Prati nas

Vijesti

Potpis mijenja sve

Naoružajte se znanjem: Ako ugovarate uzdržavanje, doživotno je sigurnije

Starije osobe nerijetko u Hrvatskoj postanu meta beskrupuloznog otimanja imovine u slučajevima dosmrtnog uzdržavanja. Zašto bi trebali radije birati ono doživotno te o kojim sve detaljima je nužno i mudro voditi računa, razgovarali smo sa Zdenkom Ninić, pravnicom u mirovini Kluba umirovljenika Zagreb.

Objavljeno

|

foto: Ido Simantov/Scopio

U Saboru je ovaj tjedan u raspravi novo godišnje izvješće Pučke pravobraniteljice u kojem se redovito uz ostale probleme dotiče i položaja i problema osoba starije životne dobi. U izvješću za 2019. godinu skrenuta je pažnja na nužno podizanje svijesti o rizicima potpisivanja ugovora o dosmrtnom uzdržavanju.

Da starije osobe slabo razumiju razliku tog i doživotnog uzdržavanja, potvrdilo i istraživanje Ureda pučke pravobraniteljice koje je prethodilo opetovanom apelu za više osviještenosti.


Naime, od 500 anketiranih osoba starijih od 65 godina, 70 posto čulo je za spomenute ugovore, no tek je sedam posto njih znalo reći u čemu je glavna razlika. Većina ispitanih, čak 59 posto, nije uopće znalo detektirati razliku. A ako i jesu, nisu je znali objasniti ili su je pogrešno tumačili.

Većina starijih ne zna razliku dosmrtnog i doživotnog uzdržavanja

Kroz upite savjetovalištu koje je svojedobno vodila u Zagrebu u to se uvjerila i pravnica u mirovini Zdenka Ninić, uz ostalo autorica prijedloga izmjena i dopuna Zakona o obveznim odnosima. Ključni osigurač u prijedlogu – da i nakon potpisa ugovora o dosmrtnom uzdržavanju primatelj ostaje u svojoj nekretnini, ako ne odluči drugačije, još čeka na saborsku raspravu.

Prilika je to za opetovani podsjetnik na bitne razlike oko ugovaranja uzdržavanja i zamke o kojima bi starije osobe trebale voditi računa žele li osigurati dostojanstvenu i sigurnu starost, upozorava Ninić.

U ugovoru o doživotnom uzdržavanju starija osoba (primatelj uzdržavanja) zauzvrat davatelju uzdržavanja daje svoje nekretnine, pokretnine (novac, nakit, vrijednosne papire), ali davatelj nad time stječe vlasništvo tek nakon smrti primatelja uzdržavanja.

Ugovor o doživotnom povoljniji na sudu, plaća se samo taksa

“Takav ugovor može se sačiniti pri Općinskom sudu u Zagrebu u izvanparničnom postupku. Ugovor kontrolira i ovjerava sudac i on je puno povoljniji jer se plaća samo taksa. A može se napraviti i kod javnog bilježnika u formi javno-bilježničkog akta. Tada se plaća solemnizacija prema vrijednosti nekretnine odnosno pokretnine, pa je taj oblik puno skuplji od ovoga na sudu. No stranke preferiraju ipak sklapanje takvog ugovora kod javnog bilježnika.”

Zdenka Ninić (foto: privatni album)

Obveze javnih bilježnika zakonski su jasno propisane. Kod sklapanja takvih ugovora trebali bi utvrditi razumije li starija osoba o čemu se radi u tom pravnom poslu. Je li u praksi tome zaista tako, Ninić nije baš posve sigurna. “Nemam konkretan primjer, ali je činjenica da se izbjegava sklapanje ugovora kod suca. S druge strane, naravno da je kod sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju starija osoba na neki način ipak bolje osigurana. Ne može se dogoditi da joj netko za života proda nekretninu i izbaci iz stana ili da joj proda vrijedan nakit, dionice ili neke druge vrijednosne papire.”

Najčešće greške pri ugovaranju doživotnog uzdržavanja

Ono u čemu starije osobe griješe kod sklapanja takvog ugovora najčešće je da ne nabroje sve ono što im je potrebno. Dogodi se tako da navedu samo da davatelju uzdržavanja ostavljaju stan ili kuću, a da će ih zauzvrat ta osoba uzdržavati do smrti. Umjesto da budu precizni do u najsitnijih detalja, upozorava Ninić. Jer dođe li do sudskog spora, teško je utvrditi što sve spada pod to ugovoreno uzdržavanje.

“Iz sudske prakse uobičajeno je da bi to bila briga o zdravlju u slučaju potrebe smještaja u dom. Zatim su to sezonska obuća i odjeća, briga o prehrani, režije. Ali to je u slučaju spora teško utvrditi, jer naravno da će davatelj uzdržavanja tvrditi da je to sve radio. Zato je preporučljivo da stariji taksativno točno navedu što uzdržavanje podrazumijeva. Primjerice, netko će možda htjeti da ga se vozi u kazalište, kod frizera, pedikera. Znači sve treba precizno navesti. Jesu li odjeća i obuća kroz sva četiri godišnja doba ili dva puta godišnje. Jesu li ugovorili tri obroka dnevno ili dostavu namirnica koje će starija osoba onda sama spravljati. Kod smještaja u dom, bitno je navesti hoće li davatelj uzdržavanja plaćati samo razliku od mirovine osobe do pune cijene smještaja ili će snositi kompletan iznos.”

Sve detalje i želje dobro je točno pobrojati, jer u slučaju spora postupci traju i po deset, 15 godina, ističe Ninić, i pitanje je hoće li starija osoba dočekati ishod, nakon što je nezadovoljna odlučila sudski tražiti raskid ugovora.

Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju je bitno nepovoljniji

Doživotno uzdržavanje je za primatelja uzdržavanja bolja opcija nego ugovaranje dosmrtnog uzdržavanja. Naime, kod dosmrtnog imovina primatelja uzdržavanja prelazi u vlasništvo davatelja uzdržavanja u trenutku potpisa, podsjeća Ninić.

“Ugovor o dosmrtnom se uglavnom sklapa kod javnog bilježnika. I tu je njihova odgovornost vrlo velika, ali ona nije ni u jednom zakonskom propisu naznačena. Javni bilježnik će uvijek reći da je upozorio stariju osobu na sve detalje. A čitali smo u medijima da se više puta znalo raditi o slijepoj osobi, nagluhoj ili potpuno gluhoj osobi. Kako je onda javni bilježnik objasnio starijoj osobi o čemu se tu s ugovorom radi. Trebao ju je upozoriti na negativne posljedice koje su moguće, a nije, kao što smo vidjeli iz medija.”

Prije je dva oblika ugovora o uzdržavanju regulirao Zakon o nasljeđivanju, a nakon toga uređeni su Zakonom o obveznim odnosima. U sjeni nastojanja Sindikata umirovljenika Hrvatske da se ukinu ugovori o dosmrtnom, Ninić podsjeća da se zbog čestih kršenja tih ugovora prije dvije godine pokušalo kroz izmjene zakona u ugovore staviti “zadržavanje prava doživotnog stanovanja u svojoj nekretnini”. Jer znalo se događati da davatelj proda nekretninu i izbaci stariju osobu primatelja uzdržavanja, a tužba i sudski spor ostaju jedine opcije. Nekretnina je već prodana i zbrinjavanje padne na teret države koja ne može ostaviti stariju osobu na cesti.

Starije osobe bez rodbine prve na meti otimača imovine

Na udaru su često starije osobe bez rodbine. Ninić se, kaže, u to osobno uvjerila nakon što je na javnoj televiziji progovorila o slučajevima koje su im iz cijele Hrvatske prijavljeni tijekom projekta Udruge Dobrobit od 2000. do 2003. godine. Savjetovalište su financirali sredstvima Gradskog ureda za socijalnu zaštitu grada Zagreba, a na pravno informiranje dolazili su ljudi iz cijele Hrvatske.

“Od građana smo došli do raznih informacija. Tada sam javno obznanila da se u KBC Rijeka sklapa jako puno ugovora o dosmrtnom uzdržavanju i da postoji veza između liječnika i određenih osoba kojima se dojavljuju informacije da je starija osoba u toj bolnici vrlo teško bolesna i da ima još mjesec dana života. Tada bi takvog pacijenta posjećivale neke treće osobe. Donosile bi bombonijere, cvijeće, sokove, zbližile se sa starijom osobom i s njom sklapale ugovor o dosmrtnom, u korist tog liječnika. No ugovor bi bio na ime te treće osobe, a nekretnina bi se odmah prodala i to je bio takav dogovor. Naravno radilo se o osobama koje nemaju rodbinu.”

Danas umirovljena pravnica tih je godina prozvala i Poreznu upravu, odnosno urede po današnjim gradskim četvrtima, tadašnjim zagrebačkim općinama. “Porezni obveznici su tada još bili evidentirani po Jedinstvenom matičnom broju građana (JMBG) iz kojeg se moglo vidjeti koje su godište pa su službenici te podatke dijelili građevinskim poduzetnicima ili zainteresiranima za ugovore o dosmrtnom uzdržavanju. Posebno sam tada istaknula primjer Trešnjevke, gdje je bilo dosta starijeg stanovništva. Umjesto njihovih kućica s dvorištima tamo su niknule tzv. urbane vile. Vlasnicima kućica je dana garsonjera, a sve ostalo su zaradili ti poduzetnici ili osobe koje su zahvaljujući tim dobivenim informacijama ostvarile znatnu zaradu.”

Prijetnje i zastrašivanja

Ninić je o tome progovorila na javnoj televiziji, a zatim se povukla. ‘’Dobila sam i prijetnje telefonom i eto, kao samohrana majka prestala sam raditi na tom projektu. Ne znam jesu li ta saznanja kasnije provjeravana, istraživana. Mislim da se i ne provode postupci kad se takve informacije pojave u javnosti. Evo, i nakon zadnjih medijskih napisa odnosno optužbi koje je iznio osuđeni gospodin Mamić vezano uz određene suce suda u Osijeku, vidljivo je da su i sami suci sklapali slične ugovore. Ali nismo kasnije čitali da li se te optužbe ispituju.”

Što se događa kad umremo
foto: BigStock

Zadnje tri godine Ninić je bila na funkciji Povjerenika za starije osobe u gradu Zagrebu. Kroz Stranku rada i solidarnosti uspjeli su, kaže, na dnevni red Sabora staviti prijedlog Zakona o Pravobranitelju za starije osobe i umirovljenike.

Oko milijun i 400 tisuća starijih još nema svog pravobranitelja

Zašto prijedlog još nije u raspravi, nije joj poznato. HSU je inače prvi predložio isto 2007. No tadašnja Vlada je odbila uz argument da su uveli pravobranitelja za osobe s invaliditetom pa da trenutno nema novca.

“U Hrvatskoj imamo milijun i 200 tisuća umirovljenika. Plus 200 tisuća starijih bez mirovine. Starije osobe jedine nemaju svog pravobranitelja, iako je njihov broj u porastu. Trenutno je na razini RH oko 20 posto starijih od 65 godina, u Zagrebu već blizu 21 posto. Istovremeno, postoji Pravobranitelj za djecu, kojih je manje od 800 tisuća, i Pravobranitelj za ravnopravnost spolova, iako postoji Vladin Ured za ravnopravnost spolova. Zašto Vlada odbija svaki pokušaj uvođenja instituta za starije, nije mi poznato. Uvijek je argument da postoji Pučki pravobranitelj i da je to u njegovoj domeni. No upravo zato što su stariji specifična skupina stanovništva, trebao bi postojati taj posebni pravobranitelj”, kaže naša sugovornica.

Osobe starije životne dobi u velikom su riziku od siromaštva. Na granici koja je prema podacima EU za Hrvatsku 2.710 kuna već sada ih je oko 30 posto. U najtežem položaju su udovice, njih čak oko 47 posto živi u siromaštvu. “I to je jedan od razloga zašto bi bilo nužno uvesti institut Pravobranitelja za starije osobe i umirovljenike”, zaključuje Zdenka Ninić.

Lani je 93-godišnja gospođa s Trešnjevke u Uredu Povjerenika za starije osobe osobno tražila pomoć. ‘’Gospođi je nakon smrti kćerke zet ponudio ugovor o dosmrtnom uzdržavanju. Molila je pomoć, jer joj zatim uzeo karticu tekućeg i mobitel te godišnju kartu za vlak kojim je odlazila na vikendicu u okolici.” Ninić je intervenirala pri Centru za socijalnu skrb i kontaktirala policiju. Gospođi su ubrzo vraćene kartice. Uređeno je i pitanje prehrane, nakon što je zet ukinuo dostavu iz CZZS i po nahođenju joj povremeno donosio hranu.

Na Trnju je druga gospođa po sklapanju dosmrtnog vlasnici privatnog doma umirovljenika na Krku dala kuću i svoju vikendicu na istom otoku. Susjedi su kontaktirali Ninić nekoliko puta i molili intervenciju. “Gospođa je bila potpuno zaključana u kući, nije mogla ni prozor otvoriti. Alarmirala sam nadležni Centar za socijalnu skrb i Pučku pravobraniteljicu. Centar je izašao na teren nekoliko puta, stupili su u kontakt s davateljicom uzdržavanja i prema njenim informacijama, nisu vidjeli ništa sporno.”

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.

.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP