Radionice pričanja priča: Obožavaju ih bake koje žele biti zanimljive unucima

Kada sam nedavno naišla na najavu za seriju radionica pripovijedanja za umirovljenike ili kako se to moderno kaže – storytellinga, moram priznati da me iznenadilo da je kao mjesto održavanja naveden Laboratorij zabave.

To je, naime, mjesto na koje sam često odlazila sa svojim, sada već desetogodišnjim sinom – na zabavne i edukativne proslave dječjih rođendana, na urnebesne ljetne kampove i na razne druge dječje zanimacije. Da, dječje jer se Laboratorij zabave do sada uglavnom i jest fokusirao na sadržaje za djecu. 

Susreti penzića u ljupkom gradskom vrtu

No, čuđenju tu zapravo nema mjesta jer priče su sasvim univerzalan sadržaj koje u sebi nosimo svi, i mali i veliki. A gledano s praktične strane, ovo je i mudar poslovni potez. Jer Laboratorij zabave ima sjajne (pa i epidemiološke) uvjete – sve se događa u ljupkom vrtu u centru grada, na svježem zraku. Osim toga, umirovljenici su dio populacije među kojima ima najviše procijepljenih i kao takvi, epidemiološki gledano, možda su i najsigurniji za razna grupna druženja. I na kraju, ali ne i manje bitno, radionice se održavaju radnim danom, od  11 sati, kada su djeca i njihovi roditelji zauzeti školskim i poslovnim obavezama, a taman na vrijeme da polaznici stignu kući na ručak. 

No, vratimo se ipak na početak i pojasnimo o kakvim je zapravo radionicama riječ. One su dio šireg projekta sufinanciranog iz Europskog socijalnog fonda kroz poziv “Aktivni u mirovini”, a provodi ih udruga RUK – Radna udruga kreativnosti, u partnerstvu s već spomenutim Laboratorijem zabave. Osim radionica pričanja priča, udruga organizira i razne druge programe kojima je cilj promicanje zdravlja i kvalitete života umirovljenika: kulturno-umjetničke, glazbene, dramske, rehabilitacijske te programe cjeloživotnog učenja. I svi su programi besplatni!

Priče su u nama, samo ih trebamo probuditi!

“Dostupnost besplatnih programa uvjerit će umirovljenike da su još uvijek važni zajednici, ali i da sudjelujući u osmišljenim programima mogu značajno pridonijeti jačanju svojih emocionalnih i kreativnih vještina, a time i očuvanju svog psiho-fizičkog zdravlja”, rekli su nam iz RUK-a.

I dok čekamo da se polaznici okupe, razgovaram s Dijanom Zorić, voditeljicom radionice i suosnivačicom Laboratorija zabave. Pitam je što polaznike očekuje na ovim druženjima.

“Današnja radionica nosi naziv ‘Priče o životu, mudrosti i ludosti’, a to znači da će polaznici čuti narodne priče koje u sebi nose vrijednosti bliske svima nama, ljudima. To su priče koje su odoljele zubu vremena, koje su uvijek aktualne. Nadam se da će ih same priče i način na koji ću ih ja interpretirati, potaknuti da nastave dolaziti i da sami nauče kako pričati i stvarati priče, da saznaju kako mogu uzeti neku staru, tradicionalnu priču ili bajku i prenijeti je na zanimljiv način svojim unucima i prijateljima. Zapravo, polaznici su ti koji nose priče u sebi, samo ih trebaju probuditi, a ja ću tu biti i u ulozi slušatelja. Jedva čekam čuti što oni meni imaju za ispričati!”

Ja sve stignem!

Prva na radionicu stiže gospođa Dijana. “Tu sam zbog razonode. Volim čitati, ali ne znam pričati priče i nadam se da ću naučiti tu vještinu. Korona me nije spriječila ni u čemu. U mirovini sam osam godina i jako sam aktivna – idem na tečaj čipke, volontiram u udruzi Mali zmaj, idem na tečaj točkanja. Ne stižem na likovni jer je u nezgodno vrijeme. Dva puta tjedno treniram. Ja sve stignem! Jučer me kći zove: ‘Mama, možeš?’ Mogu! Nešto pomakneš, nešto otkažeš i sve se može!”

Vrt se polako puni polaznicama – jer za sada je riječ samo o ženama(!) pa mi se pridružuje gospođa Marina Marinović Rajković, dopredsjednica RUK-a: “S djevojkama iz Laboratorija zabave u kontaktu sam već dugi niz godina. Pratim njihov rad od samog početka i znam čime se bave i na koji način rade. Zato nije bilo dileme oko odabira partnera za ovaj dio projekta”, priča mi.

Super-aktivna mirovina

Jutros, su, kaže, već jako rano imale sat joge, zatim nordijsko hodanje koje organiziraju na Tuškancu ili na Jelenovcu, a prije pandemije organizirali su i skijaške treninge i skijanja. Obilaze i izložbe i galerije – upravo se spremaju posjetiti izložbu Bodies 2.0. u Klovićevim dvorima.

„Najprije smo mislili da ćemo sve aktivnosti raditi online, ali smo ubrzo od toga odustali jer to naprosto nije to. Poštujemo sve epidemiološke mjere, svuda se krećemo s maskama, mnogi od nas su preboljeli koronu, a velika većina nas se već cijepila, tako da nema straha“, kaže Marina.

Uskoro stiže i gospođa Mirjana Drobina, u Udruzi zadužena za odnose s javnošću, što i ne čudi, budući da je velik dio svoga radnog vijeka provela u Etnografskom muzeju, upravo na poslovima marketinga i PR-a. 

Od riznice Lada do vježbanja na otvorenom

“Ući ćemo u riznicu Lada, sudjelovat ćemo u radionicama upoznavanja s narodnim nošnjama i tradicijskom kulturom i glazbalima. Ići ćemo i u riznicu Zagrebačke katedrale. Svaki petak u 11 sati posjećujemo jednu, trenutno aktualnu izložbu. Krenut ćemo u turističke šetnje, ali i s vježbanjem na otvorenom. Svašta spremamo”, priča mi entuzijastično i dodaje: “Moraš biti aktivan jer onda ne stigneš ostarjeti!”

Mirjana je zadužena i za osmišljavanje i provođenje čitavog kulturno-umjetničkog programa, koji obuhvaća čitav niz zanimljivih aktivnosti: “Ljudima, kada odu u mirovinu, jako puno znači da mogu uživati u raznim kulturnim sadržajima koje im kroz projekt nastojimo učiniti dostupnima. Mirovine su, znamo svi, uglavnom skromne, a cijene ulaznica se ne uklapaju u svaki budžet. Zato smo mislili i na to i sada imamo jako velik interes i odaziv jer im izuzetno atraktivne sadržaje donosimo posve besplatno,”

O novim sadržajima, umirovljenike redovito informiraju putem svoje web stranice, ali i putem medija, kako bi se na vrijeme organizirali i prijavili. 

Hrvatska bajka o Proždrlici

“Bila jednom jedna žena. Imala je ona kćer, mačku i susjedu dobra srca. A što je ta kćer puno jela! I doručak i ručak i večeru, i kuhano i dinstano. Jela je ona sve pa su je u selu prozvali Proždrlica”, krenula je Dijana s prvom pričom, starom hrvatskom bajkom. Njezino pripovijedanje prekidaju tek aplauzi i grleni smijeh oduševljene publike. 

“Danas je ovo više slušaonica nego radionica”, priča mi kasnije Dijana Zorić. “Želim polaznicima najprije pokazati neke od tehnika, neke od tajni ovog divnog pripovjedačkog zanata. A kasnije, za one koji nastave dolaziti, bit će i učenja i pokazivanja naučenog.”

Od divljenja do savladavanja vještine pripovijedanja

A nastaviti svakako planira Anamarija Šnajder koja je oduševljena prvom radionicom: “Iznimno sam zadovoljna! Zapravo sam iznenađena saznanjem da se pričanje priča može naučiti. To sa sobom povlači i snažnu motivaciju da dostignem tu razinu umijeća koju je pokazala Dijana. To je prva faza – divljenje! To me potiče da i ja naučim tako izvoditi priče. To je moj spiritus movens. Radionica mi je pravo otkriće, a otkrića možete imati tijekom cijeloga života, dok god živite. Samo se treba pokrenuti. A to je beskrajno korisno – pokrenuti se i otkrivati!”

Na radionicu je došla jer, kaže, ima četvero unučadi i želi ih iznenaditi i priče im pričati na drugačiji način nego do sada. “A ove su radionice najbolji putokaz. Jer ako krenete s onim starim: ‘Bila jednom jedna….’, onda zaspete i vi i djeca. Ovdje vidimo da je moguće drugačije. Na sjajan način nam pokazuju kako se treba uživjeti u priču, kako svi to možemo. Vidjela sam i neke korisne momente koje možete upotrijebiti i kad pričate vic! Jer i vic je priča! To su neka moja otkrića koja mogu primijeniti u druženju s prijateljima i znancima. Koliko puta ste čuli da netko kaže: ‘On ti je pravi vic-maher, odlično priča viceve!’ E, pa isto je i s pričom.”

Anamarija se jako veseli novim radionicama i ne isključuje mogućnost da u sebi otkrije pripovjedački talent. “Put je dug, do prvog kata ima puno stepenica, ali važno je krenuti”, optimistično zaključuje.

Za sada, nažalost, bez muškaraca

S njom se slaže i gospođa Branka Vesely, dugogodišnja novinarka časopisa Svijet, a potom i nekadašnja ravnateljica Centra za kulturu Ribnjak. 

“Ja volim takve stvari. Kulturnjak sam po zvanju i vokaciji, cijeli život se bavim tim temama i sve što je povezano s kulturom i komunikacijom mi je blisko. Nastavit ću dalje s radionicama jer želim naučiti kako dramaturški složiti priču, kako bih bila zanimljiva svojim unukama. Aktivna sam u tri udruge koje se bave osobama treće životne dobi i inače srijedom hodamo po Maksimiru, ali danas sam se odrekla omiljene šetnje kako bih mogla doći ovamo. Dijana je beskrajno šarmantna i jako mi se dopala.”

Branka nam je ispričala kako uživa i u drugim zanimljivim sadržajima koje nudi udruga RUK, a posljednja izložba koju je pogledala je Slavonsko plemstvo u Klovićevim dvorima. “Veseli me i samo druženje, upoznavanje novih ljudi, svaki put to bude lijep doživljaj”, otkriva Branka. Malo je razočarana što se na sve radionice i aktivnosti prijavljuju samo žene, muškarci se jako rijetko ili nikada ne odazivaju. “Žene su mnogo sposobnije za život, one će se znati snaći u svakoj situaciji, žene će sve svoje nevolje i nedaće znati prebroditi. One se znaju udružiti, znaju saslušati jedna drugu. Muškarci ne – oni se udružuju samo u nekoj akciji, na zadacima, bio to sport, kartanje ili nešto drugo. Oni nerado dijele svoje probleme, ne vole o njima govoriti”, kaže nam Branka.

Stoga pozivamo gospodu umirovljenike da se pridruže ovoj veseloj ekipi – sigurni smo da će u mnoštvu jako kvalitetnih i raznolikih programa, pronaći nešto za sebe.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.