Prati nas

Aktivno starenje

Od trbušnog plesa do šaha i bele: ‘Prilike ne treba propuštati, živite aktivno!’

Neki slikaju, neki fotografiraju, neki rade ručne radove, uče jezike, pjevaju u zboru, sudjeluju u dramskoj grupi, mnoštvo je stvari kojima se možeš baviti kada si u mirovini.

Kristina Kalafatić

Objavljeno

|

foto: Kristina Kalafatić

Mi nismo Udruga invalida rada, već Udruga veselog društva u kojem godine i bolesti nisu važne, kažu nam vitalne korisnice usluga i radionica Udruge Invalida rada Zagreb nakon plesanja trbušnog plesa.

Sinkroniziranih pokreta u zahtjevnoj koreografiji, polaznice radionice orijentalnih terapijskih plesova zahvalne su što, iako pod zaštitnim maskama za lice i u malom broju, mogu pohađati jednu od mnogih radionica koje im Udruga omogućava. Mogu učiti strane jezike, digitalno se opismeniti, učiti o zdravoj prehrani, igrat šah, belot i stolni tenis, slikati i crtati, pohađati dramsku grupu, zbor, razgledati izložbe.


Posjetili smo ih taman pred novo pooštravanje epidemioloških mjera. O godinama nerado govore, jer ih smatraju nevažnima. No, spremne su na razgovor o važnosti aktivnog života, unatoč zdravstvenim problemima.

Invalidnost ne znači i neaktivnost

Jedna od višegodišnjih korisnica usluga i radionica Udruge invalida rada Zagreb, 64-godišnja Gordana Prek koja je u mirovinu otišla  nakon rada u jednoj telekomunikacijskoj tvrtki, kaže kako bez druženja i veselja na njima ne bi mogla. Iako ona nisu više onakva kakva su bila prije pandemije korona virusom, kaže, zahvalna je volonterima koji im omogućuju druženja.

“Neki slikaju, neki fotografiraju, neki rade ručne radove, uče jezike, pjevaju u zboru, sudjeluju u dramskoj grupi.. mnoštvo je tu stvari kojima se možeš baviti. Svi smo tu kao malo veća obitelj. Malo smo zbog korone u nekim aktivnostima zakinuti, ali nadoknadit ćemo to.”

Ovdje se svi razumijemo, kaže, što nije baš slučaj u širem društvu i okruženju. Smeta ju, pojašnjava pomalo revoltirano, percepcija, pa i u medijima, osoba s invaliditetom. “Ako je netko invalid rada ne znači da ne može živjeti normalno. Na žalost, invalidnost može svakoga zadesiti pogotovo nakon godina rada u određenim otežanim uvjetima.  Invaliditet se često ne vidi, od bolesti kralježnice i problema sa zglobovima pa nadalje, ali to ne znači da osobe ne mogu i ne moraju biti fizički aktivne. Ja sam se razboljela zbog prirode posla kojeg sam radila te dobila profesionalnu bolest.”

Komentira opći stav i mišljenje ljudi koji ne shvaćaju i ne razumiju pojam da osobe s invaliditetom ne moraju biti nepokretne i izolirane, da nemaju potrebu lijepo izgledati, družiti se ili zabavljati: “Društvo je prema invalidima i osobama iznad 60 godina bez empatije. Prepričava situaciju koju je čula na ulici ispred zgrade Udruge u kojoj je majka djetetu objašnjavala kako u toj zgradi borave ljudi bez ruku i nogu.”

“To bi se trebalo promijeniti i društvo bi trebalo pokazati malo više pažnje i razumijevanja za osobe s invalidnošću, pogotovo kada su u pitanju prihodi od kojih žive. Nije lako s malom mirovinom od koje morate, znatan dio izdvojiti i za lijekove i pomagala. To je teško i zdravom čovjeku, a pogotovo teže bolesnom”, kaže nam 71- godišnja Marija Bojić koja je u mirovinu otišla s punih 40 godina radnog staža.

Nema zdravlja, fizičkog i psihičkog, bez socijalnog kontakta

Da je važno biti aktivan jer to puno znači za zdravlje, fizičko i psihičko, kaže nam i 72-godišnja Dubravka Skorić, koja rado dijeli i prenosi svoj životni moto: “Kako ćete se vi postavit prema drugima, tako će se i drugi prema vama.”  Iako s bolesnim koljenom, ne odustaje od plesanja trbušnog plesa.

“U plesu zaboravim na probleme i bol, toliko da me voditeljica radionice Anita mora upozoriti da ne pretjeram jer bi u suprotnom, ponovo mogla izostati s plesa na 3 mjeseca. Kada čujem muziku, ponese me”, iskreno će naša sugovornica.

foto: Kristina Kalafatić

Neiscrpnu volju i želju ima i Enisa Fejzić koja sa svoje 74 godine, uz ples, prakticira i nordijsko hodanje u zagrebačkom Maksimiru. Zahvalna je na neizmjernom davanju i strpljenju voditelja Stanka i Anite koji ih jednom tjedno vode na sat i pol nordijskog hodanja.

“Fali nam takvih druženja i socijalnog kontakta. Nesretni smo zbog nametnutih ograničenja, ali ipak zadovoljni što imamo i ovoliko prilika. Svakome bi preporučila da se uključi u jednu od zagrebačkih udruga za osobe treće životne dobi jer ih stvarno ima mnogo i u njima svatko može naći neku aktivnost koja bi im odgovarala i bila korisna.  Bitno je da se pokrenu i socijaliziraju. Da ne sjede kod kuće i govore da im je dosadno. Sami si moramo osmisliti kako se aktivirati i motivirati. Naprimjer, kada me uhvati takva melankolija, ja odem hodati i prijeđem po 5-6 kilometara”, motivirajuće će reći.

Polaznice kreativnih i rekreativnih radionica sa žaljenjem navode kako njihov pjevački zbor, zbog korone, sada nema probi te se prisjećaju i dobrih vremena kada se odlazilo na izlete i mala putovanja koja su im sada uskraćena. Nedostaju im, kažu i gostovanja i nastupi u drugim gradovima i mjestima, kao i ona koja su znali organizirati za svoje vršnjake u domovima za starije i nemoćne.

Manje sredine umirovljenicima nude – manje

Da je umirovljenicima u manjim sredinama potrebno sadržaja, priča nam 71-godišnja Ivka Makjanić koja je prije nekoliko godina u Zagreb došla iz manjeg dalmatinskog mjesta, hvaleći usluge i sadržaj koje starijima nudi metropola. Prepričava nam primjer odnosa prema starijima u manjim sredinama u kojima za starije osobe nema nikakvih organiziranih aktivnosti.  Iznosi jedno svoje negativno iskustvo koje je doživjela u svome mjestu, kao diskriminaciju zbog svoje dobi.

“Kada sam otišla u penziju, htjela sam ostati aktivna i živjeti punim plućima pa sam se željela učlaniti u folklornu grupu. Nisu me primili, a kao razlog su naveli činjenicu da za ples folklora nemam partnera. Svi su u njemu bili srednje životne dobi, a ja sam mislila da bi mogli primiti i mene malo stariju. Bila sam baš razočarana i povrijeđena. Ovdje sam zato odmah primljena”, kaže gospođa Makjanić koja ime mjesta nije željela reći ne želeći ga prikazati u lošem svjetlu. “Ipak u tom mjestu se puno i dobrih stvari radi za zajednicu, iako manje za starije.”

Prilike ne treba propuštati

Ističe kako poznaje mnoge svoje vršnjake koji imaju prilike aktivnije živjeti, ali nisu ni u što uključeni. “Ja bih ih na to natjerala”, reći će u šali i poručujući im kako ne znaju što propuštaju.

Da prilike ne treba propuštati smatra i gospođa Škorić koja osim u Udruzi, radionice godinama pohađa i na Pučkom otvorenom učilištu. “Idem na informatičku i likovnu radionicu te na bridž. S kolegama se  razmjenjuju iskustva, ali i poziva jedni druge da se uključe u druge aktivnosti.”

“Imam prijateljicu u Osijeku, koji nije mali grad i ponešto nudi za osobe treće dobi.  Stalno mi je govorila kako joj je dosadno. Rekla sam joj da se raspita i potraži kakvu udrugu i učlani u nju. To je i učinila. Išla je na izlete. Jednom tjedno imaju neku od aktivnosti”, dodaje polaznica Fejzić i ističe kako za neaktivnost nema opravdanja.

“Svaki kvart, ne samo u Zagrebu, ima mjesnu zajednicu koja imam svoju udrugu umirovljenika. Prema tome, izgovora nema. Samo trebate odlučiti se, doći na lokaciju koja vam nije daleko i reći – dobar dan, ja bih se družila. Ništa drugo. Kao u vrtiću kada se djeca žele upoznati.”

Iako smo svi kronično bolesni, ovdje se ne priča niti o bolestima niti o lijekovima, niti o godinama, samo vicevi, reći će naše duhovite sugovornice, uz poruku- kada su ljudi pozitivni, godine se ne osjete niti su važne. Udrugu, zbog atmosfere i ljudi koji u njoj rade, doživljavaju drugim domom i velikom obitelji.

Epidemija ograničila korištenje usluga

Jedna od članova te “obitelji” je i savjetnica u Stručnoj službi Udruge Anita Kaiser koja, uz Stanka Svečaka, vodi radionice i aktivnosti koje Udruga organizira, a koje uspiju financirati javljanjem na razne programe i natječaje.

Anita Kaiser (foto: Kristina Kalafatić)

“Zbog pandemije sada radimo u malim grupama, a interes je veliki. Mnoge smo aktivnosti zbog epidemioloških mjera privremeno morali obustaviti. Mogu provoditi samo one koje ne uključuju bliski fizički kontakt i veću fizičku aktivnost, poput, kineziterapije ili korektivne gimnastike, crtanja, slikanja”, kaže kineziologinja Anita.

Kaže kako u “normalnim” vremenima imaju više od 30 različitih aktivnosti za svojih više od 7 i pol tisuća korisnika s područja Grada Zagreba i Zagrebačke županije. Prije pandemije usluge Udruge aktivno u godini dana koristilo je 2 i pol tisuće osoba, a u radu s njima sudjelovalo je i 30 volontera. Brojke su sada, ističe, zbog epidemioloških mjera,  značajno manje.  Članovi Udruge i korisnici su u dobi od 60 do preko 80 godina starosti.  Većinom su to žene. Muški članovi su, najviše uključeni u radionice belota i u grupu za planinarenje.

“Mnogi naši članovi koji dolaze u Udrugu imaju neki od invaliditeta koji nije vidljiv; mnogi su preboljeli karcinome, imali moždane i srčane udare, presađivanje organa. Mnogi su s oštećenim lokomotornim sustavom, zglobovima, kostima. Svi imaju neke određene bolove, ali se ne prepuštaju apatiji. Kada dođu i malo odvježbaju, shvate da ih ipak malo manje boli i da mnogo znači biti aktivan i pokretan”, ističe voditeljica Anita.

Navodi kako Udruga invalida rada Zagreb ima mnogo korisnika koji su slabije pokretni ili gotovo nepokretni, a njih obilazi mobilni tim Udruge. Osim nabavke lijekova i prehrambenih namirnica, dolazi im i medicinska sestra ili pravnik. Motivira ih se, kaže, na uključivanje u virtualne online radionice, ako zbog straha od korone ili fizičke onemogućenosti ne izlaze iz domova. “Najgora je izolacija. Biti mobilan i neovisan o tuđoj pomoći, za kvalitetu života mnogo znači.”

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.

.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP