

Kaže kako je život slobodne umjetnice – glumice za nju bio strašan: “Kad se sjetim toga, više ne volim ni misliti o tome. Ne mogu. Ne mogu.” Tijekom karijere, ostvarila je više od 120 uloga, a posljednje su bile u serijama “Nad lipom” i “Kud puklo, da puklo”. Misli da bi i danas mogla igrati.

Glumac je uvijek glumac

“Da sam sada vani, vjerujem da bih mogla. Znali su me do nedavno zvati redatelji za neke manje posliće, ali nije to loše – za par dana snimanja zaradim si još jednu penziju. Jer glumac je uvijek glumac.”

Prisjeća se kako je u bolnici završila jer jednostavno više nije mogla jesti. Živjela je doslovno na vodi – toliko je žeđala, da je mislila da je dobila šećernu bolest. No, pretrage, srećom, nisu potvrdile njezinu slutnju. “Otkad sam ovdje u Domu, dobro sam se oporavila. Dobila sam sigurno 5, 6 kila. Imam redovne obroke, a i sve drugo je jako uredno i čisto. Imam sada neki red u životu”, kaže. 

Jako hvali i hranu: “Svega ima i zbilja je ukusno i obilno. Bude i dosta zelenja, voća. Navečer mi paše pojesti jogurt, nekako me osvježi.”

Novinoman

Kada je stigla u Dom, Jadranka Matković nije imala baš ništa svoje. Odjeću su joj nabavljale socijalne radnice, a njezine joj uspomene, fotografije i knjige i danas nedostaju. Svaki svoj dan započinje na isti način. Nakon doručka i jutarnje higijene, spušta se u predvorje i čita sve moguće novine. “Ja sam ti novinoman! Cijeli život doslovno gutam novine! Pa kad nema novih, čitam stare! A onda se iznerviram i od sebe i od vijesti koje čitam!”

Jadranka Matković (foto: Petra Švarc)

Priča mi kako je Dom u koji je došla, odličan, ali misli da se u njemu zatekla u nezgodno vrijeme – na samom početku pandemije koronavirusa. “A to znači da pet mjeseci nisam izašla van. Po pričama mojih susjeda ovdje, jasno mi je da je ovo prije bilo puno življe mjesto i da im je onda odjednom i preko noći svima postao svojevrsni zatvor. Štićenici su organizirano odlazili i u kazalište, što je sada nezamislivo. Mene naročito muči to što sam prestala hodati, mišići su mi atrofirali. Izađem do Draškovićeve i već me strah, hvata me panika! Malo dalje da bih otišla – ma kakvi!”

Prijateljice

U Domu se druži s nekolicinom ljudi, među kojima izdvaja zagrebačku liječnicu Jasnu De Polo. “Ja sjedim i gledam tu ženu – 90 joj je godina! Treba natuć’ 90 godina! Kakva je to pametna i zgodna žena! Rado sjednem s njom. I s Ankicom – ona me zna izgrditi zbog mog malodušja.”

Jadranka ima skromnu mirovinu – 3.300 kuna. To je minimalac, kaže, jer je išla u prijevremenu mirovinu i to kao samostalna umjetnica. Sve što dobije, odlazi na plaćanje stacionara, i to samo dijela tog troška. Ostatak pokriva Ministarstvo socijalne skrbi. Sobu dijeli s gospođom koja je posve nepokretna pa je i to malo deprimira. Rado bi promijenila sobu, a najradije bi u njoj bila sama. Međutim, to trenutno nije moguće jer u Domu postoji tek nekoliko jednokrevetnih soba i sve su zauzete.  

“Živim u sobi koja je doslovno centar stacionara. Osoblje tu dolazi s posteljinom, stvarima, lijekovima i sve me to jako uznemirava. Gledam televiziju – serije, filmove, sve! Ali ne mogu si naći neki svoj mir”, priča Jadranka Matković. Osmijeh joj se lagano vraća na lice kada razgovor skrene u prošlost, u vrijeme kada je shvatila da želi postati glumica. 

Bolja prošlost

“Joooj, sjećam se prvog dolaska u Zagreb. Ja sam ti u Sarajevu završila Klasičnu gimnaziju i bila sam stvarno odličan đak. Roditelji su željeli da studiram medicinu, a mene je zanimalo i novinarstvo. Jedan je kolega išao u Zagreb na režiju, a ja sam se pak odlučila za glumu. Sama sam se spremila, odabrala tekstove i sjela na vlak pa u Zagreb! Spremila sam Marinkovićevu Gloriju, a nisam ni znala da će mi upravo on biti u komisiji! Zatim Medeju – nisam imala hrvatski, već srpski prijevod toga djela pa sam je sama prilagodila ijekavici. I dođem ja na prijemni ispit, a tamo sjedi profesor Klaić i pita me – ‘A čiji Vi to prijevod govorite?’ Kažem ja: ‘Pa Đurićev’. ‘Pa kako ijekavski?’ – ‘Pa to sam ja sama…’, kažem mu. Umro je od smijeha!”

I ušla je u drugi krug! Bila je mlada, duge kose, u dugoj suknji i zakopčana do grla. “Ništa glumačkog nisam imala! A pred ulazom na Akademiju, stoji jedna prekrasna, rasna Zadranka, duge crvene kose, sva putena i pita me izgleda li dobro! Od srca sam se sama sebi nasmijala!”

Konačno je prošla prijemni ispit i došla u klasu Georgija Para kojega se prisjeća s velikom nostalgijom. Nakon Akademije, kaže, napravila je prvu veliku glupost u svojoj karijeri. 

“Naime, moja je klasa tada odlučila otići u Split. A ja ostajem u Zagrebu, gdje nemam nikoga i ničega. Oni su, čim su stigli, tamo sve dobili – smještaj, angažman. Koja sam ja luda glava bila – ne osigurati sebi egzistenciju. Vodila me samo želja da ostanem u Zagrebu. Danas gledam, umjetnici igraju svuda – u Varaždinu na primjer. A ja sam onda krenula glavinjati, od nemila do nedraga. Najbolje bi bilo da su mi tada rekli – eto, završila si Akademiju, kupi kartu i vrati se u Sarajevo. Imaš i kazalište i film i televiziju. To bi za mene bilo životno puno bolje.”

Život za trenutak

Ne izdvaja nijednu svoju ulogu, već se s radošću prisjeća lijepih vremena. Vremena u kojima je posjećivala izložbe, odlazila u kazalište, filmova koje je gledala. 

“Ja sam filmofil. Kad sam studirala, završe predavanja, a ja u kino. U Kinoteci sam gledala sve, i po nekoliko filmova zaredom. Samo sam hodala okolo s olovkom i ispisala sam tone bilježnica. Jednostavno, nisam bila proračunata u životu, živjela sam u trenutku, bez pretjeranog promišljanja. Materijalno mi nije nikad bilo bitno. Nisam nikada imala ni svoj stan.”

“Sve je to krivo”, reći će Jadranka. “Naročito to što se nikad nisam udala i što nisam imala djece. To mi je možda najviše žao. Jer to je neka okosnica koja te veže. Željela sam to u životu, ali se nije nikada dogodilo. Ljubav mi je bila važna, ali sam se rano toga odrekla. Sada u sebi imam neko duboko nezadovoljstvo. A i svijet se mijenja. Zagreb mi je, kada sam došla, bio siguran grad. Danas ga više takvim ne doživljavam.”

Mislili su da teatar mijenja svijet

Cijeloga je života, kaže, radila po projektima: “Onda platiš podstanarstvo i živiš od onoga što ti ostane. Ispala sam kao neko nedoraslo biće jer moja generacija glumaca nije bila zahtjevna kao današnji kolege. Danas su glumci poduzetnici i sve to funkcionira potpuno drugačije. Oni odmah žele stan, džip, kuću. U moje vrijeme to nije tako bilo. Marija Kohn je u Zagreb došla s jednim hlačama, a bila je silno darovita. Ali tada se nisu glumci primali po babi i stričevima. Samo kvaliteta je igrala.”

Jadranka se prisjeća kako su tada mislili da teatar mijenja svijet. Predstavama se pridavao velik značaj, a  kazališna kritika je bila sjajna – o teatru su pisali Petar Brečić, Dalibor Foretić, Anatolij Kudrjavcev. “A danas ne da u medijima nema kazališta. Nema ni kulture! Mene strašno duša boli zbog toga. Promijenile su se vrijednosti, sve je otišlo kvragu!”

Jadranka Matković u popularnoj glazbenoj emisiji “Nad lipom 35”

Od nekadašnjih kolega, rijetko koga viđa. Uglavnom i ne znaju da je u Domu. Posjeti je povremeno Ranko Tihomirović, kolega s klase, pa ruku pod ruku prošeću po kvartu. Najteže joj pada to što je prekinula vezu sa Sarajevom. “Najradije bih se vratila tamo. Tamo mi je brat i njegova obitelj i san mi je da se  vratim. Ali taj mi se put sada čini kao nemoguća misija“.

A prvi je korak prema toj svojoj velikoj želji Jadranka Matković ipak već napravila – kao i mnogi drugi štićenici domova za starije u Hrvatskoj, cijepila se protiv koronavirusa i tako na listi prepreka prekrižila prvu.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.

.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP