Prati nas

Aktivno starenje

Slavna fotografkinja

Slavka Pavić: ‘I u 94. godini hodam i fotografiram. Zaigrana sam!’

Slavka Pavić, umjetnica fotografije i supruga jednako poznatog fotografa, pokojnog Milana Pavića, nedavno je proglašena počasnom građankom Grada Daruvara. Bio je to povod da s njom porazgovaramo o njezinom životu, karijeri i ljubavima.

Objavljeno

|

Slavka Pavić (foto: Sandro Bura)

Prekrasan je i sunčan svibanjski dan. Upravo onakav kakav čovjeku padne na pamet kada pomisli na proljeće. Ulice su pune ljudi, ptice pjevaju, božuri i šeboji u punom su cvatu. Na čas zaboravljam i koronu i potrese i politiku i hitam prema Marulićevom trgu, gdje se sastajem sa Slavkom Pavić. I već sam sasvim blizu dogovorenog mjesta susreta kada je ugledam, onako sitnu, ali vrlo odlučnu, kako – fotografira. 

“Bilo je divno svjetlo, morala sam to zabilježiti”, govori mi skromno, nasmijana i radosna poput djevojčice. 


Počasna građanka Daruvara

Slavka Pavić umjetnica je fotografije. Rođena je, sada već davne 1927. godine u Jajcu, a djetinjstvo i mladost provela je u Daruvaru. I upravo je vijest da ju je taj grad početkom svibnja proglasio svojom počasnom građankom, bio izravan povod za ovaj susret i razgovor. Nakon kraće šetnje oko Hrvatskog Državnog arhiva, sjedamo na terasu u hladu, u kojoj je gospođa Slavka, kao doma. “Tu u blizini živim, a ova terasa, kao da je moja”, kaže mi.

Gledam je, sada posve izbliza, i na njezinu licu ne pronalazim trag godina. Vidim samo iskren, topao i zarazan osmijeh kroz kojega govori. “Dobro sam, hvala”, odgovara mi i nastavlja: “Uvijek si mislim – zašto da ja budem plačko i drugim ljudima kvarim osjećaj i priliku? Treba ljudima uvijek dati mogućnost da se osvijeste, da shvate da su tu i da ih netko voli!”

Ljubav prema ljudima

A ljubav prema ljudima definitivno je važan dio životne filozofije Slavke Pavić. Na moju opasku da je sve manje pravih ljudi i da je danas teško voljeti svijet i njegove stanovnike, mudro me upozorava i kaže kako svijet naprosto ne bi opstao bez dobrih ljudi. “Oni postoje, svuda su oko nas, samo nemamo uvijek sreću susresti ih.”

Slavka Pavić sudjelovala je u više od 300 grupnih izložbi u zemlji i inozemstvu, a tijekom svog bogatog umjetničkog radnog vijeka osvojila je više od 90 različitih nagrada i priznanja. Posebno se ističu njezine crno-bijele fotografije, zahvaljujući kojima se upisala među klasike hrvatske fotografije. 

I danas, u 94. godini života, još uvijek aktivno fotografira. “Fotografija me održava, daje mi smisao. A tu je i hodanje – ono mi omogućuje korak da napravim, da se mičem i da istražujem u isti mah. Tako svaki dan otkrijem neku novu ljepotu, a ovaj naš svijet ih je prepun.” Kaže kako fotografije više ne razvija, digitalno je zamijenilo analogno. 

Digitalno je zamijenilo analogno

“Da nema digitalne fotografije, ne znam bih li se više uopće bavila fotografiranjem. Pa zamislite sad analognu fotografiju – najprije treba odabrati film pa ga otići kupiti, zatim snimanje, onda opet nabavka razvijača. Pa fiksir, pa prava temperatura. To jest prava čarolija, ali treba puno vremena izdvojiti. Na koncu, tu je i odabir papira”, prisjeća se.

Jako žali za Fotokemikom – sada već pokojnom hrvatskom tvornicom foto papira za koju kaže da je bila uz bok svjetskima. “Njihov papir znali smo nalaziti svuda po svijetu, a tvornicu su stvorili naši inženjeri. Jako mi je žao da sve dobro što imamo, kad-tad ili prodamo ili uništimo.”

Priča mi kako je nekad sve sama radila, čak je u kuhinji sama kuhala razvijače. “Bilo je to jako lijepo vrijeme”, kaže i dodaje kako je još devedesetih imala papira i razvijača. Tada je nekoliko dana razvijala fotografije pokojnog supruga Milana, s početka njegove karijere, za Muzej suvremene umjetnosti. “To sam im donirala. Uvijek gledam kako mogu nekome pomoći, nekako doprinijeti.”

Sudbinski susret na kolodvoru

Slavka i Milan Pavić bili su najjači fotografski par u povijesti hrvatske fotografije. Njihov je susret bio sudbinski, a dogodio se u poslijeratnom Zagrebu, na glavnom kolodvoru. 

“Nakon završene gimnazije, otišla sam u Zagreb, upisati fakultet. I nakon što sam sve obavila, vraćam se, vučem taj svoj pinklec, a na kolodvoru – ogromna gužva! Znate kako se nekada putovalo – trebalo je naći mjesto, bila je velika trka, tko će prije u vlak! I tako, ja čekam i prilazi mi jedan čovjek – nosi veliki ruksak i kaže mi: ‘Dobar dan, idete li Vi možda za Daruvar?’ Ja kažem: ‘Da, da, baš čekam da postave vagon’. Zamolio me da mu pričuvam stvari, dok on uđe u vlak i zauzme mjesta. ‘Vidjet ćete me na prozoru, dodat ćete mi stvari, pa onda dođite gore, čekat će Vas mjesto.’ I tako je i bilo. Ušla sam i sjela. A taj čovjek je bio Milan Pavić, moj budući suprug. Spojio nas je zagrebački kolodvor!“ (smijeh) 

Iako je prvi interes za fotografijom razvila još u gimnaziji, kaže kako ju je zapravo suprug uveo u taj magični svijet: “Fotografiju sam otkrila negdje sa 17, 18 godina. U Daruvaru je bio jedan moj šulkolega. Bio je iz dobrostojeće obitelji pa je imao vlastiti fotoaparat i sam je razvijao fotografije. Meni je to bila prava ‘udica’. Odmah sam se zainteresirala i poželjela se time baviti. U gradu je tada postojao fotoklub i ja sam se učlanila. Tako je sve krenulo. Poslije sam se, na Milanovu inicijativu, učlanila i u Fotoklub Zagreb, u Ilici.”

Selfie kao simbol samoljublja

Pitam je što misli o današnjem kultu selfieja, o fotografiranju mobitelom?

“Nekada je to zgodno i spretno. Putuješ pa vidiš neku lijepu vizuru ili se nađeš u nekom zgodnom ambijentu i želiš si to snimiti kao uspomenu. Današnje su generacije toliko privilegirane – mi nismo imali takvih mogućnosti. Od snimanja do gotove fotografije znali su proći tjedni. Danas se sve jako ubrzalo. No, ponekad, kad promatram mlade kako se fotografiraju mobitelima i onim štapovima, pomislim kako u tome ima jako puno samoljublja. Pitam se – kud je sve to otišlo? Vidim po gradu neke lijepe, mlade djevojke koje se znaju fotografirati po pola sata – bezbroj fotografija naprave kako bi dobile onu na kojoj su najljepše. Već znam razlikovati njih i turiste. Turisti ‘okinu’ jednu fotku i idu dalje. Oni dokumentiraju. Meni je posve jasno da ne možeš uvijek napraviti izložbenu fotku, ali zato treba puno hodati i gledati. Na koncu, možeš barem dokumentirati”.

A Slavka Pavić i dalje hoda. I gleda. I trenutno priprema novi fotografski projekt.

Wagon art

“Znate, postoji jedna krasna šetnica između Botaničkog vrta i pruge. Gotovo svaki dan tamo šetam i gledam. Prije svega, vlakove. Zaintrigiralo me što sve ljudi pišu i crtaju po vagonima. Taj art, koji nije street art, već wagon art. Fotografiram sada to šarenilo, tu raskoš, tu kreativnost. Kada bude gotovo, namjeravam to prikazati u Kulturnom centru Dubrava.”

Slavka Pavić (foto: Sandro Bura)

Šećući gradom, otkrila je da su u blizini postavljene i sprave za fitness pa onda i ona vježba, na otvorenom, naravno. “Ja vam gimnasticiram kod kuće svaki dan. Spuštam se do vrhova nožnih prstiju pa se malo razmašem. To je tzv. Švedska gimnastika i svima bih je preporučila. A ove sprave su sjajne! Koristim one za vježbanje nogu. Malo se izravnam, napravim neki novi pokret, istegnem se.”

Kaže mi da nema nekog posebnog tajnog recepta kojim održava svoju vitalnost.

Pa-pa, gospođa Sebičnost!

“Nema tajni. Reći ću samo – voli ljude! Pomozi ljudima i oni će pomoći tebi! Ne budi sebičan, nikada! Reci pa-pa, gospođa Sebičnost! Uvijek se obogati lijepim susretima, dragim ljudima – to je sva mudrost! Ja sam još uvijek zaigrana. A ima ljudi koji su već u djetinjstvu namrgođeni, sve im smeta. Završe maturu i još uvijek ne znaju gdje su, nisu još napravili izbor. Mladi, čangrizavi ljudi. Onda ostanem zatečena – pa je li moguće? Svaki svibanj donosi promjenu, u obliku listanja stabala. Pa onda kažem –  daj listaj, obnovi se s veseljem!”

Titula počasne građanke Daruvara srcu joj je draga, iako ju je jako iznenadila: “Ja Vam ni u primisli nisam imala takvo što. Kako je Milan bio osnivač Fotokluba Daruvar, ja sam uvijek gledala da im na neki način pomognem. Što god mogu, gdje god mogu, kad god mogu – pomažem. Darovat ću Gradu Daruvaru svu Milanovu ostavštinu, to sam već rekla. Na toj svečanosti, tražili su me da nešto kažem. Rekla sam kratko i jasno – da sam jako ponosna i radosna! Krasno su to sve izveli i drago mi je da nikoga nisu zaboravili. Među dobitnicima su i vatrogasci i volonteri. Mislim da ima još ljudi koji su zaslužili biti počasni građani, a meni je drago da sam među njima!”

Fotoklub Zagreb

Slavka Pavić i danas je aktivna članica Fotokluba Zagreb. Prisjeća se prvih susreta u Ilici 29. “Imali smo sastanke utorkom i petkom. Bilo je raznih predavanja, radionica. Učili smo fotografske tehnike, osnove kemije. Uvijek je tamo bila baš dobra ekipa! I danas je tako. Ja sam bila i u Nadzornom odboru i u dva saziva u Sudu časti. Tako čovjek ipak nešto doprinosi, a i sama radim, želim nešto svoje dati općem uspjehu. Volim da se događa kreacija, ali i i prijateljstvo i zajedništvo. Neka nam klub napreduje, neka nam dolaze novi članovi koji donose nova znanja!”

Iako je doista u poznim godinama, Slavka Pavić aktivna je i u drugim segmentima života. Posjećuje izložbe, podržava kolege. 

Dodir – nit koja nas veže

“I kod kuće sam aktivna. Radim sve što se u kući može raditi. Ja to ne moram, nego želim. Osim toga, rekla sam već, šetam, hodam i doista puno pješačim u danu. Mislim da je to jako dobro za mentalno i fizičko zdravlje. Osim toga, tu je i fotografija. Volim i pretraživati moje arhive. Jedno sam vrijeme bila aktivna i na Facebooku, ali sam odustala. Mislim da je to veliki gubitak vremena. Rekla sam – baj, baj prijatelji dragi. Vidjet ćemo se radije uživo. Jako volim ljude! U koroni sam se jako čuvala, ali nekim dobrim prijateljima sam rekla – samo da vas prstom dotaknem, da vam kažem da vas volim, da smo tu. Dodir je ta nit koja nas veže!”

Slavka Pavić i naša novinarka Petra Švarc (foto: Sandro Bura)

Klasa Optimist

Slavka Pavić dobrog je zdravlja. Osim malo muke s išijasom, drugih boljki nema. Cijepila se Astrazenecom, i nikakvih nuspojava nije imala. Cijepila se, kaže, i protiv gripe! “Godine, naravno, nose svoje. Ali dobro se nosim sa svim tim. Klasa Optimist!”

Mladim naraštajima koje zanima fotografija, poručuje: “Prvo treba svladati tehnologiju, a onda na red dolazi ono što nosiš u sebi. Smisao. Zatim gledanje – gledaj, hodaj i naći ćeš ono što tražiš. Danas ljudi svuda idu automobilom i ne gledaju oko sebe. Milan i ja smo bili veliki pješaci, svuda smo išli pješice. Gledajte, idite za motivom i taj će vas motiv obdariti – on jedva čeka da ga ovjekovječite!”

A mi dragoj Slavki Pavić želimo još puno vedrih godina i puno dobrih fotografija! 

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.

.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP