Kada sam nedavno naišla na najavu za seriju radionica pripovijedanja za umirovljenike ili kako se to moderno kaže – storytellinga , moram priznati da me iznenadilo da je kao mjesto održavanja naveden Laboratorij zabave .
To je, naime, mjesto na koje sam često odlazila sa svojim, sada već desetogodišnjim sinom – na zabavne i edukativne proslave dječjih rođendana, na urnebesne ljetne kampove i na razne druge dječje zanimacije. Da, dječje jer se Laboratorij zabave do sada uglavnom i jest fokusirao na sadržaje za djecu.
Susreti penzića u ljupkom gradskom vrtu
No, čuđenju tu zapravo nema mjesta jer priče su sasvim univerzalan sadržaj koje u sebi nosimo svi, i mali i veliki. A gledano s praktične strane, ovo je i mudar poslovni potez. Jer Laboratorij zabave ima sjajne (pa i epidemiološke) uvjete – sve se događa u ljupkom vrtu u centru grada, na svježem zraku. Osim toga, umirovljenici su dio populacije među kojima ima najviše procijepljenih i kao takvi, epidemiološki gledano, možda su i najsigurniji za razna grupna druženja. I na kraju, ali ne i manje bitno, radionice se održavaju radnim danom, od 11 sati, kada su djeca i njihovi roditelji zauzeti školskim i poslovnim obavezama, a taman na vrijeme da polaznici stignu kući na ručak.
No, vratimo se ipak na početak i pojasnimo o kakvim je zapravo radionicama riječ. One su dio šireg projekta sufinanciranog iz Europskog socijalnog fonda kroz poziv “Aktivni u mirovini”, a provodi ih udruga RUK – Radna udruga kreativnosti , u partnerstvu s već spomenutim Laboratorijem zabave. Osim radionica pričanja priča, udruga organizira i razne druge programe kojima je cilj promicanje zdravlja i kvalitete života umirovljenika: kulturno-umjetničke, glazbene, dramske, rehabilitacijske te programe cjeloživotnog učenja. I svi su programi besplatni!
Priče su u nama, samo ih trebamo probuditi!
“Dostupnost besplatnih programa uvjerit će umirovljenike da su još uvijek važni zajednici, ali i da sudjelujući u osmišljenim programima mogu značajno pridonijeti jačanju svojih emocionalnih i kreativnih vještina, a time i očuvanju svog psiho-fizičkog zdravlja”, rekli su nam iz RUK-a.
I dok čekamo da se polaznici okupe, razgovaram s Dijanom Zorić , voditeljicom radionice i suosnivačicom Laboratorija zabave. Pitam je što polaznike očekuje na ovim druženjima.
Dijana Zorić (foto: Sandro Bura)
“Današnja radionica nosi naziv ‘Priče o životu, mudrosti i ludosti’ , a to znači da će polaznici čuti narodne priče koje u sebi nose vrijednosti bliske svima nama, ljudima. To su priče koje su odoljele zubu vremena, koje su uvijek aktualne. Nadam se da će ih same priče i način na koji ću ih ja interpretirati, potaknuti da nastave dolaziti i da sami nauče kako pričati i stvarati priče, da saznaju kako mogu uzeti neku staru, tradicionalnu priču ili bajku i prenijeti je na zanimljiv način svojim unucima i prijateljima. Zapravo, polaznici su ti koji nose priče u sebi, samo ih trebaju probuditi, a ja ću tu biti i u ulozi slušatelja. Jedva čekam čuti što oni meni imaju za ispričati!”
Ja sve stignem!
Prva na radionicu stiže gospođa Dijana . “Tu sam zbog razonode. Volim čitati, ali ne znam pričati priče i nadam se da ću naučiti tu vještinu. Korona me nije spriječila ni u čemu. U mirovini sam osam godina i jako sam aktivna – idem na tečaj čipke, volontiram u udruzi Mali zmaj, idem na tečaj točkanja. Ne stižem na likovni jer je u nezgodno vrijeme. Dva puta tjedno treniram. Ja sve stignem! Jučer me kći zove: ‘Mama, možeš?’ Mogu! Nešto pomakneš, nešto otkažeš i sve se može!”
Vrt se polako puni polaznicama – jer za sada je riječ samo o ženama(!) pa mi se pridružuje gospođa Marina Marinović Rajković , dopredsjednica RUK-a: “S djevojkama iz Laboratorija zabave u kontaktu sam već dugi niz godina. Pratim njihov rad od samog početka i znam čime se bave i na koji način rade. Zato nije bilo dileme oko odabira partnera za ovaj dio projekta”, priča mi.
Super-aktivna mirovina
Jutros, su, kaže, već jako rano imale sat joge, zatim nordijsko hodanje koje organiziraju na Tuškancu ili na Jelenovcu, a prije pandemije organizirali su i skijaške treninge i skijanja. Obilaze i izložbe i galerije – upravo se spremaju posjetiti izložbu Bodies 2.0. u Klovićevim dvorima.
„Najprije smo mislili da ćemo sve aktivnosti raditi online, ali smo ubrzo od toga odustali jer to naprosto nije to. Poštujemo sve epidemiološke mjere, svuda se krećemo s maskama, mnogi od nas su preboljeli koronu, a velika većina nas se već cijepila, tako da nema straha“, kaže Marina.
Marina Marinović Rajković i Mirjana Drobina (foto: Sandro Bura)
Uskoro stiže i gospođa Mirjana Drobina , u Udruzi zadužena za odnose s javnošću, što i ne čudi, budući da je velik dio svoga radnog vijeka provela u Etnografskom muzeju, upravo na poslovima marketinga i PR-a.
Od riznice Lada do vježbanja na otvorenom
“Ući ćemo u riznicu Lada, sudjelovat ćemo u radionicama upoznavanja s narodnim nošnjama i tradicijskom kulturom i glazbalima. Ići ćemo i u riznicu Zagrebačke katedrale. Svaki petak u 11 sati posjećujemo jednu, trenutno aktualnu izložbu. Krenut ćemo u turističke šetnje, ali i s vježbanjem na otvorenom. Svašta spremamo”, priča mi entuzijastično i dodaje: “Moraš biti aktivan jer onda ne stigneš ostarjeti!”
Mirjana je zadužena i za osmišljavanje i provođenje čitavog kulturno-umjetničkog programa, koji obuhvaća čitav niz zanimljivih aktivnosti: “Ljudima, kada odu u mirovinu, jako puno znači da mogu uživati u raznim kulturnim sadržajima koje im kroz projekt nastojimo učiniti dostupnima. Mirovine su, znamo svi, uglavnom skromne, a cijene ulaznica se ne uklapaju u svaki budžet. Zato smo mislili i na to i sada imamo jako velik interes i odaziv jer im izuzetno atraktivne sadržaje donosimo posve besplatno,”
O novim sadržajima, umirovljenike redovito informiraju putem svoje web stranice, ali i putem medija, kako bi se na vrijeme organizirali i prijavili.
Hrvatska bajka o Proždrlici
“Bila jednom jedna žena. Imala je ona kćer, mačku i susjedu dobra srca. A što je ta kćer puno jela! I doručak i ručak i večeru, i kuhano i dinstano. Jela je ona sve pa su je u selu prozvali Proždrlica”, krenula je Dijana s prvom pričom, starom hrvatskom bajkom. Njezino pripovijedanje prekidaju tek aplauzi i grleni smijeh oduševljene publike.
Dijana Zorić (foto: Sandro Bura)
“Danas je ovo više slušaonica nego radionica”, priča mi kasnije Dijana Zorić. “Želim polaznicima najprije pokazati neke od tehnika, neke od tajni ovog divnog pripovjedačkog zanata. A kasnije, za one koji nastave dolaziti, bit će i učenja i pokazivanja naučenog.”
Od divljenja do savladavanja vještine pripovijedanja
A nastaviti svakako planira Anamarija Šnajder koja je oduševljena prvom radionicom: “Iznimno sam zadovoljna! Zapravo sam iznenađena saznanjem da se pričanje priča može naučiti. To sa sobom povlači i snažnu motivaciju da dostignem tu razinu umijeća koju je pokazala Dijana. To je prva faza – divljenje! To me potiče da i ja naučim tako izvoditi priče. To je moj spiritus movens . Radionica mi je pravo otkriće, a otkrića možete imati tijekom cijeloga života, dok god živite. Samo se treba pokrenuti. A to je beskrajno korisno – pokrenuti se i otkrivati!”
Na radionicu je došla jer, kaže, ima četvero unučadi i želi ih iznenaditi i priče im pričati na drugačiji način nego do sada. “A ove su radionice najbolji putokaz. Jer ako krenete s onim starim: ‘Bila jednom jedna….’, onda zaspete i vi i djeca. Ovdje vidimo da je moguće drugačije. Na sjajan način nam pokazuju kako se treba uživjeti u priču, kako svi to možemo. Vidjela sam i neke korisne momente koje možete upotrijebiti i kad pričate vic! Jer i vic je priča! To su neka moja otkrića koja mogu primijeniti u druženju s prijateljima i znancima. Koliko puta ste čuli da netko kaže: ‘On ti je pravi vic-maher, odlično priča viceve!’ E, pa isto je i s pričom.”
Anamarija se jako veseli novim radionicama i ne isključuje mogućnost da u sebi otkrije pripovjedački talent. “Put je dug, do prvog kata ima puno stepenica, ali važno je krenuti”, optimistično zaključuje.
Za sada, nažalost, bez muškaraca
S njom se slaže i gospođa Branka Vesely , dugogodišnja novinarka časopisa Svijet, a potom i nekadašnja ravnateljica Centra za kulturu Ribnjak.
“Ja volim takve stvari. Kulturnjak sam po zvanju i vokaciji, cijeli život se bavim tim temama i sve što je povezano s kulturom i komunikacijom mi je blisko. Nastavit ću dalje s radionicama jer želim naučiti kako dramaturški složiti priču, kako bih bila zanimljiva svojim unukama. Aktivna sam u tri udruge koje se bave osobama treće životne dobi i inače srijedom hodamo po Maksimiru, ali danas sam se odrekla omiljene šetnje kako bih mogla doći ovamo. Dijana je beskrajno šarmantna i jako mi se dopala.”
foto: Sandro Bura
Branka nam je ispričala kako uživa i u drugim zanimljivim sadržajima koje nudi udruga RUK, a posljednja izložba koju je pogledala je Slavonsko plemstvo u Klovićevim dvorima. “Veseli me i samo druženje, upoznavanje novih ljudi, svaki put to bude lijep doživljaj”, otkriva Branka. Malo je razočarana što se na sve radionice i aktivnosti prijavljuju samo žene, muškarci se jako rijetko ili nikada ne odazivaju. “Žene su mnogo sposobnije za život, one će se znati snaći u svakoj situaciji, žene će sve svoje nevolje i nedaće znati prebroditi. One se znaju udružiti, znaju saslušati jedna drugu. Muškarci ne – oni se udružuju samo u nekoj akciji, na zadacima, bio to sport, kartanje ili nešto drugo. Oni nerado dijele svoje probleme, ne vole o njima govoriti”, kaže nam Branka.
Stoga pozivamo gospodu umirovljenike da se pridruže ovoj veseloj ekipi – sigurni smo da će u mnoštvu jako kvalitetnih i raznolikih programa, pronaći nešto za sebe.
Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala
Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva
je odgovornost Udruge Hoću stranicu.